Povežite se sa nama

MONITORING

MORALNE LEKCIJE VESNE MEDENICE: Skupo pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Da kriminalci imaju moral, prosvijetilla nas je prije više godina tadašnja državna tužiteljka Ranka Čarapić. Vrhovi crnogorskog pravosuđa u lekcijama iz etike sada su otišli korak dalje. Čarapićkina prijateljica, takođe nekadašnja državna tužiteljka, a već poduže predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, ove nam je sedmice pojasnila da moral ima veze s novcem.

,,Mi hoćemo moralnog, autonomnog i obrazovanog sudiju, a za to treba novac”, rekla je Medenica na skupštinskom Odboru za politički sistem, tokom sjednice na kojoj je razmatran predloge budžeta za 2018. Suma planirana za sudstvo nije se dopala predsjednici Vrhovnog suda, pa je posegla za argumentacijom iz moralnosti na način domaćih predvodnika. Sve ima cijenu.

Ona je pojasnila: ,,Spremni smo da smanjimo koeficijente sudija sa viših instanci zarad sudija osnovnih sudova. Njihove plate su po 1000 eura, većina ima neriješeno stambeno pitanje. Dok plate stan po 250 eura, ostaje im po 650 eura. Kako ćemo spriječiti koruptivnost sudija, sem sa dobrom i stabilnom platom”.

Niko nema ništa protiv da sudije imaju dobre plate. Kamo sreće da više zarađuju i ljekari i profesori. Problem je u toj filozofiji morala koju propagira Medenica. A po kojoj ispada da je upravo ona, kao predsjednica Vrhovnog suda, najnepotkupljivija i najautonomnija među sudijama. Jer, ima najveću platu.

Plata predsjednice Vrhovnog suda, u zemlji u kojoj je prosječna plata 400 eura, iznosi – 2070 eura, prema podacima Agencije za sprečavanje korupcije. Plus 580 eura za članstvo u Sudskom savjetu. Plus povremene, ali i ne tako rijetke naknade za rad u Komisiji za testiranje i Komsiji za polaganje pravosudnog ispita od par stotina eura. Dakle, negdje oko 3000 eura mjesečno. Nekih mjeseci i nešto više. Bez plaćanja kirije, koja po Medenici zna ozbiljno da utiče na sudsku nepotkupljivost. Čudno da je mnogi vide kao simbol zarobljenog pravosuđa.

U pet moralnih gromada pravosuđa, jer kao predsjednici najznačajnih sudova u zemlji, imaju najveće plate, po Medenici, ubraja se svakako i Mušika Dujović, predsjednik Apelacionog suda. Njegova plata iznosi – 2.348 eura mjesečno. Plus 250 eura mjesečno koje primi u Komisiji za postavljenje i razrješenje sudskih vještaka. Da ne računamo 150 eura na Univerzitetu Mediteran, to je ipak iz privatnog džepa. Dakle oko 2700 eura mjesečno.

Mediji su pisali da je Dujović na to visoko mjesto, predsjednika Apelacionog suda postavljen na predlog Vesne Medenice. Monitor je pisao da je u obaranju presuda u predmetu za ubistvo Slavoljuba Šćekića, Medenica imala njegovu aktivnu potporu. Autonoman sudija valjda.

Tu je predsjednik Ustavnog suda Dragoljub Drašković. Njegov izbor dio civilnog sektora smatra nezakonitim. A sjednica na kojoj je izabran, zapamćena je i po tome što je jedan od sudija tog suda, Miodrag Iličković, izašao i kazao medijima, komentarišući način izbora: „,Sa sjednice sam izašao sa osjećajem stida i gađenja”. Autonomija, opet, valjda. Dan je nedavno objavio da Drašković nema pravosudni ispit.

Među najmoralnijim je i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Njegova plata je 1500 eura, plus 460 eura za članstvo u komisijama. Oko 2000 eura mjesečno. Jovanićevo ime pominjano je u istrazi pljačke kase Vrhovnog suda u vrijeme dok je na njegovom čelu bio Ratko Vukotić, ali on nikada nije bio pod istragom, iako je bio obuhvaćen policijskom krivičnom prijavom. Javnost i mediji ga vide kao bliskog Familiji.

Tu je i predsjednik Višeg suda Boris Savić. Njegova plata je, prema podacima Agencije za sprečavanje korupcije – 2270 eura mjesečno. Savić je javnosti poznat kao sudija koji je potvrdio gotovo sve sporazume Specijalnog tužilaštva sa Budvanima, koji se ne samo navode kao prilog selektivne pravde, već kao neka vrsta legalizacije bogatatstva porodice Svetozara Marovića, šefa kriminalne budvanske grupe, koji je eto do danas na slobodi. U vrijeme dok je bio tužilac u Kotoru, protiv Savića su tadašnji budvanski obornici Demokratrskog fronta Božidar Vujičić i Stevan Džaković podnijeli u krivičnu prijavu, jer nije procesuirao aferu TQ Plaza. Istu onu koja je kasnije stavljena na teret Budvanima.

Savić će biti upamćen i po odluci da nema razloga za preispitivanje eventualne sudske disciplinske odgovornosti zbog zastare predmeta u kom se ministru Petru Ivanoviću sudilo jer je automobilom udario djevojčicu.

Istovremeno, prema Medenici sudije osnovnih sudova, kojima kad plate kiriju ostane „tek 650 eura”, kritični su kad je u pitanju autonomnost. Praksa zna drugačije primjere. Sjetimo se samo sutkinje Ane Vuković, i njene više nego delikatne situacije u slučaju S.Č, ako ništa ono zbog toga jer se pola tadašnje vlasti diglo na noge. Nije joj to smetalo da kao sutkinja Osnovnog suda sudi po savjesti. Njena tadašnja plata nije više dostupna u javnim registrima, ali je svakako bila manja od onih koje danas imaju moralni velikani pravosuđa.

Ili recimo mladi sudija Veljko Radovanović. Nije lako suditi kad u sudnici o moralu i duševnim bolovima priča sestra tadašnjeg premijera Ana Đukanović. Imovina Đukanovića dospjela je na Forbsove liste najbogatijih. A sudiji plata jedva 1000 eura. Prema podacima ASK, Radovanović nema nekretninu upisanu na sebe. Dakle, ni hiljadu eura sa stanarinom. Bez obzira ostao je pri svom stavu sve dok se u Višem sudu u Bijelom Polju nije našlo drugačije mišljenje.

O pravosuđu kojim upravljaju ovi sudski funckioneri koji imaju solidne plate, evropski funkcioneri diplomatskim jezikom kažu da je pod političkim uticajem, a u poglavlju pravosuđe kaže se da „korupcija i dalje ostaje rasprostranjena u mnogim oblastima i nastavlja da predstavlja ozbiljan problem”. Iz godine u godinu napominje se da Crna Gora mora da ,,ojača nezavisnost, odgovornost, profesionalizam i ukupnu djelotvornost pravosudnog sistema”.

Zanimljivo je da se u prošlogodišnjem, posljednjem izvještaju o napretku konstatuje i da je „broj sudija i tužilaca u Crnoj Gori iznad prosjeka EU u odnosu na broj stanovnika, kao i procenat budžeta koji se troši na zaposlene u pravosuđu”. I zaključuje: „Trošenje na zarade ograničava prostor za izdatke druge vrste kao što su ulaganja u IKT i besplatna pravna pomoć”.

Nije sve u novcu. Nešto je u njegovoj raspodjeli. A nešto i u onom nepotkupljivom. Moralnom. O čemu nekima ni lekcije ne pomažu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Trgovinski lanci su jedni od najvećih poslodavaca u Crnoj Gori, zapošljavaju oko 40.000 radnika. Prošle godine su zabilježili rast od 15 odsto u odnosu na 2022. i ostvarili ukupni prihod od skoro milijardu eura, a profit 33 miliona. Banke su još bolje poslovale i ostvarile skoro duplo bolji rezultat nego 2022, sa profitom od 146 miliona eura. Mediji su daleko od ovih rekorda ali i oni statistički nijesu zabilježili gubitak u prethodnoj godini. Ogromni profiti ipak nisu dovoljni da poslodavci putem granskih kolektivnih ugovora regulišu prava radnika u ovim djelatnostima.

Od promjene vlasti, radnici su vidjeli boljitak od projekta Evropa sad kojima su povećane minimalne zarade na 450 eura, povećane su i zarade zaposlenima u javnom sektoru, unaprijeđen je zanemareni dio socijalne politike kroz besplatne udžbenike, dječje dodatke, naknade za majke sa troje i više djece.

Prosječna plata koja je u decembru 2019. iznosila 520 eura, povećala se za 58 odsto i iznosi 825 eura. Međutim zbog inflacije i rasta cijena, kupovna moć nije puno poboljšana.

Od početka 2020. do marta 2024. godine, zbirna inflacija, prema podacima Monstata, iznosila je 31 odsto dok je, za isti period, rast cijena hrane bio 45,7 odsto. Realna vrijednost zarade je tako povećana za 27 odsto, a ako bi se koristio rast cijena hrane, realni rast zarada i standarda prosječnog građanina bio bi oko 13 odsto.

Daleko od ovog prosjeka je oko 60 hiljada zaposlenih koji primaju  minimalnu platu od 450 eura, a gotovo isto toliko zaposlenih primaju zaradu u iznosu između minimalne i prosječne .

Čak i prema Monstatu, minimalna plata nije dovoljna da podmiri  vrijednost minimalne potrošačke korpe koja je  830 eura. Iz USSCG obračunavaju realnu, tzv. sindikalnu potrošačku korpu koja iznosi 1.900 eura. Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2024. godine bilježi rast od 50 eura u odnosu na četvrti kvartal 2023. godine.

Iz USSCG poručuju da jednoj četvoročlanoj porodici za zadovoljenje osnovnih životnih potreba nijesu dovoljne ni dvije prosječne zarade budući da sindikalna potrošaka korpa iznosi 1.900 eura.

Jaz između bogatih i siromašnih u Crnoj Gori je konstantno velik. U riziku od siromaštva je skoro svaki četvrti stanovnik – 22,6 odsto, a 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihodovalo je u prosjeku šest puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom.

Iako je zvanično nezaposleno 40.000 stanovnika Crne Gore, u turizmu od kojeg živimo svake godine nedostaje radnika. Procjene za ovu sezonu govore da je potrebno preko 300.00 sezonaca. Oni uglavnom dolaze iz regiona Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, ali posljednjih godina zapošljavaju se i radnici iz Moldavije, Nepala, Indije, Indonezije…

Ideja o stimulisanju radne snage i uvođenju ,,stalnih sezonaca”, koja se već nekoliko godina primjenjuje u Hrvatskoj, još uvijek je samo ideja. Platu ,,stalnim sezoncima, preko zime obezbjeđuje država, a poslodavac je obavezan da ih naredne godine ponovo primi na posao.

Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine.

Da neće ići na bolje predviđaju i u međudržavnom tijelu koje promoviše saradnju i EU integracije u regionu – Savjetu za regionalnu saradnju (RCC). ,,Petina stanovništva Zapadnog Balkana živi u inostranstvu, a prema najnovijim podacima Balkan barometra, 71 odsto mladih iz našeg regiona razmišlja da napusti svoj dom i preseli se u inostranstvo”, izjavila je generalna sekretarka RCC-a Majlinda Bregu.

,,Vi nemate stabilne ugovore o radu, imate prekovremeni rad, nemate slobodan dan u sedmici i ako imate, to je svaki drugi vikend. Vi nemate puni godišnji odmor ili ga uopšte nemate. Vi ne možete koristiti slobodan dan u dane praznika, znači jednostavno nema ravnoteže između privatnog i poslovnog života. Zbog te situacije ljudi jednostavno traže ono što očito mogu da dobiju kad izađu iz naše države”, izjavio je Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata.

Kako radnika nema ,a oni koji hoće da rade treba platiti, poslodavci se dovijaju na razne načine. Tako svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prvih deset firmi po visini prihoda, a koje imaju po jednog radnika, ostvarili su zajedno 311 miliona eura Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona eura. Poreska uprave ove firme ne smatra unaprijed sumnjivim, ali se posebno prate ukoliko dođe do određenih sumnjivih transakcija ili postupaka.

Uoči Praznika rada, Vlada je odlučila da uplati jednokratnu pomoć od 1,1 milion radnicima Instituta dr Simo Milošević u Igalu i time preduprijedi štrajk. Još uvijek protestuju bivši radnici nekadašnje fabrike obuće Košuta zbog devet neisplaćenih zarada, na koje čekaju više od 28 godina. Bivši radnici zahtijevaju isplatu devet neisplaćenih zarada prijavljenih 1996. na dan stečajnog postupka, u vrijednosti od 2,8 miliona eura.

Bivši radnici Radoje Dakića dočekali su pravdu, ali u Strazburu. Evropski sud za ljudska prava naložio je državi da isplati određena sredstva po predstavkama bivših radnika „Radoja Dakića“. Naknadu čeka 736 bivših radnika kojima će država morati da isplati po 2.000 eura, ukupno oko 1.472.000 eura.

I dok radnici i ostalo građanstvo čekaju ispunjenje predizbornog obaćanja povećanja plata putem programa Evropa sad 2, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja obećavaju da se do kraja godine može očekivati uvođenje sedmočasovnog radnog vremena.

Ako se ispune obećanja, sledeći Praznik rada dočekaćemo sa većim platama, sedmočasovnim radnim vremenom i još manjim brojem radnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo