ANKETA
MONITOROVA ANKETA: Devedesete koje traju
Objavljeno prije
3 mjesecana
Objavio:
Monitor online
Pitali smo: Trideset četiri godine od napada na Dubrovnik, kakav je odnos Crne Gore prema tom i ostalim zločinima iz devedesetih ?
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA
Devedesete se ponavljaju kao odurna farsa
Ovogodišnje obilježavanje napada JNA na Dubrovnik nesumnjivo je najmučnije do sada, jer nam se devedesete ponavljaju kao odurna farsa – oronuli ratni huškači s nesmanjenom mržnjom izlaze iz hibernacije na opštenarodno veselje, bivaju ovjenčani najvišim državnim nagradama i nagrađeni članstvom u uredništvu Enciklopedije Crne Gore. Za to vrijeme nemoćna policija lovi bronzanog zločinca po jatačkim jazbinama, a raznorazni zborovi lamentuju što „ljudski škart gazi obraz Crne Gore (…) i potčinjava(ju) državu i narod jednom zlonamjernom Hrvatu“. Tako je počelo devedesetih, sjetimo se.
Ista je politika i danas, a povremeno čak i sa istim akterima. Ne bi se oni mogli po potrebi povampirivati da je bilo odgovornog suočavanja sa prošlošću i da su promoteri štetočinskih politika i medijskih narativa koji su im prethodili i koji su ih pratili bili procesuirani i lustrirani. U nedostatku političke volje, skrajnuti su na klupu do naredne prilike, a zagrijavanje je u toku. Rat devedesetih nije bio neizbježan – nijedan to nije, ukoliko se mržnja prepozna, imenuje i sankcioniše na vrijeme, umjesto što se podnosi i normalizuje. Sramim se takve Crne Gore i ponosna sam na to. Znam i da nisam posve usamljena. U društvu koje je izgubilo kapacitet za stid koji je, po mom je dubokom i mračnom uvjerenju upravo preduslov suočavanja sa prošlošću, mirne budućnosti nema niti je može biti.
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Tranziciona pravda izostala voljom političkih elita
Napad na Dubrovnik devedesetih je urušio moralni princip čojstva i junaštva u Crnoj Gori. Ostala je lopovska i podanička država ratnim zločinima obilježena.
Tranziciona pravda je jedini način moralne obnove takvog društva a ona je izostala voljom i interesima političkih elita. Sada je politički instrument manipulacije. U domenu nove političke elite služi za održavanje privida na spoljnjem planu volje za ulazak u EU a na unutrašnjem za vraćanje u prošlost i cementiranje nacionalističke ideologije .
Oni koji su rođeni tih godina sada su roditelji i umjesto da su upoznati sa istinom o tim dešavanjima nose posledice neprerađenih traumatskih doživljaja svojih roditelja i njihove laži o neučestvovanju u ratu, što čini defekte na psihološko/moralnom planu i dobru osnovu za nove ratove/zločine. Nasilje je generalizovano a učvršćuje se mit o žrtvi i ugroženosti a odbrana je represija, revanšizam i militarizam. Odgovornost i autonomija izostaju.
Ovakva svijest koja dominira Crnom Gorom pod okriljem vjerskih institucija gradi budućnost ove države koja ne može biti ništa drugo nego katastrofa, ako ne materijalna onda moralna i duhovna koja nas čini inferiornim podanicima kojima je pokretačka snaga zavist i mržnja i destrukcija svake kulture i obrazovanja.
RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21 MAJ”
Zataškavajući i kukavički odnos
Odnos države Crne Gore prema sramnoj agresiji na Dubrovnik i okolinu, kao i prema zločinima koji su se desili tokom devedesetih godina je zataškavajući, kukavički i pravno degutantan. Pritom, takav odnos ne čudi ako znamo da dominirajući dio političke klase baštini ideologiju i politiku koja je Crnu Goru učinila saučesnikom u zločinačkim pohodima koji su vođeni iz tadašnjeg Beograda ili je njihova stranačka prošlost vezana za sramotne stranice novije crnogorske istorije. Sjetimo se samo ratnohuškačke uloge čelnika tada vladajućeg DPSa i lidera ondašnje NS ili odanosti velikosrpskom ratnom pohodu od strane sadašnjeg predsjednika Skupštine i dojučerašnjeg prvog premijera poniklog iz litijaško-neočetničkog pokreta.
O ulozi zvanične Crne Gore i njenih satelita u ratovima devedesetih se najmanje govorilo i govori na javnom servisu i privatnim televizijama pod kontrolom iz Srbije, dok su za crnogorsku prosvjetu ti događaji tera inkognita. Što se tiče pravosudnih organa sve što je vezano za zločine devedesetih je daleko ispod potrebe suočavanja sa pravdom. To što je Crna Gora odbila da se suoči sa istinom o njenoj ulozi u zločinačkoj i agresorskoj velikosrpskoj politici, uključujući i potporu takvoj politici od strane tadašnjih eparhija SPC, razlog je što se danas ponovo suočavamo sa refleksijom te iste politike koja je kao i devedesetih ponovo na vlasti u Crnoj Gori. Umjesto lustracije i javnog suočavanja sa vlastitim likom u ogledalu današnja većinska crnogorska javnost bi se za šaku materijalnog interesa ili partijsko namještenje u javnom sektoru odrekla svake istine i svake potrebe da ovo društvo učinimo poštenijim i boljim. Pritom, i tada kao i danas, najbolji u Crnoj Gori su opet manjina, dok je politička većina ili “niti vino niti voda” ili je odraz najgoreg dijela Crne Gore.
MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Perfidna zloupotreba prošlosti
Odnos Crne Gore prema devedesetim može se posmatrati kroz dvije faze. Do 2020. godine prema tom periodu smo se odnosili neodgovorno i nezrelo, dok su vladajuće strukture pokušavale da sakriju svoju ulogu u ratovima i zločinima. Aktivno su sabotirani, usporavani ili zaustavljani procesi tranzicione pravde. Određeni dio odgovornosti svakako snose i građani, koji su, nezainteresovano posmatrajući sve to, u većini smatrali da ne treba otvarati teške teme prošlosti. Ovakav pristup je doveo do toga da je današnji odnos prema kulturi sjećanja bude još gori nego ranije. On se danas ogleda kroz perfidnu zloupotrebu prošlosti radi političke dobiti i „pranje“ biografija onih koji su danas na vlasti, a i dalje njeguju istu ideologiju koja nas je devedesetih gurnula u haos.
Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, naročito sa devedesetim, može se proučavati kao primjer koliko štete društvu donosi nepotpuna tranziciona pravda. Nakon tri decenije crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali još nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onima koji su nas već jednom odveli u rat, razaranje i nemaštinu.
ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Potrebno nam je suočavanje
Na književnoj večeri diplomate i autora Jovana Vejnovića, posvećenoj knjizi „Posljednji Jugosloveni“, saznao sam da je sve do artiljerijskih hitaca ispaljenih na Dubrovnik postojala nada o očuvanju nekog okvira jugoslovenske države. Žao mi je ako su hici ispaljeni iz ruku pripadnika mog naroda presudili onoj velikoj Jugoslaviji, sa šest republika i dvije autonomne pokrajine. Sramota me je što su ti hici bili usmjereni prema „gospodinu Gradu“, balkanskoj Firenci – Dubrovniku. Gdje je tada bila pamet!?
Pored tadašnjeg rukovodstva Crne Gore, koje je bilo uključeno u planove i logistiku „dubrovačke operacije“, treba reći da odgovornost snosi i rukovodstvo iz perioda socijalizma, koje nije dozvoljavalo emancipaciju identiteta Crne Gore od velikosrpskog uticaja. Štaviše, objektivno proučavanje samosvojnosti identiteta Crne Gore bilo je označeno kao „crnogorski nacionalizam“. Da je svijest o identitetu Crne Gore bila snažnija, manje bi Crnogoraca bilo u rezervnom sastavu JNA, a više na antiratnim mitinzima 1991. i 1992. godine, održanim u Titogradu, Cetinju i Tivtu. Opozicioni i antiratni mediji nisu bili pošteđeni – na redakciju Monitora bačena je bomba oktobra 1991. godine, kada i počinje napad jedinica JNA i Teritorijalne odbrane Crne Gore, uz podršku specijalnih jedinica MUP-a, na područje Dubrovnika.
Nakon trideset i četiri godine, jedan dio političkog i društvenog bića Crne Gore „tješi“ se time da se kompletnom operacijom upravljalo iz Beograda. Drugi dio političkih elita Hrvatsku i dalje ne posmatra kao saveznicu. Crnoj Gori je potrebno suočavanje sa prošlošću. Od obrazovnih institucija do političkog sistema i pravosuđa. A za sve to, da se ne zavaravamo, nema dovoljno ni svijesti ni kapaciteta. Ipak, ohrabrilo me postavljanje spomen-ploče u bivšem logoru Morinj, posebno zbog prisustva bivših logoraša iz dubrovačke regije. Volio bih da Crna Gora finansira izgradnju škole ili doma zdravlja u Konavlima.
Apelujem na predsjednika Jakova Milatovića da uruči orden Slavku Peroviću, lideru nekadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore, koji je bio vodeća partija antiratnog pokreta. U Crnoj Gori se poštuju samo oni koji su na vlasti, ali ipak treba uvažiti zasluge ljudi za njihova života.
Čast mi je što za prijatelja imam kotoranina Petra Vučeljića, s kojim je Monitor objavio intervju, budući da je odbio oružje i uniformu na dubrovačkom ratištu, stavljajući sebe i porodicu u rizik. Biti protiv ostrašćene većine sokratovski je podvig.
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Krečenje koje traje
Ono što je uradila većinska i zvanična Crna Gora u strašnim 90- tim prošlog vijeka , bilo je sramotno . Napad na Dubrovnik i hercegovačko ratište ostaju velika mrlja naše prošlosti. Tada je crnogorska vlast poslala svoje građane van granice ,pod izgovorom da ” sačuvaju Jugoslaviju ” i da ” spase svoju braću …”. Svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima u kako su ga nazvali ” rat za mir “. Poslije su pokušali da ” operu ruke ” od tog posla..Sramno je bilo i ono što se tada dešavalo u Crnoj Gori. Maja 1992. g.desila se ona zločinačka operacija deportacije izbjeglica miuslimana , koju je izvela crnogorska policija Vlade na čelu sa Milom Đukanovićem.A za čitavo vrijeme rata u BiH preko Crne Gore , pa čak i za vrijeme Genocida u Srebrenici 1995, naftom se snabdijevala Vojska RS.
Nažalost, sa tim se nismo suočili, ni osudili na pravi način. Od 1997. g.počelo je “krečenje ” biografija i uloga u tim ratnim događajima. Mnogi su pokušavali da nam ” ukažu i dokažu ” da Đukanović nije bio ništa kriv . Nego ” Beograd ili Momo”. U krečenju Đukanovićeve biografije, veliki ulogu imali su i neki koji su za vrijeme 90- tih bili antiratno raspoloženi .
Jedini časni metak koji je ispaljen devedesetih bio je onaj Vladimira Barovića , koji je sebi oduzeo život , odbijajući da puca u hrvatske gradove. A jednog časnog Slobodana Pejovića , koji je prvi progovorio javno o deportaciji 1992- g. koji je u pravom smislu heroj našeg doba , su zaštitnici ” lika i djela ” g. Đukanovića , pokušavali, i pokušavaju, da rikažu kao zločinca . Što je više nego sramno.
Ni ” rat za mir “, ni Bukovica, Pljevlja , deportacija …nijesu ni započeli da se ” osvjetljavaju ” kako treba. Na procesuiranju ratnih zločina u pravom i punom značenju tih procesa nije praktično ništa urađeno.
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA
Crna Gora nema politiku suočavanja sa prošlošću
Crna Gora nažalost nema politiku suočavanja sa prošlošću, čiji je sastavni dio politika sjećanja. Ne postoji zvaničan, objavljen stav o njenom učešću u ratovima devedesetih, kao ni o ratnim zločinima.
U obilježavanje godišnjica tih zločina najviše se uključuje predsjednik države, a drugi državni zvaničnici sporadično, prema afinitetima. To tako ne bi smjelo da bude. Posle više od tri decenije, a i u kontekstu dokazivanja za pristup Evropskoj Uniji, država bi morala da zauzme odgovoran stav prema svim zločinima iz prošlosti, svim žrtvama tih zločina i da pruži i taj simbolični, kao i svaki drugi vid podrške njihovim porodicama.
Dužna je to i njima i svoj svojoj djeci, koju ne smije da ostavi pod opterećenjem zločina koje nisu skrivili. Treba zauzeti dostojanstven, utemeljen stav i svaku komemoraciju pretvoriti u priliku za promociju zajedništva, koje je Crnoj Gori neophodno za njen opstanak.
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
AFERE PRED PRAVOSUĐEM: Korumpiranih nemamo
-
34 GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Zločin o kom se glasno ćuti
-
ĐE NAS VODI VLADINA EKONOMSKA POLITIKA: MMF traži osvježenje
-
ATAK MK GRUPE NA SLOVENSKU PLAŽU: Da li će vlada prodati najvrjedniji turistički brend
-
NAKON PRVOSTEPENE PRESUDE PROTIV ČLANOVA SAVJETA RTCG: Vlast brani servis
-
VUK IKOVIĆ, BIOLOG: Politikanstvo je isključilo struku
ANKETA
MONITOROVA ANKETA: Godina spornih državnih nagrada
Objavljeno prije
4 danana
3 Januara, 2026
Pitali smo sagovonike/ce šta su u 2025. godini prepoznali kao najznačajniji kulturni događaj, a šta kao njen najveći promašaj
MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Karadaglićevo odbijanje nagrade
Najznačajniji kulturni događaj ne samo ove godine, nego i godinama unazad je odbijanje Miloša Karadaglića da primi Trinaestojulsku nagradu – jedan od najdostojanstvenijih i najčasnijih gestova više decenija. Suprotno tome, veliki minus za ostale dobitnike nepostojećih djela, komisiju, žiri, minus za sva ona imena koji jedva čekaju da prime prestižne, posebno finansijske, nagrade države koju ne priznaju. Apsurdni hobi, popularan samo kod nas. Sramno je i 35 procesuiranih zato što su mirno iskazali svoju građansku volju.
Obradovao me je veliki broj crnogorskih filmova u jednoj godini, najveći broj od 2011, te opet možemo govoriti o novom bumu crnogorske kinematografije. Sva dostignuća Filmskog centra Crne Gore na lokalnoj i međunarodnoj sceni, saradnja u filmskom programu Kinoteke i Francuskog instituta; tradicionalno dobri godišnji događaji – Festival Odakle zovem, Ubrzaj, UnderhillFest, Rokumentarni dani, novi pozorišni festival u čast Jagoša Markovića. Vjerovatno ima još pozitivnoga, ali negativnosti nikako ne zaboravljam. Nasillje u svim (sub)kulturama sve vše raste, na žalost; porodično, partnersko (femicidi), vršnjačko, digitalno, retoričko, nasilje u medijskoj, saobraćajnoj, zdravstvenoj, političkoj, institucionalnoj, obrazovnoj kulturi, nasilje je svuda oko nas i to nam je postalo sasvim normalno, kao što nam je normalno da se prekine jedan sjajni crnogorski film (Roda) samo zato što je na albanskom jeziku.
IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Partijske direktive
MINUS:
Sve vezano za dodjelu najvećih državnih nagrada nekolicini opskurnih pojava, ogledni je primjer nedostatka čak i minimuma ličnog integriteta partijskih aparatčika iz Ministarstva kulture.
Sa druge strane, pućkanje NKVDemokrata na 35 ljudi, paradoksalno je učinilo neke od njih čak i simpatičnim, iako su mi, kao dvorski umjetnici djelovali kao dekor iz DPS izloga jeftinih slatkiša. Autori koji koriste tupavost ekipe na vlasti i etabliraju se dobrim self-marketingom, dok su im djela i dalje čista definicija mediokritetstva.
PLUS:
Miloš Karadaglić, veliki umjetnik, još bitnije, sjajan čovjek, koji je odbio da bude mirođija u brlogu u koji su pokušali da ga uguraju lokalni manipulatori. Osam filmova u crnogorskoj produkciji od kojih makar pola kvalitetno! Takođe, kakvo-takvo postojanje, odnosno opstajanje kulture uprkos sistemu koji nikako da ukapira da neko zaista može imati sopstveni stav i mišljenje, a ne isključivo ono što propisuje partijska direktiva.
DRAGANA TRIPKOVIĆ, KNJIŽEVNICA
Sudar ideala i stvarnosti
Godina za nama bila je blag, ali uporan sudar ideala i stvarnosti. Izbor Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture doživljavam kao dobar signal, ma kad god ta budućnost stigla. Ta činjenica govori da naša scena još može oživjeti, da uprkos skromnim resursima umijemo da stvaramo, mislimo i razgovaramo sa vremenom koje dolazi.
Ovo je zemlja koja istovremeno slavi i zapostavlja sopstvenu kulturnu vitalnost: naši gradovi, galerije i festivali ostaju živi prostori susreta i razmjene, ali duh kulture ponekad izgleda kao da boravi u dvije paralelne stvarnosti. U jednoj se stvaralaštvo rađa i cvjeta na sceni, a u drugoj institucije, umorne ili opterećene politikom, ne prate ni sopstvene konkurse, ni stvarnu brigu o baštini. Primjer je konkurs za zaštitu kulturnih dobara bez ijedne prijave na petnaest projekata. To je slika našeg odnosa prema nasljeđu.
Uz to, isključivanje Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz institucionalnih tokova i omalovažavanje udruženja starog tri decenije pokazuju koliko je javni prostor sve uži za one koji nijesu „na liniji“. Na tom putu, godinu je obilježila i ponižavajuća dodjela Trinaestojulske nagrade onima koji pripadaju više ideološkom nego umjetničkom polju, bolan podsjetnik koliko lako kultura postaje moneta političke trgovine.
Ipak, vjerujem u tihu, urednu snagu književnosti, u razgovore, u publiku, u stvaraoce. Ako nas politika već dijeli, možda kultura još može da nas nenametljivo okuplja. Pa makar malo. Pa makar tvrdoglavo.
MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Otapanje vladara
Za mene je najznačajniji kulturni događaj 2025. godine u Crnoj Gori film Otapanje vladara Ivana Salatića. Film na jedan radikalan način razgrađuje figuru takozvanog Njegoša i vladara uopšte, i to ne na klasičan, biografski ili psihološki način, već kao istorijski talog, kao simbol koji se otapa pred kamerom… On ne nudi katarzu, nego njenu nemogućnost. On ne priča priču, nego pokazuje što ostane kad priče nestanu. Salatić je uzeo Njegoša, ono što se u Crnoj Gori ne dira, i pustio ga da iscuri, da se razvodni, da izgubi glas… I da ga otope oni kojima je svet, odnosno, onima koji ga ne razumiju a njime se diče. U tom smislu, film je važan jer odbija da učestvuje u komfornoj nacionalističko-nacionalnoj reprezentaciji kultura već umjesto toga otvara prostor za nelagodna pitanja kao što su: šta danas znači vladati, koje nam je istinsko nasljeđe, koji su nam mitovi, i to u vremenu kad nas desnica potapa. U opštoj atmosferi kulturne konfuzije, svebrzih proizvoda i haotičnog identitetskog konsenzusa, Otapanje vladara djeluje kao rijedak čin umjetničke odgovornosti. To je film koji ne teži da sebe objašnjava, ne ulizuje se publici i ne traži saglasnost. Traži samo obrazovanje gledaoca. Upravo zato je važan za crnogorsku i svjetsku kulturu.
Negativno – sistemsko uništavanje kulture na svim poljima. Mislim na sistemskom urušavanju institucija i smisla kulturne politike, čime dodjela Trinaestojulske nagrade za nenapisanu knjigu nije incident, već plan. I da, kad smo organizovali proteste protiv ministarke, čim je zasjela (jer to je jedini ispravan glagol) na čelo kulture, većina dušebrižnika je reklo da joj damo šansu. Evo, otela je šansu. I? Kultura je opet plijen.
JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Izostanak sistemske brige o kulturi
Kulturnim događajem 2025. godine smatram uspjehe Crnogorskog narodnog pozorišta, naročito nagrade i priznanja koja su tokom godine ostvarili i ansambl u cjelini i pojedini glumci i glumice mog teatra – Aleksandar Radulović, Kristina Obradović, Ana Vujošević, Mišo Obradović, Nada Vukčević, Ana Vučković… U vremenu opšte institucionalne dezorijentacije, činjenica da su umjetnici CNP-a prepoznati na relevantnim festivalima i smotrama potvrđuje da kontinuitet, posvećenost i kolektivni rad i dalje daju rezultate. Posebno je važno što su ta priznanja dolazila i za ansambl-igru i za individualna ostvarenja, čime se potvrđuje snaga pozorišta kao živog, funkcionalnog sistema.
Kao kulturni promašaj godine izdvajam izostanak sistemske brige o kulturi i odsustvo jasne kulturne politike. Umjesto dugoročnog promišljanja i stvaranja uslova za razvoj, svjedočimo improvizacijama, političkom uplivu i normalizaciji osrednjosti. Miješanju SPC, kakav apsurd. Takav odnos prema kulturi proizvodi osjećaj umora i obeshrabrenja. Opšta atmosfera u kulturi Crne Gore tokom 2025. godine je ambivalentna – obilježena zamorom i neizvjesnošću, ali i istrajnošću onih koji i dalje vjeruju da kultura ima društvenu odgovornost i smisao.
ANA MATIĆ, DIZAJNERKA
Protestni skupovi
Nemam nikavu sumnju da je kulturni promašaj 2025. godine procedura i izbor dobitnika Trinaestojulske nagrade i sve ono što se nakon toga dešavalo i NEdešavalo, a očekivalo od nadležnih institucija. I o nekim prethodnim dobitnicima Trinaestojulske nagrade bi se moglo itekako polemisati, jer ona i razne druge državne nagrade su često instrument za ostvarivanje političkih ciljeva, ali, od kako se ova nagrada dodjeljuje, ovogodišnja farsa je zasigurno ubjedljivi pobjednik. I ne mislim tu samo na „nema CIP – ima CIP“, već na opšta načela na kojima bi trebalo da počiva ova nagrada, a to su poštovanje antifašističkih vrijednosti, državnog i kulturnog identiteta Crne Gore.
Povod za kulturni događaj godine nije nimalo pozitivan, a tiče se tragičnih događaja koji su se desili 1.1.2025. godine na Cetinju. Kao odgovor na neadekvatnu reakciju državnih organa, desio se niz protestnih skupova. Te „kolektivne šutnje“ odraz su empatije prema stradalima i njihovim porodicama, ali su i ogledalo civilnog društva. Kulturno nasljeđe i umjetnost danas su izuzetno značajne za emancipaciju našeg društva, ali ne možemo očekivati da nam društvo bude bolje bez etičke i socijalne kulture.
NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture
Kao događaj godine izdvojio bih izložbu Dada Đurića u CANU, koju je crnogorska akademija organizovala sa Fondacijom „Luča Artis“. Tokom dva mjeseca posjetioci su mogli da vide njegove slike, crteže, grafike, skulpture, od kojih većina dotad nije bila izlagana u Crnoj Gori i regionu. Time je opus ovog crnogorskog velikana svjetske umjetnosti dostojno predstavljen. I uopšte, crnogorska likovna umjetnost zaslužuje mnogo bolji tretman i bolju povezanost sa javnošću. Počev od Pera Počeka, prvog školovanog crnogorskog slikara, ovo podneblje iznjedrilo je nevjerovatnu reprezentaciju umjetnika sasvim osobenih poetika. Naša likovna scena komotno može ići rame uz rame sa najznačajnijima u Evropi. Zato je ne treba tretirati samo kao puku „granu umjetnosti“, već kao poseban i fascinantan kulturni fenomen.
Oko promašaja godine ne moram se puno dovijati – dovoljno je da krenem od početka, vječitog sumornog početka, a to su mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture. Oni već godinama sarkastično koketiraju sa brojkom od 1 posto državnog budžeta. Imam utisak da se glavešine i na tu crkavicu odlučuju teška srca. Njima je kultura nepotrebna stavka, da kako mogu rado bi je se odrekli. I sve je to, naravno, proizvod jednog šire rasprostranjenog instinkta, po kojem je kultura nešto poptuno sporedno, dekorativno, rezervisano za potonje minute u dnevniku, potonje stranice u novinama i neke jedva vidljive potkategorije padajućih menija na portalima. Treba samo podsjetiti da se slična količina sredstava ulaže u godišnji rad političkih partija. Iako se radi o parazitskim skupinama koje sišu životne sokove društva, dok kultura čini sasvim suprotno – podstiče njegovo zdravlje i vitalnost.
VANJA VUKČEVIĆ, TEORETIČARKA MUZIKE
Apsurd, jedina stabilna kategorija
Ako je 2025. godina u crnogorskoj kulturi imala lajtmotiv, onda su to bile – nagrade. I kao povod za zdravicu uz proseko, ali i kao razlog za kupovinu kontroloka. U onom prvom dijelu te slike, pored pojedinaca koji se svake godine prirodno izdvoje, imamo i kolektive koji su priznanja zaista zaslužili, a ne žickali. Crnogorsko narodno pozorište osvojilo je čak 17 nagrada na domaćim i regionalnim festivalima, dok je Gradskoj muzici Kotor pripalo zlato u Beču, na World Orchestra Festivalu, u kategoriji duvačkih orkestara. To su primjeri u kojima se jasno vidi snaga zajedništva – snaga koja ne curi kroz pukotine, već počiva na mehanizmu u kojem svaka karika nosi teret cjeline. Kod njih su nagrade došle kao proizvod rada, kontinuiteta i zalaganja, a ne kao cilj sam po sebi.
A onda dolazimo do nagrada zbog kojih su se, umjesto reflektora, upalili alarmi. Kod Trinaestojulske nagrade i dodjele statusa Istaknuti kulturni stvaralac vrlo precizne pravno-administrativne procedure odjednom su postale nepotrebne i nepodobne. A plesni koraci pojedinih učesnika ovih igrokaza vodili su neupućenu publiku sve dublje u lavirint, i u toj igri, nagrade i status prestali su da budu kruna rada i znak zahvalnosti društva. Postali su mnogo više – simptom. U tom smislu, postalo je jasno da je i u 2025. apsurd ostao jedina stabilna kategorija.
Priredio: M.M.
Komentari
Pitali smo: Šta nam je donijela 2025.?
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Drama Crne Gore nastavlja se i u sljedećoj godini
Patnja živih bića, ljudska beskupuloznost, uništavanje solidarnosti, raspadi političkih sistema, pregrupisavanje moći, vojna sila i nasilje, ali i pokušaji organizovanja drugačijih sistema, apeli mislećih vizionara i buđenje alternativa obilježavaju 2025.u svijetu.
Crna Gora je započela ovu godinu ponovnom tragedijom na Cetinju. Šok je bio ponuđena šansa političarima da počnu liječenje i integraciju društva. Nisu htjeli . Mogli su. Teror nad žrtvama i svim mislećim, solidarnim, su nastavili neznanjem i lažima. Mediji i civilno društvo su izgubili viziju, strategiju i kredibilitet. Cilj su zagubili u patronatu evropskih političara. Naši političari urušavaju pravo značenje politike, zadovoljni što se nalaze u krugu ispodprosječnih i nemoralnih, ostavljajući naivnima ideju o etici dok gospodare njihovim životima, čineći od njih meso za topove svojih i interesa nadređenih. I to nije slučajno i nije kraj.
Sigurna sam da se drama pozicije Crne Gore nastavlja i u narednoj godini i isto tako sve sam bliža mišljenu, koje sam uprkos znanju odbijala da prihvatim, da su naša oštećenja u strukturi ličnosti izazvana kontinuiranim djelovanjem višegeneracijskih trauma takvog nivoa da ih jedan ljudski vijek ne može zaliječiti. Za vođe biramo inferiorne nasilnike koji su u stanju samo da ponavljaju šeme mržnje, rata i vlastitu grandomaniju. Cetinje nas je dva puta opomenulo i dalo šansu . Nismo razumjeli. Sada smo tu gdje jesmo, ugroženi sa svih strana i sa „la belle indifference”.
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
Nastavak samoobmane
Godina koja nije najavila ništa dobro, na žalost. Ni lokalno, ni globalno.
Lokalno smo se samoobmanjivali tobožnjim napretkom u EU integrativnim procesima – brdskobrzinski smo usvajali zakone i istom ih brzinom kršili. Nastavili smo da se samoobmanjujemo idejom o ekološkoj državi i nastavili da planski uništavamo prostor.
Nastavili smo da se samoobmanjujemo kako smo na tragu slobodarskih tradicija, a nije nam bastalo da javno osudimo genocidni rat Izraela protiv Palestinaca.
A ovaj rat nije samo pokazao zločinačko lice države koja je izmišljena da spasava Jevreje od pogibelji, nego i licemjernost onoga šta se smatra civilizovanim svijetom; svijetom koji je jedino sposoban da nagovijesti vlastitu propast.
BORIS MARIĆ, PRAVNIK
Morali smo više
Ova 2025.godina je počela nezapamćenom tragedijom, a završila se nekom vrstom nade u naš EU put. U središtu protekle godine živjeli smo uobičajene krize, reforme na čekanju, vladavinu prava kao viziju i obavezu iz pregovora sa EU, politizovane institucije i javne politike koje funkcionišu taman toliko da možemo reći da ih imamo.
I ništa novo u Crnoj Gori, ništa neočekivano. Žalili smo se do skoro da je DPS zarobio institucije, čitaj državu, a sada smo dobili pluralizam pri zarobljavanju institucija, neki vid njihove feudalizacije. Težak je put demokratizacije društva, očigledno duži od puta u EU.
Držim da je reforma svih reformi konsolidacija državne uprave. Dodir partijskih i partikularnih interesa razara državnu upravu. To znači da razara sve javne politike, javne finansije posebno.
Zato je reforma državne uprave jedina suštinska ekonomska reforma bez koje se ne možemo nadati društvu progresa i prosperiteta. Nema te EU ili UAE, šta god da iskombinujemo, koje mogu nadomjestiti nedostatak državne strategije, poštenu kadrovsku politiku, istinsku volju za uspostavljanjem vladavine prava. Morali smo mnogo više da uradimo tokom 2025.godine, da bi strepnja od 2026. bila manja. Ono što je izvjesno, preživjećemo.
BRANO MANDIĆ, PISAC
Cirkus u kom jača desni populizam
Godina 2025. donijela je još dublju depolitizaciju društva. Čini se da naša lična i privatna nezadovoljstva i problemi nisu nikad bili dalji od takozvane društvene javne scene i političkih agendi. Ove godine svjedočili smo nastupima ministara, poslanika i tribuna mlađe generacije koji očigledno zavise od svojih ajfona, vještačke inteligencije i Instagram filtera koji oblikuju nove parapolitičke senzibilitete.
Naravno da u takvom cirkusu jača desni populizam, kao gnojivo fašistoidnih praksi. Krajem godine imali smo rasističke, ksenofobne demonstracije u glavnom gradu. Crna Gora nam se pred očima mijenja, reklo bi se. Neki to zovu – pripremom za članstvo u Evropskoj uniji.
JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG)
Raskorak puta u EU i evropskih vrijednosti
Proteklu godinu u Crnoj Gori, po mom mišljenju, obilježilo je zatvaranje šest poglavlja u pregovorima za punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Ne zbog broja – već zbog simboličkog značaja i potvrde da je ispunjeno sve što je u mapi puta bilo planirano za ovu godinu. Time se san o ulasku u EU 2028. ne gasi, već – uprkos svemu – nastavlja. San iz kojeg ne želimo da se probudimo.
Naravno, neodgovorno bi bilo ignorisati prepreke, a njih je mnogo – unutrašnjih i vanjskih, institucionalnih slabosti, političkih opstrukcija, geopolitičkih lomova koji nemaju mnogo sluha za male i krhke demokratije. Ipak, zatvaranje poglavlja u ovom trenutku ima dodatnu vrijednost: ono potvrđuje da je evropski put i dalje jedini ozbiljan i održiv politički pravac za Crnu Goru. Sve ostalo na polju javnih politika i oblasti acquis-ja, koliko god važno bilo, ove godine ostaje u sjenci tog procesa.
Paralelno, godina je prošla u znaku dubokih društvenih i političkih previranja. Svjedočili smo fašističkim ispadima pojedinih predstavnika vladajuće koalicije, kontinuiranim skandalima, trvenjima među partijama, nerazumijevanju i stalnim vrijednosnim spoticanjima. Koalicija na vlasti opstaje, ali ne zahvaljujući zajedničkoj viziji evropske Crne Gore, već isključivo na interesnoj osnovi. Njena heterogenost se ne pokazuje kao prednost, već kao trajni izvor nestabilnosti i političke konfuzije.
Posebno zabrinjava podatak istraživanja Centra za napredne studije Univerziteta u Rijeci, prema kojem manje od trećine stanovništva dijeli ili uopšte razumije šta su evropske vrijednosti. Još je poraznije što političke strukture djeluju toliko apatično i bezidejno da danas ne postoji ni naznaka da bi do izbora 2027. mogao biti formiran autentičan, uvjerljiv i vrijednosno dosljedan evropski politički blok.
Zato Crna Gora danas živi u dubokom raskoraku: institucionalno se približava Evropskoj uniji, dok se suštinski udaljava od njenih vrijednosti. Napredujemo kroz procedure, ali nazadujemo kroz političku kulturu i društvenu svijest. Ako se taj jaz ne prepozna i ne počne zatvarati, evropsko članstvo će ostati tehnički uspjeh bez sadržaja – a država bez jasnog identitetskog i vrijednosnog uporišta.
I to je suštinski izazov koji nosimo u narednu i naredne godine.
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT
Institucije i dalje slabije od politike
Nažalost, godina je počela sa tragedijom na Cetinju u kojoj je ubijeno 12 osoba, uključujući djecu. Taj događaj podsjetio je na prethodnu tragediju u istom gradu iz 12. avgusta 2022. godine, iz koje službe bezbjednosti nijesu izvukle nikakve pouke. Zločin je opet pokazao ozbiljne nedostatake u bezbjednosnom sistemu.
Kao i prvom zločinu, u trenutku kada su počela ubistva, u gradu nije bilo dovoljno policije, policija je djelovala , mjere sprječavanja i prevencije su izostale i nijesu bile adekvatne. Ministar unutrašnjih poslova je ispoljio neprofesionalan odnos i nesposobnost, a kao i u prvom slučaju izostala je djelotvorna istraga.
Uslijedio je skandalozan odnos vrha bezbjednosnog sektora prema studentima koji su pozivali na odgovornost, koji su zbog toga targetirani i predstavljani kao saradnici kriminalnih klanova.
Crna Gora i dalje ima probleme sa nezavisnošću sudova, sporim procesima i percepcijom političkog uticaja na pravosuđe i Ustavni sud. Posebno je izražen nastavak otvorene političke trgovine u slučaju izbora sudija Ustavnog suda, čime se taj sud i njegove sudije dodatno javno kompromituju i predstavljaju kao partijski kadrovi.
Tu je i odsustvo epiloga u velikim aferama iz prethodnih godina i sumnja da se istrage često koriste kao politička poruka, a ne kao put ka presudi.
Iako se često govorilo o potrebi vetinga sudija i tužilaca kako bi se uklonili kompromitovani kadrovi, konkretnih zakonskih rješenja ili sprovedenih procedura još nema u mjerama koje bi imale legitimitet i realnu primjenu.
Jedna politička partija, pod izgovorom vetinga, u bezbjednosnom sektoru sprovodila je partijske čistke, kršila osnovna ljudska prava i stvarala uslove za formiranje partijske policije. U tom cilju, nakon neuspješnog pokušaja u julu, Demokrate su u decembru preko Vlade ponovo predložili izmjene Zakona o MUP-u koje treba da omoguće njihovom ministru da preko svoje komisije jednostrano proglašava „bezbjednosne smetnje“ i tako bez disciplinskog postupka uklanja policajce i istovremeno na isti način zapošljava nove. Ovaj predlog izazvao je ozbiljne kritike stručne i civilne javnosti i pokazao da je Vlada ovaj predlog dala u proceduru bez prethodnog mišljenja Evropske komisije, iako se prethodno obavezala da će to mišljenje pribaviti.
Na kraju, prvi nastup vd direktora policije nakon što je od Vlade predložen za izbor u punom mandatu, potvrdio je da se radi o partijskom kadru Demokrata koji je spreman da se besprupulozno i neetički obračunava sa organizacijama civilnog društva, umjesto sa akterima kriminalna u Crnoj Gori.
Ako bi se 2025. sažela u jednoj rečenici, moglo bi se reći da je to bila godina u kojoj su problemi bili jasno dijagnostikovani, ali je politička volja za stvarne reforme izostala.
Institucije su i dalje slabije od politike.
MIODRAG VUJOVIĆ, KOD
Politički Matrix
Učestalost i obim politički i društveno značajnih događaja ubrzali su se do mjere u kojoj je gotovo nemoguće napraviti potpunu retrospektivu bez utiska da je nešto suštinski važno izostavljeno. Vrijeme se ubrzava brže nego što ga naša percepcija može pratiti. Godina protiče u znaku stalne vanrednosti, u kojoj se odluke donose i saopštavaju tempom koji nadilazi mogućnost javnosti da ih razumije, dok institucije sve češće djeluju obesmišljeno, lišene stvarnog smisla i moći.
Posebno mjesto u tom kontekstu zauzimaju ugovori sa UAE, koji su snažno obilježili godinu – ne toliko zbog svojih potencijalnih posljedica, koliko zbog načina na koji su uvedeni u javni prostor. Ulazak u potencijalno ogromnu i dugoročnu priču bez jasnih informacija, ozbiljne javne rasprave i odgovora na osnovna pitanja o ciljevima, rizicima i posljedicama, ostavlja utisak da živimo u političkom Matrixu koji je teško sagledati, a još teže razumjeti.
Na kraju, ostaje želja i nada da će godine pred nama obilježiti neki novi ljudi sa vizijom i osjećajem za javni interes, ispred kratkoročnih kalkulacija.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Pitali smo – kako komentarišete dodjelu posthumnog ordena mitropolitu Amfilohiju od strane predsjednika Jakova Milatovića
ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA
Licemjerje
Činom dodjele najvišeg državnog odlikovanja Amfilohiju Radoviću, predsjednik Jakov Milatović preduzima ponavljački potez u odnosu na svoje prethodnike koji su na čelu kolone izgradnjom spomenika, ustoličili tu igru duhova kojim udaraju kao kocem u mrtvo tijelo koje više nema sekularno građanski karakter, na koji se predsjednik često poziva. Vratolomija politike predsjednika države, pokazuje njegov i loš rad savjetnika u Kabinetu -neko je morao da mu ukaže, a ne da mu savjetuje, primjer kojim zavodi biračko tijelo i spada na najniže grane neodgovorne politike nacional-klerikalnog duha.
S druge strane, time se priznaje i nagrađuje rad čovjeka koji je decenijama širio ideologiju vjerskog i nacionalnog revanšizma, podržavao ratne pohode, veličao ratne zločince i negirao postojanje onih koji nisu iz njegovog nacionalnog legla. Amfilohije Radović nije bio simbol pomirenja, već polarizacije; on je svojim javnim djelovanjem branio poražene ideje etničke dominacije i kleronacionalizma, koje su razorile živote hiljada ljudi u ratovima devedesetih.
Ovakva odluka predsjednika države nije samo politička greška već i licemerje –institucionalna rehabilitacija mržnje i poricanja zločina. Dok se civilno društvo decenijama bori da se u Crnoj Gori obilježe mjesta stradanja i prizna patnja žrtava, vlast nagrađuje ideologa koji je sve to poricao. Užasno je koliko se danas prostora daje ljudima čije su riječi sijale mržnju i podjele. Ovo je nemoral vlasti koja prima platu da bi negirala državu koja ih hrani.
BRANO MANDIĆ, PISAC
Đedo s onog svijeta daje legitimitet vlasti
Djeluje kao postideološka sprdnja kad bivši bankarski činovnik i japi u fotelji predsjednika države brine o ugledu svoje zemlje u pravoslavnom svijetu. Upravo je to Jakov Milatović istakao kao jedan od razloga odlikovanja Amfilohija Radovića – nekakav ugled Crne Gore u pravoslavnom svijetu. Šta je to pravoslavni svijet? U kojem
dokumentu smo mu se obavezali? Zašto je uopšte važno imati ugled u pravoslavnom svijetu – to nam Milatović nije rekao.
Ali reći ću vam ja: slični procesi i rezoni, nažalost, vladaju širom današnjeg svijeta. Neoliberalne kvazielite, suočene sa svojom ideološkom prazninom, biraju nacionalne i
desne ekstreme kako bi svoju političku poziciju oživjele u očima iscrpljenih glasača koji dižu ruke od demokratije. U takvom svijetu, Amfilohije Radović, popularni Đedo, sa onog svijeta daje legitimitet vlasti koja na ovom svijetu gubi snagu i razlog postojanja.
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
U limbu prošlosti
Najviši orden moderne države Crne Gore zaslužio bi: onaj pravoslavni duhovnik koji bi sagradio ekumenski hram na Rumiji; onaj koji bi osudio sve kvislinge i saradnike bilo koga okupatora i preporučio Bogu da im oprosti grijehove; onaj koji bi učinio sve da građanskoj Crnoj Gori obezbijedi duhovnu potporu istinski hrišćanske pravoslavne crkve.
Mitropolit Amfilohije ništa od ovoga nije učinio, pa ga moderna Crna Gora ne može odlikovati. A pošto takve Crne Gore ni nema, njega odlikuje Crna Gora koja je zarobljena u limbu prošlosti, Crna Gora u kojoj Amfilohijevi nasljednici veličaju kolaboracioniste i ratne zlikovce, Crna Gora koja očijukava s zločinačkim cionističkim režimom u Izraelu dok on realizuje genocidni plan uništenja Palestinaca.
Amfilohije je, na žalost, bio čovjek prošlosti, kao što je i sadašnja Crna Gora.
MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Norme iza političke ambicije
Ne mogu reći da sam iznenađen ovakvim potezom. Predsjednik Milatović u kontinuitetu pokazuje će da bilo kakve vrijednosne norme za koje se zalaže uvijek doći iza političke ambicije. U tom cilju sva sredstva populizma, bez obzira na posljedice, su prihvatljive. A posljedica ovog populističkog poteza je podrška svim toksičnim i ekstremističkim politikama koje je promovisao Amfilohije.
Međutim, mnogo veći problem od izgradnje ovakvog sjećanja na pokojnog mitropolita je relativno slab otpor nametnutim narativima. Sa jedne strane, nijesmo jedino društvo koje nakon nečije smrti potiskuje kritičke poglede na nečiji život i djelo. Pogledajte samo talas manjka objektivne kritike u SAD, Evropi pa i kod nas nakon atentata na Čarlija Kirka. Ipak, rijetko gdje je prisutan takav manjak objektivnosti ka ličnostima moći.
Takvo stanje se uvezalo sa pojavom nastalom početkom 90ih, da je kritika ka predstavnicima vjerskih zajednica postala skoro tabu. Manipulativne floskule o „pomiriteljima“, „veoma obrazovanim sveštenicima“ i „obnoviteljima svetinja“ se papagajski ponavljaju bez obzira na jasne izjave koje su širile nacionalnu mržnju, propagiranje pogubnih ideologija kao i na sistematskom uništenju pravoslavnog sakralnog kulturnog nasljeđa.
Nažalost, predsjednik nema kapacitet i širinu da prepozna dalekosežnu štetu promovisanja Amfilohijevog nasljeđa na crnogorsko građansko društvo kojem navodno pripada.
GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Kampanja za novi mandat predsjednika
Odlikovanje predsjednika Crne Gore pokojnom mitropolitu SPC Amfilohiju doživljavam kao politički čin kojim Milatović želi da započne kampanju za novi mandat predsjednika i da napravi uvod u formiranje političke partije. Legitimno je imati političke ambicije ali nije dobro uvoditi nova prakse suprotne zakonu u djelovanje institucije predsjednika države.
Predsjednik je morao da ima na umu odredbe zakona koje propisuju da se orden može dodjeliti stranim zvaničnicima zbog posebnih zasluga. Netačna je tvrdnja da je i ranije bilo slučajeva da je svešteno lice dobijalo ordene u Crnoj Gori. Predsjednik države bi morao da štiti Ustav koji definiše Crnu Goru kao sekularnu državu pa je dodjeljivanje ordena bez jasne zasluge problematčno.
Tragično je obrazloženje Milatovića da je Amfilohije dao doprinos demokratizaciji Crne Gore. Ne da nije dao doprinos nego je decenijama radio sve da se država Crna Gora ne demokratizuje. Decenijama je podržavao Mila Đukanovića i njegov korumpirani sistem da bi ostvaro svoje ciljeve kroz trgovinu sa tadašnjim vlastima. Svi manastiri i crkve koji su pripadali građanima Crne Gore upisani u vlasništvo SPC upravo za vrijeme vlasti Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića.
Milatović bi kao i oni koji podižu spomenike Amfilohiju morali da sačekaju 20 godina od njegove smrti da bi historija mogla da sagleda stvarno djelo osobe kojoj se želi odati priznanje. Sve ostalo je poltikanstvo.
Podsjećati na sva nedjela Amfilohija od negiranja identiteta Crnogoraca, skrivanja ratnih zločinaca manastirima, širenje govora mržnje prema manje brojnim narodima, ne može se oprati organizovanjem litija čiji je cilj bila zaštita prava na svojinu ali i smjena režima Đukanovića.
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Kupovina biračkog tijela
Dodjeljivanje ordena Amfilohiju vidim kao populistički potez predsjednika Milatovića. „Pritisnut“ prvo podizanjem spomenika Pavlu Đurišiću u Beranama, pa odluke u SO Kolašin o spomeniku Amfilohiju, mislim da je to na neki način njegova kupovina jednog dijela biračkog tijela. A to se ovdje najbolje radi kupovinom emocija prema liku i djelu pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića.
Amfilohije Radović je bio sa sigurnošću značajna ličnost Crne Gore, koji jedan dio Crne Gore nije nikako volio, jedan dio ga je podnosio , a jedan dio stajao iza njegovog djelovanja. Izazivao je puno kontroverzi. Da bi se o bilo kojoj ličnost sudilo, posebno u kontekstu dodjeljivanja nagrada i ordenja, mora da prođe određeno vrijeme. Zbog toga je ovakav potez predsjednika Milatovića u najmanju ruku neumjeren. Usmjeren da pridobije biračkog tijelo. U Crnoj Gori mnogi na žalost žive od podjela.
Milena PEROVIĆ
Komentari

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Trampa vodi jedno načelo: MTGF – Make Trump Great Forever
BJELORUSIJA NA RAKRŠĆU: Lukašenko će pokrenuti staru igru, ovaj put uz Trampovu pomoć
Gubljenje bremena
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceZAKUP SVETOG STEFANA I MILOČERA – PARAVAN ZA GRADNJU: Planski dokumenti o izgradnji 41.000 kvadrata i dalje na snazi
-
DRUŠTVO7 danaDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
HORIZONTI3 sedmiceSMJENA NAČELNIKA BIA I NOVI PRITISCI SRPSKOG SVETA NA CRNU GORU: Šef je nezadovoljan – pojačaj tempo
-
ALTERVIZIJA4 sedmiceSlaganje vremena
-
INTERVJU3 sedmiceBALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Loša vlast kao sudbina
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice35/100
-
INTERVJU3 sedmiceRADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Vapaj za političkom alternativom
-
DRUŠTVO3 sedmiceALARMANTNO ZAGAĐENJE VAZDUHA U PLJEVLJIMA: Kontinuitet neodgovornosti
