Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR PERKO VUKOTIĆ, AKADEMIK CANU: Stanovi puni radona

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije nekoliko dana mediji su objavili da građani Crne Gore udišu 2,8 puta više radona, kancerogenog gasa, u odnosu na ostale stanovnike planete. Zbog čega je u našoj državi visoka koncentracija radona?
VUKOTIĆ: Moram da Vas ispravim – nije 2,8 puta više od ostalih stanovnika planete, nego toliko puta više od svjetskog prosjeka. Prema tome, u svijetu ima država u kojima su koncentracije radona u stanovima znatno manje nego u Crnoj Gori, ali ih ima i sa značajno većim koncentracijama. Crna Gora je u Evropi po koncentracijama radona u stanovima između vrha i sredine.

Koncentracije radona u zgradama zavise od geološke podloge, konstruktivnih karakteristika zgrade, građevinskog materijala i od navika stanara. Poznato je da krečnjačke stijene, široko rasprostranjene po Crnoj Gori, zbog pukotina u njima olakšavaju dotok radona iz dubine tla do temelja zgrade, a tlo ispod zgrade je najznačajniji izvor radona kod nas.

MONITOR: Je li taj procenat zabrinjavajući?
VUKOTIĆ: Svaka koncentracija prirodnog radioaktivnog gasa radona u vazduhu koji udišemo donosi određeni rizik po naše zdravlje. Taj rizik linearno raste za 16 procenata sa svakim povećanjem koncentracije aktivnosti radona od 100 Bq/m3. Svjetska zdravstvena organizacija zato preporučuje da je poželjno imati u stanu koncentraciju radona ispod 100 Bq/m3, kako bi rizik od udisanja radona bio manji od drugih opasnosti po zdravlje i život kojima smo svakodnevno izloženi.

MONITOR: Koje još evropske države imaju takvu koncentraciju?
VUKOTIĆ: U Crnoj Gori je prosječni nivo koncentracije radona u stanovima 110 Bq/m3. Na tom nivou su Bugarska (111 Bq/m3), Švedska i Slovačka (po 108 Bq/m3) i Srbija i Makedonija (po 105 Bq/m3). Znatno je veći taj nivo u Luksemburgu i Češkoj (po 140 Bq/m3) i u Finskoj (120 Bq/m3), a nešto manji od našeg je u Austriji (97 Bq/m3), Španiji (90 Bq/m3), Irskoj i Norveškoj (po 89 Bq/m3) i u Sloveniji (87 Bq/m3).

MONITOR: Šta su pokazala najnovija istraživanja radona u stanovima?
VUKOTIĆ: Ona su nam donijela dosta novih saznanja, od kojih je možda najznačajnija procjena da 7,4 odsto stalno nastanjenih stanova u Crnoj Gori ima koncentracije radona iznad referentnog nivoa od 300 Bq/m3, a 0.8 odsto stanova čak iznad nivoa od 1000 Bq/m3. Za stanove sa više od 1000 Bq/m3 neophodno je hitno sprovođenje mjera za smanjenje tako visoke koncentracije radona, uz finansijsku podršku vlasnicima tih stanova od strane države.

Istraživanja su pokazala i da se u šest opština u Crnoj Gori može očekivati da više od 10 odsto stanova ima koncentracije radona iznad 300 Bq/m3. Predloženo je da se te opštine smatraju prioritetnim područjima za sprovođenje aktivnosti za zaštitu stanovništva od izlaganja radonu.

MONITOR: Radon je istraživan i u obrazovno-vaspitnim institucijama u Crnoj Gori. Kakvi su rezultati tih istraživanja?
VUKOTIĆ: Realizacija projekta istraživanja radona u objektima obrazovno-vaspitnih institucija u Crnoj Gori je u toku i trajaće do kraja ljeta iduće godine. Tada će i rezultati ovog projekta biti poznati.

MONITOR: Preduzima li Crna Gora adekvatne mjere za smanjenje koncentracije radona?
VUKOTIĆ: Do sada takvih mjera nije bilo osim u slučaju nekoliko osnovnih škola i dječijih vrtića, a postojeći propisi o radonu se nijesu mogli primjenjivati jer institucije nijesu bile dovoljno osposobljene da ih sprovedu i zato što nije bilo poznato stanje prisutnosti radona u Crnoj Gori. Nadam se da će nacionalna strategija i akcioni plan mjera za zaštitu od radona, koji se prvi put sad donose u Crnoj Gori, kao i nova legislativa učiniti da mjere zaštite građana od radona budu sveobuhvatne i efikasne. U tom pravcu ohrabruje činjenica da je Crna Gora u posljednjih pet godina uložila značajnu sumu novca u istraživanja radona, a Međunarodna agencija za atomsku energiju značajna sredstva za kadrovsko i tehničko jačanje institucionalnih kapaciteta u Crnoj Gori za kontrolu radona.

MONITOR: Imate li podatke o tome koliko ljudi u Crnoj Gori obolijeva zbog radona od raka pluća?
VUKOTIĆ: Nemam takve podatke ni ja niti iko drugi, jer da bi se oni dobili, neophodno je prethodno uraditi odgovarajuću, veoma komplikovanu epidemiološku studiju u Crnoj Gori. Do tada mogu se raditi samo vrlo aproksimativne procjene na osnovu rezultata studija u drugim zemljama Evrope i svijeta. Tako analiza 13 evropskih epidemioloških studija pokazuje da je od svih smrti usljed kancera pluća u Evropi 9% njih uzrokovano udisanjem radona i produkata njegovog radioaktivnog raspada u stanovima, dok nedavno objavljena analiza za 66 zemalja širom svijeta kaže da je taj procenat kod njih još i veći – u srednjem čak 13,6 do 16,5, zavisno od korišćenog modela procjene.

MONITOR: Kao preventivna mjera u novi zakon o gradnji uvedena je, po Vašoj peporuci, zaštita od radona. Da li to građevinari poštuju?
VUKOTIĆ: Uvođenje te preventivne mjere u novi Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata je rezultat argumentovanog stava i čvrstog nastojanja našeg Projektnog tima, kao i Mitigacionog tima Građevinskog fakulteta u Podgorici i naših saradnica u Ministarstvu održivog razvoja i turizma.

Lično sam veoma zadovoljan što je u Zakon uveden zahtjev da objekat mora biti projektovan i izveden na način da ne ugrožava zdravlje korisnika prisustvom radioaktivnog gasa radona unutar objekta. To je od posebnog značaja stoga što su preventivne mjere pri gradnji tehnički jednostavne i mnogo puta jeftinije od eventualne rekonstrukcije zgrade u cilju smanjenja neprihvatljivo visokog nivoa radona u njoj. Sem toga, sa protokom vremena, zbog intenzivne stambene gradnje u Crnoj Gori, primjena ove zakonske odredbe rezultiraće u osjetnom smanjenju prosječne koncentracije radona u stanovima ispod sadašnje vrijednosti od 110 Bq/m3. Međutim, da bi ova preventivna mjera mogla biti primijenjena u građevinskoj praksi, prethodno je neophodno donijeti odgovarajući pravilnik o gradnji objekata i odgovarajuća tehnička uputstva za izvođače radova, zasnovana na najboljim iskustvima evropskih zemalja koje takvu preventivnu zaštitu od radona uspješno primjenjuju godinama.

MONITOR: Da li su crnogorski propisi o zaštiti od radona usklađeni sa direktivama Evropske unije i smjernicama Međunarodne agencije za atomsku energiju?
VUKOTIĆ: Nacionalna strategija zaštite od radona, koja je sada na javnoj raspravi, u punoj je saglasnosti sa dokumentima koje pominjete, tako da će i crnogorski propisi koji će na osnovu nje proisteći biti takođe usaglašeni sa njima. Važno je napomenuti da je predložena strategija zasnovana ne samo na tim dokumentima, već konačno i na poznavanju stvarnog stanja u vezi sa radonom u Crnoj Gori, što daje realnu mogućnost da predložene mjere iz Strategije i akcionog plana budu stvarno i realizovane.

MONITOR: Rukovodilac ste nacionalnih projekata o radonu. Da li imate odgovarajuće uslove za istraživanja?
VUKOTIĆ: Ja sam već više godina u penziji, tako da mi fond Ministarstva nauke za finansiranje naučno-istraživačkih projekata nije dostupan. Međutim, kao član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti imam mogućnost da prijavim Akademiji naučno-istraživački projekt koji finansijski nije baš mnogo zahtjevan i da od nje dobijem sredstva za njegovu realizaciju. Tu mogućnost, naravno, redovno koristim. Sem toga, kao što je to slučaj sa ova dva radonska projekta (radon u stanovima i radon u školama i vrtićima), za dobre istraživačko-razvojne nacionalne projekte znatna finansijska sredstva mogu se dobiti od međunarodnih institucija i od Vlade Crne Gore. Sve u svemu, ja sam u ovim svojim poodmaklim godinama veoma zadovoljan sa mogućnostima koje imam za istraživački rad.

Nikad čuli za radon

MONITOR: Da li su građani, odnosno vlasnici kuća i stanova, dovoljno informisani o tome šta treba da preduzmu da bi smanjili koncentraciju tog, po zdravlje opasnog gasa?
VUKOTIĆ: Tokom realizacije dva radonska projekta, sproveli smo brojne aktivnosti na informisanju i edukaciji građana o radonu: uspostavljen je direktni kontakt sa oko 1200 vlasnika stanova, održana su javna predavanja o radonu u svakoj od opština u Crnoj Gori i predavanja direktorima škola i nastavnicima fizike, flajeri o radonu u stanovima i u školama distribuirani su u više hiljada primjeraka, održano je nekoliko konferencija za štampu o projektima i više intervjua za elektronske i štampane medije. Ipak, informisanost građana Crne Gore o radonu i opasnosti od njega daleko je od poželjnog nivoa.

U dva navrata, 2014. i krajem 2016. godine, sprovedeno je anketiranje građana o radonu, oba puta na uzorku od oko 1000 ispitanika. I pored svih gore navedenih naših aktivnosti, rezultati ankete iz 2016. su neznatno bolji od onih iz 2014. I dalje je samo oko 30 odsto građana čulo za radon, a samo 16 odsto zna što je radon zaista. Ipak, značajno je da krajem 2016. godine 52 odsto građana Crne Gore želi da zna koncentraciju radona u stanu i da bi 15 odsto više građana nego 2014. godine dozvolilo mjerenje radona kod njih.

Za značajniji porast svijesti i znanja građana o radonu očigledno je neophodno kontinuirano i dugovremeno angažovanje većeg broja subjekata na svim nivoima društvenog organizovanja.

Provjetravanje kao prva mjera

MONITOR: Kako je moguće smanjiti procenat radona u stanovima?
VUKOTIĆ: Niske koncentracije radona u zgradama mogu se obezbijediti prilikom njihovog projektovanja i gradnje, jednostavno i jeftino. U već postojećim zgradama, za redukciju visokog nivoa radona neophodne su rekonstruktivne mjere kojima se sprječava dotok radona iz tla u zgradu, uglavnom ventilacionim usmjeravanjem radona iz prostora ispod temeljne ploče u prostor izvan zgrade, a ako to nije dovoljno i poboljšanjem kvaliteta temeljne ploče. Rekonstruktivne mjere na zgradama su naravno znatno skuplje od preventivnih.

Kao prva mjera za smanjenje koncentracije radona u stanu ili radnoj prostoriji, nažalost ne uvijek i dovoljna, preporučuje se što češće provjetravanje prostorije, čime u stan ulazi spoljašnji vazduh u kojem je koncentracija radona veoma niska, na nivou od oko 10 Bq/m3.

Arza je dekontaminirana

MONITOR: Bili ste rukovodilac značajnih radioekoloških projekata. Pored ostalog i projekta dekontaminacije rta Arza. Je li Arza dekontaminirana?
VUKOTIĆ: Jeste i to veoma uspješno, o čemu objektivno svjedoče objavljeni rezultati ekspertske misije UNEP-a na rtu Arza, kao i rezultati koje smo mi publikovali u naučnim časopisima i u zbornicima naučnih skupova. Sve drugačije informacije i priče su bez ikakvog osnova, a posebno su to neistinita zlonamjerna naklapanja o obolijevanju i umiranju od osiromašenog uranijuma nas koji smo realizovali taj projekat.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

MONITOR: Podnijeli ste pritužbu Tužilačkom savjetu na zakonitost rada tužilastva u tom slučaju. Očekujete li da će to nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Od Tužilačkog savjeta ne očekujem ništa. Pitanje je kad će na red doći pritužba Media centra. Ne znam čime se bavi Tužilački savjet i koja to pitanja rješava. Kao aktivni građanin mogu da primijetim da se SDT u skladu sa nekim njihovim prioritetima i selektivno bavi pojednim procesima. Više je okrenuto postupcima u slučajevima organizovanog kriminala nego postupcima koji su takođe važni za uspostavljanje vladavine prava. Tužilački savjet nije ništa uradio da se popravi situacija u osnovnim državnim tužilaštvima a posljedica je da se slučajevima nepoštovanja sudskih presuda, zloupotrebom službenog položaja, podstrekavanjem na vršenje krivičnih dijela ne žele baviti ni niže tužilačke instance. Ovim se šalje opasna poruka da od politčke volje zavisi u kojim će se institucijama poštovati zakon a u kojim i ne mora. SDT je pokazao odlučnost da se bavi pitanjima zloupotreba u institucijama koje su takođe poltički kontrolisane ali od strane DPS-a, kao što je npr. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK). Za mnogo gore zloupotrebe na koje je ukazala i Državna revizorska institucija i sudovi, SDT se nije okrenuo nego je prikupljao listiće sa glasanja o generalnom direktoru da bi utvrdio ko je glasao za izbor generalnog direkora.

MONITOR: Ko je sve odgovoran za to sto je  RTCG ostala pod političkom kontrolom?

ĐUROVIĆ: Krive su sve  partije koje su u avgustu 2020. došle na vlast. Media centar je u decembru 2020., nakon izbora nove Vlade, dostavio svim poslaničkim klubovima zahtjev da se odmah pristupi izmjenama zakona o RTCG kako bi se loša zakonska rješenja koja je DPS donio u julu 2020. promijenila a sa ciljem oslobađanja RTCG neprimjerenog partijskog uticaja. Niko nije odgovorio, uključujući i tadašnjeg predsjednika Skupštine Aleksu Bečića. U januaru 2021. je isti zahtjev uputilo 40 NVO. Na dopis je  odgovorila jedino URA koja je iskazala saglasnost sa predlozima NVO i obećala da će pokušati da ovu inicijativu iskomunicira sa ostalim partijama na vlasti. Nije se desilo ništa jer je nova parlamentarna većina shvatila da zahvaljujući DPS zakonu može preuzeti kontrolu nad RTCG.

U tom periodu smo i saznali da je u podjeli institucija (koje partije tretiraju kao plijen) među novom parlamentarnom većinom RTCG trebala da pripadne Demokratama, dok je druga važna institucija u oblasti medija, Agencija za elektronske medije, trebala da pripadne DF-u. Kasnije je u junu izabran Savjet RTCG po političkim preferencama nove vlasti uz nezakonit izbor predstavnika Unije poslodavaca. U tom procesu izbora učesvovalo je svega nekoliko NVO koje imaju kredibilitet dok su svi ostali prećutno bojkotovali ovaj proces jer nisu željeli da o predstavnicima NVO odlučuju partije. Politički imenovani Savjet je kasnije imenovao nezakonito generalnog direktora Raonića uz protivljenje Demokrata. Zbog poremećenih odnosa u novoj vlasti dogovor o podjeli institucija nije ispoštovan, pa Demokrate nisu dobile kontrolu nad RTCG već je kontrolu preuzeo suštinski DF. To je ubrzo i potvrđeno imenovanjem tadašnje direktorice TVCG Marije Tomašević u septembru 2021. čiji je izbor takođe bio nezakonit jer je njen rođeni brat Dražen Medojević tada bio član Državne izborne komisije (kao predstavnik DF-a) a zakon zabranjuje da direktor TVCG može biti u srodstvu sa javnim funkcionerom. Inspekcija rada je tek nakon dvije godine na incijativu Media centra utvrdila krvno srodstvo direktorice TVCG i člana DRI i naložilo nezakonito izabranom generalnom direktoru da razriješi Mariju Tomašević. Ni nakon tri godine Ministarstvo rada nije donijelo rješenje kojim treba da omogući Inspekciji rada da kontroliše proces imenovanja generalnog direktora RTCG. Sve ovo jasno ukazuje na političku zaštitu nezakonitih radnji čiji je cilj kontrola RTCG.

MONITOR: Kako to da političari uvijek pronadu način da zloupotrijebe sistem kako bi zadržale kontrolu nad Javnim servisom?

ĐUROVIĆ: Partije žele kontrolu nad RTCG kao i nad svim ostalim institucijama. Vjerujem da brze promjene vlasti (vjerovatno ćemo imati i 45.  vladu do kraja ove godine) mogu doprinjeti da političke elite shvate da je u njihovom interesu da institucije budu profesionalne, a ne da se nakon svake promjene vlasti mijenja odnos RTCG prema vlasti i opoziciji. Samo profesionalan RTCG, kao i ostale isntitucije koje moraju biti samostalne mogu biti zaštita od zloupotreba koje su na svojoj koži osjetile sve poltičke partije.

Kada je RTCG u jednom kraćem periodu (2017.-jun 2018.) bila bez partijskih uticaja, dok su je vodili Andriajna Kadija i Vladan Mićunović, jednako je Savjet i menadžment bio kritikovan od DPS-a i DF-a. Od DPS-a jer je izgubio kontrolu, a od DF-a jer im nije bilo dozvoljeno da preuzmu kontrolu.

Milojko Spajić nema uticaj na bilo koji komercijalni medij u Crnoj Gori. Potreban mu je RTCG da bi širio propagandu o savršenom radu Vlade, da bi se pozitivnim izvještavanjem pariralo krtikama TV Vijesti i medija koje kontrolišu Mandić i Knežević uz pomoć predsjednika Srbije Alekandra Vučića (Prva TV i Adria). Spajiću će se vratiti ovakvo manipulisanje sa zakonom kao što se vratilo i DPS-u 2020. kada je u julu usvojen zakon kojim je DPS namjeravao da ozvaniči kontrolu nad RTCG ali je nakon promjene vlasti u avgustu nova vlast iskoristila  stvorenu priliku i preuzela političku kontrolu nad RTCG. Spajić misli da će ljudi bez integriteta biti njemu odani. Time pokazuje nedoraslost poslu kojim se bavi,  jer su ljudi bez integriteta stalno u potrazi za novim gazdom, onim ko je politički najjači. To ubrzo neće biti Spajić a u susret novom parlamentarnim izborima koji će vjerovatno biti u oktobru ili novembru, svi komercijalni mediji u Crnoj Gori kritikovaće rad  Vlade dok će slabo utočište i zaštitu imati u RTCG.

MONITOR: Šta se može učiniti da se javni servis oslobodi ?

ĐUROVIĆ: Stvorene su zakonske pretpostavke da se javni servis oslobodi partijskog uticaja. Uvjeren sam da će NVO u skladu sa novim Zakonom o RTCG izabrati sami svoje predstavnike koji će imati integritet za razliku od sadašnjih tkz. predstavnika NVO. Potrebno je da se institucije koje delegiraju svoje predstavnike u Savjet RTCG oslobode straha od partija. Sve se na kraju svede na ljude koji imaju ili nemaju integritet. Nekad je CANU u Savjet RTCG delegirala prof. Perka Vukotića koji je dao veliki doprinos da se RTCG te 2017. i 2018. oslobodi partijskog uticaja. Ista ta CANU je do skoro imala svog predstavnika u Savjetu koji je dva puta glasao za nezakonito imenovanje Raonića i nije ništa uradio da se nezakonitosti u radu javnog servisa zaustave. Unija poslodavaca je umjesto DPS-a sada našla novog ,,gazdu” u liku PES-a, Univerzitet CG je delegirao po političkoj osnovi predstavnika koji će slijediti političke direktive rektora odnosno Mandića i Kneževića, Crnogorsko narodno pozorište je dalo podršku za ponovno imenovanje Naoda Zorića za člana savjeta iako je dva puta učestvovao u nezakonitom imenovanju Raonića i direktni je eksponent DNP-a Milana Kneževića u Savjetu. Da bi se RTCG oslobdila uticaja partija, moraju se oni koji delegiraju predstavnike u Savjet osloboditi uticaja partija.

MONITOR: Hoće li novi medijski zakoni nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Medijski zakoni neće zaustaviti plasiranje netačnih informacija, neobjektivnost, neizbalansiranost u izvještavanju, jer je ukinuta regulatorna funkcije Agencije za audiovizuelne medijske usluge pa će mnogi mediji nastaviti ili započeti da djeluju kao puka propaganda političkih ili ekonomskih centara moći. Nadam se da će proces usaglašavaja sa regulativom EU doprinijeti da se ojača i vrati regulatorna funkcija Agenciji koja će u perspektivi morati da se bavi ne samo medijima veći društvenim mrežama i zabranjenim sadržajima na društvenim mrežama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

MONITOR: U Vašem filmu u fokusu su ljudi? Kako ste upoznali Janija? Je li bilo teško zadobiti njegovo i povjerenje ostalih junaka ovog filma?

VOJINOVIĆ: Ukoliko želiš da uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput flašaroša, to stvarno iziskuje puno vremena i posvećenosti. Veliki deo snimanja ovog filma je i nesnimanje, već samo druženje sa ljudima, razgovori, istraživanje i uspustavljanje iskrenog, otvorenog odnosa sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvek znao da ću se fokusirati samo na flašaroše. Prva ideja je bila dosta šira i ambicioznija, da deponija bude glavni lik, sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponije. Tako da sam ja snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvek nije bio grupovođa. Posle pola godine ili više Jani je dobio da vodi svoju grupu, napredovao je od običnog flašaroša do grupovođe, dobio je svoj kombi i mesto na placu istovara. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako da sam kroz Janija imao priliku da prikažem kako izgleda plastični biznis na deponiji kroz vizuru grupovođe flašaroša. Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, neko nije želeo da učestvuje i da se snima, to smo poštovali i fokusirali smo se na odnose u ostatku grupe koji je želeo da bude deo filma. Njima je sve to bilo interesantno, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvek „besmrtni“, znam da je to bio jedan od razloga zašto me je Jani pustio u svoj život i dozvolio da snimam film o njemu i njegovoj grupi.

MONITOR: Kakav je bio put od ideje do završetka filma. Koliko je trajala njegova realizacija?

VOJINOVIĆ: Ceo proces rada na filmu trajao je skoro sedam godina. Prvi put sam sa snimateljem, Igorom Marovićem, stajao na istovaru deponije u decembru 2016., a svetsku premijeru „Flašaroši“ su imali na festivalu u Sarajevu 2023. godine. Sama montaža je priča za sebe, sa montažerom Draganom von Petrovićem proveo sam skoro dve godine uklapajući priču i to je bila velika filmska škola. S obzirom na tolike godine snimanja, imali smo puno materijala u montaži i veliki posao bio je proći kroz ceo materijal, izdvojiti odlične stvari, korisne scene, pomoćne scene i sve to dramaturški uobličiti i artikulisati u narativnu celinu. Ideja je bila da imamo dramaturšku liniju koja bi pratila glavnog junaka Janija, koji ima poteškoća da održi svoju flašarošku grupu na okupu – počinjemo od njega kao grupovođe, kasnije se grupa okreće protiv njega, odvaja se, a Jani ostaje da radi sam, sve do zatvaranja deponije. Trebalo je vešto uvezati njegovu priču sa pričom deponije, sa slikama savremenog načina života i konzumerizma, priču o društvu na ivici ekološke katastrofe. To je bio jedan od većih izazova u montaži, ali mislim da smo na kraju postigli dobar balans između ljudske priče i ekološke koja je sve vreme prisutna, ali nije „prst u oko“. Dosta vremena smo uložili u prezentovanje projekta i u potrazi za finansiranjem i adekvatnim partnerima. Bilo je momenata kad smo producentkinja Marija Stojnić i ja stvarno pomislili da će biti teško „izgurati“ ovaj film, pogotovo zbog konstantnog odlaganja zatvaranja deponije, koji je zamišljen kao prirodan kraj filma. Kad se na to umeša i dve godine epidemije kovida koji je svaki plan koji smo imali okrenuo naglavačke, može se reći da smo prošli kroz veoma izazovan proces.

MONITOR: Zanimljivo je da je film okarakterisan kao dokumentarni vestern.

VOJINOVIĆ: Film predstavljamo kao dokumentarnu vestern dramu o poslednjim danima fascinante grupe sakupljača plastičnih flaša – flašaroša, na jednoj od najvećih deponija na svetu. Obožavam vesterne Serđa Leonea, kao i Sema Pekinpoa i Džona Forda i voleo bih da svaki film koji radim ima vestern komponentu. U „Flašarošima“ imamo omaže na neke vestern filmove, poput Leonovog „Bilo jednom na Divljem zapadu“, i scene čekanja voza, s tim što naši flašaroši spavaju i iščekaju dolazak kamiona za smeće. Postoji i referenca na kratki film pokojnog Uroša Stojanovića – „Vešala za dvoje“. Glavna stvar koju „Flašaroše“ čini vesternom je ideja vesterna žanra iz kasnije faze, gde nadolazeća modernizacija uništava svet, univerzum, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Kod Leonea pruga i dolazak voza obeležavaju kraj jedne epohe, dok kod Pekimpoa u „Divljoj hordi“ automatska puška je taj simbol modernizacije koji uništava svet glavnih junaka, odmetnika. U „Flašarošima“ modernizacija deponije je ta koja dolazi i briše civilizaciju flašaroša, čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale.

MONITOR: Iako dokumentarni filmovi osvajaju nagrade i za najbolji film na prestižnim festivalima kao što su Venecija, Kan, Berlin, djeluje da su u nepovoljnom položaju u odnosu na igrane. Iako i u Crnoj Gori itekako ima publike za dokumentarni film – što mislite kakva je sudbina dokumentarnih ostvarenja?

VOJINOVIĆ: Prednost dokumentarnog filma je definitivno u svojoj autentičnosti i spoznaji da to što gledate na platnu ili ekranu jesu odistinske, životne priče, a junaci filmova nisu glumci, već pravi ljudi. Dokumentarni film nije komercijalna umetnost, ali ima tu moć da da otvori prozor u neke nove svetove i postavi pitanja za koja komercijalna umetnost nema vremena ili strpljenja. Dokumentarni filmovi u poslednjih par godina postali su dosta kreativniji u formi i narativu, osvajaju nagrade na prestižnim svetskim festivalima, ali ono što je najvažnije je da sve veći broj ljudi prati i gleda dokumentarni film. Pogotovo drugačiju vrstu filma koja nije televizijskog formata sa naratorima i intervjuima, već imaju sinematičan kvalitet i uspevaju da zarone u nove univerzume i prikažu do tad nešto nepoznato, nevidljivo ili zaboravljeno. Tokom mog boravka na UnderhillFestu bio sam prijatno iznenađen brojem ljudi koji prati projekcije – velike pohvale za podgoričku publiku, za žar kojim prati filmove i za istrajnost da ostanu do kraja uprkos kiši.

Miroslav MINIĆ
Foto: Privatna arhiva

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo