Hapšenja pokazuju da postoji neka dinamika, da neko nešto radi, ali ostaju otvorena pitanja efikasnosti tih napora, legalnosti i pravednosti njihovih krajnjih ishoda. Borba protiv kriminala i korupcije nije junački juriš na naprijatelja, već smislen i organizovan napor u kome, na zakonom predviđen način, sadejstvuju sve državne institucije

MONITOR: Nakon bjekstva Miloša Medenice, otvoreno je pitanje da li se bezbjednosnom sistemu izruguje stvarni Miloš Medenica ili kreacija vještačke inteligencije. Bezbjednosni vrh insistira ne samo na nepotkrijepljenoj verziji da se radi o AI, nego i da to nije bitna tema. Kako vi to vidite?

VUKOVIĆ: Nekome je bilo veoma stalo da se, koristeći se društvenim mrežama, javno ruga ne samo bezbjednosnom sistemu, nego državi. Ne mislim da je nepravosnažno osuđenom Milošu Medenici to bila najvažnija stvar nakon bjekstva, niti da mu to može na bilo koji način pomoći. Meni je logičnije da neko drugi, koristeći njegov lik i glas, pokušava na ovaj način uniziti bezbjednosni sektor, a posebno direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića, i dovesti u pitanje njihov profesionalni kredibilitet. To mogu biti organizovane kriminalne grupe, ali može i neko ko iz toga želi izvući političku korist ili neko ko se zbog nečega sveti čelnim ljudima bezbjednosnog sektora.

No, nezavisno od toga je li se, iz nekih razloga, u ovu igru upustio stvarni Miloš Medenica ili neko drugi ko njime manipuliše koristeći se vještačkom inteligencijom, ostaje činjenica da je osoba koja je nepravosnažno osuđena na visoku zatvorsku kaznu kao vođa neke kriminalne družine uspjela da odšeta u nepoznatom pravcu ispred nosa pravosudnih organa i policije. Bez obzira na to da li su snimci autentični ili generisani AI-jem, ključno je da je ovo bjekstvo pokazalo ozbiljne propuste u nadzoru i koordinaciji institucija.

MONITOR: Čini se da su ozbiljne obje verzije, i ako je u pitanju stvarni Miloš Medenica, ali i ako nije?

VUKOVIĆ: Ozbiljne su utoliko što otkrivaju da sistem bezbjednosti u sadejstvu sa pravosuđem funkcioniše na način kojim mogu biti zadovoljniji kriminalci nego građanke i građani Crne Gore. Obje varijante otkrivaju duboke slabosti: ili osuđenik slobodno provocira sistem iz bjekstva, ili neko treći lako može da ga ismijava i time dodatno urušava povjerenje u institucije.

MONITOR:Šta je slučaj Miloša Medenice pokazao o ovom sistemu?

VUKOVIĆ: Pokazao je da u Crnoj Gori ne postoji konzistentan sistem u kome su precizno i jasno podijeljene uloge i da svako zna, u svakom momentu, šta je njegov posao i dužnost. Kada imate konzistentan sistem, onda je lako ustanoviti ko je odgovoran za eventualne greške i propuste, i ko treba da bude sankcionisan. U konkrenom slučaju smo samo imali javnu svađu između policije, s jedne, i sudske vlasti i pravnog resora u vladi, sa druge strane. Nešto što bi trebalo po logici sistema da bude jasno na prvi pogled pokazalo se kao zavrzlama koja svakoga u sistemu oslobađa tereta odgovornosti, a osuđenima omogućava samooslobađanje.
Problematičan sistem može biti rezultat nečije namjere ili neznavenosti, ali nezavisno od toga odgovornost je na onima koji su na vlasti – jer su oni dužni da sistem poprave, a ne da se međusobno optužuju.

MONITOR: Od petka, kada se otvorila tema vještačke inteligencije ili stvarnog Miloša Medenice, imali smo četiri hapšenja, posljednje bivše ministarke Vesne Bratić. Borimo se protiv korupcije i kriminala ili?

VUKOVIĆ: Hapšenja pokazuju da postoji neka dinamika, da neko nešto radi, ali ostaju otvorena pitanja efikasnosti tih napora, legalnosti i pravednosti njihovih krajnjih ishoda. Borba protiv kriminala i korupcije nije junački juriš na naprijatelja, već smislen i organizovan napor u kome, na zakonom predviđen način, sadejstvuju sve državne institucije.

U slučaju procesuiranja bivše ministarke Bratić, kao i u nekim drugim slučajevima, aktuelizovano je pitanje moguće selektivnosi – zašto ovaj, a ne onaj. Imamo priličan broj osnovano sumnjivih za zloupotrebe položaja koje su državu i društvo itekako koštali u godinama vlasti Demokratske partije socijalista, i dio javnosti s pravom očekuje da te osobe budu procesuirane prije onih koje su moguće zloupotrebljavali položaj nakon promjene vlasti prije šest godina. Zanemarivanje hronološkog faktora može da potkopa autoritet aktuelnih boraca protiv kriminala i korupcije, pogotovo ako izostane objašnjenje za to zanemarivanje. Ovo, naravno, ne znači da svaka vlast treba da hapsi samo one koji su se ogriješili o zakon u vrijeme prethodne vlasti, a da bude boleća prema kršiteljima zakona iz svoga zemana i da ih ostavlja u amanet onima koji budu vlast u bližoj ili daljoj budućnosti. To bi samo perpetuiralo krug nekažnjivosti.

MONITOR: Kako vidite retoriku dijela vlasti koja o ministarki govori isključivo u kontekstu „odbrane srpskih interesa“, i bivšeg režima?

VUKOVIĆ: Retorika dijela vlasti koja hapšenje Vesne Bratić svodi isključivo na „odbranu srpskih interesa“ pokazuje duboku politizaciju pravosudnih procesa. Umjesto da se fokusira na činjenice istrage – eventualne zloupotrebe položaja pri smjenama direktora škola – dio političara koristi slučaj da mobiliše svoju bazu, predstavljajući ga kao napad na „srpski identitet“ ili revanšizam prema onima koji su se suprotstavili prethodnoj vlasti.  To nije korisno ni za pravdu ni za društvo: takva retorika umanjuje kredibilitet institucija, pojačava polarizaciju i odvlači pažnju od suštine – da li su postupci bili zakoniti ili ne. Ako je hapšenje opravdano, treba da se brani činjenicama i dokazima, a ne etničkim ili ideološkim narativima. S druge strane, ako postoji selektivnost u gonjenju (kao što dio javnosti sumnja), onda je upravo ovakva retorika kontraproduktivna jer dodatno potkopava povjerenje u sistem. Na kraju, vladavina prava ne smije biti taoc identitetskih ratova – ona mora biti jednaka za sve, bez obzira na nacionalnu ili političku pripadnost.

MONITOR: Sud je po treći put poništio odluku o imenovanju Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG. Šta to govori o RTCG, a šta o vladavini prava?

VUKOVIĆ: Trostruko poništavanje imenovanja Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG pokazuje ozbiljne probleme kada je riječ o vladavini prava u nacionalnom javnom  emiteru, ali i u državi.

Ovo je više nego jasan pokazatelj da RTCG nije depolitizovan i profesionalizovan, čime se, između ostalog, prkosi obavezama iz evropske agende. Za vladavinu prava ovo je pozitivan signal – sudovi pokazuju da rade svoj posao i da se ne boje da ponište odluke čak i kada su one politički osjetljive. Međutim, ponavljanje istog problema tri puta ukazuje i na slabosti u zakonodavstvu ili u primjeni zakona o RTCG, gdje se dozvoljava da se isti propusti ponavljaju bez sistemskih sankcija ili promjena. Ovo je podsjetnik da vladavina prava nije samo kažnjavanje, već i prevencija i dosljedna primjena pravila.

MONITOR: Radi se o ključnoj godini za isporučivanje rezultata na tom polju kako bi nas primili u EU.  Zemlja se nalazi između tendencija da se tamo ne stigne, ali i nedostatka suštinskih reformi i evropskih vrijednosti. Gdje nas to sve vodi? 

VUKOVIĆ: Ovo je, po svemu sudeći, ključna godina za Crnu Goru na putu ka EU – ambicija da se zatvore poglavlja 23 i 24 (pravosuđe, vladavina prava, borba protiv korupcije) do kraja godine je realna samo ako se održi tempo reformi i postignu konkretni, mjerljivi rezultati, kako kažu i ambasador EU Johan Satler i drugi zvaničnici. Crna Gora je lider među kandidatima na Zapadnom Balkanu, zatvorila je već 13 poglavlja i pokazuje napredak u zakonodavstvu, ali rizik da se integracije svedu na „administrativnu vježbu“ (usvajanje zakona bez stvarne implementacije) je visok.  Ako se nastave selektivna hapšenja, politizacija pravosuđa, ponavljanje propusta u medijima poput RTCG i nedostatak političke ujedinjenosti oko evropske agende – zemlja može ostati zaglavljena u statusu „vječitog kandidata“.

Nedostatak suštinskih reformi i evropskih vrijednosti (nezavisno pravosuđe, sloboda medija, depolitizacija institucija) vodi ka stagnaciji, daljem gubitku kredibiliteta i frustraciji građana. Ključ je u političkoj volji: vlast mora da prioritetizuje reforme umjesto dnevno-političkih obračuna, a opozicija i civilno društvo da vrše pritisak bez blokada evropske agende. Bez toga, 2026. može proći kao još jedna propuštena šansa.

Milena PEROVIĆ

,,Obraz” je podsjetnik da preživljavanje bez dostojanstva zapravo nije život

Kakvi su utisci nakon premijere filma ,,Obraz” u Podgorici?

VUKČEVIĆ: Premijera u Podgorici za mene je uvijek više od puke projekcije – to je susret sa sopstvenim korijenima i sa ljudima koji vrlo dobro razumiju kontekst onoga što radimo. I zato je to vrlo poseban momenat za mene.  Osjećaj nakon podgoričke premijere bio je mješavina olakšanja i duboke zahvalnosti. Kritike jesu važne, daju vjetar u leđa, i jesu pozitivne, ali one napete tišine u salama tokom trajanja filma i dugi aplauzi nakon njega su velika nagrada za sve nas. Čini mi se da je publika prepoznala tu ,,kulu morala” o kojoj smo govorili, tu potrebu da u vremenu koje dehumanizuje ostanemo ljudi. Podgorica je, ne samo kroz aplauze i kritike, već i kroz četiri rasprodate sale Cineplexxa u premijernoj noći i dvije sale rasprodatog KIC-a dva dana nakon toga, pokazala da postoji ogromno interesovanje za teme koje nas ne dijele na dnevno-političkom nivou, već nas ujedinjuju u onome što je ljudsko, univerzalno i, na kraju krajeva, naše tradicionalno u najboljem smislu te riječi. To je jasan signal da publika želi film koji postavlja suštinska pitanja, a potom i u  rasprodatim salama u Nikšiću, Baru, Kotoru, Kolašinu, na Žabljaku… susrećemo istu vrstu emocije.

MONITOR: Film je do sada učestvovao na brojnim festivalima, osvojili ste i nagrade. Kako to doživljavate?

VUKČEVIĆ: Festivali su važni jer ,,Obraz” tamo prestaje da bude samo moj, samo naše ekipe, on postaje reprezent naše zemlje u važnim selekcijama. Nagrade koje smo dobili, a bilo ih je, potvrda su da je naša priča razumljiva i u kulturama koje nemaju termin ,,obraz” u svom rječniku, ali imaju dubok osjećaj za dostojanstvo. Za mene je fascinantno bilo posmatrati kako publika u inostranstvu reaguje i na naše lokalno i na univerzalnost te drame. Sve te nagrade doživljavam isključivo kao priznanje čitavoj ekipi, onim desetinama istrajnih ljudi koji su godinama vjerovali u ovaj projekat kada je bilo najteže. Takođe, one su i dokaz da smo uspjeli da artikulišemo emociju koja ne poznaje granice i da crnogorska kinematografija ima šta da ponudi svjetskoj sceni.

MONITOR: Kako biste opisali sami film i koliko smo se udaljili od tema, izbora i dilema o kojima se u filmu govori?

VUKČEVIĆ: ,,Obraz” je podsjetnik da preživljavanje bez dostojanstva zapravo nije život. To je intimna drama o pojedincu koji se, usred vihora rata i kolektivnog ludila, odlučuje da zaštiti onog drugog, drugačijeg, po cijenu sopstvenog života i života cijele porodice. Danas, u svijetu koji je ponovo u previranjima, čini se da smo se opasno udaljili od tih bazičnih dilema. Živimo u eri pragmatizma i brzih rješenja, gdje se ,,obraz” često doživljava kao teret, a ne kao temelj identiteta. Filmom sam želio da postavim pitanje: šta ostaje od nas kada se sve ostalo sruši? Veoma su mi dragi odgovori koje kroz reakcije gledalaca dobijamo širom Crne Gore, jer vidim da ta etička vertikala i dalje rezonuje u ljudima. Nažalost, te teme su danas aktuelnije nego ikad. Etički izbori se ponovo postavljaju pred nas, možda ne u formi puške, ali svakako u formi svakodnevnog integriteta. Takođe, insistirao sam na specifičnoj estetici i jeziku – željeli smo da film bude vizuelno čist, gotovo kao ,,poslednja linija odbrane” pred naletom instant sadržaja.

MONITOR: ,,Obraz” je dugo sniman, prije toga ste prije više od deceniju snimili film, a prije dvije decenije još jedan. Tri decenije – tri filma, je li to ritam reditelja koji radi u crnogorskoj kinematografiji?

VUKČEVIĆ: To je ritam koji nije bio moj izbor, već surova realnost stvaranja u maloj i kinematografski mladoj sredini. Između ,,Pogleda sa Ajfelovog tornja”, ,,Dječaka iz ulice Marksa i Engelsa” i sada ,,Obraza”, stali su cijeli životi. Taj tempo ,,jedan film po deceniji” je iscrpljujući, jer reditelj troši svoje najbolje godine čekajući da se sklope finansijske i institucionalne kockice. Međutim, to vrijeme mi je omogućilo i da sazrim kao čovjek i kao autor. Svaki od tih filmova nosi pečat onoga što sam u tom trenutku bio. U Crnoj Gori, snimiti film je podvig (a tek tri), i nadam se da generacije koje dolaze, moji studenti, neće morati da čekaju po deset godina na svoju sljedeću priliku i da će se procesi ubrzati.

MONITOR: Da li vidite neke pomake što se tiče ulaganja i odnosa institucija prema filmskoj umjetnosti?

VUKČEVIĆ: Pomaka ima, i bilo bi nepošteno reći drugačije. Osnivanje Filmskog centra Crne Gore bila je prekretnica. Danas postoji sistem koji FCCG vrlo funkcionalno sprovodi na kvalitetan način, postoje konkursi sa svojim mjerilima, postoji neka vrsta kontinuiteta koja ranije nije postojala. Budžeti su i dalje niski u poređenju sa evropskim standardima i regionalnim prilikama od kojih film završimo nakon što dobijemo prvi dio sufinansiranja u našoj zemlji, ali je i tu vidljiv rad i napredak za poštovanje. Film jeste skupa ,,igračka, ali je i najmoćniji ambasador kulture jedne zemlje. I ostale institucije moraju shvatiti da ulaganje u film nije trošak, već investicija u trajanje jednog naroda. Mi smo mala kinematografija koja mora da se bori ,,obrazom” i kvalitetom, jer kvantitetom ne možemo. Moramo raditi na tome da film postane strateški prioritet, pogotovo jer rezultata imamo.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori imamo dovoljno kadra da bi se moglo snimati više filmova?

VUKČEVIĆ: Kao profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, svakodnevno gledam mlade, talentovane ljude koji su spremni da ,,grizu” i rade. Imamo sjajne glumce, reditelje, scenariste, producente. Ono što nam nedostaje je ,,kritična masa” tehničkog kadra i infrastrukture. Često smo prinuđeni da uvozimo sektore iz regiona, što značajno poskupljuje produkciju. Ipak, kadar se stvara radom – zanat se peče na setu, a ne samo u amfiteatru. Ako bismo snimali više, imali bismo iskusnije ljude koji bi mogli da nose zahtjevne projekte. Mladi su naša najveća snaga – oni donose novu estetiku, digitalnu pismenost i energiju, ali moramo im stvoriti uslove da ostanu ovdje i da stvaraju u Crnoj Gori, a ne da svoju kreativnost troše kao puki izvršioci u tuđim, velikim produkcijama koje ovdje dolaze i zbog lokacija.

MONITOR: ,,Obraz” je crnogorski kandidat za Oskara. Kakva su očekivanja?

VUKČEVIĆ: Kandidatura za Oskara za nas predstavlja veliku čast i krunu dugogodišnjeg truda, ali i priznanje za istrajnost cijele ekipe. Benefiti su postali vidljivi odmah – istog dana kada je stigla odluka komisije, osjetili smo novi talas međunarodnog interesovanja, što je prva i veoma važna pobjeda. Ova kandidatura je potvrda da će film nastaviti da putuje.

Moja očekivanja su prvenstveno bila usmjerena na to da film vidi što više ljudi, a Američka akademija i procedura oko učestvovanja u kompeticiji za ovu nagradu su ozbiljna platforma koja to omogućava u globalnim razmjerama. To je bio moj glavni motiv da prihvatimo ulazak u ovu ,,bitku”, svjestan da je ona, u smislu same nagrade, ishodno neravnopravna, i ,,izgubljena” pred mašinerijom i budžetima koje imaju strani filmovi i njihove kampanje, pa  na nju gledam smireno, kao priznanje trudu cijelog tima, i dodatnu potvrdu da film zaista komunicira sa svijetom, otvarajući vrata tamo gdje se inače teško stiže. Zahvaljujući tom statusu nacionalnog kandidata, film je samo tokom novembra i decembra obišao osam međunarodnih festivala i osvojio šest priznanja, a o njemu su pisali i prestižni mediji poput Variety-ja.

Festivalsku turneju smo zaokružili u januaru na značajnom festivalu u Palm Springsu, tzv. Oscar-connected festivalu, čime je misija međunarodne promocije uspješno ispunjena. Sada se radujemo povratku kući i domaćim premijerama u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Sloveniji… koje se upravo dešavaju sa lijepom razmjenom emocija.

Predrag NIKOLIĆ

Vučić je svjestan da njegova vladavina ulazi u završnicu. Mi prisustvujemo uobičajenom toku svake autoritarne vlasti, a to znači da na kraju na raspolaganju ostaju samo sila i nasilje. Vučić odlaže raspisivanje izbora jer mu je jasno da na tim izborima ne može pobijediti

MONITOR: Studenti, kolege, građani i građanke pružaju veliku podršku profesorki Jeleni Kleut. Ministar prosvjete nastavlja sa inicijativom o uvođenju franšiza stranih univerziteta u Srbiji. Dekan Filozofskog fakulteta u NS je pozvao policiju na fakultet. Kakav je „odnos snaga“ između odbrane akademskih vrijednosti i sile koja ih ne priznaje?

STOJKOVIĆ: Građani i univerziteti u Srbiji žive reprizu devedesetih godina prošlog veka. Isti su se igrači obrušili na sve naše ustavom garantovane slobode. Tada su se zvali radikali, a danas nose ime naprednjaci- to je sve što su promenili. Zakon o visokom obrazovanju iz 1998. godine direktno je ukinuo autonomiju univerziteta, a to je namera i najavljenih zakona. U međuvremenu, pre nego što kroz nove legislative sebi omogući sistemsko „čišćenje“ univerziteta od neposlušnih profesora, režim se obračunava sa pojedincima i sa pobunjenim studentima. Pored fizičkog obračunavanja-pre svega sa studentima, trenutno su najugroženiji nastavnici kojima dolaze periodi izbora i reizbora. Procedure omogućavaju lojalistima u našim redovima da ne izaberu targetirane profesore, usled čega oni gube posao na univerzitetu. Podrška profesorki Kleut bila je i ostala snažna- što je, za sada, obustavilo slične namere na Medicinskom fakultetu u Beogradu u vezi sa dva profesora. Jasno nam je da ne smemo umanjiti svoju budnost i spremnost da podignemo pobunu u ime svakoga iz akademske zajednice. Jako je važna solidarnost koju smo uspostavili među sobom i sa studentima, ali i sa građanima. To je sila jača od režimske.

MONITOR: Smjenama glavnih ljudi u policiji, vojsci i izmjenama zakona iz oblasti pravosuđa, režim kao da se priprema za „odsudnu bitku“. Vučić je obećao održavanje vanrednih parlamentarnih izbora u ovoj godini. Da li su ove promjene priprema za slučaj izbornog poraza i koliko su bezbjednosno rizične?

STOJKOVIĆ: Aleksandar Vučić je svestan da njegova vladavina ulazi u završnicu. Mi prisustvujemo uobičajenom toku svake autoritarne vlasti, a to znači da na kraju na raspolaganju ostaju samo sila i nasilje.

Vučić odlaže raspisivanje izbora jer mu je  jasno da na tim izborima ne može pobediti. Dodatno mu je jasno da će morati, više nego ikad, da krade glasove birača i primenjuje sve razrađene izborne prevare. U situaciji podignutih pobuna i odlučnosti građana da više ne trpe represiju i krađu,izbori će neminovno biti visokorizičan period. Vučić očekuje da će nas zaplašiti postavljanjem svojih lojalista na pozicije sile i lakše slati u zatvore kada se završni bunt razbukta u Srbiji, a ja verujem da će se to desiti kada odbije da prizna izborni poraz. Predstoji nam  težak period, ali uvek je tako kada se borite za slobodu.

MONITOR: Otkriće pet tona marihuane kao da je iznenadilo vlast. Ne samo što su neki od osumnjičenih pripadnici SNS već je slučaj pokazao i moguću kriminalnu vezu sa partnerskim firmama iz Sjeverne Makedonije. Hoće li i ovo postati samo jedan od razvučenih sudskih procesa?

STOJKOVIĆ: Otkriće droge i hapšenja naprednjačkih funkcionera pokazuju velike pukotine koje su se pojavile u mafijaškom projektu nazvanom SNS. Znamo i da su političko-mafijaške veze premrežile ceo Zapadni Balkan. Informacije o pet tona marihuane došle su od nekih međunarodnih organizacija, a hapšenje su obavili ljudi iz ostataka profesionalnih krugova u tužilaštvu ipoliciji. Jasno  je zbog čega Vučić menja zakone i uklanja profesionalce koji bi mogli primeniti pravdu i uhvatiti se u koštac sa mafijom. Ne možemo isključiti mogućnost da ćemo gledati još jedan razvučeni sudski postupak ili da će Vučić abolirati svoje kriminalne saradnike, jer smo duboko svesni da pravo i pravdu nećemo doživeti dok je njegov režim na vlasti. Upravo to su motivacije za našu još jaču borbu. Ljudi su željni pravde.

MONITOR: Vučić je potpisao „ Mrdićeve zakone “ kojima se bitno ograničavaju sudstvo i tužilaštvo, sa suspenzijom dijela nadležnosti Tužilaštva za organizovani kriminal. I 1998. su Zakon o informisanju i Zakon o univerzitetu donijeti ciljano-radi opstanka režima. Najveća žrtva je bio Slavko Ćuruvija. Mogu li se očekivati dalje „ pravosudne reforme “?

STOJKOVIĆ: Mene je iznenadilo Vučićevo potpisivanje ovih zakona. Jasno je da je on inicijator tih tekstova, kao i šta su mu bili motivi za dodatno pokoravanje pravosuđa, ali su i upozorenja EU bila prilično jasna. Potcenila  sam moguće opasnosti koje Vučić vidi u funkcionisanju čak i ovoliko  urušenog pravosudnog sistema. U pozadini verovatno stoje „skaj aplikacije“, dokazi o opsežnim poslovima u trgovini drogom i oružjem, pranju novca i ko zna šta još, a što može voditi direktno ka njemu i njegovoj porodici. Taj strah je očigledno prevagnuo nad pretnjama EU.

Režim je poslao zakone u Venecijansku komisiju, nakon što ih je usvojio, i to vidim kao kupovinu vremena da još malo poradi na smenama „neposlušnih“ i, moguće, uklanjanju dokaza pre nego što bude prinuđen da zakone revidira.

Izvesno je da će to revidiranje biti takvo da će pravosuđe završiti još slabije nego što je sada. Bila bih naivna da ne očekujem dalje „pravosudne reforme“. Pokušaj da se izdejstvuje novi Zakon o policiji sprečen je buntom građana, ali slutim da će se nešto slično ponovo pojaviti-kao i novi Zakon o visokom obrazovanju i još ponešto. Utešno je to će što ti zakoni biti kratkog daha. Novoradikalima se vidi kraj.

MONITOR: Vlast je, pod pritiskom, pristala da „ Mrdićeve zakone “ pošalje na ocjenu Venecijanske komisije. Marta Kos izjavljuje da je moguća sankcija prema Beogradu ako ne postupi prema eventualnim primjedbama VK. Ima i onih koji očekuju i personalne sankcije od strane SAD. Da li bi to nešto bitnije promjenilo?

STOJKOVIĆ: Srbija je već kažnjena skoro potpunim obustavljanjem pomoći na osnovu Reformske agende. Nakon dugog vremena stigli smo do toga da EU priznaje da nas naprednjačka struktura vodi na pogrešnu stranu. Spadam među ljude koji željno isčekuju personalne sankcije od strane SAD. To neće bitno promeniti lopovsku politiku ili pozicije ljudi na vlasti unutar Srbije, ali jeste značajan signal za spoljnu politiku i ograničiće mogućnost manevra Vučića i njegovih lojalista za biznis kombinacije i učešće u međunarodnim političkim procesima. Čovek koji se toliko hvalio prijateljstvima sa svetskim liderima i sopstvenim značajem za svetska dešavanja, već je nepoželjan gost na mnogim važnim događajima. Njegovo slabljenje je u korelaciji sa jačanjem Srbije.

MONITOR:  Minhenski bezbjednosni forum je prošao u znaku insistiranja EU i još nekih evropskih zemalja, na evropskoj autonomiji i jačanju njenih bezbjednosnih i privrednih kapaciteta. Kako će se i da li će se Srbija ukomponovati sa velikim promjenama u Evropi?

STOJKOVIĆ: Vučić je propustio  mnoge šanse za „hvatanje voza“ evropskih političkih trendova. Pravio je dilove sa svima koji su mogli pomoći njegovom opstanku na vlasti i bogaćenju ljudi iz njegovog najbližeg kruga. Oslanjao se na „burazersku politiku“ sa autokratskim vođama umesto da vodi državotvornu politiku sa vizijom. Svetski događaji, ali i njegova prevrtljivost i lažljivost, izmakli su mu sve stolice. EU mu pruža još neke šanse da se uskladi sa njenim ciljevima, ali on nije u mogućnosti da tu ruku prihvati. Previše je dilova napravio, previše obećanja dao i previše se uvukao u međunarodni kriminal da bi mogao pristati na unutrašnje reforme koje zahteva EU. Te reforme bi mu oduzele mogućnost autokratske vlasti i dovele bi ga pred lice pravde. On je  preplašen čovek koji se snalazi od dana do dana, bez dugoročne strategije. Uporedo uređuje vojsku, policiju i pravosuđe po svojoj meri i pravi svoju tvrđavu od huligana i kriminalaca u parku ispred zgrade Predsedništva kako bi se odbranio od naroda, Tako završe svi diktatori.

Važnije su vatre širom Srbije nego da se okupimo svi na jednom mjestu

MONITOR: Sve češće se predlaže „ ponavljanje 15. marta “ kada je više od 300000 ljudi bilo na protestu u Beogradu. Kako ocjenjujete mogućnost da taj predlog uspije-ne samo u ciframa već i u kanalisanju krize čiji se ishod ne nazire?

STOJKOVIĆ: Svakog dana u Srbiji imamo okupljanja ljudi. Praktično ne postoji mesto u kom izostaju protesti. Ponekad su to izrazi solidarnosti sa ljudima koji su pretučeni, čije su prodavnice ili restorani zatvoreni zbog podrške studentima ili su nastradali zbog toga što zdravstvo i ostale institucije ne funkcionišu. Pobune podižu i radnici u pravosuđu, poljoprivrednici, nastavnici, novinari, itd. Više ne postoji ni jedna društvena oblast koja nije suočena sa potpunom devastacijom i u okviru koje ne buja nezadovoljstvo. Država i društvo su temeljno rastureni jer samo tako mogu bespogovorno služiti Vučiću. Po meni, mnogo je važnije da imamo brojne vatre širom Srbije nego da se okupimo svi na jednom mestu i ponudimo neizbežne „žrtve“ na oltaru slobode i to sa neizvesnim ishodom-budući da režim poseduje poluge formalne sile, ali i brojne huligane i kriminalce okupljene u paramilitarnim skupinama. Velika je verovatnoća da ćemo morati da iskusimo i direktni obračun nakon izbora, ali do tada moramo graditi međusobno poverenje i solidarnost sa građanima po svakom pitanju i na svakom mestu. To je proces u kom se sada nalazimo.

Isticanje ideoloških tema ne može pomoći jačanju velikog antirežimskog fronta.

MONITOR: U javnosti traje debata da li bi trebalo da se uspostavi bliži odnos opozicije i studentskog pokreta. DS se nije priključila udruživanju pet opozicionih stranaka odlučnih da se Srbija uvede u EU. Da li je isključiva podrška DS studentima, za nju rizična u dugoj borbi za promjene?

STOJKOVIĆ: Demokratska stranka je jasno i otvoreno proevropska. Nismo se pridružili strankama koje su sebe proglasile „borcima za EU“ zato što je to bio potez sa ciljem udaljavanja od studentsko-građanskog pokreta. Smatramo da isticanje ideoloških tema ne može pomoći jačanju velikog antirežimskog fronta. Naprotiv! Mi smo veoma angažovani u komunikaciji sa evropskim funkcionerima i više smo nego zaslužni za donošenje rezolucija i izveštaja o stanju u Srbiji. Međutim, svrstavanje u svojevrsni „stranački pakt“ videli smo kao slabljenje narodne borbe. Živimo u ogromnoj društvenoj i političkoj krizi i naša je obaveza da podržimo, na svaki način, veliki i snažan društveni pokret koji konačno može smeniti mafiju sa vlasti. Odgovorna politika podrazumeva ideje i borbe za opštu dobrobit, ne za stranačku. To je naša jasna pozicija. Istovremeno sa podrškom tzv. Studentskoj listi, mi radimo na jačanju naše stranke i razvijanju politika. Može vas iznenaditi činjenica da nam se priključuje sve više ljudi jer vide iskrenost u našem delovanju. Želimo da budemo pomoć, ali i kritičar buduće slobodne Vlade koja će nastati nakon narednih izbora. Verujemo da će nas sadašnje delovanje ojačati, ne ugasiti.

Nastasja RADOVIĆ