Povežite se sa nama

MONITORING

PREDIZBORNA ČISTKA MEDIJSKOG PROSTORA: Minut, dva

Objavljeno prije

na

Dešava se – očekivano. Nakon što je Administrativni odbor Skupštine predložio, a parlament izglasao smjenu reditelja Nikole Vukčevića iz Savjeta RTCG, nastavljena je čistka nepodobnih iz upravljačkih medijskih tijela. Ove sedmice Odbor je predložio parlamentu da razriješi i Darka Ivanovića iz Savjeta Agencije za elektronske medije (AEM).

Ivanović je pred Administrativnim odborom ponovio da on ne krši zakon kako to tvrdi Agencija za sprečavanje korupcije (ASK), i ocijenio da se ne može oteti utisku da iniciranje njegove smjene ima veze sa njegovim zalaganjem da se privremeno oduzime dozvola za rad Pink Montenegru, zbog grubih kršenja programskih standarda.

ASK je donijela odluku da je Ivanović prekršio zakon jer kao član Savjeta nije napustio funkciju u privrednom društvu Agencija medija N – Gage. Ivanović je poslanicima na Administrativnom odboru predočio, kod notara ovjerena dokumenta CRPS-a, da se odjavio kao ovlašćeno lice iz te kompanije. Nije pomoglo.

Jedno je sigurno. Demokratska partija socijalista i njen šef Milo Đukanović željeli bi ne da Pink M ne bude ukinut, nego da svi mediji liče na Pink M – ružičastu televiziju poznatu po minutima-dva i prljavim obračunima sa njegovim kritičarima. Na kojoj je najnezgodnije pitanje koje se može postaviti dvodecenijskom vođi zemlje koja je prošla ratove, ekonomske pohare, brojne afere i izborne krađe – Hoćete li se kandidovati za predsjednika?

Da je vlast krenula u predizbornu čistku medijskog prostora, pokušavajući prvenstveno da povrati punu kontrolu nad javnim servisom, važnim mehanizmom za izborne ,,pobjede”, jasno je od samog starta, kada je ASK na osnovu anonimnih prijava pokrenula postupke protiv članova savjeta RTCG i AEM-a iz civilnog sektora koji nijesu naklonjeni vlastima, dok istovremeno ne reaguje na mnoge javne dojave i novinarska istraživanja o visokim funckionerima vlasti koji krše zakone. Zbog toga što ne dira funkcionere vlasti, ovih dana Agencija trpi i kritike Evropske komisije. U međuvremenu, više je detalja potvrdilo tezu da su procesi protiv predstavnika civilnog sektora u upravljačkim organima RTCG i AEM-a tek dio scenarija da vlast pred izbore namjerava da osvoji medijskog prostora što se osvojiti može.

Tako je recimo na mjesto Predraga Mitrovića koji je još prije odluke Agencije podnio ostavku na članstvo u Savjetu RTCG, predložen Slobodan Pajović, dugogodišnji direktor Luke Bar i odbornik DPS-a u Baru. On je navodno, prije nekoliko dana, podnio ostavku na to mjesto, ali se njegovo ime i dalje nalazi na sajtu odbornika barskog parlamenta. Njegovo ime se nalazi i na spisku odbornika na sajtu DPS-a. Zakon jasno propisuje da odbornici i poslanici ne mogu biti članovi Savjeta RTCG.

,,Do sada makar su u rukavicama slali neke svoje ljude. Sada oni svoje zaposlene činovnike i odbornike šalju otvoreno u Savjet RTCG”, prokomentarisala je predlog da Pajović bude član Savjeta direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Milka Tadić-Mijović. ,,Ovo brutalno čišćenje nam govori o strahu kako će se završiti predsjednički i izuzetno značajni izbori u Podgorici. DPS ne želi apsolutno nikakva iznenađenja”, ocijenila je.

Da se radi o ,,sramnim postupcima” Administrativnog odbora i namjeri vlasti da zauzme medijski prostor pred izbore, ocijenili su i u opozicionim SDP I URA.

Marta Šćepanović, poslanica DPS-a u Administrativnom odboru, ne vidi ništa sporno u Pajovićevoj kandidaturi. ,,Može se na javni poziv javiti svako, nijesu mu suspendovana Ustavom zagarantovana prava, ukoliko je neko odbornik DPS-a, ili bilo koje druge partije”. Ona istrajava u tvrdnjama da nema progona kritičara, već da su postupci koje je protiv kritičara pokrenula ASK na čijem se čelu nalazi Sreten Radonjić, blizak prijatelj premijera Duška Markovića, a koje je finiširao Administrativni odbor pun depeesovaca – tek vladavina prava. O depees vladavini prava ovih dana izjasnila se Evropska komisija, uz upozorenje da institucije, posebno ASK, moraju pokazati autonomnost i otklon od vlasti. Te ocjene, Radonjić je prokomentarisao ,,prenaglašenim i selektivnim odlomcima” medija. EK se osvrnula i na RTCG, porukom da se javnom servisu mora obezbijediti nezavisnost. Uzalud. Ako Radonjić i Luiđ Škrelja nastave sa ,,vladavinom prava” Dnevnik RTCG će se bez sumnje pretvoriti u – minut, dva.

O namjeri vlasti govori i selektivna primjena, odnosno selektivno kršenje zakona u slučaju Savjeta RTCG. ASK je tako vodila postupke protiv gotovo svih članova Savjeta, ali je parlamentarni Administrativni odbor odlučio da pokrene razrješenje tek nekih od njih. Slučajno, baš onih koji su kritički nastrojeni.

Tako se na sajtu Agencije vidi da je ta institucija donijela odluke da su zakon prekršili, ne prijavivši imovinu – Perko Vukotić, Mimo Drašković, Vladimir Pavićević i Dragana Tripković. Trenutno se osim smjene Vukčevića, očekuje da će uskoro biti pokrenut još samo postupak za razriješenje Gorana Đurovića, kojeg režimski mediji već duže označavaju najvećim ,,problemom”. O ostalima ni riječ. Iako bi i njihova razrješenja bila nezakonita, postavlja se pitanje zašto se o njima i ne govori. Da li zbog toga što je smjena dvojice nepodobnih dovoljna da se povrati puna kontrola nad RTCG, izgubljena u vrijeme Vlade izbornog povjerenja i uslišenih zahteva opozicije da se smijene neki ključni kadrovi vlasti u RTCG?

Goran Đurović za Monitor kaže da članovi Administrativnog odbora zajedno sa Pink M televizijom uporno obmanjuju javnost, tvrdeći da su on i pojedini sadašnji članovi Savjeta RTCG u sukobu interesa, zbog čega ih treba razriješiti. On ukazuje da je ASK u svojim odlukama utvrdila da nije bilo sukoba interesa i da članovi Savjeta RTCG nisu podredili javni interes privatnom, odnosno da nijesu prekšili član 26 Zakona o RTCG koji propisuje sukob interesa.

U odluci ASK u njegovom slučaju, navodi se da je Đurović kao član Savjeta prekršio član11 i član 13 Zakona o sprečavanju korupcije.

,,Proizvodnja povrća ili nedostavljanje imovinskih kartona nisu razlog zbog kojeg se članovi Savjeta RTCG mogu razriješiti. Ukoliko Administrativni odbor želi da poštuje zakon onda nema govora o bilo kakvom pozivanju članova Savjeta RTCG na izjašnjavanje jer se na izjašnjavanje mogu pozvati samo kada se konstatuje sukob interesa i započne postupak razrješenja. U slučajevima kršenja članova 11 i 13 Zakona o sprečavanju korupcije, i člana 23 koji se odnosi na podnošenje izvještaja o prihodima i imovini nema osnova za pokretanje postupka razrješenja”, kaže Đurović i podsjeća da Zakon o sprečavanju korupcije ne sadrži normu kojom se stavlja iznad drugih propisa uključujući Zakon o RTCG I na osnovu kog su članovi Savjeta izabrani.

,,Jasno je svima da niko od članova Savjeta RTCG ne krši član Zakona RTCG o konfliktu interesa koji jedino može biti osnov za razrješenje”, kaže Đurović. ,,Kao mnogo puta do sada situacija je potpuno jasna i ovdje se ne radi o poštovanju propisa već o namjeri da se na brutalan način, nezakonitim razrješenjima i smjenama povrati partijska kontrola nad javnim servisom”, zaključuje on.

Da neće tako lako pustiti javni servis vlast pokazuje od ranije. Parlamentarna većina više puta mijenjala je zakone koji se odnose na javni servis, kako bi Savjet RTCG skrojila po svojoj mjeri. Dok su u tom tijelu sjedjeli naklonjeni režimu, a u očitom konfliktu interesa, to nije smetalo nikom. Izmjenama zakona, RTCG je vraćena i na teret budžeta, nakon što je učinjeno sve da formula po kojoj se RTCG mogla finansirati na nezavisnije načine ne uspije. Nakon što je privremeno izgubila punu kontrolu nad svojom Bastiljom, imperija je sad uzvratila udarac.

I ne radi samo na državnom, već i na lokalnom nivou. Opet po anonimnoj prijavi ASK je utvrdila ovih dana i da je novinar Tufik Softić, v.d direktora Radio Berane – u sukobu interesa. Prema Agenciji, sporno je što je njegova supruga odbornica SNP-a u lokalnoj skupštini, kao i to što nije prijavio imovinu kao javni funkcioner.

Odmah nakon što je upozoren da krši propise, Softić je prijavio imovinu a njegova supruga je podnijela ostavku na odborničku funkciju. Softić za Monitor objašnjava da mu prijava Agencije liči na pritisak. On kaže da je Agencija pokrenula postupak po anonimnoj prijavi nekoliko dana prije nego što je on dobio državu u sporu vezanom za napad na njega iz 2007.

,,Čitav život se borim protiv korupcije i sada su mene optužili za nju. Prijava je došla dvije godine nakon što sam imenovan za vd direktora, a istog dana kada su raspisani izbori u Beranama. Pink i drugi dobro obaviješteni mediji to prenose. Čini mi se da im je cilj da me smijene sa mjesta direktora radija prije lokalnih izbora”, kaže on.

Nijesu RTCG i lokalni javni servisi jedini medijski prostor koji režim želi da drži pod kontrolom. Tajkuni prijatelji vlasti koji mimo svake logike osnivaju medije naklonjene režimu i u službi prljanja kritičara, raspodjela javnih fondova tako da se osnaže upravo takvi mediji, tužbe, batine, paljenja imovine, samo su neki u bogatom spektru pokušaja vlasti da pod kontrolu stavi i privatne medije koji joj se već dugo ne daju. Tu je i gajenje atmosfere nekažnjivosti napada na kritički nastrojene novinare, što je posebno apostrofirala EK u najnovijem tzv. non paper izvještaju o napretku u poglavljima 23, 24, upozoravajući da nema napretka u istragama napada na novinare. Ali se zato napreduje u represiji (vidi box) .

Možda će u narednom Izvještaju EK o napretku Crne Gore pisati baš tako – napredovali u medijskom mraku.

NAPADI NA NOVINARE
Napredak represije

Ne samo da nema rezultata u istragama o napadima na novinare u Crnoj Gori, na šta je nedavno upozorila i EK, nego novinari sve češće postaju žrtve – policijskih istraga.

Novinaru Vladu Otaševiću je nakon prijetnji smrću i psovki, koje mu je uputio Velizar Marković, premijerov brat, oduzet telefon uz objašnjenje da će biti poslan u Forenzički centar na vještačenje. Vještačenje traje puna tri mjeseca.

,,Ni nakon tri mjeseca ne znam gdje se nalazi telefon koji su mi službenici CB Podgorica oduzeli još 14. septembra. Niko me mjesecima nije zvao ni iz policije, a ni iz tužilaštva”, kaže za Monitor Vladimir Otašević.

On kaže da nije iznenađen dosadašnjim postupanjem državnih organa u predmetu u kome treba da bude procesuiran premijerov brat: ,,Odgovorni u policiji i tužilaštvu kao da se utrkuju ko će više i bolje da prevari zakon ne bi li pokazali šefovima koliko su beskrupulozni i time sebi otvorili put do napredovanja u karijeri”. Otašević najavljuje da će ove nedjelje uputiti dopis policiji i tražiti da mu vrate telefon, te objasne zašto ga sve ovo vrijeme nisu zvali da u njegovom prisustvu izuzmu snimak prijetnji.

Društvo profesionalnih novinara i Sindikat medija upozoravali su da su istražni organi na ovaj način ugrozili Otaševićeve izvore. Savjet za građansku kontrolu policije je zaključio da su policajci postupili nezakonito i neprofesionalno kad su Otaševiću oduzeli privatnost i službene podatke. ,,Taj zaključak mi ostavlja prostor da u narednom periodu preduzmem druge zakonom dozvoljene radnje kako takvo postupanje policije ne bi ostalo nekažnjeno, što bi počinioce sa značkama ohrabrilo da nastave sa nezakonitom praksom”.

O policijskoj zabrinjavajućoj najnovijoj praksi ilustrativno svjedoči i slučaj novinara Miroslava Drobnjaka. Njemu je 11. oktobra ove godine ispred porodične kuće u Pljevljima zapaljen auto.

Da je požar namjerno podmetnut konstatovano je u nalazu Radovana Popovića, sudskog vještaka iz oblasti zaštite od požara, eksplozija i eksplozivnih sredstava.

O rezultatima nalaza vještaka Drobnjak je obaviješten tek 17. novembra. A u međuvremenu niko nije saslušavan, niti je preduzeta bilo koja radnja koja bi vodila ka rasvjetljavanju ovog događaja. Zbog toga se Sindikat medija 22. novembra obratio Savjetu za građansku kontrolu rada policije sa zahtjevom da provjeri primjenu policijskih ovlašćena u ovom slučaju. Na osnovu zahtjeva Savjeta Drobnjaka su 29. novembra pozvali u pljevaljsku policiju.

Drobnjak za Monitor priča da ga tokom saslušanja skoro i nijesu pitali o paljenju auta, već su mu postavljali pitanja koja se odnose na njega i njegovu porodicu: ,,Sve neka privatna pitanja,što me je začudilo jer ako su došli po zahtjevu Savjeta za građansku kontrolu rada policije pretpostavljao sam da su trebali da ispitaju je li policija do sada radila svoj posao kako treba i ima li napretka u istrazi o paljenju auta. Nije mi bilo jasno kakve veze sa požarom i radom policije ima moja porodica”.

A onda su Drobnjaku inspektori pokazali poligraf, pitali ga da li je čuo za tu spravu, i izrazili želju da ga podvrgnu poligrafskom ispitivanju. Nijesu mu objasnili da to može da odbije.

,,Ja sam, kroz svoj posao, znao da sam mogao da odbijem poligraf, iako mi to nisu rekli. Isto tako sam znao da on nije dokaz na sudu. Stavili su papir ispred mene i rekli evo da potpišeš. Ja sam mogao reći neću, ali sam razmišljao zašto – nemam što da krijem, nemam dosije, nikad nisam ni privođen, ni prekršajno odgovarao, ne družim se sa kriminalcima… A da odbijem odmah bih bio sumnjiv. I ja to potpišem”.

Uslijedilo je 20-ak pitanja, od kojih je samo nekoliko bilo u vezi sa požarom. Ostala su bila – drogiraš li se, jesi li kada učestvovao u prevoženju droge, imaš li kući sakrivene droge, sakrivenog oružja, putuješ li često u inostranstvo, jesi li izvršilac kakvih krivičnih djela… Jedan set i onda ponovo ista pitanja. ,,Pomislio sam da poligraf ne reaguje, jer nemam što da krijem, pa traže ponovo. Nakon toga mi pokazuju neki trik sa kartama, kažu mi da negiram koja je karta prava. Kada me pitaju da li je ta karta dama ja kažem – da, a on tada kaže „vidiš kako sada reaguje”. Pomišljam da računaju da ću sada postati napetiji i onda kreću u novi set pitanja. Opet ista pitanja., po četvrti put. Tada me počnu ubjeđivati da poligraf reaguje na pitanje da li se drogiram. Pitaju me imam li što da priznam. Ja kažem ne. Oni kreću ponovo”, priča Drobnjak.

Nakon višesatnog ispitivanja Drobnjaka su uputili kući. Za par dana imao je razgovor sa načelnikom policije, kojega je pitao za poligraf. Rečeno mu je da je to interna stvar policije, da još nije dobio izvještaj, a i kad ga dobije da mu ne može ništa reći jer je to samo za internu upotrebu.

,,Meni je bitno da javnost zna kako se postupa sa novinarima koji su žrtve i kojima je nanijeta šteta i ovo govorim nadajući se da sam posljednja osoba koju isljeđuju kao da je napadač, a zapravo je žrtva”, zaključuje Drobnjak.

Do sada osim je Drobnjaka, saslušano svega nekoliko osoba na koje je on ukazao da bi mogle biti povezane sa paljenjem njegovog auta.

Predrag NIKOLIĆ
Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo