Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (III): Kolektivne euforije uvijek pometu pojedinca

Objavljeno prije

12 godina

na

U drugom intervjuu Monitoru, objavljenim 2005. godine pod naslovom Pisac nema uticaja ako govori istinu, Mirko Kovač je komentarisao činjenicu da je sve više političara, pisaca, novinara i ostalih javnih ličnosti koje nastoje da relativizuju svoje i tuđe zločine iz prošlog rata i retuširaju nedavnu prošlost, a sve manje onih koji javno dižu glas protiv toga.

KOVAČ: Iskreno rečeno, ja nijesam u stanju neke stvari objasniti, ma koliko se upinjao. Ponekad pomislim da je naš svijet zaostao, neobrazovan, primitivan, a onda vidite u odborima za zaštitu ratnih zločinaca nekakve doktore, profesore univerziteta, pisce. Naravno, sve te titule ne znače da nijesu zaostali i primitivni, ali bi čovjek očekivao da ih je škola kroz koju su prošli emancipovala, da su ih neka znanja prosvijetlila. Tragično je što je duhovna razina obrazovanog i šlosera potpuno ista, ako ih povezuje ,,nacionalna mistika”. Kako pojmiti to da je Slobo doveo svoj narod do bijede, a oni ga i dalje vole i njih gotovo četrdeset odsto tvrde da u Hagu govori istinu. Ne, zbilja, to se ne može objasniti.

Jedno od pitanja u ovom intervjuu odnosilo se na tužbu Emira Kusturice protiv Monitora, kojom je Kusturica tražio odštetu od sto hiljada eura tvrdeći da ga je naš list oklevetao komentarišući njegove stavove iznesene u intervjuu za Figaro.
KOVAČ: Kusturica svaku kritiku doživljava kao klevetu. To je bolesno i u stilu njegova umjetničkog pravca neoprimitivizma, kojemu, kako je to sam davno obzanio, pripada. Ali kod takvih tipova i karaktera uvijek postoji i jedna žica lukavosti, pa i spretnosti, jer on tačno zna kakvi su sudovi u ovim korumpiranim društvima ,,burazerske tranzicije”, kako to voli reći jedan beogradski publicista. Kusturica je za sudije autoritet, u prvom redu autoritet zbog materijalnog statusa, jer sudije I tako ne znaju ništa o filmu, niti bilo kojoj umjetnosti, niti to prate. Oni na TV gledaju taj filmski glamur u Kanu, vide među tim bogatim malograđanima i domaćeg uspješnog čovjeka s velikim tompusom u ustima, hoda crvenim tepihom, dobro se snalazi, ne spotiče se, ne ujeda starlete, itd. Sudije misle da je sve to strašno važno, njih ne zanima praznina iza svega toga, to oni ne mogu dokučiti. I sad dođe neki naš čovjek, znamo ga, znamo mu oca, i on se usudi da napada toga svjetskog frajera. Sudije misle da je to čast kad te tuži Kusturica. Dakle, on na to računa i vrlo dobro zna da je Nikolaidis sve tačno naveo iz Figaroa, kao što zna za sebe da je bio uz Miloševića i da je već s početka devedesetih pjevao: sve će njih Slobo srediti! On to sve zna, ali drugi o tome nemaju pravo pričati. On je bio uz Miloševića, ali sada je uz Koštunicu – dakle, on smatra normalnim da je uz one koji su na vlasti, kao što će biti uz svaku sljedeću garnitiru. Kao što je bio uz komunističku vlast, roditelji su bili visoki partijski funkcioneri, a sin mezimče toga poretka, čak i dobitnik nagrade AVNOJ-a. Nemojte se iznenaditi ako izgubite proces.

MONITOR: Vi ste se među prvima suprotstavili Miloševićevoj ratnoj politici i srpskom nacionalizmu. Je li taj sukob bio odlučujući da napustite Beograd?
KOVAČ: Ne, nije. Bilo je vrijeme da nađem neki kutak gdje bih se posvetio pisanju i gdje bih imao mir. Nikakva buka velikog grada više mi nije bila potrebna. Beograd je i tako već bio počeo truliti i tonuti u samoizolaciju. Nekadašnji kosmopolitski grad postajao je sve više palanka u duhovnom smislu. Ja sam samo jednog jutra shvatio da to više nije onaj grad, zazirao sam od dojučerašnjih poznanika I prijatelja, bježao na drugu stranu ulice da ih izbjegnem. Nijesam mogao uticati na tok stvari, jer kolektivne euforije uvijek pometu pojedinca, čak ga dovedu u tragične situacije. Nijesam htio priuštiti nacističkoj rulji da ,,gušta” u mom propadanju. Nijesam htio dopustiti da me ponižavaju, maltretiraju, vrijeđaju. Jednom su mi upali u stan neki tipovi sa ,,škorpionima” i isljeđivali mene I suprugu najmanje osam sati, kao u ime neke organizacije ,,Crna ruka”. Kada sam to pričao mom najboljem prijatelju Bori Pekiću, on se smijao i samo se raspitivao kod moje supruge kako sam se držao. Brzo sam donio odluku, naglo raskinuo sa svim, stavio crtu ispod jednog cijelog razdoblja i odselio se. Ispratio me samo jedan čovjek, moj dugogodišnji prijatelj Filip David.

MONITOR: Neki su vam zamjerali što ste izabrali Hrvatsku koja se u to vrijeme nije mogla podičiti demokratijom.
KOVAČ: Ja nijesam otišao u Zagreb iako sam volio taj grad, ondje proveo neke godine i bio scenarista sedam filmova. U Zagrebu sam davnih godina objavljivao knjige, imao mnoga prijateljstva, pa ipak sam otišao u primorski gradić, u Istru, u kojoj nema nacionalističkih stranaka i u kojoj se njeguje tolerancija. Bilo je više razloga za moj izbor Hrvatske. Ja sam vrlo dobro znao šta je Tuđmanov uskogrudi nacionalizam, ali ja sam u Hrvatskoj našao ogroman broj istomišljenika. U Srbiji su gotovo svi bili za Miloševića, u Hrvatskoj je bio jak otpor Tuđmanu, posebno oko lista Feral Tribune za koji sam pisao mnogo oštrije tekstove protiv hrvatskog nacionalizma i Tuđmana, nego što sam to činio u Beogradu. Nadalje, izabrao sam Hrvatsku kad je ona bila napadnuta, kad su njeni gradovi bombardovani. To je bio moj moralni gest solidarnosti. Bio sam u kolima, na cesti iznad Limskog kanala kad su iznad mene fijuknule rakete JNA, gađali su mali sportski aerodrom u Vrsaru. Ima još razloga. Ja sam učio književni zanat čitajući hrvatske pisce, u prvom redu mediteranske pisce poput Ranka Marinkovića, Šimunovića, Kaleba, Desnice. Učio sam od Krleže, Matoša, Tina Ujevića. Osjećam se dijelom te kulture. Sam sam nešto doprinio toj kulturi svojim filmovima. Scenarista sam filma Lisice koji je uvršten u deset najboljih hrvatskih filmova svih vremena. Dakle, ja nisam otišao, nego sam se vratio. Pisac pripada onoj kulturi koju zastupa.

MONITOR: Nedavno ste napisali da je Vaša pozicija autsajderska, da pisci nemaju političkog i društvenog uticaja… Zašto tako mislite?
KOVAČ: Kad to kažem onda mislim na onog pisca koji se suprotstavlja kolektivnim zanosima, koji je kontra gomile, kritičan, neposlušan, nepotkupljiv. Takav je pisac u ovim našim kulturama nužno autsajder. Ne udvara se narodu, ne udvara se naciji, ne veliča vođe, a to sve znači da je nekoristan i da ga ne treba slušati. Uzmimo primjer Danila Kiša koji za života nije bio nikakav autoritet u nekom društvenom I političkom smislu, bio je naravno literarni autoritet, posebno za njegove prijatelje I pisce koji su ga cijenili i voljeli, ali za većinu je bio malo poznat, a od onih koji ga danas hvale osporavan, pljuvan, čak i na sud izveden. Isti taj čovjek da je živ i da jednom svojom izjavom udari u kontru, da izjavi, recimo, da je Karadžić zločinac, odmah bi ga počeli kuditi. Ali mrtav je, ne može ništa reći i zato ga vole! Pisac nema uticaja ako govori tačne stvari. U velikim kulturama to je drukčije. Sartr je bio autoritet i držalo se do njegovog mišljenja baš zato što je bio kontra režimu i kritikovao slabosti društva. Gledao sam nedavno na TV neke srpske pisce koji se takmiče ko će više izreći lijepih riječi u slavu zločinaca Šešelja, Karadžića, Mladića i drugih ubojica. Nije važno što su to trećerazredni pisci, ali oni imaju uticaja na javno mnjenje.

Elita gora od rulje

… Kovač je iz Beograda proteran od strane horde graditelja velike Srbije, a rušitelja gradova, potpaljivača knjiga i masovnih ubica ljudi. To je krucijalna činjenica njegove biografije i biografije naše prestonice. Bez te činjenice ne bismo mogli da shvatimo zašto je jedan čovek slobodnog duha izbegavao jedan grad kao što se izbegava kužno mesto. Danilo Kiš, Borislav Pekić i Mirko Kovač, izabrali su da žive i umru negde drugde. To, u komemorativnom tekstu na vest o smrti svog prijatelja, pominje juče i Filip David. Podsetimo se da je Bogdan Bogdanović preminuo u Beču. Sva četiri čoveka, vrsna stvaraoca i intelektualca, umrla su u egzilu. Već dugo, Beograd je opasno mesto za častan život i spokojno umiranje. Zašto je to tako? Mirko Kovač, koji je pisao kristalno jasno, dao je nedvosmislen odgovor: zato što je elita gora od rulje.

Danas, 22. avgusta 2013.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XII): Muzika i arhitektura

Objavljeno prije

6 dana

na

6 Decembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Vida MATJAN – Pedagogica, kompozitorka, osnivačica i direktorica prve privatne muzičke škole u Kotoru.

Rođena je u Sloveniji odakle potiču i njeni roditelji. Odrastala je uz svoju majku Antoniju Učak, dramski sopran. Uz majku je Vida naučila prve note okarine i klavir, te je tako još kao djevojčica i sama Vida stupila u muzičke vode. Sa druge strane Vidin otac Franc Hribar je u vaspitavanju i podizanju Vide bio strog. Vida je željela da pokaže ocu njenu spremnost i odgovornost u radu i bavljenju muzikom: ,,Majka je nastojala da ja učim klavir. Mama je imala mali klavir sa žutim dirkama. Otac nije dao. Međutim u trećem gimnazije donijela sam svjedočanstvo. Velikim rukopisom je bila ispisana ocjena ‘pravo dobro’. Mama je bila presretna i pitala je: što hoćeš? Ja sam joj rekla: Da učim klavir! Majka je tada uticala na oca” – (1883.). Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Sloveniji. Uporedo sa gimnazijom, učila je i na Glazbenoj matici đe je sticala muzičko obrazovanje (1911.). Iako je planirala da studira u Beču, početak Prvog svjetskog rata je omeo u planovima.

Pred sam kraj rata 1917. godine udala se za Alojza Matjana, studenta arhitekture. Njihova porodična kuća bila je centar za skupljanje umjetnika poput slavnog književnika Ivana Cankara, vajara Lojze Dolinara, slikara Antona Kosa i mnogih drugih. Godine 1920, Vida i Alojz dobili su šćerku Sonju. Zbog Vidine želje da završi svoje muzičko obrazovanje porodica se 1930. godine seli u Beograd. U periodu između 1935. i 1940. godine Vidino poznavanje dekorativnih umjetnosti je preporučilo za rad u mnogim pozorištima, od Slovenije pa do krajnjeg juga. Početkom Drugog svjetskog rata, bračni par odlučuje da se preseli u Kotor, đe se tokom rata nije bavila pedagoškim radom.

Pri kraju rata, Vida u Kotoru osniva prvu privatnu muzičku školu. Ova škola je nakon dvije godine rada pridružena novoosnovanoj Državnoj nižoj muzičkoj školi. Uporedo sa pedagoškim radom, Vida Matjan je vodila hor AFŽ-a i Pionirski hor. Vida je pośedovala i naročito znanje iz dekorativne umjetnosti što joj je služilo u radu sa različitim pozorišnim i folklornim grupama u Kotoru. Ansambl AFŽ-a izvodio je djela koja je Vida Matjan izučavala kao dio folklora i tradicije narodnih i građanskih igara Boke Kotorske (studiozni terenski rad i obrada Dobrotske svadbe i Škaljarskog kola). Dekore za predstave je radila sama.

Odlaskom u penziju uspijeva da podatke uredi u materijal za knjigu koja je objavljena tek 1984. godine – Igre i pjesme Dobrote i Škaljara. Knjiga je poklon gradu Kotoru. Iste godine završila je Dječiju operu U susret ribama na tekst Miloša Miloševića, poklon omladini Kotora. Savez kompozitora Jugoslavije, povodom dvadesete godišnjice postojanja dodijelio joj je zlatnu medalju i povelju 1970. godine (Pobjeda, 15. oktobar 1970).

Od 1949. godine do penzionisanja bila je direktorica Muzičke škole u Kotoru. Aktivno se bavila komponovanjem i autorka je više kompozicija za đecu.

Za svoj rad u Crnoj Gori, posebna zalaganja i doprinos, Vida Matjan dobila je više nagrada, zahvalnica i priznanja. Dobitnica je ordena za zasluge za narod sa srebrnim zracima koji joj je uručio predśednik opštine Kotor, zatim novčane nagrade Ministarstva prosvjete Cetinje, Nagrade 21. novembar, Zlatne medalje Saveza kompozitora Jugoslavije. Dobitnica je i priznanja povodom 30 godina I kongresa AFŽ-a Crne Gore i Boke i još mnogih nagrada.

Muzička škola za osnovno i srednje muzičko obrazovanje u Kotoru od 2007. godine nosi ime Vida Matjan, a povodom obilježavanja sedam decenija od postojanja škole 2017. godine je snimljen i dokumentarni film, koji je predstavljen na KotorArt festivalu i Don Brankovim danima muzike.

 

Olga Ivanova LAZOVIĆ (Olgivanna LLOYD WRIGHT) – Plesačica, kompozitorka, spisateljica, filozofkinja.

Olga Ivanova Lazović imala je filmski zanimljivu karijeru i životnu putanju, od rodne Crne Gore, preko Rusije do Amerike, đe je imala sudbonosni susret sa Frenkom Lojd Rajtom, svjetski najpoznatijim arhitektom, koji je, između ostalog, projektovao i muzej Gugenhajm.

Olga je druga od najpoznatijih unuka Marka Miljanova Popovića Drekalovića, uz Milenu Ameliju Gvozdenović. Markova šćer Milica, koja se kao dobrovoljac kasnije borila u Prvom svjetskom ratu, udala se za Ivana Lazovića i na Cetinju im se rodila Olga. Olga je veoma mlada pošla za Rusiju, tačnije za Batum u Gruziji, kod svoje starije sestre koja je tamo studirala fiziku. Odatle je prešla za Tiflis, đe se udala za arhitektu Valdemara Hinzenberga i dobila šćer Svetlanu. Tamo se upoznala i sa filozofom i mistikom Georgijem Gurđijevim i postala njegov sljedbenik. Po izbijanju Oktobarske revolucije odselila se za Pariz, odakle je pošla za Ameriku.

Sudbonosan je bio njen susret sa arhitektom Frenk Lojd Rajtom, u novembru 1924. godine. Počeli su da žive zajedno, dobili šćer Jovanu 1925., a vjenčali su se 1928. godine. To je bio njen drugi, a Rajtu treći brak. Otada je Olga, koju je Rajt nazvao Olgivana, učestvovala u svim Rajtovim programima i postala njegova muza i poslovni partner. Govorilo se da su njena predanost i snaga dale novi impuls Rajtovoj genijalnosti. Njih dvoje su 1932. godine osnovali Društvo Talijesin, svojevrsnu ekscentričnu komunu za studije „organske” arhitekture i filozofskog pristupa životu. Uz to su 1940. godine osnovali Fondaciju Frenka Lojda Rajta, čiji je cilj bio da inspiriše ljude da otkriju i prihvate arhitekturu za bolji život, kroz smislene veze s prirodom i umjetnošću. Nakon Rajtove smrti 1959. godine Olgivana je postala predśednica Fondacije i na toj poziciji je ostala do kraja života. Njenim zalaganjem Američki institut arhitekata proglasio je Rajta za najvećeg arhitektu svih vremena.

Olgivana je uz organizaciju rada Fondacije dosta vremena posvećivala plesu i pisanju. Pisala je kolumne, koje je u raznim časopisima objavljivala od 1950. godine, pod nazivom „Naša kuća” i sve je publikovala pod istim naslovom. Objavila je još četiri knjige: Sjajno čelo: Frank Lloyd Wright (1960), Korijeni života (1963), Frank Lloyd Wright: Njegov život, njegovo djelo, njegove riječi (1966) i Unutrašnja borba (1971).

Sa Rajtom je bila rijedak spoj uspješnosti i kreativnosti. Preminula je 1985. godine u Skotsdejlu, država Arizona. Olgivana Lojd Rajt, stasita, lijepa i mudra Crnogorka, brinula je o nasljeđu svoga muža Frenka i poštovala svoje ishodište.

Koliko je Olgivana bila vezana i cijenila rodni kraj govori i podatak da je prisustvovala svečanom otvaranju Muzeja Marka Miljanova 1971. godine i često je bila viđena u crnogorskoj narodnoj nošnji i obilježjima. Tu ljubav je prenijela na šćer Jovanu Rajt, koja je po sopstvenoj želji sahranjena na Medunu 2016. godine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XI): Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude!

Objavljeno prije

2 sedmice

na

28 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jelisaveta POPOVIĆ

Prva kompozitorka u Crnoj Gori.

U Crnoj Gori svjetovna muzika počinje da se razvija u drugoj polovini XIX vijeka, kada dolazi do kulturnog preobražaja osnivanjem društava, čitaonica i odgovarajućih institucija. Jedno od njih je „Jedinstvo” iz Kotora, osnovano 1839. godine, u kome su 1865. i 1866. formirani ženski hor i orkestar. Takva atmosfera uticala je i na muzičko stvaralaštvo, pa je za Kotor vezana i pojava prve žene kompozitora u Crnoj Gori. Vrijedi pomenuti da je u drugoj polovini XIX vijeka Crna Gora dobila i prvog školovanog muzičara, kompozitora Jovana Ivaniševića, koji je tragično nastradao 1889, prije svoje tridesete godine.

Jelisaveta Popović rođena je u Kotoru. Rano se odselila iz Crne Gore za Odesu u Ukrajini, đe se i školovala. Solidno muzički obrazovana za ono doba, ali vrlo talentovana, rano se počela baviti komponovanjem. Po riječima muzikološkinje Manje Radulović njene solo pjesme su „skromni pokušaji sa svim osobinama nadahnutog i romantičarskog rodoljublja, osamnaestogodišnje autorice”.

Od njenih djela poznata je samo zbirka od 11 solo pjesama, koje su nastale na stihovima Rista Milića. Svoje djelo Jelisaveta je 1872. godine posvetila kotorskom pjevačkom društvu, svrstavjući se time i među prve kompozitorke u južnoslovenskoj muzici.

Po oskudnim podacima prije nje su se komponovanjem bavile Jelena Pucić – Sorkočević i Marina Sorkočević, iz poznate dubrovačke vlasteoske i muzičarske porodice iz XVIII vijeka.

Da muzika Jelisavete Popovića ima i trajnijih vrijednosti govori podatak da je poznati dirigent i muzički pisac Dušan Skovran, koji je posebno izučavao crnogorsko muzičko nasljeđe, orkestrirao dvije njene pjesme. To su „I ja ljubim” i „Tražiš li?”

Tačno mjesto i vrijeme smrti Jelisavete Popoviće, prve kompozitorke iz Crne Gore nijesu utvrđeni.

Mis Petruša UŠĆUMLIĆ-STEFANELI

Mis Milena DELIBAŠIĆ-LEKOVIĆ

Početkom 1907. godine knjaz Nikola je dobio pismo iz Londona i poziv za učešće na velikoj manifestaciji predstavljanja Crne Gore i ostalih država na Balkanu u Velikoj Britaniji. U pismu ga još pozivaju da u London iz Crne Gore pošalje dvije birane đevojke i dva momka ,,da svijet vidi šta Crna Gora ima”.

Kralj Nikola šalje ljude da odaberu najljepše u Crnoj Gori. Za najljepše đevojke odabrane su Petruša Ušćumlić iz Nikšića i Milena Delibašić iz Spuža. Kralj šalje zahtjev njihovim roditeljima da im dozvole putovanje i predstavljanje u Londonu. Nakon dugog nagovaranja i konačnog pristanka roditelja, Nikola I je izabrane đevojke i mladiće ugostio na Cetinju i poslao ih da im uzmu mjere za izradu najljepših nošnji koje će nositi specijalno na Reviji.

Na put je sa njima poslao ministra Petra Plamenca i učiteljicu sa Cetinja Vidnu Memedović, kako bi bio siguran da će sve proći kako treba. U Londonu su boravili tri mjeseca i uživali u raznim pośetama i aktivnostima.

Kada je došlo vrijeme za smotru, prve su nastupile Crnogorke i sa njima odabrani Crnogorci. Milena Delibašić dobila je lentu i diplomu kao najljepša đevojka i računa se prvom zvaničnom ljepoticom ili misicom Crne Gore.

Iako su obje dame izazvale veliko interesovanje u Londonu i tražene su njihove ruke, obje su se vratile u Crnu Goru. Milena Delibašić se udala u Crminici, za Nika Lekovića. Od kralja Nikole je na poklon dobila imanje na Zabjelu, u Podgorici. Petruša Ušćumlić udala se za dokora veterinarstva Đorđa Stefanelija, koji je vidio u Londonu i za njom došao u Crnu Goru.

U posljednjem intervjuu iz 1973. godine Milena Delibašić Leković se prisjeća Londona: – Sjećam se, ka da je juče bilo, kako su nas dočekali u Londonu. Skupio se bijeli svijet da nas vidi. Čoče, došle cure i momci iz cijeloga svijeta, ali samo oko nas četvoro sjatilo se malo i veliko. A mi, bogme, obukle robu zlatom prošivenu. Pletenice pustile niz prsa, a kapice na čelo namakle. Lica nam se bijele, obje vitke, prave ka’ omorika. Kosto i Mašan poskakuju ka’ da krila imaju. Smeli se oko nas visoki činovnici Engleske. Mogla sam, duše mi, da se udam za plemića, samo da sam riječ izustila. Znali ste poneku riječ engleski? – zapitali smo. Jok, ne treba za to engleski, očima se govori. Ali, kad me neko pogleda, ja očima preda se. Šta ću, jadna ja, da ostanem, pa da mi se majka ubije. Ja ću svojoj Crnoj Gori, pa šta bude! Devetnaest mi godina, zemlja puca kuda hodam.

Petruša nije doživjela duboku starost kao Milena, tri godine po povratku sa londoskog vašara, Petruša se udala za doktora veterine iz Temišvara Đorđa Stefanelija. Uoči Balkanskog rata rodila im se šćerka Natalija, kad je Natalija napunila sedam godina njena majka Petruša je umrla od španske groznice u 27. godini života. Nekoliko godina nakon nje umro je i Đorđe. Poznato je da je jedan engleski lord zatražio Petrušinu ruku, ali ga je odlučno odbila. Po povratku na Cetinje, knjaz je upitao: „Zašto se, Petrija, nijesi udala u Londonu, kad su te tražili onakvi velikani? “Vaše veličanstvo odgovorila je malo uvrijeđena, Vi me nijeste tamo poslali da se udajem, nego da pred svijetom predstavljam ljepotu Crnogorke!

Nešto tako London do sada nije vidio – pisale su engleske novine na uvodnim stranama. Smotra ljepote protekla je u znaku stasitih Crnogorki i Crnogoraca. Ako je suditi po interesovanju Londona, onda su momci i đevojke iz Crne Gore nadmašili sve koji su došli na smotru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (X): Za čast domovine

Objavljeno prije

3 sedmice

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.

Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.

Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.

Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.

Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.

Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.

Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.

Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.

Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.

Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.

Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.

Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.

Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.

Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.

Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.

Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…

Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.

Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.

Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.

Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.

S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.

Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo