Povežite se sa nama

INTERVJU

MILE LASIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ MOSTARA: Možemo mi i dublje u prošlost

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jedna od najaktuelnijih tema u regionu je izricanje presude Ratku Mladiću i šestorici čelnika Herceg Bosne. Sabor Hrvatske zaključio je da je haška presuda u predmetu „Prlić i ostali” nepravedna i neprihvatljiva za Hrvatsku, za hrvatski narod u BiH i hrvatski državni vrh iz 90-ih. Šta na to kažete?
LASIĆ: Doživjeli smo proteklih godina mnoštvo puta nešto slično, samo nismo distanciranje od pogrešnih ratnih politika i iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, posve iskrenog samo od Milana Babića. Bilo bi bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993, povodom ICTY presude „Prliću i drugima”, ali nije, nažalost. U historiji političkog licemjerstva, ipak, počasno mjesto zauzimaju dočeci osuđenih ratnih zločinaca i njihovo stiliziranje u političkim i crkvenim krugovima u tobožnje heroje i „svece”. U ovom pogledu je egzemplarno bilo pojavljivanje sisačkog biskupa Vlade Košića na zagrebačkom aerodromu prigodom povratka iz Den Haaga osuđenog uznika po imenu Dario Kordić. Slavili su se i izlasci na slobodu i T. Blaškića, R. Delića i N. Orića, B. Plavšića i M. Krajišnika, i drugih. U nisci promašenih sprega vjere i politike posebice mjesto zauzima osuda ICTY-ija od strane patrijarha SPC- a Irineja, koji je presudu ICTY-ija u slučaju notornog krvnika kakav je Ratko Mladić nazvao djelom samog vraga. U vezi s ovom posljednjom presudom u radu ICTY-ija malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanja stanovništva, i ubojstava, ali i u BiH i u Hrvatskoj među Hrvatima se ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati” („uzp”).

Mada sam osobno antinacionalista, u biti kozmopolita, i u mojemu razumijevanju se i u BiH i u Den Haagu zaboravilo upravo na hrvatske žrtve u BiH, uključivo u bespotrebnom hrvatsko-bošnjačkom ratu. Naravno da se kao Hrvat iz BiH moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali pitam se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedjeo bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? A bilo jei takvih zločina, ma koliko je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30 odsto Hrvata i Srba u svom sastavu. Uostalom, i u redovima HVO je bilo do sukoba Hrvata i Bošnjaka oko 30 odsto Bošnjaka. Odnjegovao se svjesni zaborav, pa se zaboravilo da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović. K tomu, i bošnjačka strana je imala logore, samo za Hrvate njih čak 331, pri čemu ne mijenja na stvari što im do danas tepaju da su bili „sabirni centri”. Otuda u mojemu slučaju žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova” diljem bivše SFRJ i u BiH. Mislim na nesankcionirani ponajveći crimen ili „uzp” tzv. krnjeg Predsjedništva SFRJ i vrha bivše JNA i srbijanskog i crnogorskog vođstva protivu mira u zemlji, pa potom i na brojne druge uzp-ove, uključiv bošnjačko vođstvo, počev od ubojstva fojničkih fratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici, i drugdje.

MONITOR: Burno je u BiH reagovano na obraćanje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović nakon izricanja te presude da Hrvatska nije bila agresor u BiH…
LASIĆ: Mada se na ICTY-iju nije sudilo Hrvatskoj, nego pojedincima „udruženim u zločinački pothvat”, presudom ICTY-ija u slučaju „Prlić i ostali” implicite se govori i o odgovornosti RH za ratna zbivanja u BiH. Već sam rekao da bi bilo daleko mudrije konačno progovoriti o promašajima Tuđmanove politike prema BiH iz 1993, ali to i nije bilo realno očekivati u Hrvatskoj u ovom momentu. K tomu je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih” Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a”, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala godinama „Herceg Bosna” više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u. Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada” kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije” u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. I sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek mrvicu manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević. K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno oko 300.000 Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH. U Hrvatskoj su liječeni i ranjenici Armije BiH, itd. No, i u političkom Sarajevu i u političkom Zagrebu zaboravilo se na tzv. tamne mrlje u recentnoj prošlosti. I u BiH i u RH i u drugim „lažozemljama” regije ne žele se elite suočiti s povijesnim istinama, pa smo zbog toga još zarobljeni u viktimizacijske interpratacije, sukladno kojima su „naši” uvijek heroji, dok su oni „drugi” i „treći” ružni, prljavi i zli. Otuda su i uzaludni apeli za deviktimizaciju, ma koliko bili pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava.

MONITOR: Nedavno ste kazali da se u političkim konceptima stranaka odustalo od evropske BiH – jedni forsiraju „Bosnu”, drugi su za njeno razbijanje, a treći za Herceg-Bosnu. Ako je to tako kako vidite budućnost BiH?
LASIĆ: BiH ne može ući u EU dok se u njoj vode „hibridni ratovi” i „containment policy”. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, a drugi je „hladnoratovski pojam” kojim se objašnjavala tzv. politika zgađivanja međusobno bliskih nacija. BiH bi mogla čak doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o sebi kao višenacionalnoj državi, što se odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH vapi za balansom građanskog i nacionalnog. Krajnje je vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.

MONITOR: Da i je u BiH ispunjen ijedan zahtjev iz „tri D strategije” – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija?
LASIĆ: Situacija u BiH – promatrana kroz optiku „tri D strategije” – je katastrofalna. Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama. Denacifikacija nije ni započela. Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske” i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja. A „pravna država”, ona koju je jedan političar SDA obećao prije črtvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak”, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba” iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede”, njih oko 30 odsto te onih na granici bijede (preko 50 odsto).

MONITOR: Je li stanje u bivšim jugoslovenskim republikama slično onom iz devedesetih?
LASIĆ: Najgore je što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-ih godina. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva moderna!

MONITOR: Da li su u pravu oni koji tvrde da su Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović na vlast došli kao nacionalisti i da su lideri u regionu lažne demokrate?
LASIĆ: Poznato je da je Aleksandar Vučić u ranoj mladosti bio obični „delija” i vjerni Šešeljev suradnik, da se u ratu vozao oko Sarajeva u džipu s mrtvaćkom glavom. Nedavno sam bio u Beogradu i imao priliku čuti kako prosvjećeni Srbi, Beograđani teško podnose Vučićevo lažno europejstvo i autoritarni bezobrazluk. Gospođu hrvatsku predsjednicu od prvog dana zovem „magistrica K.G.K.”, ali je nije nužno promatrati kao nacionalistkinju, nego kao nekompetentnu političarku, koja je instrumentalizirana izvana u gruboj geopolitičkoj igri protivu EU. Posvuda su u regiji lažni lideri, bez formata i bez integriteta.

EU će preživjeti

MONITOR: Kako kao profesor međunarodnih odnosa i evropskih integracija i bivši jugoslovenski i bh diplomata, vidite budućnost Evropske unije?
LASIĆ: EU će preživjeti, ma koliko pet oformljenih scenarija ,,Bijele knjige o budućnosti EU” govorili o njezinoj neizvjesnoj budućnosti. Tih pet scenarija su: Ne odustajemo; Samo jedinstveno tržište; Oni koji žele više, čine više; Činiti manje, ali učinkovitije; Zajedno činimo mnogo više! Ja se osobno – zajedno s J. Habermasom – nadam kako bi se do ljeta 2019, poslije 13 summita koje predviđa „Liderska agenda”, moglo doći do novog temeljnog ugovora o EU. I to takvog koji bi držao na okupu i blok zemalja „prve brzine”, i tzv. zemlje „druge brzine”, one članice EU koje nisu voljne ili nisu u stanju ući odmah u dublje integracije, ali bi se imale pravo priključiti kasnije tzv. koaliciji voljnih. U slučaju da EU ostane na okupu, pa i s novim podsustavom za zemlje „prve brzine”, važio bi i dalje i za zemlje prve i druge brzine „aki” („acquis”), pa bi važili i ugovori o partnerstvima sa zemljama pristupnicima s prostora „Zapadnog Balkana”, pa bi i one mogle biti u EU poslije 2025, ne prije. U protivnom, slijedi pravi kaos i u EU i na njezinim rubovima …

Montenegro u srcu

MONITOR: Profesore Lasiću, jednom ste rekli da se osjećate i kao Bokelj i Crnogorac?
LASIĆ: Baš tako, ja sam čovjek alteriteta, tj. višestrukih identiteta: rođenjem i Hrvat i Hercegovac, životom i Bokelj i Mostarac i Sarajlija i Beograđanin, da i ne spominjem gradove službovanja i života u inozemstvu. Već 42 godine sam i zaljubljenik u Bokokotorski zaljev, u „zavičaj” moje supruge. I Boka i Montenegro: i Zelenika i Meljine i Herceg Novi i Kotor i Njeguši i Lovćen zavukli su mi se pod kožu, tj. uvukli i u srce i moždane vijuge.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo