Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Monitor, i tada i sada

Objavljeno prije

na

AB revolucionari koje je januarski puč 1989. godine doveo na vlast nijesu shvatili koje istorijske sile su oborile stari režim. Umjesto da podrže borbu za slobodu koja je kidala okove u Istočnoj Evropi, ušli su u koaliciju za dominaciju nad ljudima i narodima. Smjenu vlasti na izborima u Poljskoj i Čehoslovačkoj i rušenje Berlinskog zida nijesu ni primijetili. Spremali su se za imperijalni rat i ,,konačni obračun” sa susjedima i do duboko u 1990. predlagali politički pluralizam u okviru socijalističkog saveza. Pravo na osnivanje privatnih medija bio je posljednji njihov ustupak. U oktobru 1990, par nedjelja nakon što je usvojen savezni zakon o štampi, grupa profesora crnogorskog Univerziteta udružila se s grupom novinara i 19. oktobra 1990. izašao je prvi broj Monitora. Naziv je odražavao namjeru da se društveni život učini vidljivim i demistifikuje u našem listu.

Monitor je od prvog broja bio žestoki protivnik Miloševićevog nacionalsocijalizma i podrške crnogorske vlasti projektu Velike Srbije. Poslije par brojeva, predsjednik pučističkog režima, asistent na Univerzitetu na kojem sam ja bio profesor, pitao me je cinično kakvo je zadovoljstvo štampati novine koje se prodaju u 300 primjeraka. Da bi AB revolucionari nešto naučili, odgovorio sam. Nekoliko puta odgovarao sam na sličnu provokaciju AB-ovaca, koji su vrvjeli na Univerzitetu. Pričao sam im da je sudija izvjestilac određen od inkvizicije da prouči Kopernikov tekst koji je trebalo osuditi, tokom čitanja postao Kopernikov sljedbenik. I da mi u Monitoru vjerujemo Sokratu koji kaže da će i oni, kad nauče šta je pravo, pravo činiti.

Ubrzo se pokazalo da stvari stoje drukčije. Kad je tiraž i uticaj lista počeo da raste, verbalne provokacije zamijenila je represija. Za AB-ovce je nasilje bilo legitimno sredstvo u unutrašnjoj politici a rat za rješavanje južnoslovenskog pitanja. Monitor je od početka bio antiratni list. Kad su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, Monitor je tražio nezavisnost Crne Gore. U doba pohoda AB-ovaca na Dubrovnik, gađali su bombom i prostorije Monitora. Neprijateljev napad na prvu slobodnu teritoriju u Crnoj Gori pretrpio je neuspjeh. Naša želja za slobodom bila je jača od njihove sile.

Monitorov teži neprijatelj bila je i ostala suženost crnogorskog tržišta na kojem nedjeljnik kao novinska forma teško može finansijski opstati. List je preživio kao simbol Druge Crne Gore kojoj je bilo stalo da ostavi pisani trag o svom postojanju. Na spisku osnivača bilo je stotinjak imena. Do prve godišnjice pridružilo nam se više stotina, 1994. bilo nas je – skoro hiljadu. Zahvaljujući podršci stotina ljudi Monitor je opstao kao monitor našeg vremena.

Poslije osam godina AB-ovci su počeli da revidiraju. U proljeće 1997. došlo je do rascjepa u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista. Na izborima 1997/98, frakcija koja se zalagala za odvajanje od Miloševića pobijedila je zahvaljujući podršci independista i nezavisnih medija.

Država koju smo dobili na referendumu 2006. nije ona za koju se borio Monitor. Umjesto društvenog kompromisa, pomirenja i stabilnosti, stvorena je podjela na svemoćne pobjednike i potlačene gubitnike. AB-ovci su bili i ostali mutirani postkomunistički provincijalci koji vrše vlast na ličnu korist i van zakona. Zadržali su mehanizme političkog monopola, javnu i tajnu političku policiju i prisvojili društveno bogatstvo. Umjesto parlamentarne demokratije i tržišne ekonomije, danas imamo oligarhijsku vlast i ortački kapitalizam. Umjesto pravne države, kontrolisano sudstvo i tužioce podvlasne oligarsima i vladajućoj partiji. Korupcija i organizovani kriminal proželi su sve državne strukture, od vrha do dna. Umjesto socijalne solidarnosti, imamo šezdeset odsto stanovnika na granici siromaštva i najveće socijalne razlike u Evropi. I manji nivo privredne razvijenosti nego prije dvadeset godina. Crna Gora je projektovana da bude zemlja posluge oligarha i mafijaša.

Dvadeset godina poslije 1989, godine u kojoj su pale istočnoevropske diktature, Crna Gora je zarobljena zemlja koja tek treba da doživi svoju 1989.

Monitor u kojem se vjerodostojno ogleda društveni život Crne Gore, nužan je i danas koliko je bio nužan i prije dvadeset godina. Da svjedoči, otkriva i uznemirava.

Miodrag PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dani praznih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.  Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  jedini branik antifašizma i evropejstva.  Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći  – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas

 

 

Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.

Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti  tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”.  Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog,  protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“.  Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.

Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije  Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt,  samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti  bilo kakve ogovornosti.

Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju  ni novi evropejci na vlasti.  Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.

Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je  premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se  oglasili  protiv rezolucije UN.  Vrijeđa im, vele,  dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim  amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je  pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i  dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu  odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri  u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu  dobije i u Podgorici.

Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj  jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu.  Za stanje duhova u Evropi dovoljno  je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.

U Njemačkoj  je  zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice,  u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.

“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj,  svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “  Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”

Neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Neizvjesna prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djelovi vlasti  retuširaju  devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”.  Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja

 

 

Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno.  U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.

Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.

Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati  kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.

Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.

Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.

Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se  sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.

Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.

Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN.  Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo.  Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva  i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.

Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.

Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pomalo je tužno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani Mićunovića u Nikšiću, nego ga je  propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama nakon hapšenja Lazovića i Katnića. Kao da mu je ovaj, ne daj Bože,  još šef

 

Milo Đukanović na sahrani Brana Mićunovića. I nije neko iznenađenje. Vidjeli smo ih skupa na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta, na svadbama, sahranama… Nije neko iznenađenje ni  Đukanović koji prijeti.  I to smo gledali. Decenijama. Deratizacije, progoni, hajke i napadi na kritičare.  Đukanović, na kraju, ima svoje razloge. Štiti imovinu i slobodu.  Kako nekad, tako i danas.  Novo rukovodstvo DPS-a, poređani uz bivšeg šefa na sahrani Mićunovića, decenijama povezivanog sa podzemljem,  sa kojim nijesu dijelili ni optužnice  ni poslove,  to je već pomalo iznenađenje. Pomalo je i tužno, kako ono pjeva Bijelo Dugme.

Bez obzira što nema gotovo nikog ko je povjerovao da se u DPS-u, nakon Đukanovićevog odlaska, išta suštinski mijenja, nakon ovonedjeljne slike iz Nikšića, ugašene su i one male nade da bi podmlađeni DPS to mogao jednom učiniti. Možda neko novo rukovodstvo.

Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani u Nikšiću, nego ga je gotovo u riječ propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama, nakon hapšenja Zorana Lazovića i Milivoja Katnića.

Živković je, protestujući zbog hapšenja bivšeg specijalnog tužioca,  pozvao “sve aktere da se vrate poštovanju vladavine prava i principu poštovanja dostojanstva svakog pojedinca”, uz ocjenu da bi sve drugo značilo “guranje države u dramu koja može imati nesagledive posljedice, jer se u Crnoj Gori uvijek znalo da glava bez obraza ne vrijedi te da se čast i ugled brane svim sredstvima”.  Ne znaš šta je gore. To što Živković Đukanovićevo doba, o kom su blagim diplomatskim jezikom govorili kao o vremenu zarobljenih institucija, vidi kao vrijeme vladavine prava. A vrijeme ratova, siromaštva, korupcije, obespravljenih, kao vrijeme poštovanja dostojanstva svakog pojedinca.  Ili to što najavljuje dramu sa nesagledivim posledicama samo zato što tužilaštvo radi svoj posao.

“Javnost pamti da je bivši glavni specijalni tužilac vodio i niz slučajeva koji su rezultirali lišavanjem slobode brojnih funkcionera DPS. Nijesmo to nikada komentarisali – već smo kroz poštovanje pretpostavke nevinosti ostavljali institucijama da rade svoj posao”,ocijenio je Živković.   Istina je, niko iz DPS-a nije nikada komentarisao kada su institucije koje je Đukanović kontrolisao, žrtvovale ili sklanjale svoje.  Pa čak ni oni koje su žrtvovani. Svetozar Marović, recimo, još ćuti. Omerta.

Ima još nešto gore. „Svjestan sam da Milivoju Katniću neće pomoći obraćanje predsjednika, ‘organizovane kriminalne grupe’ kako neki od njegovih progonitelja nazivaju Demokratsku partiju socijalista“, kaže Živković. Novi lider DPS-a ipak zna kako se definiše nasleđe koje je pristao da nosi. I ništa. Nosi ga. Iako ne strepi ni za slobodu ni za imovinu.

“Reforma Demokratske partije socijalista (DPS) ne znači samo personalne i strukturne promjene, već i novi način pristupa politici, u skladu sa novim vremenom i postavljenim političkim ciljevima”,  govorio je Živković prije nekoliko mjeseci dok je bio kandidat za predsjednika te stranke. Najavio je da će  fokus partije kad je preuzme biti – sistemska reforma obrazovanja, jednake šanse za zdravstvenu zaštitu, pažljiva socijalna politika, održiva ekonomska politika…Za sada je odbrana Đukanovića jedina politika koja je u fokusu novog rukovodstva DPS-a.

Ništa novo. Još jedna potrošena politička figura.

Milen PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo