FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XV): Razočaranje
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Ref: cano 03
18. jul ‘92.
Dragi Ćano,
Juče i prekjuće razmišljao sam, a potom bio u kontaktu sa Veliborom Čovićem, Goranom Milićem (preko Čovića) i Borom Krivokapićem. Povodom prostora kontaktirao sam lokalne direktore, preko Vlada Nikaljevića. (Nikome od njih nijesam još rekao ništa određeno. Samo da sam našao neke ljude u inostranstvu, među kojima se nalazi i nekoliko fondacija za razvoj demokratije i slobodu štampe, koji su spremni da finansiraju jedan međunarodni projekat koji bi istovremeno riješio i naše potrebe. Nijesam rekao da si ti glavni čovjek, već samo nagovijestio da si negdje u tom krugu. Bojim se da je to dovoljno da svima bude jasno. No, za to nijesam „kriv” ja, već ti.)
Evo nekih zaključaka do kojih sam došao nakon razgovora s ovim ljudima. …
Za menadžera bi mogli uzeti, na primjer, Brana Pajkovića. Boro Krivokapić kaže da je presvilen. Kaže da je nužan neko agresivniji i predlaže Veselina Vukotića. Ja bih, ipak, dao prednost Branu. Kad mu usfali agresije na domaćem terenu, dodaćemo mu ti i ja. Za inostranstvo ima veći i bolji šlif od drugog kandidata. I naš je u potpunosti. Za ovog drugog ne znam.
Za vrhunskog novinara ja sam pomenuo Gorana Milića, budući da mi je preko Čovića odgovorio da je spreman da radi za nas (u Titogradu). …
Boro Krivokapić, koji kaže da je on sam zauzet do januara za bilo kakav projekat i da je poslije toga spreman za saradnju…
Za inženjera ja imam svoje bivše studente, koji su super-majstori u toj struci. Imam takođe i izvrsne stručnjake za kompjutere. …
Osmog i devetog avgusta biću u Diseldorfu na nekom kolokvijumu, gdje ću se sresti i sa bivšim glavnim urednikom Radio Sarajeva Nenadom Pejićem. Prvoklasan je novinar. …
Sve su ovo ljudi koji su po svom porijeklu i kulturi evropejci i sintetizuju najbolja svojstva jugoslovenskih naroda. Išaraćemo ih nekim Srbima, da bi sve bilo u redu.
Ovo je tek početak. Htio sam samo da ti pokažem da možemo relativno lako sastaviti veoma jaku ekipu koja bi nas afirmisala na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. To je važno iz više razloga. Iz finansijskog prije svega, jer godinu dana docnije mora sistem da sam sebe finansira. …
Još mi nije jasno gdje bi bilo najbolje da se lociramo.Titograd, Bar, Cetinje, Budva, … Gdje moraju biti predajnici da bi se pokrio najširi pojas za istu snagu?
Razmišljam i o onom pitanju, s kim na izbore. Sjutra ću, vjerovatno, otići do Veljka. Nema nigdje benzina, pa zato nijesam potpuno siguran.
Za sada toliko.
Srdačan pozdrav,
Miško
P.S. …
Preduzeće sam doregistrovao za radiodifuziju i televiziju. U ponedjeljak ili utorak podnijeću zahtjev za frekvencije i kanale. Nek se valja. Paralelno ću raditi na rezervnim rješenjima (satelit) i pripremi ove političke podrške o kojoj govoriš.
Božo Kovač bi bio spreman da radi. Bilo mu je malo krivo što tvoja želja dolazi do njega preko posrednika. Javi mu se na tel. 11 225. (To je istovremeno jedan od brojeva Monitora.)
Pozdrav Žani i Neli
U komunikaciji narednih dana, Ćano mi je rekao da još nije potpuno završio pitanje finansiranja projekta. To se odrazilo na moj sljedeći izvještaj Ćanu.
Ref: cano 04,
30. jul ‘92.
Dragi Ćano,
Bio nam je Ćosić u posjeti. Priča mu je gora od Miloševićeve. „Cilj sankcija je neobično mračan, zlokoban, opak.
Možda nam je objavljen najteži rat u ovom veku… Po mom razumevanju istorije ovog veka, ja živim u uverenju da se dokončavaju ciljevi i Prvog i Drugog svetskog rata… Naša dužnost je da ih sprečimo i onemogućimo”.
I on i Bulatović pominju izbore u novembru. Nije jasno kako će to izgledati sa ovakvim medijima. Ja procjenjujem da će vlasti u Srbiji na kraju napraviti neki ustupak, koji će biti i nedovoljan i neblagovremen. Naše će ih slijediti. …
Predao sam zahtjev Streljačkom savezu Crne Gore da mi izda prostorije za tv i radio. … Imaju odličnu salu za studio dimenzija15×8 = 120m2 i nekoliko soba od po 25–30m2. Sve u svemu oko 220m2 s izgledom da se uskoro može dobiti još stotinak kvadrata. Zgrada odlična, mjesto odlično, prostorije ne mogu biti ljepše. Sjutra odlučuju da li će mi to izdati.
Mislim da ovo treba da uzmemo bez obzira … Naime, ja sam planirao da zatražimo od televizije da nam iznajmi drugi program jedan sat dnevno. (To nije malo. Prisjeti se da je YUTEL imao samo jedan sat programa dnevno. Iznajmljivao je kanal od TV Sarajevo). Mi pripremimo sve u našem studiju, odnesemo kasetu u televiziju i emitujemo.Trenutno imamo tri kamere na raspolaganju. Nabavićemo po svoj prilici jedan montažni sto ovih dana. (Jedan broj ljudi koji se zanosio da otvori sopstvenu televiziju, među kojima se nalaze moj zet i njegov zet, nabavili su kamere i rade na nabavci opreme.) …
Mislim da će televizija morati da da ovaj sat , pogotovo kad u Srbiji budu počeli da vrše ustupke. Naravno, ako zapne, sva opozicija će nas podržati. Itd.
Dalje, ovih dana ću pripremiti i drugi zahtjev televiziji i državi. (Pustiću ga kad se dogovorimo.) Tražiću da nam daju, recimo od 15. septembra … odnosno od onog datuma za koji procijenimo da će stići oprema … nekoliko sati dnevno cijelu mrežu drugog programa. … Nažalost, postoje mogućnosti da se s nama poigraju, tako što će nam izmisliti konkurenciju i na taj način uzeti nam nešto para. …
Na kraju, postoji slobodan kanal koji pokriva Zetsko-bjelopavlićku ravnicu, odnosno sve ono što se nalazi na granici vidokruga iz te doline. Izgleda da to obuhvata i Cetinje i jedan dio primorja i Nikšićke oblasti. Sve u svemu oko 200–300.00 stanovnika. … Postoji antenski stub bez opreme na koji treba prikačiti antensku kutiju i to je sve. Tu takođe mogu da nam izmisle konkurenciju … Za ovo nam treba oprema koja može iz studija da prenese signal do ove antene. To isto nije mnogo skupo. …
Da rezimiram. Nešto ćemo, u svakom slučaju, učiniti. Za prvu varijantu, najjeftiniju, uskoro ćemo imati i opreme i snage.
Odgovori mi, što najprije možeš, šta misliš o svemu ovome.
Srdačan pozdrav tebi i Veri.
Miško
P.S. … Na kraju, posljednji put si dao pare za tri broja, prije 40 dana (šest brojeva). To znači da sam u škripcu i da mi je potrebna nova tranša.
Dvije nedjelje poslije prethodnog mog pisma (tri nedjelje od njegovog posljednjeg boravka u Titogradu), dobio sam sljedeće Ćanovo pismo.
Beč, 17. avgust 1992.
Dragi Miško,
Poslije boravka u Crnoj Gori i vođenja razgovora, sve više dolazim do zaključka da treba da se distanciram od političkih akcija. Razlog treba tražiti u nejedinstvenim akcijama. Partije kojima je zajednički cilj suverena Crna Gora nijesu u stanju da stvore zajedničku platformu makar po ovom pitanju kao bitnom – što mi veoma smeta. Poznato ti je da ne pripadam ni jednoj partiji i da me isključivo interesuje suverenitet, demokratija i ekonomski razvoj Crne Gore. Pokušaću da ti iznesem neka zapažanja.
Slavko nastupa sa ubjeđenjem osvajača Crne Gore i velikog rasta broja glasača za Liberalni savez. Ovo drugo može biti tačno, ali ga zanos može odnijeti na pogrešan put. Ponuda da Rakčević pređe u Liberalni savez nije bila u redu. (Svi mi koji smo bili prisutni, jednako smo Crnogorci i volimo Crnu Goru.) Slažem se da ga moramo pomoći u agitaciji i propagandi.
Rakčević – po mom dubokom uvjerenju – ima puno smisla za politiku. Plašim se da ima dosta straha i nesigurnosti. Ja ga razumijem, ali ne vjerujem da danas postoji ikakva opasnost po život bilo kog lidera partije. On mora tražiti zajedničku platformu sa partijama koje su za suverenu Crnu Goru. Moramo ga pomoći u agitaciji i dati veću podršku.
U posljednje vrijeme ti si nejasan, što se tiče MMM projekta – to je u redu – tu se potpuno razumijemo. Nije mi jasan tvoj stav u vezi drugih partija, odnosno stvaranja nove partije. Znam tvoje simpatije prema ovim partijama i ljudima. Možda mnogo igramo na tvoju kartu, pa smo te opteretili. Možda je svemu ovome razlog nedostatak sredstava, pa se ljudi pojedinačno dovijaju i muče. Što se tiče mene, ja sam razapet između posla – Montexa, Cinexa i napora da pomognem Crnoj Gori za ekonomsko jačanje, demokratiju i suverenitet, što svi želimo. Ne kažem da svi možemo da živimo mirnije, posebno ja, koji sam trenutno u boljoj finansijskoj situaciji.
Kao što vidiš, dosta sam neraspoložen, ljut, a i fizički ne mogu sve da stignem. Na kraju, smatram da nijesmo okupili dovoljan broj ljudi koji bi bili spremni da preuzmu dio poslova.
U stalnom sam kontaktu sa mojim partnerima i očekujem sljedećih petnaest dana jasniju situaciju.
Mislim da treba objaviti Slavkov govor u Monitoru – molim te da mi pošalješ kopiju.
Pozdravlja te,
Ćano
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Evo indijskog primjera na srodnu temu.
Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.
U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.
Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.
(Kraj)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.
Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.
Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika” a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).
Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.
U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.
Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).
Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.
(Nastaviće se)
Komentari
DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici
ĐUKANOVIĆ PREDLOŽIO ŽUGIĆA ZA TREĆI MANDAT GUVERNERA: Da je vječan
NE NAZIRE SE KRAJ POLITIČKE KRIZE: Država na pauzi
-
INTERVJU2 sedmiceBLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo
-
DRUŠTVO3 sedmiceRAT KLANOVA NAKON UBISTVA JOVANA VUKOTIĆA: Smrt brža od zakona
-
INTERVJU4 sedmiceOMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rješenje je široka koncentraciona Vlada
-
DRUŠTVO4 sedmiceEUROPOLOVI PODACI O ŠVERCU CIGARETA I CRNOGORSKE INSTITUCIJE: Djelići javne tajne
-
FOKUS4 sedmiceKRIZA VLASTI: STARA VEĆINA NOVA VLADA?: Ponavljači obnavljaju gradivo
-
FOKUS3 sedmiceSTARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se
-
Izdvojeno3 sedmiceREBALANS U SJENCI: Juriš u nove dugove
-
HORIZONTI3 sedmiceUKRAJINSKA KONTRAOFANZIVA: Ruši se mit o snazi ruske armije – nacionalisti krive Putina