MONITOR: Jedna od najaktuelnijih tema u regionu je izricanje presude Ratku Mladiću i šestorici čelnika Herceg Bosne. Sabor Hrvatske zaključio je da je haška presuda u predmetu „Prlić i ostali” nepravedna i neprihvatljiva za Hrvatsku, za hrvatski narod u BiH i hrvatski državni vrh iz 90-ih. Šta na to kažete?
LASIĆ: Doživjeli smo proteklih godina mnoštvo puta nešto slično, samo nismo distanciranje od pogrešnih ratnih politika i iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, posve iskrenog samo od Milana Babića. Bilo bi bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993, povodom ICTY presude „Prliću i drugima”, ali nije, nažalost. U historiji političkog licemjerstva, ipak, počasno mjesto zauzimaju dočeci osuđenih ratnih zločinaca i njihovo stiliziranje u političkim i crkvenim krugovima u tobožnje heroje i „svece”. U ovom pogledu je egzemplarno bilo pojavljivanje sisačkog biskupa Vlade Košića na zagrebačkom aerodromu prigodom povratka iz Den Haaga osuđenog uznika po imenu Dario Kordić. Slavili su se i izlasci na slobodu i T. Blaškića, R. Delića i N. Orića, B. Plavšića i M. Krajišnika, i drugih. U nisci promašenih sprega vjere i politike posebice mjesto zauzima osuda ICTY-ija od strane patrijarha SPC- a Irineja, koji je presudu ICTY-ija u slučaju notornog krvnika kakav je Ratko Mladić nazvao djelom samog vraga. U vezi s ovom posljednjom presudom u radu ICTY-ija malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanja stanovništva, i ubojstava, ali i u BiH i u Hrvatskoj među Hrvatima se ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati” („uzp”).

Mada sam osobno antinacionalista, u biti kozmopolita, i u mojemu razumijevanju se i u BiH i u Den Haagu zaboravilo upravo na hrvatske žrtve u BiH, uključivo u bespotrebnom hrvatsko-bošnjačkom ratu. Naravno da se kao Hrvat iz BiH moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali pitam se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedjeo bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? A bilo jei takvih zločina, ma koliko je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30 odsto Hrvata i Srba u svom sastavu. Uostalom, i u redovima HVO je bilo do sukoba Hrvata i Bošnjaka oko 30 odsto Bošnjaka. Odnjegovao se svjesni zaborav, pa se zaboravilo da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović. K tomu, i bošnjačka strana je imala logore, samo za Hrvate njih čak 331, pri čemu ne mijenja na stvari što im do danas tepaju da su bili „sabirni centri”. Otuda u mojemu slučaju žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova” diljem bivše SFRJ i u BiH. Mislim na nesankcionirani ponajveći crimen ili „uzp” tzv. krnjeg Predsjedništva SFRJ i vrha bivše JNA i srbijanskog i crnogorskog vođstva protivu mira u zemlji, pa potom i na brojne druge uzp-ove, uključiv bošnjačko vođstvo, počev od ubojstva fojničkih fratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici, i drugdje.

MONITOR: Burno je u BiH reagovano na obraćanje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović nakon izricanja te presude da Hrvatska nije bila agresor u BiH…
LASIĆ: Mada se na ICTY-iju nije sudilo Hrvatskoj, nego pojedincima „udruženim u zločinački pothvat”, presudom ICTY-ija u slučaju „Prlić i ostali” implicite se govori i o odgovornosti RH za ratna zbivanja u BiH. Već sam rekao da bi bilo daleko mudrije konačno progovoriti o promašajima Tuđmanove politike prema BiH iz 1993, ali to i nije bilo realno očekivati u Hrvatskoj u ovom momentu. K tomu je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih” Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a”, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala godinama „Herceg Bosna” više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u. Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada” kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije” u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. I sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek mrvicu manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević. K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno oko 300.000 Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH. U Hrvatskoj su liječeni i ranjenici Armije BiH, itd. No, i u političkom Sarajevu i u političkom Zagrebu zaboravilo se na tzv. tamne mrlje u recentnoj prošlosti. I u BiH i u RH i u drugim „lažozemljama” regije ne žele se elite suočiti s povijesnim istinama, pa smo zbog toga još zarobljeni u viktimizacijske interpratacije, sukladno kojima su „naši” uvijek heroji, dok su oni „drugi” i „treći” ružni, prljavi i zli. Otuda su i uzaludni apeli za deviktimizaciju, ma koliko bili pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava.

MONITOR: Nedavno ste kazali da se u političkim konceptima stranaka odustalo od evropske BiH – jedni forsiraju „Bosnu”, drugi su za njeno razbijanje, a treći za Herceg-Bosnu. Ako je to tako kako vidite budućnost BiH?
LASIĆ: BiH ne može ući u EU dok se u njoj vode „hibridni ratovi” i „containment policy”. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, a drugi je „hladnoratovski pojam” kojim se objašnjavala tzv. politika zgađivanja međusobno bliskih nacija. BiH bi mogla čak doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o sebi kao višenacionalnoj državi, što se odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH vapi za balansom građanskog i nacionalnog. Krajnje je vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.

MONITOR: Da i je u BiH ispunjen ijedan zahtjev iz „tri D strategije” – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija?
LASIĆ: Situacija u BiH – promatrana kroz optiku „tri D strategije” – je katastrofalna. Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama. Denacifikacija nije ni započela. Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske” i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja. A „pravna država”, ona koju je jedan političar SDA obećao prije črtvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak”, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba” iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede”, njih oko 30 odsto te onih na granici bijede (preko 50 odsto).

MONITOR: Je li stanje u bivšim jugoslovenskim republikama slično onom iz devedesetih?
LASIĆ: Najgore je što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-ih godina. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva moderna!

MONITOR: Da li su u pravu oni koji tvrde da su Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović na vlast došli kao nacionalisti i da su lideri u regionu lažne demokrate?
LASIĆ: Poznato je da je Aleksandar Vučić u ranoj mladosti bio obični „delija” i vjerni Šešeljev suradnik, da se u ratu vozao oko Sarajeva u džipu s mrtvaćkom glavom. Nedavno sam bio u Beogradu i imao priliku čuti kako prosvjećeni Srbi, Beograđani teško podnose Vučićevo lažno europejstvo i autoritarni bezobrazluk. Gospođu hrvatsku predsjednicu od prvog dana zovem „magistrica K.G.K.”, ali je nije nužno promatrati kao nacionalistkinju, nego kao nekompetentnu političarku, koja je instrumentalizirana izvana u gruboj geopolitičkoj igri protivu EU. Posvuda su u regiji lažni lideri, bez formata i bez integriteta.

EU će preživjeti

MONITOR: Kako kao profesor međunarodnih odnosa i evropskih integracija i bivši jugoslovenski i bh diplomata, vidite budućnost Evropske unije?
LASIĆ: EU će preživjeti, ma koliko pet oformljenih scenarija ,,Bijele knjige o budućnosti EU” govorili o njezinoj neizvjesnoj budućnosti. Tih pet scenarija su: Ne odustajemo; Samo jedinstveno tržište; Oni koji žele više, čine više; Činiti manje, ali učinkovitije; Zajedno činimo mnogo više! Ja se osobno – zajedno s J. Habermasom – nadam kako bi se do ljeta 2019, poslije 13 summita koje predviđa „Liderska agenda”, moglo doći do novog temeljnog ugovora o EU. I to takvog koji bi držao na okupu i blok zemalja „prve brzine”, i tzv. zemlje „druge brzine”, one članice EU koje nisu voljne ili nisu u stanju ući odmah u dublje integracije, ali bi se imale pravo priključiti kasnije tzv. koaliciji voljnih. U slučaju da EU ostane na okupu, pa i s novim podsustavom za zemlje „prve brzine”, važio bi i dalje i za zemlje prve i druge brzine „aki” („acquis”), pa bi važili i ugovori o partnerstvima sa zemljama pristupnicima s prostora „Zapadnog Balkana”, pa bi i one mogle biti u EU poslije 2025, ne prije. U protivnom, slijedi pravi kaos i u EU i na njezinim rubovima …

Montenegro u srcu

MONITOR: Profesore Lasiću, jednom ste rekli da se osjećate i kao Bokelj i Crnogorac?
LASIĆ: Baš tako, ja sam čovjek alteriteta, tj. višestrukih identiteta: rođenjem i Hrvat i Hercegovac, životom i Bokelj i Mostarac i Sarajlija i Beograđanin, da i ne spominjem gradove službovanja i života u inozemstvu. Već 42 godine sam i zaljubljenik u Bokokotorski zaljev, u „zavičaj” moje supruge. I Boka i Montenegro: i Zelenika i Meljine i Herceg Novi i Kotor i Njeguši i Lovćen zavukli su mi se pod kožu, tj. uvukli i u srce i moždane vijuge.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari