Povežite se sa nama

MONITORING

PREDIZBORNA ČISTKA MEDIJSKOG PROSTORA: Minut, dva

Objavljeno prije

na

Dešava se – očekivano. Nakon što je Administrativni odbor Skupštine predložio, a parlament izglasao smjenu reditelja Nikole Vukčevića iz Savjeta RTCG, nastavljena je čistka nepodobnih iz upravljačkih medijskih tijela. Ove sedmice Odbor je predložio parlamentu da razriješi i Darka Ivanovića iz Savjeta Agencije za elektronske medije (AEM).

Ivanović je pred Administrativnim odborom ponovio da on ne krši zakon kako to tvrdi Agencija za sprečavanje korupcije (ASK), i ocijenio da se ne može oteti utisku da iniciranje njegove smjene ima veze sa njegovim zalaganjem da se privremeno oduzime dozvola za rad Pink Montenegru, zbog grubih kršenja programskih standarda.

ASK je donijela odluku da je Ivanović prekršio zakon jer kao član Savjeta nije napustio funkciju u privrednom društvu Agencija medija N – Gage. Ivanović je poslanicima na Administrativnom odboru predočio, kod notara ovjerena dokumenta CRPS-a, da se odjavio kao ovlašćeno lice iz te kompanije. Nije pomoglo.

Jedno je sigurno. Demokratska partija socijalista i njen šef Milo Đukanović željeli bi ne da Pink M ne bude ukinut, nego da svi mediji liče na Pink M – ružičastu televiziju poznatu po minutima-dva i prljavim obračunima sa njegovim kritičarima. Na kojoj je najnezgodnije pitanje koje se može postaviti dvodecenijskom vođi zemlje koja je prošla ratove, ekonomske pohare, brojne afere i izborne krađe – Hoćete li se kandidovati za predsjednika?

Da je vlast krenula u predizbornu čistku medijskog prostora, pokušavajući prvenstveno da povrati punu kontrolu nad javnim servisom, važnim mehanizmom za izborne ,,pobjede”, jasno je od samog starta, kada je ASK na osnovu anonimnih prijava pokrenula postupke protiv članova savjeta RTCG i AEM-a iz civilnog sektora koji nijesu naklonjeni vlastima, dok istovremeno ne reaguje na mnoge javne dojave i novinarska istraživanja o visokim funckionerima vlasti koji krše zakone. Zbog toga što ne dira funkcionere vlasti, ovih dana Agencija trpi i kritike Evropske komisije. U međuvremenu, više je detalja potvrdilo tezu da su procesi protiv predstavnika civilnog sektora u upravljačkim organima RTCG i AEM-a tek dio scenarija da vlast pred izbore namjerava da osvoji medijskog prostora što se osvojiti može.

Tako je recimo na mjesto Predraga Mitrovića koji je još prije odluke Agencije podnio ostavku na članstvo u Savjetu RTCG, predložen Slobodan Pajović, dugogodišnji direktor Luke Bar i odbornik DPS-a u Baru. On je navodno, prije nekoliko dana, podnio ostavku na to mjesto, ali se njegovo ime i dalje nalazi na sajtu odbornika barskog parlamenta. Njegovo ime se nalazi i na spisku odbornika na sajtu DPS-a. Zakon jasno propisuje da odbornici i poslanici ne mogu biti članovi Savjeta RTCG.

,,Do sada makar su u rukavicama slali neke svoje ljude. Sada oni svoje zaposlene činovnike i odbornike šalju otvoreno u Savjet RTCG”, prokomentarisala je predlog da Pajović bude član Savjeta direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Milka Tadić-Mijović. ,,Ovo brutalno čišćenje nam govori o strahu kako će se završiti predsjednički i izuzetno značajni izbori u Podgorici. DPS ne želi apsolutno nikakva iznenađenja”, ocijenila je.

Da se radi o ,,sramnim postupcima” Administrativnog odbora i namjeri vlasti da zauzme medijski prostor pred izbore, ocijenili su i u opozicionim SDP I URA.

Marta Šćepanović, poslanica DPS-a u Administrativnom odboru, ne vidi ništa sporno u Pajovićevoj kandidaturi. ,,Može se na javni poziv javiti svako, nijesu mu suspendovana Ustavom zagarantovana prava, ukoliko je neko odbornik DPS-a, ili bilo koje druge partije”. Ona istrajava u tvrdnjama da nema progona kritičara, već da su postupci koje je protiv kritičara pokrenula ASK na čijem se čelu nalazi Sreten Radonjić, blizak prijatelj premijera Duška Markovića, a koje je finiširao Administrativni odbor pun depeesovaca – tek vladavina prava. O depees vladavini prava ovih dana izjasnila se Evropska komisija, uz upozorenje da institucije, posebno ASK, moraju pokazati autonomnost i otklon od vlasti. Te ocjene, Radonjić je prokomentarisao ,,prenaglašenim i selektivnim odlomcima” medija. EK se osvrnula i na RTCG, porukom da se javnom servisu mora obezbijediti nezavisnost. Uzalud. Ako Radonjić i Luiđ Škrelja nastave sa ,,vladavinom prava” Dnevnik RTCG će se bez sumnje pretvoriti u – minut, dva.

O namjeri vlasti govori i selektivna primjena, odnosno selektivno kršenje zakona u slučaju Savjeta RTCG. ASK je tako vodila postupke protiv gotovo svih članova Savjeta, ali je parlamentarni Administrativni odbor odlučio da pokrene razrješenje tek nekih od njih. Slučajno, baš onih koji su kritički nastrojeni.

Tako se na sajtu Agencije vidi da je ta institucija donijela odluke da su zakon prekršili, ne prijavivši imovinu – Perko Vukotić, Mimo Drašković, Vladimir Pavićević i Dragana Tripković. Trenutno se osim smjene Vukčevića, očekuje da će uskoro biti pokrenut još samo postupak za razriješenje Gorana Đurovića, kojeg režimski mediji već duže označavaju najvećim ,,problemom”. O ostalima ni riječ. Iako bi i njihova razrješenja bila nezakonita, postavlja se pitanje zašto se o njima i ne govori. Da li zbog toga što je smjena dvojice nepodobnih dovoljna da se povrati puna kontrola nad RTCG, izgubljena u vrijeme Vlade izbornog povjerenja i uslišenih zahteva opozicije da se smijene neki ključni kadrovi vlasti u RTCG?

Goran Đurović za Monitor kaže da članovi Administrativnog odbora zajedno sa Pink M televizijom uporno obmanjuju javnost, tvrdeći da su on i pojedini sadašnji članovi Savjeta RTCG u sukobu interesa, zbog čega ih treba razriješiti. On ukazuje da je ASK u svojim odlukama utvrdila da nije bilo sukoba interesa i da članovi Savjeta RTCG nisu podredili javni interes privatnom, odnosno da nijesu prekšili član 26 Zakona o RTCG koji propisuje sukob interesa.

U odluci ASK u njegovom slučaju, navodi se da je Đurović kao član Savjeta prekršio član11 i član 13 Zakona o sprečavanju korupcije.

,,Proizvodnja povrća ili nedostavljanje imovinskih kartona nisu razlog zbog kojeg se članovi Savjeta RTCG mogu razriješiti. Ukoliko Administrativni odbor želi da poštuje zakon onda nema govora o bilo kakvom pozivanju članova Savjeta RTCG na izjašnjavanje jer se na izjašnjavanje mogu pozvati samo kada se konstatuje sukob interesa i započne postupak razrješenja. U slučajevima kršenja članova 11 i 13 Zakona o sprečavanju korupcije, i člana 23 koji se odnosi na podnošenje izvještaja o prihodima i imovini nema osnova za pokretanje postupka razrješenja”, kaže Đurović i podsjeća da Zakon o sprečavanju korupcije ne sadrži normu kojom se stavlja iznad drugih propisa uključujući Zakon o RTCG I na osnovu kog su članovi Savjeta izabrani.

,,Jasno je svima da niko od članova Savjeta RTCG ne krši član Zakona RTCG o konfliktu interesa koji jedino može biti osnov za razrješenje”, kaže Đurović. ,,Kao mnogo puta do sada situacija je potpuno jasna i ovdje se ne radi o poštovanju propisa već o namjeri da se na brutalan način, nezakonitim razrješenjima i smjenama povrati partijska kontrola nad javnim servisom”, zaključuje on.

Da neće tako lako pustiti javni servis vlast pokazuje od ranije. Parlamentarna većina više puta mijenjala je zakone koji se odnose na javni servis, kako bi Savjet RTCG skrojila po svojoj mjeri. Dok su u tom tijelu sjedjeli naklonjeni režimu, a u očitom konfliktu interesa, to nije smetalo nikom. Izmjenama zakona, RTCG je vraćena i na teret budžeta, nakon što je učinjeno sve da formula po kojoj se RTCG mogla finansirati na nezavisnije načine ne uspije. Nakon što je privremeno izgubila punu kontrolu nad svojom Bastiljom, imperija je sad uzvratila udarac.

I ne radi samo na državnom, već i na lokalnom nivou. Opet po anonimnoj prijavi ASK je utvrdila ovih dana i da je novinar Tufik Softić, v.d direktora Radio Berane – u sukobu interesa. Prema Agenciji, sporno je što je njegova supruga odbornica SNP-a u lokalnoj skupštini, kao i to što nije prijavio imovinu kao javni funkcioner.

Odmah nakon što je upozoren da krši propise, Softić je prijavio imovinu a njegova supruga je podnijela ostavku na odborničku funkciju. Softić za Monitor objašnjava da mu prijava Agencije liči na pritisak. On kaže da je Agencija pokrenula postupak po anonimnoj prijavi nekoliko dana prije nego što je on dobio državu u sporu vezanom za napad na njega iz 2007.

,,Čitav život se borim protiv korupcije i sada su mene optužili za nju. Prijava je došla dvije godine nakon što sam imenovan za vd direktora, a istog dana kada su raspisani izbori u Beranama. Pink i drugi dobro obaviješteni mediji to prenose. Čini mi se da im je cilj da me smijene sa mjesta direktora radija prije lokalnih izbora”, kaže on.

Nijesu RTCG i lokalni javni servisi jedini medijski prostor koji režim želi da drži pod kontrolom. Tajkuni prijatelji vlasti koji mimo svake logike osnivaju medije naklonjene režimu i u službi prljanja kritičara, raspodjela javnih fondova tako da se osnaže upravo takvi mediji, tužbe, batine, paljenja imovine, samo su neki u bogatom spektru pokušaja vlasti da pod kontrolu stavi i privatne medije koji joj se već dugo ne daju. Tu je i gajenje atmosfere nekažnjivosti napada na kritički nastrojene novinare, što je posebno apostrofirala EK u najnovijem tzv. non paper izvještaju o napretku u poglavljima 23, 24, upozoravajući da nema napretka u istragama napada na novinare. Ali se zato napreduje u represiji (vidi box) .

Možda će u narednom Izvještaju EK o napretku Crne Gore pisati baš tako – napredovali u medijskom mraku.

NAPADI NA NOVINARE
Napredak represije

Ne samo da nema rezultata u istragama o napadima na novinare u Crnoj Gori, na šta je nedavno upozorila i EK, nego novinari sve češće postaju žrtve – policijskih istraga.

Novinaru Vladu Otaševiću je nakon prijetnji smrću i psovki, koje mu je uputio Velizar Marković, premijerov brat, oduzet telefon uz objašnjenje da će biti poslan u Forenzički centar na vještačenje. Vještačenje traje puna tri mjeseca.

,,Ni nakon tri mjeseca ne znam gdje se nalazi telefon koji su mi službenici CB Podgorica oduzeli još 14. septembra. Niko me mjesecima nije zvao ni iz policije, a ni iz tužilaštva”, kaže za Monitor Vladimir Otašević.

On kaže da nije iznenađen dosadašnjim postupanjem državnih organa u predmetu u kome treba da bude procesuiran premijerov brat: ,,Odgovorni u policiji i tužilaštvu kao da se utrkuju ko će više i bolje da prevari zakon ne bi li pokazali šefovima koliko su beskrupulozni i time sebi otvorili put do napredovanja u karijeri”. Otašević najavljuje da će ove nedjelje uputiti dopis policiji i tražiti da mu vrate telefon, te objasne zašto ga sve ovo vrijeme nisu zvali da u njegovom prisustvu izuzmu snimak prijetnji.

Društvo profesionalnih novinara i Sindikat medija upozoravali su da su istražni organi na ovaj način ugrozili Otaševićeve izvore. Savjet za građansku kontrolu policije je zaključio da su policajci postupili nezakonito i neprofesionalno kad su Otaševiću oduzeli privatnost i službene podatke. ,,Taj zaključak mi ostavlja prostor da u narednom periodu preduzmem druge zakonom dozvoljene radnje kako takvo postupanje policije ne bi ostalo nekažnjeno, što bi počinioce sa značkama ohrabrilo da nastave sa nezakonitom praksom”.

O policijskoj zabrinjavajućoj najnovijoj praksi ilustrativno svjedoči i slučaj novinara Miroslava Drobnjaka. Njemu je 11. oktobra ove godine ispred porodične kuće u Pljevljima zapaljen auto.

Da je požar namjerno podmetnut konstatovano je u nalazu Radovana Popovića, sudskog vještaka iz oblasti zaštite od požara, eksplozija i eksplozivnih sredstava.

O rezultatima nalaza vještaka Drobnjak je obaviješten tek 17. novembra. A u međuvremenu niko nije saslušavan, niti je preduzeta bilo koja radnja koja bi vodila ka rasvjetljavanju ovog događaja. Zbog toga se Sindikat medija 22. novembra obratio Savjetu za građansku kontrolu rada policije sa zahtjevom da provjeri primjenu policijskih ovlašćena u ovom slučaju. Na osnovu zahtjeva Savjeta Drobnjaka su 29. novembra pozvali u pljevaljsku policiju.

Drobnjak za Monitor priča da ga tokom saslušanja skoro i nijesu pitali o paljenju auta, već su mu postavljali pitanja koja se odnose na njega i njegovu porodicu: ,,Sve neka privatna pitanja,što me je začudilo jer ako su došli po zahtjevu Savjeta za građansku kontrolu rada policije pretpostavljao sam da su trebali da ispitaju je li policija do sada radila svoj posao kako treba i ima li napretka u istrazi o paljenju auta. Nije mi bilo jasno kakve veze sa požarom i radom policije ima moja porodica”.

A onda su Drobnjaku inspektori pokazali poligraf, pitali ga da li je čuo za tu spravu, i izrazili želju da ga podvrgnu poligrafskom ispitivanju. Nijesu mu objasnili da to može da odbije.

,,Ja sam, kroz svoj posao, znao da sam mogao da odbijem poligraf, iako mi to nisu rekli. Isto tako sam znao da on nije dokaz na sudu. Stavili su papir ispred mene i rekli evo da potpišeš. Ja sam mogao reći neću, ali sam razmišljao zašto – nemam što da krijem, nemam dosije, nikad nisam ni privođen, ni prekršajno odgovarao, ne družim se sa kriminalcima… A da odbijem odmah bih bio sumnjiv. I ja to potpišem”.

Uslijedilo je 20-ak pitanja, od kojih je samo nekoliko bilo u vezi sa požarom. Ostala su bila – drogiraš li se, jesi li kada učestvovao u prevoženju droge, imaš li kući sakrivene droge, sakrivenog oružja, putuješ li često u inostranstvo, jesi li izvršilac kakvih krivičnih djela… Jedan set i onda ponovo ista pitanja. ,,Pomislio sam da poligraf ne reaguje, jer nemam što da krijem, pa traže ponovo. Nakon toga mi pokazuju neki trik sa kartama, kažu mi da negiram koja je karta prava. Kada me pitaju da li je ta karta dama ja kažem – da, a on tada kaže „vidiš kako sada reaguje”. Pomišljam da računaju da ću sada postati napetiji i onda kreću u novi set pitanja. Opet ista pitanja., po četvrti put. Tada me počnu ubjeđivati da poligraf reaguje na pitanje da li se drogiram. Pitaju me imam li što da priznam. Ja kažem ne. Oni kreću ponovo”, priča Drobnjak.

Nakon višesatnog ispitivanja Drobnjaka su uputili kući. Za par dana imao je razgovor sa načelnikom policije, kojega je pitao za poligraf. Rečeno mu je da je to interna stvar policije, da još nije dobio izvještaj, a i kad ga dobije da mu ne može ništa reći jer je to samo za internu upotrebu.

,,Meni je bitno da javnost zna kako se postupa sa novinarima koji su žrtve i kojima je nanijeta šteta i ovo govorim nadajući se da sam posljednja osoba koju isljeđuju kao da je napadač, a zapravo je žrtva”, zaključuje Drobnjak.

Do sada osim je Drobnjaka, saslušano svega nekoliko osoba na koje je on ukazao da bi mogle biti povezane sa paljenjem njegovog auta.

Predrag NIKOLIĆ
Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Trgovinski lanci su jedni od najvećih poslodavaca u Crnoj Gori, zapošljavaju oko 40.000 radnika. Prošle godine su zabilježili rast od 15 odsto u odnosu na 2022. i ostvarili ukupni prihod od skoro milijardu eura, a profit 33 miliona. Banke su još bolje poslovale i ostvarile skoro duplo bolji rezultat nego 2022, sa profitom od 146 miliona eura. Mediji su daleko od ovih rekorda ali i oni statistički nijesu zabilježili gubitak u prethodnoj godini. Ogromni profiti ipak nisu dovoljni da poslodavci putem granskih kolektivnih ugovora regulišu prava radnika u ovim djelatnostima.

Od promjene vlasti, radnici su vidjeli boljitak od projekta Evropa sad kojima su povećane minimalne zarade na 450 eura, povećane su i zarade zaposlenima u javnom sektoru, unaprijeđen je zanemareni dio socijalne politike kroz besplatne udžbenike, dječje dodatke, naknade za majke sa troje i više djece.

Prosječna plata koja je u decembru 2019. iznosila 520 eura, povećala se za 58 odsto i iznosi 825 eura. Međutim zbog inflacije i rasta cijena, kupovna moć nije puno poboljšana.

Od početka 2020. do marta 2024. godine, zbirna inflacija, prema podacima Monstata, iznosila je 31 odsto dok je, za isti period, rast cijena hrane bio 45,7 odsto. Realna vrijednost zarade je tako povećana za 27 odsto, a ako bi se koristio rast cijena hrane, realni rast zarada i standarda prosječnog građanina bio bi oko 13 odsto.

Daleko od ovog prosjeka je oko 60 hiljada zaposlenih koji primaju  minimalnu platu od 450 eura, a gotovo isto toliko zaposlenih primaju zaradu u iznosu između minimalne i prosječne .

Čak i prema Monstatu, minimalna plata nije dovoljna da podmiri  vrijednost minimalne potrošačke korpe koja je  830 eura. Iz USSCG obračunavaju realnu, tzv. sindikalnu potrošačku korpu koja iznosi 1.900 eura. Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2024. godine bilježi rast od 50 eura u odnosu na četvrti kvartal 2023. godine.

Iz USSCG poručuju da jednoj četvoročlanoj porodici za zadovoljenje osnovnih životnih potreba nijesu dovoljne ni dvije prosječne zarade budući da sindikalna potrošaka korpa iznosi 1.900 eura.

Jaz između bogatih i siromašnih u Crnoj Gori je konstantno velik. U riziku od siromaštva je skoro svaki četvrti stanovnik – 22,6 odsto, a 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihodovalo je u prosjeku šest puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom.

Iako je zvanično nezaposleno 40.000 stanovnika Crne Gore, u turizmu od kojeg živimo svake godine nedostaje radnika. Procjene za ovu sezonu govore da je potrebno preko 300.00 sezonaca. Oni uglavnom dolaze iz regiona Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, ali posljednjih godina zapošljavaju se i radnici iz Moldavije, Nepala, Indije, Indonezije…

Ideja o stimulisanju radne snage i uvođenju ,,stalnih sezonaca”, koja se već nekoliko godina primjenjuje u Hrvatskoj, još uvijek je samo ideja. Platu ,,stalnim sezoncima, preko zime obezbjeđuje država, a poslodavac je obavezan da ih naredne godine ponovo primi na posao.

Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine.

Da neće ići na bolje predviđaju i u međudržavnom tijelu koje promoviše saradnju i EU integracije u regionu – Savjetu za regionalnu saradnju (RCC). ,,Petina stanovništva Zapadnog Balkana živi u inostranstvu, a prema najnovijim podacima Balkan barometra, 71 odsto mladih iz našeg regiona razmišlja da napusti svoj dom i preseli se u inostranstvo”, izjavila je generalna sekretarka RCC-a Majlinda Bregu.

,,Vi nemate stabilne ugovore o radu, imate prekovremeni rad, nemate slobodan dan u sedmici i ako imate, to je svaki drugi vikend. Vi nemate puni godišnji odmor ili ga uopšte nemate. Vi ne možete koristiti slobodan dan u dane praznika, znači jednostavno nema ravnoteže između privatnog i poslovnog života. Zbog te situacije ljudi jednostavno traže ono što očito mogu da dobiju kad izađu iz naše države”, izjavio je Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata.

Kako radnika nema ,a oni koji hoće da rade treba platiti, poslodavci se dovijaju na razne načine. Tako svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prvih deset firmi po visini prihoda, a koje imaju po jednog radnika, ostvarili su zajedno 311 miliona eura Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona eura. Poreska uprave ove firme ne smatra unaprijed sumnjivim, ali se posebno prate ukoliko dođe do određenih sumnjivih transakcija ili postupaka.

Uoči Praznika rada, Vlada je odlučila da uplati jednokratnu pomoć od 1,1 milion radnicima Instituta dr Simo Milošević u Igalu i time preduprijedi štrajk. Još uvijek protestuju bivši radnici nekadašnje fabrike obuće Košuta zbog devet neisplaćenih zarada, na koje čekaju više od 28 godina. Bivši radnici zahtijevaju isplatu devet neisplaćenih zarada prijavljenih 1996. na dan stečajnog postupka, u vrijednosti od 2,8 miliona eura.

Bivši radnici Radoje Dakića dočekali su pravdu, ali u Strazburu. Evropski sud za ljudska prava naložio je državi da isplati određena sredstva po predstavkama bivših radnika „Radoja Dakića“. Naknadu čeka 736 bivših radnika kojima će država morati da isplati po 2.000 eura, ukupno oko 1.472.000 eura.

I dok radnici i ostalo građanstvo čekaju ispunjenje predizbornog obaćanja povećanja plata putem programa Evropa sad 2, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja obećavaju da se do kraja godine može očekivati uvođenje sedmočasovnog radnog vremena.

Ako se ispune obećanja, sledeći Praznik rada dočekaćemo sa većim platama, sedmočasovnim radnim vremenom i još manjim brojem radnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNA GORA I GENOCID U SREBRENICI: Rezolucija o nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Upornost negatora genocida u Srebrenici svjedoči kako se i aktuelna priča o rezoluciji UN ne tiče samo onoga što se desilo u BiH u ljeto 1995. Jednako tako ona je usmjerena na pitanje naše budućnosti

 

 

Prijedlog Rezolicije UN o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici nanovo je uzburkao duhove u regionu.

Podrška tom dokumentu je dug prema prošlosti i zalog za budućnost, cijeni većina sa prostora bivše SFR Jugoslavije.  BiH, Slovenija, Sjeverna Makedonija i Hrvatska našle su se među kosponzorima Rezolucije koju su Skupštini UN predožile Njemačka i Ruanda. Kosovo, koje nije član UN, takođe je podržalo usvajanje Rezolucije.

Srpski zvaničnici protive se Rezoluciji i vode kampanju protiv njenog usvajanja, insistirajući da se u Srebrenici nije dogodio genocid.  Intenzivno lobiraju protiv njenog usvajanja uz tvrdnju da je “usmjerena protiv srpskog naroda”, iako se u tekstu Rezolucije ne pominju ni jedan narod ili država. Insistira se na procesuiranju nekažnjenih zločinaca, osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenih zločinaca.

Crna Gora je  po običaju podijeljena. Nekako iz druge ruke,  prije nekoliko dana,  dobili smo dojavu  o tome kako će se držati zvanična Podgorica prilikom glasanja u UN. Tokom Spajićeve posjete Njemačkoj, Milan Nič,  jedan od njegovih sagovornika,  objavio je kako im je crnogorski premijer saopštio da će njegova Vlada podržati Rezoluciji, ali je neće kosponzorisati.

Još od aprila ovamo  brojni poredstavnici civilnog sektora tražili su od zvaničnika da se izjasne.  “Budući da se podrazumijeva da će Crna Gora glasati za Rezoluciju, smatramo da treba da učini i korak više i pridruži se grupi od trenutno 18 država svijeta koje su je kosponzorisale i koje razumiju važnost izgradnje mira”, navodi se u inicijativi tridesetak NVO upućenoj premijeru Miloju Spajiću sredinom aprila. Od tada se broj potpisnika višestruko uvećao (stotinjak udruženja i NVO i više od 300 pojedinaca). Pošto Vlada nije reagovala uslijedile su dodatne reakcije.

“Veoma smo zabrinuti zbog oklijevanja da se Vaša Vlada bavi ovim pitanjem. Crna Gora je trebalo da među prvima objavi da sponzorstvom ove rezolucije na međunarodnoj sceni pokazuje raskid s ratničkom i zločinačkom politikom devedesetih i da je spremna da svojoj djeci i budućim generacijama obezbijedi trajni mir”, navedeno je u saopštenju HRA, jedne od NVO koje su inicirale obraćanje Spajićevom kabinetu.

Tu je bilo i podsjećanje da je Skupština Crne Gore već usvojila dvije odluke koje se tiču pogubljenja više od 8.000 civila u Srebrenici 1995. Deklaraciju o prihvatanju rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici iz 2009. i Rezoluciju o genocidu o Srebrenici iz 2021., za koju je glasala većina od 55 poslanika, dok je 19 bilo protiv, uz sedam uzdržanih.

Vlada je nastavila da ćuti.    Članice vladajuće koalicije počele su pojedinačno izjašnjavanje o dokumetu UN-a. SNP, NOVA i DNP ostale su dosljedne politici negiranja genocida u Srebrenici. Demokrate se nijesu izjašnjavale, dok je iz poslaničkog kluba Spajićevog PES-a stiglo saopštenje u kome se kaže kako oni “poštuju sve rezolucije koje su usvojene u parlamentu”. Ali, “ne podržavamo da se zbog odgovornosti bilo kog pojedinca imputira odgovornost bilo kom narodu. Apsolutno smo protiv korišćenja ove teme u dnevno-političke svrhe, jer se radi o pitanju koje otvara rane prošlosti.”

U najboljem slučaju, dalo bi se zaključiti da poslanici najbrojnijeg poslaničkog kluba unutar vladajuće koalicije u Skupštini Crne Gore nijesu informisani o aktuelnoj Rezoluciji UN. Pošto se u njoj upravo insistira na individualnoj odgovornosti zločinaca. Reklo bi se da nisu baš upoznati ni sa tokovima ovdašnje istorije.  Ne jednom se pokazalo da ćutanje o zločinima učinjenim iz nacionalne i vjerske mržnje, pod izgovorom “neotvaranja rana prošlosti”, može dovesti samo do društvene infekcije. A nikako do zacjeljivanja i ozdravljenja.

Predsjednik Jakov Milatović je,  reagujući na inicijative NVO oko odnosa prema rezoluciji o genocidu u Srebrenici  poručio:   “Crna Gora ima državni stav. Da li je vlada promijenila mišljenje u odnosu na državni stav, to je pitanje za vladu.”

Pošto su stranci objelodanili kakav će stav  imati naša država prilikom glasanja u UN, premijer Spajić se nije oglašavao. U priču su se žestoko uključili predsjednik parlamenta Andrija Mandić i predsjednik RS Milorad Dodik.

 “Najava crnogorskog premijera da će podržati rezoluciju o Srebrenici je moralno, politički i istorijski katastrofalna”, ocijenio je Dodik. Mandić je priču nadogradio  porukom da bi glasanjem za rezoluciju UN, Crna Gora okrivila cijeli srpski narod. “Crna Gora da nije imala poštovanje, tradiciju, svoj ponos i dostojanstvo, danas ne bi ni postojala”, lamentirao je predsjednik parlamaneta.  Pri tom je ispoljio razumijevanje za Spajićeve nevolje, jer se on,kako reče, nalazi pod velikim pritiskom međunarodnih partnera i dijela crnogorske javnosti.

Mnogo je licemjerja na raznim stranama, na namjoćnijim adersama svijeta,  kada je u pitanju  strašna sudbina Srebrenice. To zaslužuje posebnu priču. Ovdje se bavimo nama. Ignorišući činjenice o genocidu u Srebrenici, relativizujući odluke Skupštine Crne Gore, izvrćući rezultate prošlogodišnjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, Mandić se ponovo stavio na čelo onih koji pokušavaju prekrojiti istoriju 90-tih. Njihova dosljednost u tretmanu  žrtava i egzekutora svjedoči kako se aktuelna priča o Srebrenici ne tiče samo onoga što se desilo 1995. godine u Bosni i Hercegovini.  Isto je toliko  usmjerena na pitanje budućnosti Crne Gore i njenih građana.

Nikada nije na odmet ponoviti: nakon osvajanja Srebrenice, zaštićene zona UN, pripadnici vojnih i paravojnih jedinica Republike Srpske ubili su više od 8.000 civila, muškaraca i dječaka. Za te zločine je, do sada, osuđeno oko 50 osoba na više od 700 godina zatvora.

Međunarodni sud pravde presudio je da je u Srebrenici počinjen genocid, a da su ga počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba.  Srbija je, navodi se u presudi, odgovorna zato što nije spriječila geniocid.

A mogla je. To znamo i bez Haga.

 

Finalni tekst Rezoluciji UN

Finalni prijedlog Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici usaglašen je i predat predsjedniku Generalne Skupštine Ujedinjenih nacija, saopštio je  ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija u četvrtak ujutru. Uz navođenje dijela dokumenata koja su poslužil kao osnov za njeno predlaganje,  Rezolucijom se:

  1. Odlučuje da 11. jul proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. koji će se obilježavati svake godine.
  2. Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao istorijskog događaja i poziva države članice da očuvaju utvrđene činjenice, uključujući i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajućih programa, takođe u znak sjećanja, u cilju sprječavanja poricanja i iskrivljavanja činjenica, te pojave genocida u budućnosti.
  3. Takođe bez rezerve osuđuje radnje koje veličaju osuđene od strane međunarodnih sudova za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući one odgovorne za genocid u Srebrenici.
  4. Naglašava važnost završetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i prema njima dostojanstvenog pokopa i poziva na nastavak procesuiranja počinitelja genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom.
  5. Poziva sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, kako je primjenjivo, i međunarodnom običajnom pravu o sprječavanju i kažnjavanju genocida uz dužno poštovanje relevantnih odluka ICJ-a.
  6. Traži od Generalnog sekretara da uspostavi program informisanja pod nazivom Genocid u Srebrenici i UN, počevši sa svojim aktivnostima i pripremama za 30. godišnjicu 2025. godine, i dalje traži od Generalnog sekretara da skrene pažnju na poštovanje ove rezolucije od strane svih država članica i organizacija sistema UN.
  7. Poziva sve države članice, organizacije sistema UN, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne sudionike da obilježavaju Međunarodni dan, uključujući posebna obilježavanja i aktivnosti u znak sjećanja i počast žrtvama genocida 1995. godine u Srebrenici, kao i odgovarajuću edukaciju i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.

 

Apel bez odjeka

Četrnaest organizacije za zaštitu ljudskih prava iz Srbije pozvale su Vladu i predsjednika Srbije da podrže Rezoluciju UN..

Potpisnici apela, među kojima su Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), Komitet pravnika za ljudska prava (YUCOM), Beogradski centar za bezbednosnu politiku (BCBP) i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji pozvale su vlasti u Beogradu da “prekinu s praksom slavljenja osuđenih ratnih zločinaca, poricanja zločina, žrtava i presuda međunarodnih sudova”.

“Time bi Srbija napravila odlučan korak prema pomirenju u regionu”, zaključili su. Apel je ostao  bez odjeka

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

 

 

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Prije nego što sebi zamjerite kako ste mogli propustiti tako važne informacije, evo šta na istu temu kaže premijer: “Javnost će biti blagovremeno obaviještena koliko će biti korigovani doprinosi za penzije”. Dakle, da li smo upoznati, ili ćemo to tek biti, sa zakonskim promjenama koje će i te kako uticati na našu finansijsku budućnost?

Premijer i ministar se, izgleda, slažu kako će osnovne smjernice o reformi sistema penzionog osiguranja dati vladina fiskalna strategija. Ali različito govore o tome kada ćemo biti u prilici da vidimo taj dokument. Fiskalnu strategiju vlada će usvojiti, najavljivao je Spajić krajem prošle godine, u prvom kvartalu (januar-mart) 2024. Onda se korigovao, obećavajući kako će fiskalna strategija biti usvojena u aprilu. Prošle nedjelje ministar finansija saopštava novi termin za usvajanje. –jun.

“Kroz fiskalnu strategiju, koju ćemo kao dokument predstaviti Skupštini na kraju drugog kvartala, predviđeni su normativi i zakonski okviri. Sve izmjene koje su planirane u ovoj godini će biti potkrijepljene i tu jasno definisane”, kazao je Vuković. Kao  dobru vijest, naglasio je da se o sadržini tog dokumenta, baš kao i o program Evropa sad 2, razgovaralo sa partnerima iz svijeta međunarodnih finansija.

“MMF nam je bio u gostima u februaru i imali smo dvije nedjelje intenzivnih razgovora o svim izazovima u Crnoj Gori i rješenjima koja (vlada) želi da ponudi građanima”, naveo je pokušavajući da razuvjeri sumnjičave: “Podsjetiću, kada je bila realizacija programa Evropa sad 1, takođe je postojala određena skepsa da taj program neće uspjeti…”.

Da se prisjetimo tih intenzivnih razgovora o rješenjima koje vlada želi da ponudi građanima. “Misija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) nije vidjela program Evropa Sad 2 pa ne možemo detaljnije da ga komentarišemo”. Ovo je, na kraju posjete Podgorici, novinarima rekao  šef Misije MMF za Crnu Goru Srikant Seshadri. Prisutni zvaničnici Vlade i CBCG nijesu imali primjedbi, mada izrečeno baš i ne zvuči kao podrška bučno najavljivanoj Evropi sad 2 (premijer je nedavno pomenuo i Evropu sad 3).

Može biti da je ministar finansija napravio lapsus govoreći o podršci koje, suštinski, nema. Ali to nije bila jedina “nepreciznost” tokom njegovog intervjua u Vašingotonu. Na pitanje o inflaciji i njenim posljedicama “po džepove građana”, Vuković odgovora kako je “inflacija  u februaru bila na nivou 4,5 odsto i ona je u silazećem trendu”. Međutim, na opasku novinara “čini mi se da je u tom martu bio rast od 5,5 odsto”, ministar – promijeni temu. Nije, izgleda,  očekivao da će sa druge strane Atlantskog okeana insistirati na detaljima tipa da li inflacija u Crnoj Gori raste ili opada.

Problem je zašto vjerovati Vladi, kada je većina obećanog još obavijeno velom tajne i neizvijesnosti. Čak bi i obećanje da će fiskalna strategija, kao svojevrsna mapa puta najavljenih reformi, biti u Skupštini  krajem juna mogli posmatrati u poprilično problematičnom kontekstu.

Naime, prvo (proljećno) redovno zasjedanje parlamenta traje do kraja jula. A jesenje, drugo, počinje prvog radnog dana u oktobru. Poslanici  će biti u ozbiljnom cajtnotu ukoliko Vlada bude insistirala da se ponuđena reformska dokumenta i propisi, koji će u Skupštinu – valjda – stići krajem juna,  usvoje do ljetnjeg raspusta. U tom slučaju, skoro pa da neće biti vremena ni za formalnu javnu raspravu a kamo li za ozbiljnu i detaljnu analizu vladinih namjera.

Opet, ostavili  se sav  posao za jesen, u pitanje dolaze rokovi za ispunjenje obećanja koja su tadašnjim čelnicima pokreta Evropa sad donijela funkcije predsjednika države i premijera, a njihovom poslaničkom klubu poziciju najbrojnijeg u Skupštini.   To bi svakako bila manja šteta nego da se  ozbiljna pitanja rješavaju preko koljena.

Izvršne vlasti u Crnoj Gori nijesu jedine koje insistiraju na reformi postojećeg sistema penzionog osiguranja. Čitava Evropa govori o tome već par decenija. Kod nas je, međutim, malo teže pohvatati šta je stvarni naum vlasti.  Zajednički problem svih država sljedbenika penzionog osiguranja po sistemu međugeneracijske solidarnosti proizvod je smanjenog broja onih koji pune PIO kasu (natalitet, izmještanje industrije…) i produženje životnog vijeka penzionera. Države su prinuđene izdvajati sve veća sredstva kako bi nadomjestile manjak prikupljenog novca. Alternativa – da se buduće penzije umanje u odnosu na prosječne plate, ocijenjena je kao nepoštena prema onima koji su penziju  zaradili nekadašnjim izdvajanjima u fond. Pa tako i neprihvatljiva.

Njemačka vlada planira da za nekoliko procenata podigne stope doprinosa za penzijsko osiguranje i, istovremeno, obezbijedi velike količine novca koje bi država investirala u ime penzionih fondova. Tako bi oni, na ime očekivanih prinosa i dividendi, dobili dodatna sredstva za isplatu penzija.

Drugu priču imamo u Crnoj Gori. Vlast insistira na reformi penzionog sistema. Ali, kao osnovni motiv ne navodi smanjenje budžetskih davanja za namirenje troškova Fonda PIO. Ona, istina, od prošle godine i nijesu ekstremno velika. Ovdje se kao glavni razlog reforme navodi namjera da se povećaju plate. Ili se tako predstavlja javnosti.

Ispada da ćemo penzioni sistem unaprijediti tako što ćemo povećati dotacije Fondu PIO novcem koji se u državnu kasu sliva po nekom drugom osnovu (porezi, akcize…). Istovremeno ćemo smanjiti procenat doprinosa koji za penziono osiguranje plaćaju zaposleni i njihovi poslodavci.Sve to, kaže premijer, neće uticati na sadašnje penzije ili na one u doglednoj budućnosti.

Teško je zamisliti  održiv sistem koji bi  funkcionisao na taj način, bez stalnih dotacija (kredita) sa strane. Problemi se čine izgledni i sa aspekta javnih i iz perspektive ličnih finansija. U najgorem slučaju država bi se mogla naći pred bankrotom (svjež je primjer Grčke) dok bi penzioneri, prije budući nego sadašnji, umjesto očekivanih primanja za koje su decenijama izdvajali, treće doba mogli dočekati sa staračkim naknadama. To je  ljepši naziv za socijalnu pomoć.

Ima, ipak, afirmisanih društvenih analitičara koji ne odbacuju naznačenu ideju Milojka Spajića i Vlade. “Ako bi građani sami odlučivali đe će i što će činjeti sa svojim novcem, ako bi sami plaćali zdravstveno osiguranje, sami kreirali svoj penzioni fond, možda bi ovo društvo bilo pravednije i bogatije”, piše Ljubo Filipović. “Ako želimo da napredujemo, da budemo bogato društvo, treba da budemo spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Ako napravimo taj korak napravićemo od političara ne gospodare, nego sluge… Ali do toga je dug put i na tome treba raditi.”

Na tome treba raditi. Možda je to ključna teza priče o budućoj penzionoj reformi. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme,  ona može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Odgovorno osmišljena, pažljivo pripremljena i brižljivo provedena – od neophodne finansijske infrastrukture do edukacije građana i kontrole svih aktera – nudi priliku.

Samo je još mnogo nepoznatih u tom rebusu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo