Pitali smo – gdje je Crna Gora nakon pet godina nove vlasti?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA:
Na ivici

Kada mislim na državu Crnu Goru od prije pet  godina vidim je kao autoritarnu, nedovoljno demokratsku, pa neka bude i Milovu privatnu državu.Ali, državu.  Koja  je  još uvijek promjenom vlasti mogla biti  garant nezavisnosti ljudi i autonomnog razvoja. Vjera da će nova vlast tu državu učiniti takvom :demokratskijom, ekološkijom i humanijom i nije bila tako jaka ali je bilo nade. Nada je bila uzaludna,  lični kapaciteti lidera da  razumiju vrijednost povjerenja  i  preuzmu odgovornost   su  se pokazali limitirani njihovom zavisnošću (autoritetu,nacionalizu, novcu ).

Nezreli narcizam osoba na važnim funkcijama  je vidljivo destruirao i državu i društvo. Nova vlast se  obrušila na državu, sistematski  razgrađuje institucije realno i simbolično, stvara nepotrebnu patnju i nepravdu, selektuje pravdu, projektuje siromaštvo obrazovanima i neposlušnima, rasprodaje prirodne resurse, podvodi terirotiju i ljude onome ko  više plati. Buja blagostanje njih i njima bliskih  uz  indoktrinaciju  zločinačkim  ideologijama siromašnih, kojih je sve više.

Nadu uništava i opozicija koja nije imala niti jednu smislenu akciju u interesu države  svih ovih  pet godina.Što se tiče države ostala je samo fasada  koja se  još jedino ogleda u  međunarodnom priznanju. Ne vidim organizovane snage ljudi koji poštuju državu i teže vrijednostima pravde, jednakosti  i slobode.Više nije pitanje države nego ličnog dostojanstva i gole egzistencije. Uskoro će svi to shvatiti ako nacionalizam ne uzme danak krvi, kao uvijek u crnogorskoj istoriji. Crna Gora je na ivici.

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21.MAJ”:
Država pretvorena u poslugu SPC

Prethodni režim je državu doveo do ambisa, dok je novi režim gurnuo u ambis. Tri novorežimske vlade koje su se promijenile u posljednjih skoro pet godina su tri cirkuske šatre pod čijim okriljem su marširali i marširaju politički klovnovi, lakrdijaši, neznalice i doušnici. Država je pretvorena u poslugu groteskne SPC koja grca od nacionalizma, bezakonja i pohlepe, jedan dio vlasti beskičmeno i po zadatku služi Šešeljevom šegrtu iz susjedstva, dok su ostaci vladajuće politike školski primjeri nezrelosti, neznanja i stupidnog populizma.

Društvo je prepušteno snalaženju, građani su razočarani i bijesni, najgorima u državi je najbolje, dok su najbolji oni koji su na margini prosvijećenog otpora ili su apatični ili razmišljaju da odu iz zemlje. Pritom, opozicija vrijedna pomena ne postoji,pri čemu evropske integracije djeluju bizarno u okolnostima gdje se dvojica importovanih srpskih mitropolita nadmeću u afirmisanju fašističkih zlikovaca, pravosuđe se guši u oportunizmu i neefikasnosti, policija se partitokratizuje, privreda se uništava vladinom retardiranom ekonomskom politikom, dok se obrazovni i zdravstveni sistem raspadaju.

Ukoliko se u Crnoj Gori u dogledno vrijeme ne formira radikalna reformatorska vlast i to isključivo iz nestranačkih i nevladinih krugova računajte da se započeti let u ambis nastavlja. Do tada tzv. narod može izlaziti na beznadežne izbore u režiji korumpirane, kukavičke, izdajničke i nesposobne političke klase.

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD:
Štite svoju i korupciju DPS

Ne treba ponavljati očigledno: da su promjene ostale samo na nivou zamjene imena, da su iznevjerena očekivanja  i prekršena obećanja da će se mijenjati način vođenja države, tj. da se neće vladati nego upavljati, da će vlast slušati glas građana i da ćemo promovisati najbolje na najdogovornije pozicije.
Ono što je novi sloj spoznaje jeste da nova vlast ne samo da nastoji sakriti svoje sitne ili krupnije koruptivne radnje, već štiti prikrivajući i one prethodne vlasti.

Tako je nama sada za istraživanje još manje dostupna čak i dokumentacija koju je donosila prethodna vlast, javne rasprave su po pravilu sasvim fingirane ili ne postoje, a lov na civilni sektor nikad žešći. I to rade isti oni ljudi koji su dok su bili opozicija od tog istog civilnog sektora dobijali ekpertizu, a ako ikada bude sprovođena stvarna pravda ona će se oslanjati na dokaze koje su našli entuzijasti i aktivisti, a ne političari nove vlasti.

Pet godina je trebalo novoj vlasti da sasvim ovladaju koruptivnim mehanizmima stare, uz nadogradnju koju smo dobili u unapređenju prikrivanja te činjenice: ako ih kritikujete vi ste protiv naroda koji oni predstavljaju, a teme koje stvaraju su takve da one ne podrazumijevaju dijalog, već trajnu podjelu. Proći će i ova vlast, kao što je prošla i prethodna, a pet godina od čuvenog 30. avguta dobili smo nauk da državu treba čuvati od svake vlasti.

DEJAN MILOVAC, MANS:
Prokockana šansa

Pet godina nakon istorijske smjene DPS režima, na vlasti imamo političku elitu čija homogenost isključivo počiva na  partijskim interesima, a održava se beskrupuloznom političkom trgovinom koja  za cilj ima isključivo povećanje ličnih i partijskih privilegija, dok su pravda, poštenje i javni interes ostali da se koriste kao pamflet tokom predizbornih kampanja.

Jedan od ključnih problema nove vlasti jeste prokockana šansa da baš ta generacija političara bude ona koja će Crnu Goru okrenuti ka civilizovanom i demoktatski uređenom društvu. Umjesto toga, privilegiju da vode Crnu Goru, sve partije odreda su iskoristile da jačaju svoje baze i sprovode agende koje nas svakim danom sve više udaljavaju od zvanično proklamovanih drżavnih prioriteta.

Ovo je posebno vidljivo u oblasti borbe protiv korupcije, gdje i pet godina nakon preuzimanja svih poluga vlasti, vladajuća elita nije sposobna (ili ne želi) da građanima isporuči ništa više od jako ograničenih rezultata. Brojna hapšenja do sada nedodirljivih pojedinica za koje se sumnja da su bile karike organizovanog kriminala u državnom aparatu, tek su početak procesa koji bi građanima Crne Gore trebao da donese pravdu. Nažalost, mnoga od tih hapšenja poslužila su tek za samopromociju pojedinaca iz vlasti i njihovih partija, dok građani još uvijek čekaju na konačne presude i pravdu.

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT:
Isto, pa gore

Nakon pet godina od promjene vlasti u brojnim segmentima ne možemo govoriti o napretku, pa čak ni o istom stanju kao u vrijeme vladavine DPS-a, već svakodnevno svjedočimo i gorim praksama.

Bezbjednosni sektor u Crnoj Gori gotovo da ne postoji jer njime rukovode neznalice sa sumnjivim diplomama i nesporno lošim namjerama, osobe bez vaspitanja, sa manjkom znanja, ali sa viškom samopouzdanja i ambicije i potpunim odsustvom stida. Zato imamo policiju koja ne sprječava izvršenje krivičnih djela, već više asistira izvršiocima poput nedavnog postavljanja spomenika zločincu Pavlu Đurišiću.  Koja ne postupa po nalozima tužilaštva i sudova, ali zato neprimjereno komentariše rad pravosuđa. Sve ovo daje podstreka izvršiocima krivičnih djela da nastave sa kriminalnom djelatnošću bez straha da će biti procesuirani i sankcionisani.  I podstrek inspiratorima mržnje da vrše reviziju istorije.

Političke partije na vlasti nastavile su i čak značajno unaprijedile brojne zloupotrebe kojima se bukvalno pljačka državni budžet, počev od sumnjivih nabavki i netransparentnih višemilionskih poslova, do besprizornog partijskog zapošljavanja nestručnih i polupismenih partijskih kadrova.

Ako izuzmemo određene pozitivne pomake u radu SDT-a i SPO-a koje su rezultat međunarodne saradnje, u ostalom dijelu pravosuđa napretka nema.

Sa takvim stanjem u bezbjednosnom sektoru i u pravosuđu opravdan je zaključak da poslije pet godina vlasti bez DPS-a imamo na djelu isti sistem vladanja unaprijeđen u negativnom smislu, sa pohlepnim političarima bez stida koji su svjesni da neće vladati ni približno koliko je DPS, pa zato žure da svoju pohlepu zadovolje što prije.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Najveći gubitnici cu borci protiv načina vladanja DPS-a

Najbolje, ili bolje rečeno jedino dobro, što nam je donio 30. avgust je promjena višedecenijske vlasti.

Naravno da niko  nije mogao očekivati nagle promjene  preko noći , ali nažalost na sistemskim promjenama nije se radilo ni ” preko noći, ni preko dana .”  Ovih  pet godina od promjene vlasti , možemo najrealnije nazvati  pet godina izgubljene nade .

Nažalost , najveći gubitnici su  iskreni borci protiv sistema koji je vladao do 2020. Malo se ili skoro nimalo uradilo da Crna Gora  počne da liči na normalno i građansko društvo. Jedino su se desile promjene u personalnom sastavu na političkoj sceni.
Moram da primijetiim  da neki koji su bili protiv onog i onakvog DPS- a su u ovih pet godina dobrano nastavili kao oni, a u nekim situacijama  ih čak i prevazišli.
Ono što me posebno zabrinjava je to što u  nekim stvarima Crna Gora  kao da se ” vraća na fabrička podešavanja” iz strašnih 90-tih. Mislim  na jačanje tj.veći uticaj crkve na društveno – politička kretanja , kao i ponovno bujanje nacionalizma i jačanje nacionalnih partija.

                         Milena PEROVIĆ

Pitali smo: Koje vrijednosti baštinimo na ovaj 13. jul?

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC:
Ratni zločinci kao mjera vrijednosti

Zapravo, malo je do vrijednosti, a mnogo više do nas… Uvijek su ljudi problem. Pitanje temeljnih vrijednosti ne bi trebalo da je sporno, u bilo kom društvu. Ipak, gotovo da nema društva gdje nećete prepoznati polemiku ili djelimično neslaganje u ovom važnom pitanju. Koje vrijednosti? Koje tradicije zaslužuju da opstaju a koje su za muzej ili neki drugi otpad istorije? To je pitanje na koje svaka generacija daje odgovore, i svaki naraštaj na taj način ustvari definiše sebe.

Recimo, neko baštini hrišćanske vrijednosti – tu ne bi trebalo biti ništa sporno – na kraju, nije li ono najvažnije u hrišćanstvu ljubav i solidarnost. Pa kako onda neko ko tvrdi da zastupa hrišćanske vrijednosti, recimo, ide da ubija komšije i da im pali kuće? Sve vjerujući da na taj način štiti svoje hrišćanske vrijednosti? To naravno ne govori ništa o hrišćanstvu ali govori o „hrišćaninu“. Naravno, ova uznemirujuća formula važi za sve religije u ime kojih neko ide da ubija i pali.

Držim da je u Crnoj Gori problem i u sljedećem: iza pravih vrijednosti nerijetko stoje krivi ljudi. Deklarativno se uzdižu prave vrijednosti, ali se živi (i djeluje) na drugi način.

Kada su u crnogorskoj istoriji, bar u dva slučaja, 1945. i 2006, „prave“ vrijednosti stupile na scenu, dobile pravo građanstva, vrlo brzo su ih ljudi, oni koji su tvrdili da rade baš za te prave vrijednosti, pretvarali u parodiju i karikaturu. Tako je s ljudima. Kad budemo imali istinske građane, vrijednosti neće biti sporne… A do tada – pogledajte današnju Crnu Goru. Vlast i crkva se trude da nametnu ratne zločince kao mjeru vrijednosti. Ordinarni ubica i zločinac pop Maca je iz njihove vizure – sveti čovjek. Neka svaki građanin sebi postavi jednostavno pitanje – pristaje li na to.

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA:
Dan ustanka sve češće meta revizionističkih narativa

 Trinaesti  jul 1941. je dan kada je stigao odgovor na okupaciju -otpor. To je masovni odgovor ljudi, izraz kolektivne spremnosti da se plati cijena borbe za dostojanstven život. 13. jul 1941. je utvrđena činjenica. Kako se on čita? Kao otpor svakoj vrsti okupacije, nacionalizma, revizionizma, gušenja slobode i poniženja. Ustanak nije bio samo vojni čin, već i politički i moralni izbor, potvrda antifašističkog identiteta Crne Gore.

Vrijednosti koje baštinimo iz 13. jula su: sloboda kao temelj društva, antifašizam kao civilizacijska norma, dostojanstvo čovjeka, solidarnost među ljudima i otpor svakom obliku nasilja i nepravde. U vremenu rastućih autoritarizama, relativizacije zločina i podjela, 13. jul nas podsjeća da je građanska hrabrost važnija od tišine, a ljudsko dostojanstvo važnije od poslušnosti.

U današnjoj Crnoj Gori, 13. jul – Dan ustanka sve češće postaje meta revizionističkih narativa koji pokušavaju da umanje njegovu istorijsku važnost ili ga prikažu kao ideološki naslijeđen, a ne narodni i antifašistički čin. Ovaj pokušaj prekrajanja istorije ima za cilj da oslabi antifašističko nasljeđe Crne Gore i potisne vrijednosti slobode, jednakosti i otpora nepravdi koje su bile srž ustanka. Revizionizam ne ugrožava samo istinu o prošlosti, već i našu sposobnost da se odupremo savremenim oblicima nasilja, diskriminacije i političke manipulacije.

Zato je očuvanje sjećanja na 13. jul istovremeno borba za istorijsku istinu i otpor brisanju temelja na kojima se zasniva građansko, demokratsko i antifašističko društvo. To je odgovor profiterskim nacionalistima svih boja koji sprovode program poništavanja i brisanja kolektivnog otpora u korist vlastitih pognutih glava, služenja kleronacionlističkim politikama. 13 jul -OTPOR

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK:
Crvena nit Crne Gore

Kroz istoriju Crne Gore provlači se crvena nit. Od  Tuđemilske pobjede  Vojislavljevića, preko tragičnog  juriša Balše II na Saurskom polju, u temelje dvora Crnojevića pod Lovćenom, kroz nebrojene bitke, do Berlinskog kongresa, Božićnog ustanka i na koncu 13. jula 1941. godine. Ta krvava nit znala je da spotakne težnju ka demokratiji. Ratnička tradicija i građansko ne idu ruku pod ruku. No, herojstvo 13 jula, beskompromisna težnja za slobodom, obavezuju nas da se borimo za humane vrijednosti  civilizacije, demokratiju, jednakost pred zakonom, socijalnu pravdu. Kada vrijeme donese retrogradnost i prosječnost,  slabe i opasne lidere na čelu velikih sila, možda Crna Gora opet zasjeni svijet podvigom.  Kako kaže Marko Miljanov „otvori vrata tome što bježi, a zatvori tome što ćera“,  treba biti premisa i vanjske politike. U surovim vremenima pozvani smo da se odlučno  suprotstavimo nasilju, sve ostalo je sluganstvo.

13. jul budi i lične, porodične uspomene. Toga dana su braća mog oca Zarija, Milan, Ivo i Krsto očev brat od strica, zajedno sa ustanicima krenuli u ranu zoru. Na kraju rata kući se vratio stric Ivo i moj otac, koji će se  kao sedamnaestogodišnjak priključiti partizanima.  Ostali, nosioci partizanske spomenice ostavili su premlade živote.

Teško je voljeti Crnu Goru. Od hrabrih i časnih zahtijeva žrtve.

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG):
Vlast ne baštini evropske vrijednosti

Za Crnu Goru se često kaže da je most između Brisela i Balkana i u praksi Crna Gora zaista utjelovljuje viziju Evropske unije o transformaciji: mala, multietnička država koja prihvata evroatlantske vrijednosti. Međutim, iako država pomaže u prenošenju evropskih normi u region, parlamentarna većina se često oslanja na proevropsku retoriku bez konkretnih reformi i aktivnosti koje bi tu retoriku pratile. Ove partije, iako javno podržavaju integraciju, evropske vrijednosti ne odbacuju samo pokušavajući da ih zaobiđu i odlože, već i suštinski, jer ih zapravo ne baštine.

Položaj Crne Gore kao „mosta“ zato ima i simboličnu i problematičnu dimenziju. Ona istovremeno stoji u dvije realnosti: jednom nogom u zamršenom nasljeđu Zapadnog Balkana, a drugom u budućnosti koju EU zamišlja za region. Kako se često kaže – Crna Gora ima glavu u Evropi, ali joj je tijelo još uvijek usidreno na Balkanu.

Tako da je zaključak da, iako Crna Gora igra simboličku ulogu mosta, snaga tog mosta ostaje krhka i više je pitanje težnje nego stvarne strukture. Isto se odnosi i na vrijednosti, iako su one u Ustavu i na papiru besprekorne, često su narušene i na udaru i izgledaju tako daleko, posebno čestim vraćanjem u prošlost i prekrajanjem istorije

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA:
Poturaju nam slavljenje zločinaca kao slobodu mišljenja

Posljednjih godina gledamo kako zloupotrebljavati demokratske tekovine tako da služe autoritarnim idejama. Naime, domaći pobornici četničkog pokreta pokušavaju da nam poture slavljenje zločinaca kao „slobodu mišljenja“. Navodno, nakon mraka (koji su izfantazirali) došlo je vrijeme u kojem četnici mogu da budu heroji a ideologija „krvi i tla“ samo jedna politička opcija u „demokratskom pluralizmu“. Međutim, i njima samima je jako bolno kada vide da se doslovce isto dešava u Hrvatskoj sa povampirenim podržavaocima ustaškog pokreta. Njegoš bi rekao: „…gleda majmun sebe u zrcalo”.

Mimo ideoloških razlika, dominantna društvena vrijednost u Crnoj Gori je lični interes. Danas više nego ikad, kada su se izređali, jedni, drugi, treći, bez ikakvih kvalitativnih iskoraka, zaključak većine je da samo treba ganjati sopstvene interese, bez ikakvih skrupula. Gotovo po pravilu na štetu opštih interesa, zajedničkih dobara, zaštite prirode, funkcionalnosti institucija, kulture i obrazovanja.

DŽEVDET  PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I ISTORIČAR:
Antifašizam, deklarativno

Trinaesti jul, Dan državnosti , praznik je koji bi  trebao da ujedinjuje Crnu Goru. Da bude kohezioni faktor, da ga svi prihvataju. Ali nije tako. U Opštini Tuzi u kojoj živim, u posljednjih nekoliko godina za ovaj praznik se ne ističu državni simboli. Kako  to objašnjava bivši gradonačelnik Tuzi , sada potpredsjednik Vlade Nik Djeljošaj, zato što  Albanci sa odlukama Berlinskog kongresa 13.07.1878.  godine . nijesu mnogo toga i dobili. A ako je to zbog 1878,.zašto se onda ” preskače ” 13.7.1941,  kada je započeo ustanak protiv fašizma.  Ali što bi se reklo, ” može mu se “. Neće isticanje simbola Crne Gore , ali hoće  funkcije te iste države.

Pored značaja koji 13. jul ima zbog sticanja priznavanja nezavisnosti iz 1878,  vrijednost koju on predstavlja je  početak ustanka protiv fašizma. Svi bez izuzetka bi trebali biti ponosni na ovaj datum.  Ali se o toku rata 1941.- 1945, i tom datumu prilazi  najčešće  iz ugla partizansko- četničkih podjela.  Naročito je primjetno veličanje  četništva. Taj pokret je  pored one kolaboracionističke strane počinio i velike zločine.  Uprkos tome,   četništvo se sve više pokušava prikazati kao pozitivno, i ta je tendencija dobila na intenzitetu u posljednje dvije – tri godine.
Nepobitno je da je zajednička vrijednost  13. jula, makar deklarativno, antifašizam.  Na žalost, neki od onih koji se kunu i ubjeđuju nas da su bespogovorni antifašisti , ukidaju neke od simbola antifašizma.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo: gdje je Crna Gora 19 godina nakon sticanja nezavisnosti

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Stigli smo do zida            

Prije 19.godina bilo je slavlja i nade, iako smo znali da će stvaranje države prava i pravde nakon uključenosti u ratove devedesetih biti teško i da  postoji realna opasnost zloupotrebe političke moći.  I zloupotrijebljena je, pa su nas, uprkos jasnog cilja ulaska u  EU  vodili  krivim putem lažnih vrijednosti, forsirali su: formu a ne suštinu, materijalno a ne humano, eksploataciju  a ne solidarnost, pokornost vođi a ne ravnopravnost, nasilje a ne nenasilje.

Malo pomalo hipnotisani smo nacionalnim i vjerskim identitetima do bezličja i mentalnog haosa. Stigli smo do zida. Valja nam zid preskočiti ili skončati u brlogu  mediokritetstva i destrukcije. Da li će se razumjeti  da se problemi rješavaju etičnim djelovanjem a ne sentimentalnim izražavanjem?

Danas svodim račune i još uvijek vjerujem  da je nezavisnost najbolja opcija za Crnu Goru.  Nadam se da Cetinje i Ulcinj neće biti žrtvovani ambicijama sadašnje političke elite. Da borba za  životni prostor, pravdu i uvažavanje patnje žrtava i preživjelih neće biti uzaludna.

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
Crna Gora tek zadatost koja čeka novu generaciju

I nakon 19 godina od referenduma, na kome je većina građanki i građana kazala da želi obnovu državnosti, Crna Gora je i dalje tek zadatost koja čeka neku novu generaciju, sposobnu za inspirativniju viziju od učlanjenja u NATO i EU; viziju koja će korespondirati sa onim zadatostima iz postreferendumskog Ustava – država ekološka, socijalne pravde i vladavine zakona.

Crnogorska tranziciona, pljačkaška buržoazija je obnovu državne nezavisnosti iskoristila za realizaciju svojih sebičnih ciljeva, ne brigajući za očekivanja i ideale referendumske većine, a referendumsku manjinu tretirajući kao petokolonaše kojima stalno treba držati nogu za vratom.

Kada se ta manjina, uortačena sa djelovima razočaranih suverenista dokopala vlasti, pokazuje da i oni znaju taman koliko i njihovi prethodnici – u se, na se i podase! Naravno, to sve zaogrnuto nešto drugačijim ideološkim koprenama.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Druga velikosrpska ofanziva

Crna Gora se 19 godina nakon referenduma i sticanja nezavisnosti nalazi pod drugom velikosprskom ofanzivom u poslednjih 30 godina.  Centralnu snagu ofanzive, poput konjanika u Bulajićevom filmu  „Bitka na Neretvi“, čini Srpska pravoslavna crkva, sa protivustavnim asimilatorskim djelovanjem, negiranjem identiteta Crnogoraca i veličanjem četničkih zločinaca iz drugog svjetskog rata.  Cilj je, kako objasni patrijarh SPC na Putinovom  kanabeu u Moskvi, podvesti Crnu Goru u srpsko- ruski svijet.  Valjda je to odgovor SPC i njoj bliskih političkih partija na pruženu ruku ne malog broja intelekltualaca u Crnoj Gori, sa ciljem građenja humanijeg društva nakon promjena iz 2020. godine.

Tokom prve ofanzive iz 90 -ih prošlog vijeka,  aktivisti bliski  tadašnjem Liberalnom savezu Crne Gore, organizovali su skup na kome je  ugledni  pravoslavni duhovnik Antonije Abramović, izabran za vjerskog poglavara pravoslavnih Crnogoraca. Ubrzo će Crnogorska pravoslavna crkva  steći podršku znatnog dijela javnosti. Ovo je tada uticalo na „pacifikovanje“ retorike SPC. U međuvremenu će DPS  marginalizovati Crnogorsku crkvu, a vrijedna imovina će biti  prepisana na SPC. Crnoj Gori treba crkva, koja će biti lojalna državi Crnoj Gori i njenim ustavnim vrijednostima. Istinski pastiri ne dijele, već okupljaju.

Južni i centralni dio  Crne Gore liče na veliko gradilište. Prema rezultatima popisa, u Crnoj Gori je približno 400 hiljada stambenih objekata,  dok u Crnoj Gori živi 217 hiljada domaćinstava, od kojih su 30 hiljada podstanari. Za koga se onda neprekidno betonira i gradi!? Devastiraju se najljepši djelovi države, prenatrpavaju se novim zgradama urbani centri, dok je vazduh u Glavnom gradu zagađen i preko dozvoljenih nivoa.  Nova urbanizacija Crne Gore dovesti će do izmjene etničke strukture države, budući da stranci već čine gotovo petinu stanovnika. Kapitalizam je dobar sluga u zemljama sa demokratskim institucijama, ali loš gospodar kada institucionalni kapaciteti fale.  Rekao bih da su ovi procesi ireverzibilni.

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD
Društvo tone u ravnodušnost

Devetnaest godina od nezavisnosti, ostali smo na pola puta. Umjesto ostvarenih ciljeva, brojimo propuštene prilike. Nijesmo izgradili efikasnu državu, nijesmo utemeljili vladavinu prava kroz praksu, niti smo smjenu vlasti iskoristili za prekid loših navika i nastavak dobrih. Propuštena je prilika da izgradimo sistem koji se oslanja na sopstveni rad i znanje, a ne na iluziju da će nas razvijati stranci.

Sve je moglo drugačije, možda ne za 180 stepeni, ali dovoljno da promijenimo perspektivu društva. Mogli smo naučiti iz sopstvenih grešaka, sačuvati ono što vrijedi i odbaciti sve što je značilo zarobljavanje države i institucija od strane moćnih interesnih grupa. Umjesto toga, stvoren je organizam koji jede našu budućnost.

Najporaznija je činjenica da mladi i dalje odlaze iz zemlje, sada i ubrzanijim tempom. Odlaze jer ne vide nadu, jer ne vjeruju u promjene, jer se osjećaju suvišno u sopstvenoj zemlji. Odlaze jer im nismo pokazali da je moguće drugačije. I dok se elite bore za privilegije, društvo tone u ravnodušnost. Vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo priznati greške i korigovati kurs. Još nije kasno, ali ako naše kretanje nastavi da bude vođeno inercijom bićemo sve udaljeniji od efikasnog i pravednog društva.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Daleko od onog za šta smo se borili

Prije 19 godina Crna Gora je dobila nezavisnost. Ali , ni nijesmo ni blizu države u pravom i punom značenju tog pojma.
Ova i ovakva Crna Gora  daleko  je od onoga zaista za što smo se neki od nas  borili još od 90- tih 20 vijeka. I dalje imamo više nego slabe institucije  i više nego slabu ” instituciju” Građanin. I nijesmo ni izbliza stigli dotle da makar počnemo iole da ličimo na demokratsko i građansko društvo.

Ipak, drago mi je što  je Crna Gora prije 19 godina postala nezavisna. Na ovaj dan  ne bi se smjela zaboraviti uloga i značaj nekadašnjeg LSCG i najčasnije ličnosti crnogorskog višestranačja, Slavka Perovića.

BORIS MARIĆ, PRAVNIK I POLITIČKI ANALITIČAR
Podrivanje ustavnih principa

Crna Gora i nakon 19 godina gradi svoj suverenitet i demokratski sazrijeva. Možemo reći da je to sporo, često bez potrebnog strateškog okvira, sa slabim institucijama i mršavim reformskim procesom.

Demokratsko sazrijevanje koje se primarno odvija pod uticajem političkih subjekata, bez potrebne institucionalne potke, opterećeno je politikama  koje forsiraju populizam i svoj legitimitet baziraju na jeftinom glasu i stvaranju klijentelističkih interesnih mreža, sa naglašeno liderskim diskursom. Potreban nivo demokratije nedostaje upravo u političkim subjektima. Dati kontekst nije stimulativan za brži razvoj i dolaženje do pune funkcionalnosti demokratskog društva sa optimalno razvijenim institucijama i uz punu primjenu ustavnih principa gdje suverenitet pripada građanima i građankama, a Crna Gora je uređena kao građanska država.

Često kroz koalicione sporazume, imamo određena iščašenja i pokušaj uvođenja etničkog principa na mala vrata, što direktno podriva proklamovane ustavne principe. Svi etnički i politički izrazi treba da se osjećaju komotno u Crnoj Gori, i vjerujem da je nakon 19 godina to danas velikim dijelom tako.

Crnogorskom društvu je potreban unaprijeđeni društveni dijalog i to primarno u njenom građanskom političkom jezgru. Taj dijalog ne mora i ne treba biti samo na relaciji političkih subjekata, on ne mora imati ni u cjelosti definisan okvir, ali mora dati neke kapitalne odgovore strateške prirode. Šta su neophodni koraci za reformu obrazovnog, zdravstvenog, pravosudnog sistema? Kako ekonomiju preživljavanja pretvoriti u ekonomski razvoj, na koji način jačati kapacitete bezbjednosti građana i građanki?

Mislim da su mnogi odgovori spremni, ali se moraju prevazići sujete, posebno liderske.

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Nemamo  konsenzus

Datumi nam služe da pravimo određene retrospektive, ali oni u suštini ne govore puno. Kada pričamo o skoro 20 godina nezavisnosti, vidimo pretjeranu glorifikaciju sa jedne, promašena nadanja sa druge i potpuno ignorisanje sa treće strane. I u tome je suština cijele priče. Možemo govoriti o “evropskom putu”, o stanju ljudskih prava ili nečem petom, ali glavno je opšte društveno stanje.

Mi nemamo nikakav konsenzus. Pritom, ne govorim o potrebi za apsolutnom slaganju svih građana, tako nešto nije moguće. Mi nemamo saglasje tri petine građana o maltene nijednom ključnom pitanju i to je uglavnom nasljeđe prethodne, ali i odlika ove trenutne vlasti. Dok je tako, ne možemo govoriti o zajednici, pa samim tim ni o državi.

Milena PEROVIĆ