MONITORING
MINISTARSTVO TURIZMA I LAŽNE GARANCIJE: Hotel As kao Titanik

Gabaritni hotel As, sagrađen u uvali Perazića Do kod Petrovca, može ponijeti pridjev – ukleti. Njegovu izgradnju od početka osamdesetih godina prošlog vijeka do danas, pratile su brojne nedaće, sudske afere, blokade, promjene vlasnika i prodaje, sve do najnovijeg skandala u kome su Vladi, odnosno Ministarstvu održivog razvoja i turizma, podmetnute falsifikovane bankarske garancije.
Ministarstvo turizma podnijelo je krivičnu prijavu protiv šest osoba, vlasnika i odgovornih lica srpsko-ruske kompanije Nega turs, zbog otkrića da su garancije date Vladi i hotelskoj grupi Budvanska rivijera, koje su bile uslov za potpisivanje aneksa ugovora o produžetku rokova za završetak radova na hotelu, na iznos od tri miliona eura, bile lažne.
Time će trinaestogodišnja saga o neuspjeloj privatizaciji, megalomaniji bez pokrića, rekonstrukciji i dogradnji ogromnog hotela koji se poput nasukanog Titanika prislonio uz brdo u naselju Perazića Do, dobiti epilog u tužilaštvu i sudu.
Među prvim privatizacijama u crnogorskom hotelijerstvu bila je prodaja hotela As 2002. godine, za koji je Nega turs platila iznos od pet miliona njemačkih maraka. Kupac se obavezao da će izvršiti rekonstrukciju i adaptaciju oronulog hotela do niova od četiri hotelske zvjezdice. Otvaranje je ugovoreno za narednu 2003. godinu. Ali od toga nije bilo ništa.
Vlasnici Nega tursa, braća Dejan i Nedeljko Gardašević sa ruskim partnerom Viktorom Mazanov, imali su druge planove.
Htjeli su veći hotel, vile, apartmane, marine i bazene, pa su ubrzo pristupili rušenju dijela hotela i širenju u svim pravcima, po visini i širini. Investicija je premašila njihove finansijske mogućnosti pa se gradnja odužila. Kako ugovorne obaveze nisu ispunjene ni nakon 12 godina, Vlada odlučuje da investitoru pruži još jednu šansu, koju on nije iskoristio. U februaru 2014, potpisan je aneks ugovora prema kome se Nega turs obavezala da će u dvije faze, do kraja 2015. godine, uložiti oko 50 miliona eura, završiti radove, uz ponuđene garancije moćne moskovske Sberbanke.
U 2016. hotel As je i dalje Skadar na Bojani, napušteni betonski skelet od l6 spratova, usječen u brdo ispod magistralnog puta za Petrovac.
Nakon 13 godina punih lažnih obećanja i propalih pregovora, u januaru ove godine Vlada odlučuje da raskine ugovor o kupoprodaji hotela As i aktivira date garancije koje su isticale 1. februara. Tada je, navodno, otkrivena prevara.
Iako radovi nisu odmicali, ministar Branimir Gvozdenović davao je izjave kako nema razloga za brigu jer je investitor ,,dao čvrste finansijske garancije”, da će posao završiti u dogovorenom roku.
Dan otkriva da su garancije završile kod Atlas banke, koja je u vlasništvu Duška Kneževića. Atlas banka se obavezala ,,da će na prvi poziv, bez prigovora, izvršiti uplatu na žiro račun korisnika garancije, Vlade i Budvanske rivijere, za slučaj da Nega turs ne izvrši obavezu iz aneksa ugovora”. Zato nije jasno zašto se to nije i dogodilo te zašto se Ministarstvo za pomoć obratilo državnom tužilaštvu.
,,U narednom periodu Ministarstvo će maksimalno insisistirati da se ispita odgovornost svih učesnika u postupku”, kazala je generalna direktorica Direktorata za turistički razvoj i standarde Olivera Brajović.
Bilo bi dobro da počne od sebe i kolega u vladinom resoru, u kome dugi niz godina zauzima važne pozicije. Od ministra uređenja prostora u vrijeme prodaje hotela, Rada Gregovića, preko Predraga Nenezića, Predraga Sekulića do aktuelnog ministra Branimira Gvozdenovića, koji bi mogli dati odgovore na pitanja kako se hotel As godinama uvećavao bez odobrenja za gradnju, bez uporišta u planskoj dokumentaciji, u suprotnosti sa odredbama ugovora o kupoprodaji.
U Ministarstvu uređenja prostora i zaštite životne sredine gospođa Brajović zauzimala je poziciju pomoćnika ministra za inspekcijski nadzor i prekršajni postupak, pa bi mogla da pojasni kako je investitor, ničim ometan, napravio ekološku katastrofu u atraktivnom, rajskom odmaralištu Perazića Do. Kako je mijenjao geografiju naselja, rušio brdo i survavao ga u more, kako bi pored starog, napravio novi hotel od 17 spratova, bez detaljnog plana, urbanističkog projekta ili neke državne studije. Da ispita ko je i kada, na osnovu kog plana, izdao investitoru građevinsku dozvolu za dogradnju, za dupliranje kapaciteta koje je kupio. Parcela na kojoj se nalazi hotel As nije detaljno razrađena nijednim lokalnim planskim dokumentom.
U Ministarstvu turizma nastala je panika tek tada, kada su shvatili da su prevareni. Niko se nije uznemiravao dok je investitor uništavao prirodu, plažu, more, ekologiju očuvanog odmarališta, obraslog u zelenilo. Nasilno je pomjeren tok jedinom potoku koji se sa okolnih paštrovskih brda sliva u more, kako bi se dobilo više prostora za garažu.
Novi vodotok sada potkopava temelje 12 kuća u naselju.
Manje je poznato da su graditelji hotela As 1974, izgradili za cijelo naselje prvu kanalizacionu mrežu sa prečišćavanjem u Crnoj Gori, kakve se po primorskim opštinama tek sada grade. Investitor je tu kanalizaciju presjekao, sada se otpadne vode sela slivaju u potok a njime, direktno u more. Predivna prirodna plaža pretvorena je u septičku jamu, u najzagađeniji dio obale.
Novi hotel As najavljivan je kao primjer vrhunskog luksuza i ekstravagancije u hotelijerstvu. Na hotelu ekstremnih gabarita, visokom do sedamnaest spratova, koji podsjećaju na palube nekog luksuznog kruzera ukotvljenog na pješčanom žalu, planirana je izgradnja čak tri heliodroma, koji bi zadovoljili očekivanu najezdu svjetskih bogataša. Cijela Crna Gora ima samo jedan, po propisima izgrađen, registrovan heliodrom, onaj na hotelu Splendid, dok su u Dolu planirana tri. Jedan na hotelu, drugi na plaži i treći među jahtama, na doku hotelske marine.
Planirana je gradnja prostranih otvorenih i zatvorenih bazena, jedan sa specijalnim mašinama za proizvodnju vještačkih talasa, na kojima bi gosti surfovali, po uzoru na Las Vegas. Posebnu atrakciju predstavlja planirani podvodni restoran, kakav je izgrađen u poznatom hotelu Budž El Arab u Dubaiju. Investitor je na sve mislio, predviđeni su luksuzni apartmani za šeike, iz kojih se pruža veličanstven pogled na plavu pučinu, sa posebnim prostorijama za njihove hareme.
A onda je stigla ekonomska kriza zbog koje su svi planovi propali.
Neizvjesnost, zatvaranje, blokada, prate nesrećnu sudbinu hotela u Perazića Dolu.
Hotel As dobio je ime po Auto-moto savezu Jugoslavije, društvenoj firmi koja ga je izgradila u saradnji sa njemačkim klubom Adoc, za ljetovanja njemačkih turista koji na odmor odlaze svojim automobilima. Hotel je gradila beogradska stambena zadruga Komfor, koja je većinu zemljišta u nenaseljenom Perazića Dolu kupila od mještana na kome je sagradila atraktivno vikend naselje sa 52 vikendice, ušuškane u gustoj hrastovoj šumi. Komfor tada poklanja Auto-moto savezu parcelu za gradnju hotela i turistički razvoj naselja.
Početkom sedamdesetih izgrađen je, za tadašnje uslove luksuzan hotel sa 400 kreveta, opremljen bazenima, restoranima, malom lukom za čamce i mnogim drugim sadržajima. Posjedovao je vrijednu galeriju umjetničkih slika, koncertne klavire, diskoteku… Kada je hotel u potpunosti dovršen, kompletiran sa svom skupom opremom, posteljinom, posuđem i escajgom sa utisnutim monogramom, sa angažovanim osobljem, svečano otvaranje je stopirano zbog izbijanja čuvene afere Komfor.
Pale su optužbe federalne vlasti za korupciju, kojima su se rukovodioci beogradske zadruge sumnjičili za spregu sa vlasnicima vila, kojima su one navodno izgrađene na teret hotela.
Ti prvi vikendaši koji su otkrili netaknutu prirodu Perazića Dola, kupci vikendica nalik na bungalove, bile su ugledne ličnosti tadašnje Jugoslavije, sudije, advokati, istaknuti Titovi saradnici, univerzitetski profesori, generali, glumci…
Smijenjen je i uhapšen generalni sekretar Auto-moto saveza Laza Lotvin i mnogi drugi učesnici, ali tokom višegodišnje istrage i suđenja, optužbe za korupciju nisu dokazane.
Hotel je ostao zatvoren u narednih desetak godina. Na čelo Auto-moto saveza dolazi Vukašin Maraš koji početkom osamdesetih hotel As predaje Montenegroturistu. Rasformiranjem tog najvećeg jugoslovenskog turističkog preduzeća, hotel prelazi u sastav Budvanske rivijere koja je od njegove prodaje, dvadeset godina kasnije, prihodovala dva miliona maraka.
Branka PLAMENAC
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom