Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN RAČIĆ, ANTIFAŠISTA IZ MOSTARA: Samo mladi ljudi mogu promijeniti razbucanu BiH kabanicu

Objavljeno prije

na

Milan Račič je kolumnist i aktivan sudionik društvene zbilje. Poznat je kao antifašista. I intelektualac bez dlake na jeziku. Magistar je politologije. Dobitnik je novinarske nagrade ,,Srđan Aleksić”. Autor je tri knjige: Ljudska prava, Izbjeglice, pravo i stvarnost i Priče o dobrim ljudima. Ponosan je, kaže, na činjenicu da je kao izbjeglica i predsjednik Skupštine Stonoteniskog saveza Crne Gore, zajedno sa Sašom Milačićem i Banjom Kaluđerovićem, prvi i na dostojanstven način razdružio 2004. godine ovaj savez sa kolegama iz Srbije. Pošto živi u Mostaru razgovor za Monitor počeli smo o gradu na Neretvi i pitanjem je li i dalje Mostar od nekadašnjeg multietničkog sada dvoetnički grad podijeljen na istočni i zapadni dio.

RAČIĆ: Mostar je, nažalost, podijeljen na dvoje, na desnu i lijevu, na hrvatsku i bošnjačku stranu, na istočnu i zapadnu, na… Da je to stvarno tako pokazuje i posljednji popis stanovništva. Uporna i neosnovana priča da je to jedini multietnički grad u BiH – pala je u vodu. Dvoetnički – da, multietnički – ne. Ova teza se može poduprijeti još mnoštvom elemenata. Broj povratnika, broj zaposlenih u državnim organima, neustavna kategorija, pismo i jezik, imena škola i ulica, Šantić i Ćorović su protjerani iz institucija i sistema, a Srđan Aleksić ne može dobiti ni sokak, a kamo li bulevar kao u Podgorici, ali je važno šta kažu nacionalne vođe, ne i ono što vlastitim očima vidimo. Međunarodni će, u međuvremenu, ukazivati na potrebu održavanja izbora, praviti analize i prijedloge, a mi ćemo biti sve udaljeniji i od Evropske unije i od mostarskih izbora.

MONITOR: Zašto?
RAČIĆ: Zato što to odgovara i onima koji upravljaju s naših pedesetak miliona konvertibilnih makara, a nikom ne polažu račune, a bogami i ovima iz međunarodne, jer im Mostar i BiH dođu kao poligon za eksperimentisanje. I pored svega, mislim da nade za Mostar, ipak, ima, ali pod uslovom da maknemo ove što nas dvije i po decenije izluđuju i lažu. Ima, ako ih zamijene neki novi i pošteni mladi ljudi, daleko sposobniji od zaostavštine iz devedeset i neke.

MONITOR: Često pišete o položaju Srba u Mostaru i Zapadnoj Hercegovini, navodeći da su oni danas nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine, ali uvijek dodajete da je isto ili još gore sa Bošnjacima u Istočnoj Hercegovini, sa Hrvatima u Prijedoru… Ko je za to kriv?
RAČIĆ: Rasuli su se Mostarci, Srbi posebno, među onih milion i dvije stotine hiljada BiH državljana – širom dunjaluka, a niko svojom voljom i dobrovoljno. Godine 2013. zabilježeno ih je u Mostaru – 4.421 ili skoro dvadeset hiljada manje nego prijeratne 1991. godine. Mostarska zbilja, danas je, svakako, drugačija i za ostala dva naroda. Tužnija za većinu, bolja samo za pojedince. Srbi su danas u gradu i kantonu, a i u Federaciji BiH, nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine. Raspolućeni zbog posla, (ne)konstitutivnosti, zdravstvenog osiguranja, preorganizovanosti, zbog (ne)predstavljanja u organima i institucijama. Zbog drugih, ali i sebe samih. Zbog… Otprilike, svi bi mogli stati na nedovršeni stadion novog Veležovog igrališta, isto kao i svi Hrvati i Bošnjaci u Banja Luci na Borčevom stadionu, ili dva odjeljenja (ne)Hrvata u kantonima sa tom nacionalnom većinom. Vratimo li se Šantiću, dokučićemo i odgovore, jer je za većinu razumnih Aleksa – Mostar, a Mostar – Šantić. A krivci? Oni koji su započeli i vodili ratove, oni koji evo čitave dvije i po decenije upravljaju nama i našim životima.

MONITOR: Kako komentarište aktivnosti najuticajnijih stranaka – Srpske demokratske stranke, Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice?
RAČIĆ: Za sudbinu BiH najveću odgovornost imaju Bošnjaci, kao najbrojniji narod, i njihovi politički predstavnici, odnosno SDA. Ogromna odgovornost je i na SDS-u i HDZ-u kao vladajućim sve od Dejtona pa do danas. Kao nacionalističke stranke, premalo su dobrog uradile i za ovu zemlju i za njene građane. Naprotiv!

MONITOR: Ovih dana oglasio se ratnom retorikom Božo Ljubić, nekad poslanik u Parlamentu BiH, danas poslanik u Saboru Hrvatske, o krvavom raspadu BiH i zahtjevom da u Domu naroda Federalnog parlamenta sjede samo Hrvati iz zapadne Hercegovine, dok bi Hrvate iz srednje i drugih dijelova Bosne zastupali ti hercegovački Hrvati. Kako sve to komentarište?
RAČIĆ: U BiH godinama nije sprovedeno gotovo stotinu odluka Ustavnog suda. I niko za to ne odgovara, pa čak se i ne zna ko to treba uraditi, a kamo li da neko i odgovara. Nije provedeno i desetine odluka Evropskog suda za ljudska prava… Jedna od tih odluka Ustavnog suda BiH je i slučaj „Ljubić”. Oko (ne)provođenja ove odluke u BiH je napravljena prava politička vratolomija i naelektrisana atmosfera. Traži se, u stvari, autentično predstavljanje, ali da to budu oni za koje „ja” mislim da moraju biti. No, o ovom slučaju mogla bi se napraviti doktorska disertacija.

MONITOR: Šta bi danas rekli o stvarnosti u BiH njeni velikani Ivo Andić i Meša Selimović?
RAČIĆ: Naši velikani Ivo Andrić i Meša Selimović vjerovatno bi danas našu stvarnost u BiH, društvenu i političku zbilju, opisali da vladajuća „gospoda” grčevito i uspješno brani svoja „demokratski” stečena prava. Ne biraju način i sredstva kako da sačuvaju prigrabljeno i pri tom da i dalje vladaju. Dovoljni su sami sebi, ali su pred sopstvenim ogledalom, u četiri zida i kad ostanu sami – veoma zabrinuti za sebe, imovinu i budućnost, koja ih kad-tad, neće zaobići.

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da je BiH sve udaljenija od Evropske unije i kome to odgovara?
RAČIĆ: Sem zaklinjanja u Evropu i njene vrijednosti, ovdje smo sve udaljeniji i od Evrope i od njenih vrijednosti. Ovdje se ide korak naprijed, a tri nazad. Sve to odgovara vlastodržcima, jer bi njih, u BiH bi rekli, prvo „strefile” upravo te evropske vrijednosti.

MONITOR: Kakve su šanse da BiH opet bude građanska, moderna, multietnička država?
RAČIĆ: Za današnje generacije, sigurno – nikakve.

MONITOR: Šta očekujete od oktobarskih izbora u BiH?
RAČIĆ: Srcem premnogo, realno premalo.

MONITOR: Kako bi na oktobarskim izborima mogla da pobijedi ljevica?
RAČIĆ: Ovdje se na ljevici događaju vrlo čudne stvari. Uz veliku pompu najavljivano je udruživanje, zajedničke liste, programi i koalicije, a upravo se događa suprotno. Razdruživanje, borba za fotelje i istrošeni kadrovi glavna su karateristika današnjih kretanja na ljevici. Nadati se da bi se do oktobarskih izbora to stanje moglo popraviti.

MONITOR: Spadate u angažovanog intelektualaca koji ne strahuje da kaže ono što misli i što većini nije po volji. Koja je cijena pripadati intelektualnoj manjini?
RAČIĆ: Manjinska intelektualna elita su pravi intelektualci koji nikad ne prodaju svoj naučni i lični moral, ali su zato dovedeni na rub egzistencijalnog opstanka. Kako govori profesor Čilikov: ,,Kad nekom kažem da sam profesor, on samo što ne izusti – grehota”. Zbog svega, čast mi je pripadati takvoj grupaciji i privilegija je biti danas takva intelektualna manjina. Zato mi i jeste važno mišljenje takve elite i čistačice, posebno. Mnogo važnije i od predsjednikovog i od vladajućeg stava.

MONITOR: Da li intelektualna elita uopšte postoji u BiH ili glavnu riječ vodi pseudoelita kao glasnogovornik vladajuće politokratije?
RAČIĆ: Urušeni su vrijedonosni sudovi, a većinska tzv. elita se prilagodila zadatim uslovima. Ta pseudoelita preuzela je primat i nastupa kao glasnogovornik vladajuće politokratije jer jedino tako mogu dobiti projekte, stanove, titule i druge privilegije. I takvi, nažalost, vode glavnu riječ.

MONITOR: Napisali ste knjigu o dobrim ljudima. Zašto ste jednom rekli da druženjem sa takvim ljudima možete izgubiti status i položaj, ali ćete sigurno sačuvati slobodu i obraz?
RAČIĆ: Mnogo je, srećom, dobrih, a mladih ljudi koji jedino mogu promijeniti razbucanu BiH kabanicu. I kad vam čini zadovoljstvo družiti se sa njima, sa profesorom Kalinićem iz Banja Luke, Bogićem Bogićevićem, sa Šteficom Galić, pa dijeliti mišljenje sa profesorom Kukićem ili Dinom Mustapićem sigurni ste da ste obraz i slobodu sačuvali. Ali, tad morate znati da vas neće zapasti ni jedna vladajuća stolica. Pa neka svako bira!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo