Povežite se sa nama

INTERVJU

MILJENKO JERGOVIĆ, PISAC: Pripadnik totalne manjine

Objavljeno prije

na

Miljenko Jergović je jedan od najznačajnijih pisaca u regionu. Nemoguće ga je smjestiti u okvire isključivo hrvatske ili bosanskohercegovačke književnosti. Postao je zvijezda evropske literature, a djela su mu prevedena na dvadesetak jezika. Rođen je 1966. godine u Sarajevu. Njegov talenat je prepoznat prvom pjesničkom zbirkom Opservatorija Varšava, objavljenom 1988. godine. Od 1993. godine živi i objavljuje u Hrvatskoj, gdje je postao poznat zbirkom kratkih priča Sarajevski Marlboro. Sveprisutan je na književnoj i javnoj sceni. Omiljen je i omražen, a da ima poklonike među svim generacijama dokazalo je i njegovo gostovanje na Zimskom salonu knjige u Podgorici. O njegovom djelu govorio je književni kritičar Teofil Pančić, koji je ocijenio da je Jergović vodeći pisac srednje generacije.

MONITOR: Teofil Pančić je za vas kazao da pripadate malobrojnom krugu pisaca koji uspijevaju da budu produktivni u mnogo žanrova, a da ta produktivnost ne proizvede zamor materijala. Okušali ste se u poeziji, kratkoj priči, noveli, romanu, drami… U kojem žanru se najbolje snalazite?
JERGOVIĆ: Na to pitanje nema, zapravo, odgovora. Tema, osjećaj, ideja su oni koji određuju žanr. Pritom ne vjerujem da su neki žanrovi teži ili zahtjevniji od drugih žanrova, niti da su jednim piscima primjereniji ovi žanrovi od onih žanrova. Stvar je samo u tome je li netko pisac ili nije pisac. Na žalost, većina onih koji se smatraju piscima, pa čak i onih koji određuju ritam i pravila u određenoj književnoj zajednici ili nacionalnoj književnosti, u stvari nisu pisci. Tako je to u našim krajevima, a vjerojatno je isto i drugdje. Inače, o tome je najljepše i najduhovitije, kao i o koječemu drugome, pisao Witold Gombrowicz, u svojim Dnevnicima. Među onima koji se smatraju piscima, najviše je onih koji se samo igraju toga da su pisci. A opet, kako ćete i postati pisac, ako se prethodno ne igrate pisca? Samo što ih se većina igra doživotno.

MONITOR: Kažete da se pisanjem bavite jer nemate drugog talenta? „Dvore od oraha” ste pisali dvije godine, pa ih onda skraćivali, ispravljali… Negdje ste izjavili da ste zbog toga imali i noćne more. Da li zbilja ne uživate dok pišete?
JERGOVIĆ: Ne uživam. I smatram da je normalno što ne uživam. Uživa se u čitanju, i to tuđih tekstova, a ne u pisanju svojih. Pretpostavljam da samo nastrani i bolesni ljudi uživaju u pisanju. Piše se s mukom i s neotklonjivim osjećajem da je sve što upravo pišete jako, jako loše, i da bi valjalo prestati s tim. Tek kasnije, sutradan ili za godinu dana, kada čovjek zaboravi napisano, pa onda to čita, može mu se učiniti kako baš i nije tako loše ono što je napisao.

MONITOR: Odmah nakon ove promocije, knjiga “Otac” je rasprodata u Podgorici i mnogi su ostali uskraćeni za primjerak. A objavljivanjem knjige u Beogradu nastala je prava uzbuna na medijskoj, ali i književnoj sceni zbog oštrih suprotstavljanja i podjela. Da li ste to i očekivali?
JERGOVIĆ: Nisam takvo što očekivao, ali nisam bio pretjerano ni iznenađen. Gužvu oko knjige Otac pokušao sam izbjeći tako što sam ju objavio u Beogradu, a ne u Zagrebu. Zaista nisam htio uznemiravati osjetljivu hrvatsku publiku, naročito one koji ovdje sebe doživljavaju piscima, pričom o očevom životu i umiranju, ali eto, oni su baš navalili da se uznemiravaju, pa su knjigu nabavili čak iz Beograda, e ne bi li opljunuli plajvaz i po tko zna koji put me proglasili nacionalnim izdajnikom, huljom, amoralnim tipom, i tko zna čime još. Ali ništa od svega toga nema veze ni s književnošću, ni sa spomenutom knjigom, a rekao bih ni sa mnom. Čudno se osjećam kada govorim o ovakvim zbivanjima, koja me se, navodno, tiču, pa bih nešto o njima trebao reći, a ja zapravo nemam nikakvog motive da to činim, pa onda i govorim kao da je riječ o nekome drugom, nekome tko nije ja i tko, možda, i ne postoji.

MONITOR: Kod nas se još nije pojavila vaša nova knjiga ,,Psi na jezeru”, za koju su kritičari već rekli da ne zaostaje za vašim najboljim djelima. Možete li nam nešto kazati o tom djelu i da li će i ona izazvati “potres” na književnoj sceni?
JERGOVIĆ: Što se potresa tiče, iskreno govoreći, pojma nemam. Prije će biti da će u Zagrebu i Hrvatskoj ta knjiga biti prešućena, pošto se radi o čistoj fikciji, a ovdašnji se stručnjaci, izgleda, bolje razumiju u tekstove čije glavne i sporedne likove lično poznaju, ili misle da ih poznaju. Psi na jezeru priča je koja teče u dva narativna toka: jedan, u prvome licu, prati misli bolesnika koji je u dubokoj komi, a drugi, u trećem licu, prati istraživanja mladoga hotelskog recepcionera, koji traga za identitetom gosta koji je prošle noći, u hotelskoj sobi, doživio moždani udar.

MONITOR: Književnost je posao u kojem se bavite manjinom – neobičnim pojedincima. Osjećate li se i vi kao manjina?
JERGOVIĆ: Rekao bih da se svaki čovjek, ako bolje promisli, osjeća kao manjinac. A svaki je pisac, već po definiciji vlastitoga posla, kao i svaki čitalac, uvijek manjinac. U nacionalnom smislu ja sam, također, pripadnik totalne manjine. U Bosni i Sarajevu, pripadnik sam manjine, jer sam Hrvat. U Zagrebu i Hrvatskoj, pripadnik sam manjine jer sam Bosanac. Tamo gdje sam rođen svaka će mi se većinska baraba narugati, jer nisam isto što i on. Ovdje će mi se, pak, slična takva baraba narugati, opet zato što nisam kao on. Tako to jest, i tako treba biti.

MONITOR: Pažnju vam je privukla djevojka, koja je na promciji imala šal ,,Hajduka”. Pretpostavljam da volite sport, ali me zanima da li idete na utakmice i šta mislite o navijačkim grupama sa ovih prostora?
JERGOVIĆ: Volim nogomet, ali ne volim balkanske nogometne navijače. Oni su, barem kada je o Hrvatskoj riječ, u pravilu opasni huligani, šovinisti i rasisti, pritajeni podmladak Hrvatske demokratske zajednice, otvoreni neonacisti. Kada igra hrvatska nogometna reprezentacija, pola maksimirskog stadiona skandira: ajmo, ajmo ustaše! I onda televizijski reporter kaže: kakva predivna publika, ona je naš dvanaesti igrač! Takve stvari čovjeku ogade navijanje za svoje, pa ja već desetak godina navijam protiv svojih. Sretan sam kada gube svi oni kojima se skandira: ajmo, ajmo ustaše!

MONITOR: Crnogorska policija zabranila je proteste koji su preko Fejsbuk stranice „Uličnim protestima protiv mafije” zakazani za 21. mart u Podgorici. U Zagrebu, ali i širom Hrvatske preko Fejsbuk grupe „Veliki protest” organizuju se skupovi, koje veliki procenat hrvatske javnosti podržava . Vaš komentar o ovakvim angažmanima „društvene mreže”?
JERGOVIĆ: Ne vjerujem u Fejsbuk, kao ni u demonstracije koje nemaju jasno i nedvosmislenu političku i svjetonazorsku poruku. Naravno, ja sam protiv antidemokratske vlasti Jadranke Kosor, kao i protiv huliganskog ministrovanja Tomislava Karamarka, koji ministarstvom unutarnjih poslova upravlja kao da je godina 1942, a ne 2011, ali ne bih volio da Karamarka zamijene Karamarkovi pioniri. Zato želim znati kakva ideologija, kakav pogled na svijet stoji iza zagrebačkih demonstranata, a to je, na žalost, još uvijek nemoguće doznati.

MONITOR: Na početku intervjua rekli ste da uživate u čitanju tuđih tekstova, a pred brojnom podgoričkom publikom da ste prije svega čitalac, ali i gledalac filmova i slušalac muzike. Pa za kraj nam kažite šta u posljednje vrijeme čitate, gledate i slušate?
JERGOVIĆ: Ovih dana često slušam Sinfonietu, velikoga češkog kompozitora dvadesetog vijeka, Leoša Janačeka. Prije nekoliko večeri gledao sam sjajni srpski film Šišanje, rad mladoga redatelja Stevana Filipovića. A čitam roman Davidova zvijezda, crnogorskoga pisca Zuvdije Hodžića, jednoga od onih ljudi na čije bi se političke demonstracije uvijek, i bez pitanja, odazvao, jer sam na njegovoj strani i u etičkom, i u estetskom smislu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo