Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS: Taoci korupcije

Objavljeno prije

na

„Korupcija je postala dio crnogorske svakodnevice a u međunarodnim krugovima, nerijetko, i sinonim za našu zemlju”, kaže u razgovoru za Monitor Dejan Milovac, direktor istraživačkog centra NVO MANS. „Kao sistemska pojava, korupcija je zarobila sve važnije društvene procese i već duže je ključna prepreka u implementaciji reformi. U konačnici, borba protiv korupcije je ključni izazov pred kojim se nalazi Crna Gora na putu ka EU. Mislim da građani postaju svjesniji i one velike korupcije, ne samo administrativne sa kojom se svakodnevno susreću. Ona se ogleda u pokvarenim medicinskim aparatima i tome što djecu liječimo kroz humanitarne akcije, u putevima koji su prepuni rupa iako se milionski zadužujemo, u školama i vrtićima kojih odavno nema dovoljno, ali i u stanovima, vilama, luksuznim automobilima, računima i kompanijama na egzotičnim destinacijama koje posjeduju crnogorski političari”.

MONITOR: Očekujete li njihovu reakciju?
MILOVAC: Građani još u dovoljnoj mjeri ne učestvuju u borbi protiv korupcije jer je sistem kreiran tako da u svakom trenutku štiti korumpirane političare i djeluje revanšistički prema svakome ko se usudi da prijavi korupciju. I ove godine obilježavamo 9. decembar, Međunarodni dan borbe protiv korupcije u atmosferi zastrašivanja aktivista civilnog društva i novinara i potpune pasivnosti države kada su u pitanju konkretni rezultati u borbi protiv korupcije. U saradnji sa Delegacijom EU u Crnoj Gore i uz podršku Britanske ambasade u Podgorici, MANS je ove godine, pored godišnje nacionalne antikorupcijske konferencije, organizovao Nedjelju borbe protiv korupcije. Tokom pet dana ćemo sa gotovo svim društvenim akterima razgovarati o različitim aspektima tog problema. Sa nama će pored predstavnika zvaničnih institucija, nevladinog sektora i medija, biti i eksperti iz 11 zemalja koji će sa nama podijeliti svoja iskustva.

MONITOR: U najavi tih manifestacija, ili kao njihov prateći dio, dobili smo vašu priču o imovini Branka Vujovića i njegove familije. Možete li našim čitaocima predočiti njene osnovne detalje?
MILOVAC: Nezakonito bogaćenje nije specifično samo za Crnu Goru, ali je naša osobenost činjenica da gotovo niko od nadležnih institucija ne radi bilo šta kako bi se poslala poruka da korumpirani javni funkcioneri i političari moraju detaljno objasniti odakle im ogromna imovina. Branko Vujović je tek jedan od javnih funkcionera čija se velika imovina ne može objasniti iz njegovih zvaničnih prihoda, i tek prvi čiju smo imovinu analizirali u novom serijalu Istraživačkog centra MANS-a.

Porodica Vujović je potrošila preko 250.000 eura koje se ne mogu objasniti prihodima koje je prijavljivao nadležnim institucijama. Od tog novca njegovi sinovi su u samo jednom danu potrošili čak 180.000 eura za kupovinu dva stana sa garažama u podgoričkom naselju City kvart. Jedan od njih je u tom momentu bio student a drugi pripravnik u jednoj državnoj instituciji. Pored toga, porodica Vujović je desetine hiljada eura dala i za nabavku novih automobila.

Branko Vujović je kao dugogodišnji vladin funkcioner bio u središtu više privatizacionih poslova, od kojih su većina bili neuspješni i praćeni sumnjama na kršenje zakona i korupciju. Počev od Jugopetrola i nikšićke Željezare, pa do tendera za valorizaciju Buljarice, gotovo da nema posla u koji je Vujović bio uključen a da on nije bio praćen kontraverzama.

Kada javni funkcioner koji je bio uključen u poslove privatizacije državnih kompanija i prodaju resursa vrijednih na desetine milione eura ne može da objasni odakle mu četvrt miliona eura za kupovinu nekretnina i automobila, to predstavlja alarm za nadležne institucije koje bi konačno morale da se pozabave ovim problemom.

MANS dugo upozorava na činjenicu da životni stil crnogorskih javnih funkcionera i političara ne oslikava njihove zvanično prijavljene prihode, te da oni i njihove porodice žive daleko iznad svojih finansijskih mogućnosti. Mi smo se zalagali i zalažemo se da nezakonito bogaćenje bude definisano kao krivično djelo izmjenama Krivičnog zakonika Crne Gore, nadležne institucije i dalje smatraju da to nije potrebno.

MONITOR: Kakve su reakcije javnosti i institucija?
MILOVAC: Dominantna reakcija javnosti jeste podsjećanje da su i ranije postojale sumnje da su pojedini javni funkcioneri nezakonito stekli imovinu, a kada je u pitanju Branko Vujović da je to bilo očekivano, imajući u vidu broj privatizacionih afera koje se vezuju za njegovo ime. Imali smo i reakciju političkih subjekata koji su većinom pozivali nadležne institucije da se pozabave ovim slučajem.

Reakciju nadležnih institucija, u prvom redu Specijalnog državnog tužioca i Agencije za sprečavanje korupcije, tek očekujemo jer smo im početkom ove sedmice dostavili kompletnu dokumentaciju do koje smo došli tokom istraživanja.

MONITOR: Da li su se oglasili ili vas kontaktirali ,,junaci” vašeg istraživanja?
MILOVAC: MANS je kontaktirao Branka Vujovića prije objavljivanja istraživačke priče tražeći objašnjenje za potrošeni novac, a odgovor koji smo dobili je bio u potpunoj suprotnosti sa zvaničnom dokumentacijom koju smo posjedovali. Vujović je objasno da su auta i nekretnine kupili od ušteđevine, na rate, uz poklone i pozajmice, bez obrazloženja ko im je i kada pozajmio toliki novac. U ugovorima o kupovini nekretnina se navodi da su one isplaćene u cjelosti, a porodica Vujović nije prijavila bilo kakve pozajmice ili poklone.

Nakon objavljivanja priče ponovo smo imali reakciju Vujovića koja se može sumirati u rečenicu kojom je on javnosti i MANS-u poručio da ,,neće on nikome polagati račune”. Takav odnos javnih funkcionera dodatno je ohrabren potpunom pasivnošću nadležnih organa koji bi trebali da se bave zakonitošću sticanja imovine.

MONITOR: Ćutanje je postalo osnovni odgovor na prozivke o zloupotrebama položaja, koliko god one bile argumentovane. Zašto je to tako?
MILOVAC: ,,Svake priče tri dana dosta” je nešto na šta funkcioneri očigledno računaju. Zbog toga je važno da mediji ne dozvole da afere utihnu nakon nekoliko dana, ali i nas iz civilnog sektora koji moramo nastaviti da vršimo pritisak na institucije da se ovakvi slučajevi hitno i uspješno procesuiraju.

MONITOR: U ,,budvanskom opusu” SDT-a našla su se mnoga (ne)djela na koja ste ukazivali mnogo godina.
MILOVAC: Procesuiranje budvanske grupe je posao koji nije ni izbliza gotov, ma koliko se u tužilaštvu dičili slučajem Marović. MANS je godinama upozoravao da je Budva leglo korupcije, da je naročito u sektoru urbanizma pričinjena ogromna šteta od koje će se lokalni budžet godinama oporavljati. Godinama smo fioke tužilaštva punili dokazima i krivičnim prijavama koje tamo nije imao ko da pogleda.

Recept za borbu protiv korupcije ekipe u tužilaštvu svodi se na masovno sklapanje sporazuma o priznanju krivice uz kazne koje šalju poruku da se korupcija u Crnoj Gori i dalje isplati. Naročito ona na najvišim nivoima.

MONITOR: Čini se da je korupcija postala sastavni dio izbornog procesa u Crnoj Gori?
MILOVAC: Politička korupcija, zapravo masovna zloupotreba držanih fondova u političke svrhe je uvijek bila sastavni dio našeg izbornog procesa, samo je tokom afere Snimak ogoljena i svi smo imali prilike da vidimo kako izgleda mehanizam brutalnih izbornih manipulacija. MANS je kroz serijal istraživanja dokazao da sve ono što smo čuli na audio snimcima postoji u praksi, a tokom nekoliko posljednih izbora smo razotkrili na koji način se budžet troši kako bi se ostvarila politička prednost na terenu.

Recept za rješavanje ovog problema postoji u mnogim državama. Ali kod nas ne postoji politička volja i institucije odlučne da se ključni vinovnici političke korupcije procesuiraju. Zbog toga je moguće da kadrovi poput Zorana i Vukice Jelić i dalje uživaju na slobodi, ili da Milutin Simović ponovo bude ministar. Dokle god ne budemo imali političku i krivičnu odgovornost za političku korupciju imaćemo izbore sa hipotekom sumnje u regularnost.

MONITOR: Da li ćemo u procesu integracija izgubiti naše koruptivne navike, ili će nas prihvatiti i uz tu ,,malu” osobenost?
MILOVAC: Iluzija je da ćemo se ulaskom u EU u potpunosti lišiti korupcije ili je makar svesti na administrativnu ili sporadični incident. Na to upućuju i iskustva zemalja koje su nakon pada gvozdene zavjese postale članice EU. Smatram ipak da će nam proces pridruženja EU donijeti raskid sa nekim praksama koje su postale imanentne crnogorskim političarima. Prava vrijednost EU nije u članstvu, već u procesu prilagođavanja i navikavanju na EU način života i vladavinu prava koji bi trebao da nas oslobodi balasta pasivnosti kada je u pitanju procesuiranje korupcije na najvišim nivoima odlučivanja.

Jednom kada ministri i premijeri budu išli u zatvor zbog korupcije biće izvjesno da smo se približili EU porodici. Baviti se datumima u tom kontekstu služi da zaboravimo čemu zapravo služe EU integracije.

Nemoć institucija

MONITOR: Kako cijenite rad institucija koje u opisu poslova imaju i borbu protiv korupcije?
MILOVAC: Ono što radi Agencija za borbu protiv korupcije pokazuje da je ta institucija uspostavljena da bi se udarila ,,recka” na listi obaveza EU integracija, ali prije svega kako bi se – pod plaštom navodne borbe protiv korupcije i konflikta interesa – obračunavala sa kritičarima vlasti. Dovoljna potvrda za to je ono što ASK trenutno radi kada su u pitanju članovi Savjeta RTCG, ali i njihov odnos prema građanima koji kao nesporni zviždači traže zaštiti nakon što su razotkrili korupciju. Ova institucija je opterećena školskim primjerom konflikta interesa i potpuno je nerealno očekivati da će njen direktor ozbiljnije ,,udariti” na interese partije u čijem vrhu je čovjek sa kojim je on u rodbinskim odnosima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo