Povežite se sa nama

MONITORING

Milijarda više-manje

Objavljeno prije

12 godina

na

milo

Mjesec i po od kako je, na zahtjev Vlade Crne Gore, u Kombinatu aluminijuma započet stečajni postupak nema najave bilo kakvog boljitka. Nezadovoljni radnici, vlasnici i povjerioci međusobno razmjenjuju (nerealne) zahtjeve i optužbe, dok vladini zvaničnici iz redova DPS-a tragaju za održivim izgovorom kako bi od odgovornosti abolirali premijera i partijskog šefa. Njihovi koalicioni partneri iz SDP-a breme odgovornosti sa svojih pleća pokušavaju stresti igrajući na kartu političke neuračunljivosti, odnosno, privremene poslovne nesposobnosti.

Tako se javna odbrana Ranka Krivokapića i njegovih partijskih saradnika svodi na tvrdnju: nijesmo krali, samo smo jeli, da parafraziramo izjavu kojom se pred kraljem Nikolom I Petrovićem svojevremeno pravdao jedan pripadnik lupeške družine uhvaćene u krađi ovaca. Taj je za kaznu, u odnosu na svoje saučesnike koji su pošteno priznali krađu, dobio duplu dozu po turu. SDP-u, danas, na lokalnom političkom tržištu raste cijena. Druga vremena i drugi običaji.

Uglavnom, od ranije je poznato, sav ceh višegodišnjih bahanalija oko KAP-a platiće – svako na svoj način – radnici Kombinata i poreski obveznici Crne Gore. Sporan je samo iznos računa koji će namiriti jedni i drugi.

Prema još nepotpunim podacima koje je iznio stečajni upravnik KAP-a Veselin Perišić kompanija duguje više od 386 miliona eura. Dvije petine tog iznosa (148 miliona) KAP duguje državnom budžetu, odnosno građanima Crne Gore. Kao da to nije dovoljno, poreski obveznici će namiriti i dugove koje od Kombinata potražuju državne energetske kompanije: Elektroprivreda, Elektroprenos i Montenegrobonus. Zbirno, riječ je o dodatnih 70 miliona eura.

U najgoroj poziciji su doskorašnji radnici KAP-a. Uz to što će skupa sa svim građanima Crne Gore vraćati tuđe dugove, oni su uvođenjem stečaja izgubili status stalno zapošljenih, dok su im primanja drastično smanjena.

Nedavnim izmjenama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju omogućeno je da 420 radnika KAP-a (približno trećina) ode u prijevremenu penziju. Problem je, međutim, što samo njih 160 to može da uradi sad. Ostali moraju čekati dok neko (čitaj država) ne izmiri dugovanja koja njihovi poslodavci imaju prema Fondu PIO. Riječ je o 2,2 miliona eura koje je KAP trebalo da uplati po osnovu doprinosa za beneficirani staž svojih radnika. Trebalo, ali nije. Pa će i taj novac biti namiren tako što će Vlada prerasporediti novac iz budžeta koji i onako nema, pa uzeti od učitelja, ljekara ili upravo penzionera kako bi namirila tuđe dugove prema Fondu PIO. Ta će transakcija, navodno, biti obavljena tokom sljedeće nedjelje.

Ispostavilo se, međutim, da to nije jedini problem sa kojim će se stečajni upravnik KAP-a suočiti u pokušaju da broj radnika u Kombinatu svede na projektovanih pet-šest stotina. Ostavimo po strani računicu koja pokazuje da sa tim brojem zapošljenih buduća uprava KAP-a veoma teško može organizovati proizvodnju u dva najvažnija pogona – Fabrici glinice i Elektrolizi. Veselina Perišića muče preče brige.

Izvoz aluminijuma iz KAP-a danima je bio blokiran zbog barikada odlazećih radnika, skorašnjih penzionera. Oni insistiraju da u prijevremenu penziju budu ispraćeni sa otpremninom teškom šest do 14 hiljada eura. A oni kojima KAP nije pomogao pri rješavanju stambenog pitanja zahtijevaju, pride, i po 177 eura iz stambenog fonda za svaku godinu radnog staža.

Pobunjeni radnici znaju da njihov zahtjev nema zakonsko utemeljenje. Jednako, međutim, znaju i da onaj kome se obraćaju – aktuelna Vlada Crne Gore i njen premijer – ne drže previše do poštovanja propisa. To je karta na koju igraju. Zakon, tako, nije bio smetnja bivšem premijeru Igoru Lukšiću i njegovim ministrima da državnim novcem obezbijede izdašnu otpremninu radnicima Željezare koji su otišli u penziju dok je firma prolazila kroz stečaj i bankrot.

,,Bila je dobra volja države da plati socijalni program za radnike u Nikšiću”, objašnjava Perišić iz prve ruke, pošto je prije angažmana u KAP-u bio i stečajni upravnik u Željezari. ,,Vjerovatno su se sada promijenile okolnosti i mnogo je teža situacija nego što je bila prije dvije-tri godine”, cijeni on objašnjavajući da stečajni postupak ne predviđa mogućnost isplate otpremnina, dok se potraživanja od kompanija u stečaju mogu naplatiti samo u redovnom postupku, iz stečajne mase.

Većinske (još uvijek) vlasnike KAP-a, kiparsku of-šor kompaniju CEAC i Vladu Crne Gore sva ta dešavanja ne tangiraju previše. Oni se bave važnijim stvarima.

Početkom prošle nedjelje iz Moskve je stigla vijest da advokatske firme Olega Deripaske, većinskog vlasnika Rusala, En plus grupe i CEAC-a (sve tri kompanije su bile uključene u privatizaciju Kombinata) pripremaju niz tužbi protiv Crne Gore. Ukupan iznos koji će Rusi potraživati od naše Vlade kreće se oko milijardu eura, saopštio je bivši izvršni direktor KAP Jurij Moisejev. On je, kao glavne razloge za pokretanje parnica naveo: falsifikovanje finansijskih izvještaja KAP-a tokom procesa privatizacije, neispunjavanje vladine obaveze za subvencioniranje električne energije i kršenje Ugovora o poravnanju – zbog odluke Vlade Mila Đukanovića da inicira uvođenje stečaja u Kombinatu.

Koliko su ove najave ozbiljne, odnosno, da li je realna opasnost da Crna Gora izgubi najavljene sudske sporove uz obavezu da Deripaski isplati traženi novac?

Dok ovdašnji mediji prenose navodna uvjeravanja Deripaskinih advokata da će sigurno dobiti predstojeće sporove, iz Đukanovićevog okruženja stižu uvjeravanja da od svega toga neće biti ništa. Tako bivši ministar ekonomije i jedan od potpisnika Ugovora o poravnanju sa CEAC-om Branko Vujović komentariše da je zahtjev za naknadu štete ,,neosnovan, nekorektan i neposlovan”. Ove optimističke tvrdnje, ipak, ne treba uzimati zdravo za gotovo. Za pojačan oprez dovoljno je da se sjetimo uloge koju je upravo Branko Vujović imao u priči oko Željezare prije nego što je nikšićka kompanija bankrotirala, a partnerstvo sa njenim nekadašnjim vlasnicima skrivenim iza of-šor kompanije MNSS završilo na međunarodnoj arbitraži.

I iz Vladinog Biroa za odnose sa javnošću su na prijetnje iz Moskve optimistično odgovorili tvrdnjom da ,,Vlada Crne Gore u vezi sa KAP-om nije preduzela nijedan potez koji nije bio u skladu sa važećom domaćom i međunarodnom legislativom u ovoj oblasti, uz poštovanje odredbi ugovora o poravnanju”. To, takođe, liči na priče koje smo već slušali prije pet-šest godina, nakon vijesti da je En plus grupa u Njemačkoj zatražila arbitražni postupak zbog vladinih postupaka tokom i nakon privatizacije KAP-a. Kasnije su se, nakon faze izrugivanja i bagatelisanja prijetnje, crnogorski zvaničnici svim silama upregli da taj proces stopiraju. Ne pitajući koliko će ta usluga da košta.

Dovoljna je, uostalom, činjenica da se vladini glasnogovornici pozivaju na ,,poštovanje odredbi ugovora”. I to rade nepunih deset dana nakon što nam je lično premijer Đukanović objasnio model rada DPSSDP vlasti. ,,Dio Vlade sada želi da se distancira od prećutne odluke da KAP ne plaća struju, a da EPCG ne plaća poreze”. Time su, cijeni premijer, riješene sve nepoznanice po pitanju ko je, kad, kako i zašto odobrio Elektroprivredi poslovanje bez plaćanje poreza istovremeno joj naloživši da Kombinatu struju isporučuje za džabe. Preciznije, na račun građana Crne Gore.

Ipak, prećutna odluka!? Prije nego nam ponovo zatraži 60, 120 ili možda 180 miliona eura za namirenje nekog poluprivatnog a pola državnog duga (da nam ne zamjere investitori), premijer duguje neka, nazovimo ih, tehnička objašnjenja. Da li je Vlada ovu odluku donijela samoinicijativno ili na nečiji zahtjev? Da li o tome postoje pisani tragovi? Kako se prećutna odluka stavlja na dnevni red, kako se o njoj raspravlja, a kako se zainteresovani obavještavaju o postojanju i sadržaju takve odluke?

U normalnoj državi pristojna Vlada svoje odluke objavljuje u Službenom listu. A kada donese odluku o poslovnim potezima kompanije u kojoj je većinski vlasnik onda o tome obavijesti svoje predstavnike u Skupštini akcionara i bordu direktora tog preduzeća. Ovi, pak, menadžmentu prenesu zahtjeve (odluke) i kontrolišu sprovođenje donijete odluke. Ili je u slučaju Vlada – EPCG – KAP i to rađeno prećutno?

Nakon ovog saznanja postaje jasnije kako je i zašto Crna Gora uhvaćena u krađi struje kao prva, a vjerovatno i posljednja država članica sistema evropske interkonekcije. Krađa. Poslanici DPS-a insistirali su da je riječ o neovlašćenom preuzimanju, da bi premijer Đukanović presudio kako je Crna Gora ,,posudila struju iz interkonekcije, platila je i to pitanje je zatvoreno”. Neovlašćeno preuzimanje i ultimatum koji je tim povodom stigao iz Brisela Đukanović nije pominjao. Lakše mu je bilo da za cijelu priču optuži medije koji su ,,spinovali temu”.

Svađa Đukanovića i Deripaske, nekadašnjih partnera iz Granda i KAP-a, dobija na intenzitetu. Uz svu opasnost koju taj sukob nosi po ovdašnju ekonomiju i državni budžet, njegova eskalacija obećava da ćemo konačno saznati detalje njihovih formalnih, ali i prećutnih (usmenih) dogovora. Posebno onih koje su dvije strane svojski kršile.

Crna Gora bi mogla biti u (ne)prilici da plati izuzetno visoku cijenu tih aranžmana. Pod uslovom da se na vrijeme ne zaštiti od potencijalnih opasnosti.

Za one koji nemaju ideje kako to uraditi kratko podsjećanje na hrvatski slučaj Sanader. On je direktna posljedica bojazni da će država biti prinuđena da snosi punu cijenu štetnih aranžmana koje je nekadašnji premijer napravio sa austrijskom Hypo bankom i mađarskom naftnom kompanijom MOL. Sanader je zato procesuiran i nepravosnažno osuđen na deset godina robije, a pregovaračke pozicije partnera u spornim finansijsko-energetskim poslovima suštinski su se promijenile. Svaka sličnost sa budućim dešavanjima u Crnoj Gori – poželjna je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

SKUPŠTINA ZA SAT VREMENA PLANIRA USVAJANJE VIŠE DESETINA ZAKONA: Protočni bojler

Objavljeno prije

3 dana

na

24 Januara, 2026

Objavio:

Pročitali ili ne 4.997 stranica vladinih predloga, na Skupštinskom sajtu stoji da će poslanici 2. februara početi rad u 11 a završiti u 12 sati. Za to vrijeme treba da odluče o 37 zakona

 

 

Nije poslanicima lako. Predloge 49 zakona, koji sadrže 5.262 stranice teksta,  treba da pročitaju da bi se spremili za vanrednu sjednicu Skupštine Crne Gore koja je zakazana za 2. februar.Samo Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sanaciji investicionih društava ima 829 stranica, a dostavljen je Skupštini 15. januara ove godine. Izvjesnije je da će predloženi zakoni biti izglasani, nego pročitani.

Vlada Milojka Spajića uputila je 16. januara zahtjev predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću na usvajanje 37 predloga zakona. Predlozi, njih 21, upućeni su Skupštini uglavnom krajem decembra, 14 predloga zakona dostavljeno je tokom ovog mjeseca, a većina 15. januara. Jedan predlog zakona je iz novembra, a Predlog zakona o ANB-uje Skupštini dostavljen 23. jula prošle godine, pa su za njega poslanici imali kad da se spreme.

Pročitali ili ne 4.997 stranica vladinih predloga, na Skupštinskom sajtu stoji da će poslanici 2. februara na sjednici Prvog vanrednog zasijedanja Skupštine Crne Gore u 2026.početi rad u 11, a završiti u 12 sati. Nakon toga ih od 12 do 16 sati, očekuje lakši dio posla, usvajanje predloga 12 uglavnom izmjena i dopuna zakona, samo 265 stranica teksta.

Doduše, poslanici su u formi.  Samo  27. decembra, na Četvrtoj sjednici Drugog redovnog (jesenjeg) zasjedanja u 2025. godini, usvojili su 26 zakona, među kojima i Zakon o budžetu Crne Gore za 2026. godinu.

Rekordnim učinkom Skupštine, ove sedmice, pohvalio se potpredsjednik parlamenta Boris Pejović. Saopštio je da je Skupština tokom 2025. godine usvojila 201 zakon, što je dvostruko više u odnosu na prosjek u posljednjih deset godina!

,,Ukupan broj usvojenih zakona varirao je od 46 u 2020. godini, kao najslabijeg rezultata u posmatranom periodu, do 134 zakona u 2017. godini, koja je do sada važila za najproduktivniju godinu u zakonodavnom smislu. U tom kontekstu, podaci za 2025. godinu potvrđuju da je riječ o dvostruko većem obimu zakonodavnog rada u odnosu na desetogodišnji prosjek”, kazao je Pejović.

Takvu dinamiku najavio je i premijer Spajić koji je početkom decembra izjavio da će se tokom tog mjeseca u Skupštini naći preko 100 zakona i da su uglavnom prošli analize EU, kao i javne rasprave.

Da nije baš tako, potvrdili su i poslanici vladajućeg Pokreta Evropa sad. ,,Osnovne tekstove zakona su zajedno sa savjetnicima kroz evropske fondove i kroz evropske projekte uglavnom radili ljudi iz ministarstva”, kazao je za TV Vijesti poslanik Jovan Subotić (Pokret Evropa sad, Novska lista).

Mediji su izvjestili da su najmanje 20 zakona, od 100 koje je parlament razmatrao do kraja prošle godine, formalno predložili poslanici većine, iako priznaju da ih je pisala Vlada. U opoziciji i dijelu nevladinog sektora ocjenjuju da je takva praksa neprihvatljiva jer Vlada zaobilazi redovne procedure, a poslanici umjesto kontrole postaju produžena ruka izvršne vlasti, maltene ne čitajući šta predlažu.

,,Za nas je to izrazito zabrinjavajuća pojava zbog toga što se ona više i ne krije, sama i Vlada i poslanici koji u tome učestvuju ne kriju činjenicu da rade po diktatu Vlade, odnosno da su predali tekst koji je pripremila Vlada”, kazao je za TV Vijesti Marko Sošić iz nevladine organizacije (NVO) Institut alternativa.

U analizi koju je prošle godine uradio Institut alternativa navodi se da je u 2024. godini, u skupštinsku proceduru predato156 prijedloga zakona. Poslanici su bili aktivni i  prethodne godine u predlaganju zakona. Od 46 zakona koje su podnijeli, njih 20 je usvojeno. S druge strane, od 110 prijedloga Vlade, usvojena su 72. U analizi za 2024. navodi se i da  kada je to obaveza Vlade, izostaje javna rasprava za zakonske prijedloge – od 110 zakonskih prijedloga Vlade, čak 67 njih nije prošlo javnu raspravu.

Iz vladajuće većine žurbu pravdaju EU obavezama. ,,Više od 120 zakona bilo je direktno vezano za EU agendu, a rezultat takvog zakonodavnog tempa je zatvaranje brojnih pregovaračkih poglavlja, od čega i formalno šest pregovaračkih poglavlja samo u protekloj godini”, navodi se u  saopštenju potpredsjednika Skupštine Pejovića. On tvrdi i da je vanredna sjednica zakazana 2. februara sa ciljem usvajanja novog seta zakona sa EU agende, odnosno zakona usklađenih sa pravnom tekovinom Evropske unije. Provuče se i nešto mimo EU agende, kao što je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti energetike između Vlade Crne Gore i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata.

U decembru se čekalo mišljenje Brisela na više od 70 zakona. Evropska i Venecijanska komisija u kontinuitetu upozoravaju da brzina ne smije ići na štetu kvaliteta zakonodavstva. Predviđeno je da Evropska komisija prati i ocjenjuje kvalitet i uticaj donešenih zakona na reforme, posebno u oblasti pravosuđa i borbe protiv korupcije.

No i u relaksiranijim vremenima nije išlo baš sve po predviđanjima. Po podacima hrvatskog Ministarstva vanjskih i evropskih poslova, od 2001. do ulaska u EU 2013. Hrvatski sabor je usvojio preko 500 zakona i preko hiljadu podzakonskih akata radi usklađivanja sa pravnim okvirom EU.

Slična iskustva imala su prije Hrvatske, Bugarska i Rumunija. Na kraju pristupnog perioda, naročito tokom 2005-2006., parlamenti u ove dvije zemlje usvajali su pakete od desetine zakona odjednom, u svega nekoliko dana. Evropska komisija je konstatovala da je prebrzo usvajanje često dovodilo do slabe primjene novih zakona, lošeg nadzora i nedovoljne pripremljenosti administrativnog aparata.

Da se poslanicima (ne)čitanje onoga što usvajaju isplati, pokazala je nedavna analiza Centra za građansko obrazovanje (CGO) iz koje saznajemo da se od 2021. do 2026. godine bilježi neprekidan rast izdvajanja iz Budžeta za Skupštinu.

U 2021. godini iznosio je 8.777.429 eura, da bi već 2022. porastao na 9.995.499 eura, odnosno za 13,9 odsto. Već u 2023. godini dostiže 10.953.232 eura, a 2024. godine 11.390.643 eura.

Najveći skok zabilježen je 2025. godine sa 14.493.506 eura ili 27,2 odsto više nego godinu ranije. S obzirom na rekordni broj usvojenih zakona, u Skupštini se mogu braniti da su učinkom zaslužili ovo povećanje.

I za ovu godinu je planirano novo povećanje na 15.627.901 eura, što je 7,8 odsto više u odnosu na prethodnu godinu. Sve ukupno, budžet Skupštine se za pet godina od promjene vlasti povećao za 78 odsto!

A posla će još biti. Nacrt programa pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji za period 2026 –2027 predviđa donošenje 564 akta, od čega 490 u ovoj godini, dok su 122 obaveze direktno vezane za ispunjavanje mjerila i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, saopštilo je Ministarstvo evropskih poslova (MEP).

 

INSTITUT ALTERNATIVA
Premijerovo ignorisanje Skupštine

Iz Instituta alternativa saopštili su da za nešto više od dvije godine rada Vlade Milojka Spajića, premijer se u skupštinskom plenumu pojavio svega jedanaest od predviđenih 18 puta (61 odsto).

“Uprkos tome što se, shodno utvrđenoj praksi, premijerski sat održava jednom mjesečno u toku redovnog zasijedanja Skupštine, Spajić je tokom 2025. godine na pitanja poslanika i poslanica odgovarao svega pet od predviđenih osam puta”, navodi se u njihovom saopštenju.

Vlada lidera Pokreta Evropa sad (PES) Milojka Spajića formirana je 31. oktobra 2023. godine.

,,U pomenutom periodu, Spajić je umjesto 18 na poslanička pitanja odgovarao svega jedanaest puta. Čak pet sjednica premijerskog sata je u posljednje dvije godine odlagano jednom ili više puta, a tokom 2025. održano je tek pet od predviđenih osam sjednica posvećenih premijerskom satu”, kažu iz Instituta alternativa.

Prema njihovoj ocjeni, od početka rada 44. Vlade Milojka Spajića ovaj kontrolni mehanizam Skupštine je na više načina obesmišljavan – dominantno na način što su sjednice premijerskog sata odlagane i otkazivane uprkos već zakazanim termina.

Kako su naveli, nešto drugačiji odnos prema parlamentu Spajić je pokazao u toku Jesenjeg zasijedanja – u oktobru, novembru i decembru 2025. godine održana je po jedna sjednica posvećena premijerskom satu, bez prethodnih sporenja i odlaganja.

,,Ipak, nepredvidivost premijerovog odazivanja i postavljanje uslova pod kojim će odgovarati na pitanja direktno utiču na (ne)stabilnost u radu parlamenta, ali i direktno obesmišljava institut premijerskog sata, čija je glavna funkcija nadzor nad izvršnom vlašću”, zaključuju iz Instituta alternativa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno      

Objavljeno prije

1 sedmica

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika  i dalje su Ivan Ubović,  Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune

 

 

Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na  prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.

Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.

Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša.  Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.

Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa,  negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer  „nije želio da se u to petlja“. Samo mu  je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.

Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.

Mladi  Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital  je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.

Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura.  Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je  na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je  poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.

Među najbogatijima regiona opet  je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu,  sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura.  I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.

Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a  Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona,  Pejovića  na 296 miliona, a France na 218 miliona.

Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno  Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.

Na Listi je  najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska.  Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.

“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.

Naznačili su da su i ovu Listu sačinili  eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.

Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih  podataka.

Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.

O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.

Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića.  On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.

Đukanović se prije više od decenije  našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura.  Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.

Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne  istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara  (ICFJ) nazvane Pandorini papiri,  objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o  oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta  razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu.  Nazivani  su –  “finansijski zemljotres“.

Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali  u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.

I tako, iz godine u godinu, od liste do liste,  u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija

Objavljeno prije

1 sedmica

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima,  postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija

 

 

Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.

Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.

Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja –   nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već  priče.

Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.

Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.

O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.

Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.

DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.

Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.

Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se  “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.

Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.

Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.

Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se  vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.

Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.

Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.

Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.

DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.

Dio  analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.

Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato.  Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.

U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda,  priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.

Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.

Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo