PROFIL
Miraš Radović: Odjek praznine
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor onlineKad zagusti, i ministar pravde Miraš Radović zna da stane na crtu – pa kako ispadne. Kad je pokušao da Mila Đukanovića i Svetozara Marovića odbrani od predsjednice Internacionalne lige humanista Sonje Štigelbauer koja se suprotstavila ideji da ovi svijetli likovi ponesu kolajne za humanost, ispalo je – jadno.
Bivša austrijska ministarka, u proljeće 2007. povodom nominacija Đukanovića i Marovića za nagrade ILH, pitala je gdje su izbjeglice iz Bosne koje su poslate Karadžićevoj vojsci, šta se desilo u Bukovici i Dubrovniku… Ministar pravde se osjetio pozvanim da razjasni kako je izvršna vlast 1992. godine deportovala Bosance u skladu sa tadašnjim saveznim zakonima, kao i da početkom devedesetih Crna Gora nije odlučivala o ratu. Bukovičane su protjerali ekstremisti iz Republike Srpske.
Radović je suptilno primijetio da se „na neki način aboliraju pravi krivci” za smrt deportovanih izbjeglica 1992. godine, kada se za njihovo stradanje optužuje Crna Gora ,,koja ih je predala nadležnim organima sa područja Bosne i Hercegovine na osnovu njihovih potražnica, primjenjujući tada važeće savezne propise”. Ministarstvo pravde, saopšteno je, uvažava potrebu suočavanja sa prošlošću, ali ne ,,prekrajanje činjenica”.
Branislav Tomković, tadašnji profesor Krivičnog prava na Pravnom fakultetu, ocijenio je da je ,,tužno da ministar pravde da takvo saopštenje”.
U jednom od intervjua u to vrijeme Radović je izbjegao da odgovori na direktno pitanje da li je bio na ratištu početkom devedesetih. ,,Mislim da uopšte nije bitno ko je određeno vrijeme proveo na ratištu i oni, svi oni koji su bili na ratištu nijesu odgovorni. Na ponovljeno pitanje rekao je: ,,Ostavimo to za neku drugu priliku”.
Istog ministra koji je svim silama objašnjavao kako država Crna Gora nema ništa sa deportacijom zapalo je da, godinu i po kasnije, objavi kako će ista ta država platiti odštetu preživjelima i porodicama žrtava tog zločina. ,,Vlada je ocijenila da je sporazum najbolji i najcjelishodniji način za rješavanje sporova”, kazao je Radović. Zašto se sa nekim ,,poravnava” jedna onako nedužna Vlada, nije otkrio. Svakako, nije zaboravio da naglasi da poravnanje ima “snagu pravosnažne i izvršne presude” tako da se u ova 42 slučaja sudski postupak više neće ponoviti .
Teško je zaboraviti kako je ministar izgledao kad je izgovarao: ,,Za djecu po 30.000 eura, za supruge i roditelje po 25.000 eura, za braću i sestre po 10.000 eura…”.
Miraš Radović je Pravni fakultet završio u Podgorici, bio je sudija i predsjednik sudova u Kolašinu i Danilovgradu. Od 1992. do 2001. godine bio je sudija Višeg suda u Podgorici, a od 2001. sudija Vrhovnog suda Crne Gore. Postao je ministar pravde 2006. u vladi Željka Šturanovića.
U reformisanju ne posustaje. Ovih dana je izjavio kako očekuje pozitivno mišljenje Evropske komisije o aplikaciji Crne Gore za članstvo u EU ,,kao potvrdu i podsticaj za dalje reforme koje se sprovode u Crnoj Gori”. Ništa ne smeta što sa svih strana redovno stižu izvještaji o pravosuđu kao jednoj od najtanjih greda crnogorskog napretka ka Evropi.
Kad Stejt dipartment kaže da sudstvo nije nezavisno, Radović odgovori da ne zna od koga su oni to čuli ali zna da taj neko nije u pravu. ,,Mi smo više puta ukazivali da i način izbora sudija i način izbora državnih tužilaca ukazuje da u tom dijelu ne postoji politički uticaj”. Povjerenje u sudove Radović dokazuje povećanjem broja predmeta – to je prepisao od Vesne Medenice. Kad međunarodne organizacije primijete da su ih državni činovnici lagali o torturi i nehumanom postupanju prema zatvorenicima iz Ministarstva pravde kažu da im je žao zbog takvog utiska. Kad se na snimku vidi da čuvari biju zatvorenika, službeni nalaz glasi – lažu oči.
Ministar se hvali izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika kojima je propisano ,,prošireno oduzimanje imovinske koristi”. Radović je bio jedan od glavnih zagovornika ideje da se nezakonito stečena imovine može konfiskovati samo ako je krivično djelo kojim je stečena mlađe od pet godina. Uoči lokalnih izbora se predomislio.
Oduzimanje imovine čije zakonito porijeklo nije dokazano još nijesmo vidjeli, ali ministar uspješno govori na tu temu na međunarodnim konferencijama. Malo li je ?
Do posljednjeg daha Radović je tvrdio kako će novi koncept istrage početi da se primjenjuje, kako je predviđeno od avgusta ove godine. Ispalo je da ne može. Falilo je pola tužilaca, prostorije, oprema. Novi Zakonik o krivičnom postupku primjenjuje se oko organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, za ostalo ne važi. Važiće, hvali se ministar od 1. septembra 2011.
Kad maše brojkama, ministar, recimo objavi kako je od kraja decembra prošle godine pred osnovnim i višim sudovima u Crnoj Gori na postupanju bilo ukupno 585 krivičnih djela sa elementima korupcije. ,,Od tog broja, 499 predmeta je riješeno, od kojih 231 osuđujućom presudom”. Izgleda da je pola policajaca podmićenih sa pet eura oslobođeno, ali naša borba protiv korupcije je istrajna, pokucaće pravda i na njihova vrata.
Oko slučaja Šarić ministar Radović je znao da je riječ o ,,orkestriranom napadu i pokušaju kompromitacije vlasti” u Crnoj Gori. Neko vrijeme se kleo kako o izručivanju domaćih kriminalaca ne može biti govora jer, po Ustavu, Crna Gora ne izručuje svoje državljane, onda je ispalo da Ustav tu ništa ne smeta. ,,Međunarodne obaveze se preuzimaju međunarodnim ugovorima, bilo da su multilateralni ili bilateralni, što znači da Ustav dozvoljava mogućnost da se zaključi međunarodni ugovor i prihvati obaveza izručenja državljanina”, objasnio je Radović. Naše rječnike ministar je obogatio terminom ,,bagatelni kriminal”. To je onaj kriminal za koji se dobiju dvije – tri godine zatvora. One koji su toliko zgriješili Crna Gora ne želi da isporučuje nikome, naročito ne Srbiji, zašto , dosad nijesmo saznali.
Novinari u ovoj državi će i dalje morati da pišu s ,,dužnom pažnjom” jer novčane kazne medijima za klevetu nijesu ukinute. ,,Sloboda izražavanja, kao i sloboda medija, nije apsolutno pravo, a Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima obavezuje države da štite čast i ugled svakog pojedinca”, obrazložio je ministar Radović. Odjekivala je praznina.
Kosara BEGOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
POEZIJA U RATNIM VREMENIMA – IJA KIVA, UKRAJINSKA PJESNIKINJA: Otpor umjetnosti
Objavljeno prije
8 mjesecina
2 Februara, 2024U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se sa Ijom Kiva pjesnikinjom britkog izraza i jezika.. Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima. Sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima
Nedavno je u Italiji objavljena obimna antologija savremene ukrajinske pozije Poeti d’ Ucraina”-edicija Mondadori. Već je sam taj gest dovoljan podsticaj da se posvetite knjizi od velike važnosti i značaja. To je prlika da steknete uvid kako je poezija obilježila decenije života u Ukrajini a posebno kako je slikala i govorila o ratu u Ukrajni, i kako poete doživljavaju i pišu o agresiji Rusije, koja nemilosrdno uništava i bombarduje gradove, protjeruje i ubija ljude.
Brojna imena mladjih pjesnika i pjesnikinja uznemiruju radoznalost čitaoca u zemlji u kojoj se dovoljno ne poznaje literatura Ukrajine. Pogadjaju ih slike i riječi stihova. Prevedeni su djelimično sa engleskog, dijelom sa ukrajinskog jezika.
U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se i sa Ijom Kive, pjesnikinjom preciznog i britkog izraza i jezika. Ideju za susret dala je književnica i prevoditeljica Pina Pikolo. Pikolo je pokrenula brojne uredničke i kulturne inicijative transnacionalne prirode. Trenutno vodi digitalni časopis The Dreaming Machine.
Sala je prepuna radoznalih lica, muk i nelagodnost u zraku zbog rata. Ukrajinski jezik narušava tišinu zvonkim i nama prilično znanim slovenskim nijansama i konsonantima u kulturnom podneblju gdje dominiraju muzikalnost i vokali. Slike se vraćaju u fragmentima na uvijek prisutne devedesete kada su naši pjesnici i intelektualci govorili o ratu i čitali stihove sa ove strane Jadrana. Izdvajam Izeta Sarajlića, Predraga Matvejevića, Dubravku Ugresić…
Poezija Ukrajine, zahvaljujući između ostalih i Iji Kive, dobija lice, linfu, konkretnost.
… a kad je došao red na mene da me ubiju
svi su počeli govoriti litvanski jezik
svi su me počeli zvati Yanuk
pozivajući me ovamo u svoju zemlju rodjenja
Bože, rekao sam da nisam Litvanac
moj Bože, rekao sam mu govoreći to na jidišu
moj Bože rekao sam mu govoreći to na ruskom
moj bože rekao sam mu na ukrajinskom
tamo gdje se Kalmius uliva u Neman
jedno dijete plače u crkvi
Ija Kiva je nagrađivana pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka. Rođena u Donjetsku 1984, bila je prisiljena napustiti rodni grad i preseliti se u Kijev 2014. zbog rata u Donbasu. Trenutno živi u Lavovu gdje nastavlja pisati i raditi kao aktivistkinja u humanitarnim projektima i u otporu ruskoj agresiji. Autorka je dvije zbirke poezije, Dalje od raja (Podal’she ot raya, 2018) i Prva stranica zime (Persha storinka zimy, 2019). Obje knjige je Pen Centar proglasio vrhunskim stvaralaštvom. Isto vrijedi i za proznu produkciju, uključujući Mi prokinemo sʹ drugim (We Will Wake Up to Others, 2021)
Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima, pisala je na ruskom i na ukrajinskom, prevodila s ruskog, poljskog i bjeloruskog. Sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima.
Tokom proteklih godina, Ija Kiva je bila jedna od najmladjih pjesnikinja i pjesnika u Ukrajini koji su opisivali očaj i gubitak nade u zemlji koja se našla u vihoru rata. Poezija, kako na ruskom tako i na ukrajinskom, postala je sredstvo davanja smisla prošlosti i sadašnjosti.
“Promjene su brze i neminovne u ratu”, navodi Kiva. “ Književnost nam daje mogućnost da zaustavimo vrijeme kako bismo najbolje iskoristili neke trenutke”
Ovdje je zemlja. Podsjeca na Černobil, Holodomor,
Babyn Yar, disidenti, crvena zvijezda obasjana,
Sjekira koja se ponosno nadvija nad modrim vratovima
I jako dugačak red ispred trajno zatvorenog kioska.
(Pjesma je nastala u avgustu 2014, dan tragicne bitke u Ilovajsku. Tokom bombardovanja ubijeno je 366 ukrajinskih vojnika.)
Njene tekstove karakteriše «hrabra analiza najbolnijih aspekata realnosti i posljedica rata na pojedinca i zajednicu». Obimna antologija Pjesnici Ukrajine (priredili Alesandro Achilli i Yaryna Grusha Possamai) nudi «široki pjesnički opus, od šezdesetih godina do 2022. i omogućava nam uvid u «duboko ljudsku, konkretnu, krvavu stranu poetskog pisanja» .
“Teško je govoriti o književnosti jer, kao što vidimo, rat je superiorniji u umijeću uvjeravanja. Rat zna uvjeravati i bez riječi, gdje riječi tek treba tražiti, a otvoreno je pitanje hoće li se ikada pronaći “, kaže Ija Kiva. “ Prvih mjeseci nakon ruske okupacije, činilo mi se da je pisanje, kao mogućnost komunikacije sa svijetom, za mene okončano. Riječi su se činile kao još jedan nepotreban dodatak stvarnosti kojeg je trebalo odbaciti. Ali nedugo nakon toga, kada sam, kao i mnogi Ukrajinci, počela imati problema s koncentracijom, pamćenjem i sposobnošću razmišljanja, shvatila sam da je vrijeme poeziju doživljavati kao način fiksiranja ne samo stvarnosti, već i sebe u toj stvarnost.”
Potom objašnjava. “ Kao i prije ruske invazije, ne pišem puno. Riječi za mene moraju imati težinu: pogotovo kad im se, zbog rata, značenja prorijede, izmiču iz ruku, kao morski kamenčići. Stoga ta sporost i traganje za jezikom odgovara novom iskustvu rata ili bolje rečeno različitim iskustvima preživljavanja. A, to je težak zadatak. Od 2014. godine riječ rat za nas se više ne koristi u prenosnom značenju. Sa druge strane, čak i ono bojim se koje se danas izgovara u Harkivu, Mariupolju, Kijevu ili Lavovu svaki put prezentira drugaciji strah.”
Razliku između tih strahova nije tako lako shvatiti i artikulisati. “U stvarnosti, pojednostavljivanje riječi, kompleksnosti njihovih značenja ono je o čemu sada razmišljamo kada je riječ o sposobnosti ili nesposobnosti pisanja.”
Poezija Iye Kive dotiče se teme unutrašnjeg izbjeglištva. Prisilni egzil uvijek uključuje trenutak priznanja vlastite nemoći pred okolnostima, pred istorijom, pred odlukama i postupcima. “Ja umjesto toga krećem od zapažanja da je pisanje jedina mogućnost tamo gdje se ništa drugo ne može učiniti. Ako se zbog vojne agresije mora napustiti domovina, mnogo je teže natjerati čovjeka na šutnju. Riječi se mogu oduzeti samo zajedno sa životom.”
Sve do 2022. rat je imao lokalni karakter ističe Kiva: mnogi ljudi to nisu vidjeli, nije im prodiralo u glavu, ni na Zapadu ni u Ukrajini. “Namjeravala sam reći sebi i mnogim drugim ukrajinskim izbjeglicama: Gledajte, dogodila nam se tragedija, više nikada nećemo moći živjeti kao prije, nikada više nećemo imati osjećaj doma. Zar ne vidite?”
Pisala je o bolnom iskustvu prisilnog preseljenja iz Donjecka u Kijev 2014. godine. “ Tu je bolna spoznaja da je na vašem rodnom tlu rat, a da se on uopšte nije osjećao u Kijevu. Tada su mi se često događali napadi panike zbog dezorijentiranosti u prostoru, nemogućnosti razumijevanja ne samo gdje se nalazite, već i zašto i što se sve uopste događa. Raste panika s pojačanim osjećajem otuđenosti. Stoga je predratna karta Kijeva koja se pojavljuje u antologiji pomalo nerealna. Budući da se karta Kijeva nakon 2014. formalno nije mijenjala, promijenila se karta Ukrajine: na njoj su se pojavili aneksirani Krim i privremeno okupirani teritoriji Donjecka i Luganske oblasti; moj rodni grad se promijenio, razoren okupacijom i ratom. Predratna tema je, dakle, ona o jednom drugom Kijevu, koji sam poznavala kao turista, a u ovom sam morala započeti život ispočetka u dobi od trideset godina, bez prijatelja, bez poznanika. “Unutarnja” karta predratnog Kijeva, odjednom je 2014. godine postala stara i neupotrebljiva.
Nakon 24. februara ne piše na ruskom jeziku. “ Moje vlastite misli ne mogu slobodno djelovati na ruskom jeziku, shvaćenom kao jeziku poezije. Sveobuhvatna ruska vojna invazija u meni je iskorijenila sposobnost razmišljanja i pisanja na ruskom – mom maternjem jeziku i jeziku većeg dijela mog života. Možda se čini paradoksalno, ali 24. februara Rusi su ubili moj ruski jezik. Moje spisateljstvo na dva jezika objasnila sam kroz metaforu rada s dvije ruke. Ja pišem i lijevom i desnom. Taj prelaz iz jedne ruke u drugu za mene je sasvim prirodan, kao i dvojezičnost. Nakon 2014. ruski jezik postao je interni problem, ipak ga se nisam mogla odreći, jer bi to značilo amputaciju ruke. No 24. februara 2022. ta je ruka amputirana projektilima – više ne pišem na ruskom.”
Zapaža: “ Rat čini dijapazon stvarnosti mnogo većim nego što smo zamišljali. Dakle, ratni novinari rade prvenstveno kao sakupljači dokaza i arhivari vremena. Poezija pokušava uhvatiti trenutak u njegovoj emotivnoj punoći, znajući da se sjutra može dogoditi ponovo, još jedan genocid koji može oduzeti i samu sposobnost govora.”
Dok ruske trupe napreduju prema Kijevu, ruski mediji invaziju prikazuju kao pokušaj da se Ukrajina oslobodi prijetnji sopstvenog nacizma. Cinizam sile.
“Ponekad ljudi kažu da je poezija terapeutska, ali ja se ne slažem. Naprotiv, to je kao da imate mnogo ožiljaka na tijelu koji se iznova otvaraju svaki put kad ih pogledate” kaže pjesnikinja koja ne odustaje.
Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
MAJA JOVANOVIĆ, NOVA VD VDT: Reforme nema bez Katnićeve smjene
Objavljeno prije
3 godinena
11 Februara, 2022Očekuje se da već naredne sedmice Maja Jovanović pred Tužilački savjet iznese informaciju o uslovima za penzionisanje glavnog specijalnog tužioca i njegov odlazak sa te funkcije
Prošlo je skoro godinu i po otkad je konstituisana nova vladajuća većina. Novi Tužilački savjet (TS) je tek prethodne sedmice napravio prvi korak ka mogućoj reformi državnog tužilaštva. Stiče se utisak da je taj organ tek počeo da radi, iako zakonodavnoj vlasti, koja je formirala novi savjet, prijeti osnivanje neke nove većine.
Nakon što je istekao mandat Draženu Buriću, Tužilački savjet nije mu dao povjerenje da još šest mjeseci vrši dužnost vrhovnog državnog tužioca i predsjedava tim tijelom. Za njega su glasali predstavnici tužilačke organizacije u Savjetu, ali to nije bilo dovoljno. Na predlog advokata Siniše Gazivode, člana TS iz reda uglednih pravnika, gotovo jednoglasno izglasana je viša tužiteljka Maja Jovanović za vršiteljku dužnosti Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT). Što se tiče Dražena Burića, ostaje da se Skupština odredi o njegovoj kandidaturi za VDT, koja se nalazi u proceduri.
Gazivoda tvrdi da je tužiteljku Jovanović izabrao sa spiska od 54 tužioca, koje im je Sekretarijat TS-a dostavio na uvid, a koji su imali zakonske uslove da obavljaju tu funkciju. Preporučile su je, kako kaže, njene profesionalne, ljudske i etičke reference. „Koliko je meni poznato tužiteljka Jovanović se u sudnici uvijek držala slova zakona i etičkih principa i to me je opredijelilo da je predložim“, pojasnio je Gazivoda.
Maja Jovanović je od 2005. do 2013. godine radila u podgoričkom Osnovnom državnom tužilaštvu, nakon čega je unaprijeđena u tužiteljku Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Tamo je radila na predmetima mafijaških ubistava, razbojništava, šverca droge…
Kao osnovni tužilac, vodila je predmet u kome su 2009. godine osuđeni službenici Vrhovnog suda Dijana Vulović, Saša Vujošević i Žarko Ostojić zbog pronevjere više od 200.000 eura iz sredstava te institucije. Prošle godine, učestvovala je u procesu u okviru koga je sedam osoba obuhvaćeno naredbom o sprovođenju istrage zbog razbojništva u Nikšiću u kom je stradao Ljubiša Mrdak.
U septembru prošle godine bila u fokusu javnosti kada je saslušala bivšeg direktora Uprave policije i aktuelnog savjetnika za bezbjednost predsjednika Crne Gore Veselina Veljovića. Slučaj je preuzela od Osnovnog državnog tužilaštva, koje nije bilo sigurno u svoju nadležnost. Veljović je saslušan u vezi sa sumnjom da je počinio krivično djelo kada je u autorskom tekstu pozvao građane da se masovno okupe, a policajce da odbiju pojedina naređenja prilikom ustoličenja Joanikija za mitropolita crnogorsko-primorskog. Ona ga je tada ispitala po hitnom postupku.
Vodila je i istražne postupke u vezi sa pucnjavom na Cetinju kada je 2019. godine ubijen Bogdan Milić, a ranjeno više osoba, Takođe, i za ubistvo Aleksandra Brajovića u Podgorici, za napad na šefa sprovodničke službe UIKS-a Miloja Pekovića, ali i za ubistvo Mitra Pejovića 2019. godine u Podogorici. Maja Jovanović je vodila i slučaj u vezi vođe „Škaljarskog klana“ Jovana Vukotića, koji se u februaru 2020. godine našao u pritvoru zbog sumnje da je učestvovao u pokušaju ubistva sugrađana Vojina Stupara i Miloša Radonjića.
Maja Jovanović nije odgovorila na pitanja Monitora o svojim prvim potezima na čelu VDT-a. Ranije je kazala da je kao karijerni tužilac uvjerena da će opravdati očekivanja. „Ovim izborom ukazana mi je velika čast i to je sve što u ovom trenutku mogu da kažem“, istakla je Jovanović.
Očekivanja od nje su velika. Kako od političara koji su izglasali novi Tužilački savjet, tako i od strane građana. Najveće očekivanje je da rad tužilaštva iznjedri kvalitetnog kandidata za vrhovnog državnog tužioca koji bi mogao dobiti potrebnu većinu u Skupštini.
Prema nezvaničnim informacijama iz tužilačke organizacije, očekuje se da se pred Tužilačkim savjetom već sljedeće sedmice nađe predlog za penzionisanje Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i njegova smjena po tom osnovu. Osim Katnića, članovi Savjeta treba da dobiju i spisak sa imenima još nekoliko tužilaca, koji imaju uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i odlazak sa funkcije. Katnić je prošle godine više puta ponovio da nema uslove za odlazak u starosnu penziju, već da može da radi dok ne napuni 66 godina.
„Korjenite promjene“ u tužilačkoj organizaciji najavio je i potpredsjednik tehničke Vlade Dritan Abazović. Ističe da nova VD VDT poseban naglasak treba da stavi na snažnu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.
Sekretar u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava Andrej Milović, koji je sa te pozicije imenovan u Tužilački savjet, od Jovanovićeve očekuje da pristupa u skladu sa Ustavom i zakonima, i da kroz saradnju sa novoizabranim Tužilačkim savjetom donosi najbolje odluke u javnom interesu. Tvrdi da je i ranije čuo za državnu tužiteljku, ali je lično nije poznavao. Njena biografija je, kaže, bila presudna da joj da glas za izbor na tu funkciju.
„Legalista sam i vjerujem da samo depolitizovane institucije mogu dati puni doprinos vladavini prava i evropskom putu Crne Gore. Oohrabruje me činjenica da je na čelu VDT-a izabrana osoba iz reda državnih tužilaca, na čiju dosadašnju karijeru nije bilo primjedbi. Ovim izborom joj je pružena prilika da sa više instance takav kredibilitet i potvrdi“, kazao je Milović za Monitor.
Već sljedeće sedmice mogli bismo vidjeti da li je izbor Maje Jovanović prvi korak ka reformi tužilaštva. Ili – kako smo to gledali u novoj vladajućoj većini – promjena kadrova, ali ne i sistema.
HRA: Jovanović da postavi disciplinske tužioce
Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc-Prelević kazala je Vijestima da Maja Jovanović „ima obavezu da u skladu sa članom 105 Zakona o državnom tužilaštvu, obavijesti TS o svim tužiocima i tužiteljkama, koji ispunjavaju uslove za prestanak tužilačke funkcije”.
„Ona treba da pokrene postupak formiranja komisija, čiji je zadatak utvrđivanje disciplinske i etičke odgovornosti tužilaca. Prvo treba da sazove Konferenciju državnih tužilaca na kojoj će biti izabran predsjednik Komisije za praćenje primjene Etičkog kodeksa iz reda članova TS-a, koji nijesu državni tužioci, da bi mogle da se razmatraju pritužbe. Trebalo bi da predloži Tužilačkom savjetu kandidate za članove Disciplinskog vijeća”, navela je Gorjanc-Prelević.
Ona je naglasila da je obaveza TS-a da u narednih 15 dana izabere disciplinskog tužioca i njegovog zamjenika i to na osnovu dva podnijeta predloga – sa sjednice Vrhovnog državnog tužilaštva i ministra pravde, odnosno, trenutnog koordinatora tog Ministarstva.
Katnić advokatima povrijedio ljudska prava
Osnovni sud u Podgorici, po njihovoj tužbi donio je pravosnažnu presudu da je Specijalno državno tužilaštvo povrijedilo osnovna ljudska prava advokatima Goranu Rodiću, Siniši Gazivodi (članu TS) i Mariji Radulović, navodi se u njihovom zajedničkom saopštenju. Navode da su mediji detaljno izvještavali o saopštenju i pratećem dokumentu pod nazivom „Specijalno državno tužilaštvo predstavlja oblike specijalnog rata”, kojim je Katnić povrijedio njihova prava.
Specijalno tužilaštvo je tada u javnost izašlo sa ocjenom da se protiv njega i Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića vodi „specijalni rat”, kako bi se tužilaštvo „spriječilo da kroz istražni postupak pribavi dovoljno kredibilne dokaze“. Na osnovu komunikacije Rodića, skinute sa njegovog zaplijenjenog telefona, tužilaštvo je izvuklo zaključak da su advokati u međusobnoj, kao i u koordinaciji sa dijelom medija, uložili napore da diskredituju ključnu ličnost u procesu za državni udar, svjedoka saradnika Sašu Sinđelića, ali i lik i djelo tužioca Katnića.
„U sudskom postupku pravosnažno je utvrđeno da je SDT takvim nezakonitim postupanjem advokatima Goranu Rodiću, Siniši Gazivodi i Mariji Radulović povrijedilo osnovna ljudska prava i to: pravo na psihički (duševni) integritet, pravo na čast, pravo na ugled, pravo na zaštitu privatnog života, pravo na dostojanstvo i pravo na prepisku i lične zapise, kao prava ličnosti. Znači, pravosnažno je utvrđeno da su nam povrijeđena osnovna ljudska prava zaštićena Ustavom, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i zakonom“, navodi se u saopštenju advokata.
Katnić je reagovao na presudu i izrazio sumnju zašto se objavljuje u ovom trenutku. Tvrdi da je zbog nezapamćene medijske i svake druge satanizacije Specijalnog državnog tužilaštva, u skladu sa zakonom javnost obaviještena o činjenicama.
„Međutim, u ovom trenutku ističe se odluka u građanskom, odnosno parničnom postupku, kojom je sud našao da je na taj način došlo do povrede ljudskih prava ovih lica i ja ovom prilikom pitam sud, ova lica i javnost da li su meni prekršena i povrijeđena ljudska prava kada protiv istine, etike, morala i svih ostalih civilizacijskih tekovina predstavnik jednog moćnog preduzeća i pomenuta advokatska kancelarija me prikazuju kao korumpiranu osobu“, pitao je glavni specijalni tužilac.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
PROFIL
DRAGINJA VUKSANOVIĆ STANKOVIĆ, NOVA LIDERKA SDP-a: Ko je gazda u kući
Objavljeno prije
5 godinana
5 Jula, 2019„Zar neko može pomisliti da se mogu na bilo koji način miješati u posao supruga i obrnuto…“, insistira nova predsjednica SDP. Problem je ipak kompleksniji
„Ja odgovaram građanima, a ne suprugu“. Kada je početkom aprila poslanica Socijaldemokratske partije Draginja Vuksanović Stanković stavila potpis na Sporazum za budućnost, koji su tokom građanskog protesta “Odupri se – 97.000” potpisali poslanici opozicije i predstavnici pokreta “Odupri se”, tu njenu izjavu citirali su brojni mediji u regionu kao, u najmanju ruku, neobičnu vijest. Razlog: Sporazumom se tražila i ostavka njenog supruga vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića.
Vuksanović Stanković taj potez objasnila je kao rezultat političke principijelnosti: „Mene su na izborima birali građani, a ne vrhovni državni tužilac… Nadam se da sam ovim potpisom doprinijela rađanju nove političke svijesti u Crnoj Gori, jer samo na krilima takve Crne Gore možemo donijeti promjene neophodne za bolji život i budućnost naših građana i naše djece”.
Potpisnici Sporazuma tražili su ostavke, pored ostalih, Milu Đukanoviću i Dušku Markoviću.Sporazum je ostao mrtvo slovo na papiru, protesti su utihnuli, a od prozvanih niko nije podnio ostavku. Njen suprug Ivica Stanković i dalje je jedan od nosećih stubova Đukanovićevog režima.
Po drugi put, Draginja Vuksanović Stanković skrenula je pažnju na sebe nedavno, kada je izabrana za predsjednicu Socijaldemokratske partije. Pored ostalog i zbog logičnog pitanja kako će se nositi s teretom izbora između ličnog, porodičnog i javnog interesa. Ustvari, kako će kao supruga vrhovnog državnog tužioca moći da realizuje ambiciozni program koji je najavila i kao kandidat za predsjednicu SDP-a i nakon izbora za predsjednicu te stranke. Partija koja loše prolazi na izborima, tek treba da vrati opozicioni krediblitet. To ne može ako ne uđe u permanentan i radikalan sukob sa režimskim institucijama kakvo je tužilaštvo njenog supruga. I ako se ne bude mijenjala iznutra.
PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 5. JULA
Komentari
Kolumne
-
GLEDIŠTE / prije 5 dana
Preokret u sudstvu neophodan za preokret u državi i društvu
Monitor online
-
DANAS, SJUTRA / prije 5 dana
Odbrojavanje
Zoran Radulović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Prepakivanje
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Ekonomija i identitet
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Orlovo pero
Ferid Muhić
Novi broj
POBJEDNICI I OSTALI: Dobri moji, ovo nije završeno
33 GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sram prećutanog zločina
SKUPOĆA NE JENJAVA: Čekajući Lidl
Izdvajamo
-
HORIZONTI4 sedmice
VUČIĆEV REŽIM OTVORENO O PLANOVIMA ZA CRNU GORU: Srpski svet i narko biznis pod istom kapom
-
FOKUS4 sedmice
POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV BIVŠIH ČELNIKA PLANTAŽA: U nebranom grožđu
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Predizborna groznica
-
DRUŠTVO4 sedmice
SKRIVANJE RATNIH ZLOČINA 90-IH U UDŽBENICIMA ISTORIJE: Ćutanje s predumišljajem
-
INTERVJU4 sedmice
DŽEVDET PEPIĆ, PROFESOR ISTORIJE I POLITIČKI ANALITIČAR: Partijski „predizborni brakovi“ zbog straha od izbornog kraha
-
Izdvojeno4 sedmice
POSLIJE POSJETE POTPREDSJEDNIKA VLADE BUDIMIRA ALEKSIĆA SRBIJI: Državni simboli i druge sitnice
-
Izdvojeno4 sedmice
ULCINJ DOBIJA NOVI PORTO: Uz “Porto Milenu” i “Porto Rai”
-
DRUŠTVO4 sedmice
PODIGNUTA OPTUŽNICA U SLUČAJU TUNEL: Nalogodavaca nema