Povežite se sa nama

INTERVJU

MILJENKO JERGOVIĆ, PISAC: Pripadnik totalne manjine

Objavljeno prije

na

Miljenko Jergović je jedan od najznačajnijih pisaca u regionu. Nemoguće ga je smjestiti u okvire isključivo hrvatske ili bosanskohercegovačke književnosti. Postao je zvijezda evropske literature, a djela su mu prevedena na dvadesetak jezika. Rođen je 1966. godine u Sarajevu. Njegov talenat je prepoznat prvom pjesničkom zbirkom Opservatorija Varšava, objavljenom 1988. godine. Od 1993. godine živi i objavljuje u Hrvatskoj, gdje je postao poznat zbirkom kratkih priča Sarajevski Marlboro. Sveprisutan je na književnoj i javnoj sceni. Omiljen je i omražen, a da ima poklonike među svim generacijama dokazalo je i njegovo gostovanje na Zimskom salonu knjige u Podgorici. O njegovom djelu govorio je književni kritičar Teofil Pančić, koji je ocijenio da je Jergović vodeći pisac srednje generacije.

MONITOR: Teofil Pančić je za vas kazao da pripadate malobrojnom krugu pisaca koji uspijevaju da budu produktivni u mnogo žanrova, a da ta produktivnost ne proizvede zamor materijala. Okušali ste se u poeziji, kratkoj priči, noveli, romanu, drami… U kojem žanru se najbolje snalazite?
JERGOVIĆ: Na to pitanje nema, zapravo, odgovora. Tema, osjećaj, ideja su oni koji određuju žanr. Pritom ne vjerujem da su neki žanrovi teži ili zahtjevniji od drugih žanrova, niti da su jednim piscima primjereniji ovi žanrovi od onih žanrova. Stvar je samo u tome je li netko pisac ili nije pisac. Na žalost, većina onih koji se smatraju piscima, pa čak i onih koji određuju ritam i pravila u određenoj književnoj zajednici ili nacionalnoj književnosti, u stvari nisu pisci. Tako je to u našim krajevima, a vjerojatno je isto i drugdje. Inače, o tome je najljepše i najduhovitije, kao i o koječemu drugome, pisao Witold Gombrowicz, u svojim Dnevnicima. Među onima koji se smatraju piscima, najviše je onih koji se samo igraju toga da su pisci. A opet, kako ćete i postati pisac, ako se prethodno ne igrate pisca? Samo što ih se većina igra doživotno.

MONITOR: Kažete da se pisanjem bavite jer nemate drugog talenta? „Dvore od oraha” ste pisali dvije godine, pa ih onda skraćivali, ispravljali… Negdje ste izjavili da ste zbog toga imali i noćne more. Da li zbilja ne uživate dok pišete?
JERGOVIĆ: Ne uživam. I smatram da je normalno što ne uživam. Uživa se u čitanju, i to tuđih tekstova, a ne u pisanju svojih. Pretpostavljam da samo nastrani i bolesni ljudi uživaju u pisanju. Piše se s mukom i s neotklonjivim osjećajem da je sve što upravo pišete jako, jako loše, i da bi valjalo prestati s tim. Tek kasnije, sutradan ili za godinu dana, kada čovjek zaboravi napisano, pa onda to čita, može mu se učiniti kako baš i nije tako loše ono što je napisao.

MONITOR: Odmah nakon ove promocije, knjiga “Otac” je rasprodata u Podgorici i mnogi su ostali uskraćeni za primjerak. A objavljivanjem knjige u Beogradu nastala je prava uzbuna na medijskoj, ali i književnoj sceni zbog oštrih suprotstavljanja i podjela. Da li ste to i očekivali?
JERGOVIĆ: Nisam takvo što očekivao, ali nisam bio pretjerano ni iznenađen. Gužvu oko knjige Otac pokušao sam izbjeći tako što sam ju objavio u Beogradu, a ne u Zagrebu. Zaista nisam htio uznemiravati osjetljivu hrvatsku publiku, naročito one koji ovdje sebe doživljavaju piscima, pričom o očevom životu i umiranju, ali eto, oni su baš navalili da se uznemiravaju, pa su knjigu nabavili čak iz Beograda, e ne bi li opljunuli plajvaz i po tko zna koji put me proglasili nacionalnim izdajnikom, huljom, amoralnim tipom, i tko zna čime još. Ali ništa od svega toga nema veze ni s književnošću, ni sa spomenutom knjigom, a rekao bih ni sa mnom. Čudno se osjećam kada govorim o ovakvim zbivanjima, koja me se, navodno, tiču, pa bih nešto o njima trebao reći, a ja zapravo nemam nikakvog motive da to činim, pa onda i govorim kao da je riječ o nekome drugom, nekome tko nije ja i tko, možda, i ne postoji.

MONITOR: Kod nas se još nije pojavila vaša nova knjiga ,,Psi na jezeru”, za koju su kritičari već rekli da ne zaostaje za vašim najboljim djelima. Možete li nam nešto kazati o tom djelu i da li će i ona izazvati “potres” na književnoj sceni?
JERGOVIĆ: Što se potresa tiče, iskreno govoreći, pojma nemam. Prije će biti da će u Zagrebu i Hrvatskoj ta knjiga biti prešućena, pošto se radi o čistoj fikciji, a ovdašnji se stručnjaci, izgleda, bolje razumiju u tekstove čije glavne i sporedne likove lično poznaju, ili misle da ih poznaju. Psi na jezeru priča je koja teče u dva narativna toka: jedan, u prvome licu, prati misli bolesnika koji je u dubokoj komi, a drugi, u trećem licu, prati istraživanja mladoga hotelskog recepcionera, koji traga za identitetom gosta koji je prošle noći, u hotelskoj sobi, doživio moždani udar.

MONITOR: Književnost je posao u kojem se bavite manjinom – neobičnim pojedincima. Osjećate li se i vi kao manjina?
JERGOVIĆ: Rekao bih da se svaki čovjek, ako bolje promisli, osjeća kao manjinac. A svaki je pisac, već po definiciji vlastitoga posla, kao i svaki čitalac, uvijek manjinac. U nacionalnom smislu ja sam, također, pripadnik totalne manjine. U Bosni i Sarajevu, pripadnik sam manjine, jer sam Hrvat. U Zagrebu i Hrvatskoj, pripadnik sam manjine jer sam Bosanac. Tamo gdje sam rođen svaka će mi se većinska baraba narugati, jer nisam isto što i on. Ovdje će mi se, pak, slična takva baraba narugati, opet zato što nisam kao on. Tako to jest, i tako treba biti.

MONITOR: Pažnju vam je privukla djevojka, koja je na promciji imala šal ,,Hajduka”. Pretpostavljam da volite sport, ali me zanima da li idete na utakmice i šta mislite o navijačkim grupama sa ovih prostora?
JERGOVIĆ: Volim nogomet, ali ne volim balkanske nogometne navijače. Oni su, barem kada je o Hrvatskoj riječ, u pravilu opasni huligani, šovinisti i rasisti, pritajeni podmladak Hrvatske demokratske zajednice, otvoreni neonacisti. Kada igra hrvatska nogometna reprezentacija, pola maksimirskog stadiona skandira: ajmo, ajmo ustaše! I onda televizijski reporter kaže: kakva predivna publika, ona je naš dvanaesti igrač! Takve stvari čovjeku ogade navijanje za svoje, pa ja već desetak godina navijam protiv svojih. Sretan sam kada gube svi oni kojima se skandira: ajmo, ajmo ustaše!

MONITOR: Crnogorska policija zabranila je proteste koji su preko Fejsbuk stranice „Uličnim protestima protiv mafije” zakazani za 21. mart u Podgorici. U Zagrebu, ali i širom Hrvatske preko Fejsbuk grupe „Veliki protest” organizuju se skupovi, koje veliki procenat hrvatske javnosti podržava . Vaš komentar o ovakvim angažmanima „društvene mreže”?
JERGOVIĆ: Ne vjerujem u Fejsbuk, kao ni u demonstracije koje nemaju jasno i nedvosmislenu političku i svjetonazorsku poruku. Naravno, ja sam protiv antidemokratske vlasti Jadranke Kosor, kao i protiv huliganskog ministrovanja Tomislava Karamarka, koji ministarstvom unutarnjih poslova upravlja kao da je godina 1942, a ne 2011, ali ne bih volio da Karamarka zamijene Karamarkovi pioniri. Zato želim znati kakva ideologija, kakav pogled na svijet stoji iza zagrebačkih demonstranata, a to je, na žalost, još uvijek nemoguće doznati.

MONITOR: Na početku intervjua rekli ste da uživate u čitanju tuđih tekstova, a pred brojnom podgoričkom publikom da ste prije svega čitalac, ali i gledalac filmova i slušalac muzike. Pa za kraj nam kažite šta u posljednje vrijeme čitate, gledate i slušate?
JERGOVIĆ: Ovih dana često slušam Sinfonietu, velikoga češkog kompozitora dvadesetog vijeka, Leoša Janačeka. Prije nekoliko večeri gledao sam sjajni srpski film Šišanje, rad mladoga redatelja Stevana Filipovića. A čitam roman Davidova zvijezda, crnogorskoga pisca Zuvdije Hodžića, jednoga od onih ljudi na čije bi se političke demonstracije uvijek, i bez pitanja, odazvao, jer sam na njegovoj strani i u etičkom, i u estetskom smislu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo