Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XV):  Razočaranje

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Ref: cano 03
18. jul ’92.

Dragi Ćano,

Juče i prekjuće razmišljao sam, a potom bio u kontaktu sa Veliborom Čovićem, Goranom Milićem (preko Čovića) i Borom Krivokapićem. Povodom prostora kontaktirao sam lokalne direktore, preko Vlada Nikaljevića. (Nikome od njih nijesam još rekao ništa određeno. Samo da sam našao neke ljude u inostranstvu, među kojima se nalazi i nekoliko fondacija za razvoj demokratije i slobodu štampe, koji su spremni da finansiraju jedan međunarodni projekat koji bi istovremeno riješio i naše potrebe. Nijesam rekao da si ti glavni čovjek, već samo nagovijestio da si negdje u tom krugu. Bojim se da je to dovoljno da svima bude jasno. No, za to nijesam „kriv” ja, već ti.)

Evo nekih zaključaka do kojih sam došao nakon razgovora s ovim ljudima. …

Za menadžera bi mogli uzeti, na primjer, Brana Pajkovića. Boro Krivokapić kaže da je presvilen. Kaže da je nužan neko agresivniji i predlaže Veselina Vukotića. Ja bih, ipak, dao prednost Branu. Kad mu usfali agresije na domaćem terenu, dodaćemo mu ti i ja. Za inostranstvo ima veći i bolji šlif od drugog kandidata. I naš je u potpunosti. Za ovog drugog ne znam.

Za vrhunskog novinara ja sam pomenuo Gorana Milića, budući da mi je preko Čovića odgovorio da je spreman da radi za nas (u Titogradu). …

Boro Krivokapić, koji kaže da je on sam zauzet do januara za bilo kakav projekat i da je poslije toga spreman za saradnju…

Za inženjera ja imam svoje bivše studente, koji su super-majstori u toj struci. Imam takođe i izvrsne stručnjake za kompjutere. …

Osmog i devetog avgusta biću u Diseldorfu na nekom kolokvijumu, gdje ću se sresti i sa bivšim glavnim urednikom Radio Sarajeva Nenadom Pejićem. Prvoklasan je novinar. …

Sve su ovo ljudi koji su po svom porijeklu i kulturi evropejci i sintetizuju najbolja svojstva jugoslovenskih naroda. Išaraćemo ih nekim Srbima, da bi sve bilo u redu.

Ovo je tek početak. Htio sam samo da ti pokažem da možemo relativno lako sastaviti veoma jaku ekipu koja bi nas afirmisala na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. To je važno iz više razloga. Iz finansijskog prije svega, jer godinu dana docnije mora sistem da sam sebe finansira. …

Još mi nije jasno gdje bi bilo najbolje da se lociramo.Titograd, Bar, Cetinje, Budva, … Gdje moraju biti predajnici da bi se pokrio najširi pojas za istu snagu?

Razmišljam i o onom pitanju, s kim na izbore. Sjutra ću, vjerovatno, otići do Veljka. Nema nigdje benzina, pa zato nijesam potpuno siguran.

Za sada toliko.

Srdačan pozdrav,

Miško

P.S. …

Preduzeće sam doregistrovao za radiodifuziju i televiziju. U ponedjeljak ili utorak podnijeću zahtjev za frekvencije i kanale. Nek se valja. Paralelno ću raditi na rezervnim rješenjima (satelit) i pripremi ove političke podrške o kojoj govoriš.

Božo Kovač bi bio spreman da radi. Bilo mu je malo krivo što tvoja želja dolazi do njega preko posrednika. Javi mu se na tel. 11 225. (To je istovremeno jedan od brojeva Monitora.)

Pozdrav Žani i Neli

U komunikaciji narednih dana, Ćano mi je rekao da još nije potpuno završio pitanje finansiranja projekta. To se odrazilo na moj sljedeći izvještaj Ćanu.

 

Ref: cano 04,
30. jul ’92.

Dragi Ćano,

Bio nam je Ćosić u posjeti. Priča mu je gora od Miloševićeve. „Cilj sankcija je neobično mračan, zlokoban, opak.

Možda nam je objavljen najteži rat u ovom veku… Po mom razumevanju istorije ovog veka, ja živim u uverenju da se dokončavaju ciljevi i Prvog i Drugog svetskog rata… Naša dužnost je da ih sprečimo i onemogućimo”.

I on i Bulatović pominju izbore u novembru. Nije jasno kako će to izgledati sa ovakvim medijima. Ja procjenjujem da će vlasti u Srbiji na kraju napraviti neki ustupak, koji će biti i nedovoljan i neblagovremen. Naše će ih slijediti. …

Predao sam zahtjev Streljačkom savezu Crne Gore da mi izda prostorije za tv i radio. … Imaju odličnu salu za studio dimenzija15×8 = 120m2 i nekoliko soba od po 25–30m2. Sve u svemu oko 220m2 s izgledom da se uskoro može dobiti još stotinak kvadrata. Zgrada odlična, mjesto odlično, prostorije ne mogu biti ljepše. Sjutra odlučuju da li će mi to izdati.

Mislim da ovo treba da uzmemo bez obzira … Naime, ja sam planirao da zatražimo od televizije da nam iznajmi drugi program jedan sat dnevno. (To nije malo. Prisjeti se da je YUTEL imao samo jedan sat programa dnevno. Iznajmljivao je kanal od TV Sarajevo). Mi pripremimo sve u našem studiju, odnesemo kasetu u televiziju i emitujemo.Trenutno imamo tri kamere na raspolaganju. Nabavićemo po svoj prilici jedan montažni sto ovih dana. (Jedan broj ljudi koji se zanosio da otvori sopstvenu televiziju, među kojima se nalaze moj zet i njegov zet, nabavili su kamere i rade na nabavci opreme.) …

Mislim da će televizija morati da da ovaj sat , pogotovo kad u Srbiji budu počeli da vrše ustupke. Naravno, ako zapne, sva opozicija će nas podržati. Itd.

Dalje, ovih dana ću pripremiti i drugi zahtjev televiziji i državi. (Pustiću ga kad se dogovorimo.) Tražiću da nam daju, recimo od 15. septembra … odnosno od onog datuma za koji procijenimo da će stići oprema … nekoliko sati dnevno cijelu mrežu drugog programa. … Nažalost, postoje mogućnosti da se s nama poigraju, tako što će nam izmisliti konkurenciju i na taj način uzeti nam nešto para. …

Na kraju, postoji slobodan kanal koji pokriva Zetsko-bjelopavlićku ravnicu, odnosno sve ono što se nalazi na granici vidokruga iz te doline. Izgleda da to obuhvata i Cetinje i jedan dio primorja i Nikšićke oblasti. Sve u svemu oko 200–300.00 stanovnika. … Postoji antenski stub bez opreme na koji treba prikačiti antensku kutiju i to je sve. Tu takođe mogu da nam izmisle konkurenciju … Za ovo nam treba oprema koja može iz studija da prenese signal do ove antene. To isto nije mnogo skupo. …

Da rezimiram. Nešto ćemo, u svakom slučaju, učiniti. Za prvu varijantu, najjeftiniju, uskoro ćemo imati i opreme i snage.

Odgovori mi, što najprije možeš, šta misliš o svemu ovome.

Srdačan pozdrav tebi i Veri.

Miško

P.S. … Na kraju, posljednji put si dao pare za tri broja, prije 40 dana (šest brojeva). To znači da sam u škripcu i da mi je potrebna nova tranša.

Dvije nedjelje poslije prethodnog mog pisma (tri nedjelje od njegovog posljednjeg boravka u Titogradu), dobio sam sljedeće Ćanovo pismo.

 

Beč, 17. avgust 1992.

Dragi Miško,

Poslije boravka u Crnoj Gori i vođenja razgovora, sve više dolazim do zaključka da treba da se distanciram od političkih akcija. Razlog treba tražiti u nejedinstvenim akcijama. Partije kojima je zajednički cilj suverena Crna Gora nijesu u stanju da stvore zajedničku platformu makar po ovom pitanju kao bitnom – što mi veoma smeta. Poznato ti je da ne pripadam ni jednoj partiji i da me isključivo interesuje suverenitet, demokratija i ekonomski razvoj Crne Gore. Pokušaću da ti iznesem neka zapažanja.

Slavko nastupa sa ubjeđenjem osvajača Crne Gore i velikog rasta broja glasača za Liberalni savez. Ovo drugo može biti tačno, ali ga zanos može odnijeti na pogrešan put. Ponuda da Rakčević pređe u Liberalni savez nije bila u redu. (Svi mi koji smo bili prisutni, jednako smo Crnogorci i volimo Crnu Goru.) Slažem se da ga moramo pomoći u agitaciji i propagandi.

Rakčević – po mom dubokom uvjerenju – ima puno smisla za politiku. Plašim se da ima dosta straha i nesigurnosti. Ja ga razumijem, ali ne vjerujem da danas postoji ikakva opasnost po život bilo kog lidera partije. On mora tražiti zajedničku platformu sa partijama koje su za suverenu Crnu Goru. Moramo ga pomoći u agitaciji i dati veću podršku.

U posljednje vrijeme ti si nejasan, što se tiče MMM projekta – to je u redu – tu se potpuno razumijemo. Nije mi jasan tvoj stav u vezi drugih partija, odnosno stvaranja nove partije. Znam tvoje simpatije prema ovim partijama i ljudima. Možda mnogo igramo na tvoju kartu, pa smo te opteretili. Možda je svemu ovome razlog nedostatak sredstava, pa se ljudi pojedinačno dovijaju i muče. Što se tiče mene, ja sam razapet između posla – Montexa, Cinexa i napora da pomognem Crnoj Gori za ekonomsko jačanje, demokratiju i suverenitet, što svi želimo. Ne kažem da svi možemo da živimo mirnije, posebno ja, koji sam trenutno u boljoj finansijskoj situaciji.

Kao što vidiš, dosta sam neraspoložen, ljut, a i fizički ne mogu sve da stignem. Na kraju, smatram da nijesmo okupili dovoljan broj ljudi koji bi bili spremni da preuzmu dio poslova.

U stalnom sam kontaktu sa mojim partnerima i očekujem sljedećih petnaest dana jasniju situaciju.

Mislim da treba objaviti Slavkov govor u Monitoru – molim te da mi pošalješ kopiju.

Pozdravlja te,
Ćano

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.

Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.

Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).

Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)

„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).

I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.

Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (III): Veliki riality show

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Generacijsku decu, koja su odrastala sa milionima svojih vršnjaka širom Jugoslavije, karakterisala je vedrina igre, slavljenje života i humor koji donosi rasterećenje. Mladost bez nade ne može da se razvija, a kamoli da u zrelom dobu rešava neke teške probleme. „Dan mladosti se proslavljao izuzetno organizovano, svečano, masovno, u svim djelovima zemlje. Brojne i raznovrsne programe – masovni ispraćaji, govori, tv prenosi –  tokom dva tri mjeseca, priređivali su pretežno mladi – pioniri i omladina- ali su učestvovali i stariji, a posebno vojska. Bio je to jedan od najvažnijih državnih praznika. Kroz desetine raznovrsnih programa, u kojima su učestvovale na hiljade mladih, dolazilo je do masovnog druženja i njihovog zbližavanja, a to je doprinosilo ostvarivanju duha zajedništva i bratstva i jedinstva. Bio je to pravi veliki riality show. U krajnjem, sve je to bilo u funkciji afirmacije zajedničkog života svih građana, u svim republikama Jugoslavije“, zapisao je istaknuti crnogorski novinar i publicista Danilo Burzan.

Više od tri i po decenije, Tito je bio nezaobilazna figura iz detinjstva, mladosti i zrelog doba najvećeg broja Jugoslovena. O njemu skoro da sve znamo: napisane su silne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Urastao u svoj istorijski trenutak, kao osvedočeni antifašista i partizanski vođa, Tito je bio brend, jednako koliko i Jugoslavija; čovek misije koji je uvek verovao u moć energije mladosti, i to je posebno naglašavao. Državnik magične energije ispisao je realan bajkoliki životni scenario ostvarenog životnog podviga. („Jednom prilikom, na svečanom ručku u Diseldorfu, predsednik nemačke vlade upita predsednika Tita: „Čujem, gospodine predsedniče, da ste bili jedan od prvih gastarbajtera iz vaše zemlje u Nemačkoj i da ste tada, pred Prvi svetski rat, razmišljali o tome da se iselite u Ameriku. Šta bi bilo sa vama i sa vašom zemljom i sa Evropom, da ste tada otišli preko okeana? Bio bih milioner, odgovorio je Tito“, Ivan Ivanji, JBT i njegovo doba, „Vreme“, maj 2011). Ogromna većina takvih istorijskih veličina, jednako poput uglednih domaćina, kojima je čast bila ispred života, a obraz iznad svakog bogatstva, posle svoje smrti „zasluže“ čitave knjige ispunjene sa mnogo klevete, pakosti, prostote, raznih falsifikata, od pseudo ekspertskih znalaca i narcisoidnih manipulatora, koji tako namire sebe prodajom u visokim tiražima. U takvim manipulacijama svaki zdrav razum bi ustuknuo pred ogromnim talasom gluposti, u kojoj mnoge stvari liče na mržnju. Ljudi imaju jednu večnu, neutaživu želju da vrše nasilje nad interpretacijom prošlosti, a u svakom ludilu je svaka istina obesnažena. Takvima je teško doći do istine, osim one kojom su okovani. Naravno, pred nama je prošlost satkana od niti sećanja i redefinisanja istorije i simbola iz mladosti, odnosno bogati dvosmisao viđenja, te zato prošlost treba gledati i analizirati vrlo pažljivo i odgovorno. O ljudima, istoriji i vladarima, ljubavi i prijateljstvu ne treba imati iluzija.

Štafeta mladosti je zamišljena kao opštejugoslovenska manifestacija i, kao takva, „predstavljala je sinonim za masovnost i raznovrsnost telesnog i duhovnog razvoja najšireg sloja građanstva, bez obzira na klasnu, versku i nacionalnu pripadnost. Prenošenjem  štafete, povezivani su svi koji su je držali u ruci, ali i oni koji su je samo videli i pozdravili. Okupljanjem ljudi oko zajedničke „stvari“, ujedinjavale su se široke mase i tako se identifikovao zajednički nacionalni identitet“. Pragmatično prilagođena kulturnom miljeu i najmasovnijem društvenom sloju, sa veštim spojem autoritarne svesti i tradicionalizma, štafeta mladosti je svojim zamahom, obimom i strategijom, decenijma prekrivala smisao društvenog života u Jugoslaviji. Kao manifestantna dramska forma i društvena činjenica, poput religioznog obreda, ovaj fenomen je postao neizbežni deo istorije privatnog života i snažnih ličnih doživljaja, iako je svako od njih bio istureni statista, u kojima su ova iskustva oblikovana po strogim pravilima igre. Sve je u toj neobičnoj priči, potencirane atmosfere, bilo besprekorno složeno, s ciljem stvaranja idealizovane slike o bliskosti jednog autoritarnog režima sa narodom a, pre svega, sa omladinom. Smisao iskušenja kroz koje zajedno prolaze, sjedinjuje razdvojene krajnosti. Doduše, sem prvih desetak godina posle rata, bilo je to doba stabilne države i socijalne jednakosti, u kome je svako mogao da se bori i izbori za pravdu, porodicu, za krov nad glavom, za spokojnu noć i da putuje gde želi, sa crvenim pasošem, koji je bio simbol toga vremena. Raznovrsnost svega u tadašnjoj zemlji bila je naša vrednost i prednost. Raspad Jugoslavije je bukvalno svima na ovom prostoru prelomio živote, zaustavio sve društvene procese, zatvarajući sva individualna, kolektivna i zajednička vrata iza sebe.

S ove vremenske distance, štafeta i Dan mladosti, kao onovremeni damar i tanani društveni refleks, ostaju najlepše uspomene mnogih učesnika takvih manifestacija. U njih su utkane priče detinjstava, važnih trenutaka, nezaboravnih ljubavi, velikog drugarstva i prijateljstva, koje je bilo uzvišeno, solidarno, puno poštovanja i najlepših manira. Da bi ovaj fenomen dobio adekvatnu analizu, moraju se okolnosti čitati u novom ključu, uz potpuno sagledavanje opštih istorijskih i društvenih procesa. Ne treba naglašavati, ni idealizovati, ali ne treba ni zaboraviti koliko su simbolično stilizovani realiteti značili tom vremenu. I zato u ovoj naraciji ima nečeg neodoljivog u oživljavanju neke konekcije koja daje raskošan vez emocija i uspomena, koje današnje i buduće generacije neće biti u stanju da razumeju. I baš zato, ovaj društveni obrazac govori jezikom nedovršenosti, nudeći mogućnost novih čitanja, otkrića i tumačenja, produbljenih analiza.

Autentična ideja poimanja karaktera i smisla jugoslovenskog društvenog i kulturnog prostora još uvek je i te kako živa i bliska osećajnosti mnogih malih, običnih ljudi. I danas posle mnogo godina od ukidanja štafete i Dana mladosti, bivši junaci ili njihovi potomci uzalud traže sebe u krhotinama prošlosti, obilazeći dvadeset petog maja „Kuću cveća“ i Muzej „25 maj“, donoseći cveće i štafete sa porukama iz svih republika zemlje koja više ne postoji, afirmišući recepciju da snove i uspomene ne ruše priče, već mi sami. Odanost jednoj ideji koja je želela da spoji nacije, religije, običaje i strahove, svojstvene svim jugoslovenskim građanima, podjednako, kroz stvaranje jedne idealizovane slike o svom predsedniku, završila se njegovim krajem. Da je imala drugi smisao, poruku i cilj, možda bi njena egzistencija trajala i danas.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.

Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.

Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).

Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.

U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo