Zašto niko više ne pominje novac zatečen krajem 2020. na računima EPCG, ni godišnju zaradu koju je trebalo da donese gašenje proizvodnje u Kombinatu aluminjuma? Baš kao ni u međuvremenu uzete kredite za investicije i održavanje likvidnosti Elektroprivrede

Ništa novo u Elektroprivredi Crne Gore, obavijestili su javnost, neki dan, iz vrha najveće državne kompanije. „U ovom trenutku nema najava, niti okolnosti koje bi ukazivale na promjenu cijene električne energije“, kazao je Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG i funkcioner NSD u razgovoru za jedan ovdašnji portal.

Da li je baš tako?

Pođimo od tvrdnje koja je postala centralna tačka komunikacije Đukanovića sa javnošću još od kako je političkim dogovorom o podjeli rukovodećih državnih funkcija po dubini, krajem 2020, imenovan za prvog čovjeka EPCG. „Pitanje cijene električne energije za nas nikada nije isključivo poslovno ili tržišno pitanje“, ponavlja i u intervjuu za Regionpress.me. „Naš cilj je da pronađemo održivu ravnotežu između stabilnog poslovanja kompanije i interesa naših kupaca“. Uz konstataciju kako se „u svakom sistemu na kraju najviše računaju rezultati“.

Pa da nastavimo sa tim što se računa. Đukanovićeva tvrdnja kako u ovom trenutku „nema najava niti okolnosti“ za skuplju struju stiže petnaestak dana nakon što je Skupština EPCG, glasovima ovlašćenog predstavnika državnog kapitala, usvojila završni račun za 2025, prema kome je Elektroprivreda prošlu godinu završila sa gubitkom jedva nešto manjim od 100 miliona eura.

Rekonstrukcija Termoelektrane tek je dio te gubitničke priče. Uz veliki rast broja stalno zapošljenih, mnoštvo penzionera angažovanih po ugovoru o djelu, razbacivanje novca na službena auta i stambene kredite za top menadžment, njihove pomoćnike, savjetnike, sekretare i sekretarice, promašene investicije (Željezara, Solar gradnja) ili one koje bi mogle donijeti profit – ali tek onda kada se za to obezbijede uslovi kojih sada nema.

Konačno, pokazalo se da novac potrošen na modernizaciju TE i kupovinu struje tokom obustave proizvodnje u Pljevljima (sve skupa približno 200 miliona eura) ne garantuje nesmetan nastavak rada postrojenja na kome počiva stabilnost ovdašnjeg sistema. Naprotiv.

U najkraćem: firme u Evropskoj uniji koje uvoze struju (ali i aluminijum, cement, gvožđe, čelik, vještačka đubriva…) od 1. januara obavezne su da plate taksu na ugljendioksid u okviru Mehanizma za prekogranično prilagođavanje ugljenika (CBAM). Kako TE nakon ekološke rekonstrukcije, nije zadovoljila postavljene ekološke standarde, na struju proizvedenu u Crnoj Gori plaća se velika taksa. A to dramatično obara njenu prodajnu cijenu.

Iz EPCG je objavljena procjena da je u prvom kvartalu ove godine, zbog primjene CBAM-a, vrijednost izvezene struje bila manja za „oko 13 miliona eura“.

Da ne idemo u detalje. Promjenu vlasti na državnom nivou i ulazak Milutina Đukanovića i NSD u vladajuću većinu EPCG je dočekala sa nekih 200 – 250 miliona eura na svojim računima. U međuvremenu su se dogodile makar dvije stvari koje su mogle povoljno djelovati na njene finansijske bilanse.

Prva je odluka Vlade (i EPCG) da Kombinatu aluminijuma, u vlasništvu Uniproma Veselina Pejovića, uskrati subvencionisanu cijenu struje. Zbog toga  su u Dajbabama ugašene ćelije elektrolize i obustavljena proizvodnja sirovog aluminjuma, dok je EPCG dobila suficit proizvodnje u odnosu na domaću potrošnju i priliku da pojača izvoz po većim, berzanskim cijenama.

Đukanović nam je tada (decembar 2020) predočio: „Ukupnu godišnju količinu električne energije KAP-u, Elektroprivreda je prodavala za 27 miliona eura, istu tu količinu električne energije trenutno na berzi EPCG može da proda za 122 miliona eura“.

Potom je napad Rusije na Ukrajinu donio novi rast cijena struje u Evropi i priliku za još veću zaradu EPCG. U početku, to se vidjelo u bilansima. Zvanično, EPCG je 2023. godinu završila sa profitom od 52 miliona, naredne je profit pao na 11, a 2025. stižemo do gubitka od 92 miliona. Dok na računima EPCG ima, navodno, samo 40 – 50 miliona.

Zašto niko više ne pominje ni novac zatečen krajem  2020. na računima EPCG, ni godišnju zaradu koju je trebalo da donese gašenje proizvodnje u Kombinatu aluminjuma. Baš kao ni u međuvremenu uzete kredite.

Razumljivo je da o tome ne govore čelnici EPCG, jer bi neko mogao postaviti pitanje njihovog (ne)rada. Enigma je, međutim, zašto na sve to ne reaguje Vlada. Već aminuje sadašnje stanje i kumuje odlukama koje bi budućnost EPCG mogla učiniti još problematičnijom.

Na sjednicu Skupštine akcionara, održanu krajem jula, kada je usvojen izvještaj o poslovanju za prošlu godinu i izabran novi Odbor direktora – i jedno i drugo uz protivljenje manjinskih akcionara – dolazila je policija. Na poziv manjinskih akcionara koji su se, zbog izrečenih uvreda i prijetnji, osjetili nebezbjedno. Između ostalog i zato što je na jednoj od prethodnih sjednica, ispred sale u kojoj je održavana, od ljudi iz pratnje predsjednika Odbora verbalno napadnut akcionar EPCG Dejan Mijović.

Vladin doprinos konfliktu između malih akcionara i predstavnika državnog kapitala ogledao se, pored ćutanja na neprimjereno ponašanje top menadžmenta i pripadnika njihovog obezbjeđenja, i u činjenici da su novi članovi Odbora direktora predloženi i izabrani bez uvida u njihove biografije.

Tako je, na primjer, stvorena nedoumica da li se mjesto u vrhu EPCG nasljeđuje po partijskoj ili po porodičnoj pripadnosti. Evo o čemu se radi:

Tahir Djonbaljaj, aktivista Demokratskog saveza Albanaca (LDSH) iz Plava koji je na izborima 2023. nastupio u koaliciji Albanski forum koju predvodi potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj, je nešto ranije izabran za člana Borda direktora EPCG. Na julskoj sjednici Skupštine akcionara EPCG Tahiru nije produžen mandat. Ali je na prijedlog Vlade za člana Borda, kao nezavisna direktorica, izabrana Rilinda Djonbaljaj Gerguri. Upućeni tvrde – njegova ćerka.

Akcionari EPCG ali i zainteresovana javnost ostali su uskraćeni za njenu zvaničnu biografiju i formalnu potvrdu te tvrdnje. Ono što se moglo saznati pretragom elektronskih baza i iz nezvaničnih izvora kazuje da je Rilinda Djonbaljaj, od oca Tahira, završila Građevinski fakultet Univerziteta u Prištini (baš kao i Tahir Djonbaljaj, bivši član borda EPCG) i da je birana za člana lokalnog rukovodstva i odborničkog kandidata LDSH za Plav i Gusinje. Opet skupa sa Tahirom Djonbaljajem. Lokalni portal na albanskom jeziku Bota sot  makar u jednom prilogu predstavlja Rilindu kao ćerku aktiviste Tahira Djonbaljaja, dok bivši član odbora direktora EPCG u imovinskim izvještajima ASK-u navodi ćerku Rilindiju.

Najbliža rodbina ili samo partijski drugovi iz iste sredine? Dok čekamo da nam Vlada razriješi tu dilemu, još jedna zanimljivost. Dan, ili možda dva, nakon što je izabran novi Odbor direktora EPCG, oni su izabrali Odbor direktora ćerke firme EPCG Solar gradnja.

U njemu, pored predsjednice Marine Jočić (partijska drugarica Milutina Đukanovića) i ostalog društva i stari/novi član Ahmet Djonbaljaj. Profesor istorije, kaže njegova službena biografija na sajtu Solara. Bez dodatnih detalja. Član lokalnog (Plav/Gusinje) rukovodstva LDSH, pronalazi pretraga elektronskih baze i novinskih tekstova. I slično pitanje: da li je Rilinda Djonbaljaj Gerguri glasala rođaka ili samo partijskog kolegu i sugrađanina?

Odgovori bi pomogli za makar djelimično razrješenje dileme da li Vlada i čelnici EPCG tom kompanijom rukovode vodeći se principima stručnosti, znanja i iskustva ili partijsko-porodičnim vezama. I ugovorenom raspodjelom plijena po dubini.

Novi Odbor direktora EPCG donio je još, kako upućeni tvrde, makar sedamdesetak odluka. Za tri smo se posebno interesovali i Bordu uputili pitanja tražeći potvrdu/demanti nezvaničnih informacija.

Tražili smo: Odluku o novom zaduženju EPCG (kod Zirat banke); Odluku o  izdavanju u (besplatan) dvodecenijski zakup dijela/slobodnih hala Željezare za potrebe Regionalnog centra za upravljanje otpadom i, kao ne najmanje važno, Odluku o izboru i imenovanju pomoćnika članova Odbora direktora EPCG. Neki su, prema našim informacijama, već imenovani.

Odgovore, do zaključenja ovog broja Monitora, nijesmo dobili (istine radi – rok nije bio predug).

U međuvremenu, na temu sadašnjosti i budućnosti EPCG oglasio se i Nebojša Medojević. Možete ga voljeti ili ne, ali on razumije ekonomiju javnih/državnih preduzeća.

„Ne povećavati cijenu dok kompanija pravi rekordne gubitke nije briga o građanima. To je pokušaj da se sakrije da je EPCG pod ovom upravom i ovom Vladom pretvorena u instrument partijskog bogaćenja i političke kontrole“, piše Medojević pa, nakon detaljne elaboracije, zaključuje kako „EPCG više nije energetska kompanija u pravom smislu – postala je žrtva korupcije, neznanja i partijskog hapšenja. I dok god se to ne promijeni, svaka odluka o stabilnoj cijeni samo produbljuje propast. Građani to već plaćaju – samo još ne znaju koliko će račun na kraju biti velik“.

Umjesto zaključka, informacija koja se ovih dana širi među zaposlenima u EPCG: pitanje je, kažu, da li će firma imati novca da u septembru isplati avgustovske plate. Iskreno, ne vjerujemo da je stanje, još uvijek, toliko dramatično. Međutim, to nije situacija sa kojim se EPCG ne bi mogla suočiti u doglednoj budućnosti.

Mnogi će tek tada shvatiti da to nije problem samo zapošljenih u elektroenergestkom sektoru već čitave Crne Gore. I onda će biti kasno.

Zoran RADULOVIĆ

Dopisnik FAZ-a je pitanjem Zelenskom – kako Njemačka može pomoći Ukrajini da ubije više ruskih vojnika – učinio uslugu ruskoj vladi. Moskva je morala da pokaže da konferenciju za štampu u Beogradu smatra neprijateljskim gestom, ali nije hjtela direktno da udari Vučića. Štaviše, ruski medijski holding Rusija danas,  napravljen specijalno za propagandističku interpretaciju inostranih događaja, objasnio je da je jedina svrha posjete ukrajinskog predsednika Beogradu da se se hvali kako je natjerao Srbiju da promijeni stranu. RT je izrazio žaljenje što je Vučić pristao da pomogne Zelenskom u širenju takve poruke, ali je to opravdao pritiskom EU

Ministarstvo spoljnih poslova Rusije oštro je reagovalo na zajedničku konferenciju za novinare ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog i predsednika Srbije Aleksandra Vučića, održanu u Beogradu 8. avgusta. Međutim, reakcija Moskve nije bila usmjerena protiv bilo čega što su izjavili Vučić ili Zelenski. Bila je koncentrisana na pitanje novinara, koji radi za jedan od najuticajnijih njemačkih listova Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). Predstavnik FAZ-a upitao je ukrajinskog predsjednika kako Njemačka može pomoći Ukrajini da ubije više ruskih vojnika. On je u saopštenju ruskog Ministarstva optužen za dehumanizaciju Rusa i legitimizaciju mržnje prema Rusiji. Posebno je naglašeno da ova izjava nije naišla na osudu na Zapadu.

Dopisnik FAZ-a je učinio uslugu ruskoj vladi. Moskva je morala da pokaže da konferenciju za štampu u Beogradu smatra neprijateljskim gestom. Ali nije htjela direktno da udari Vučića. Pitanje FAZ-a omogućilo je da se pokaže nezadovoljstvo i izbegne kritika Vučića u zvaničnom saopštenju. Štaviše, ruski medijski holding Rusija danas (RT), napravljen specijalno za propagandističku interpretaciju inostranih događaja, objasnio je da poseta Zelenskog Beogradu nema nikakav stvarni značaj i da je jedina svrha ukrajinskog predsednika da se hvali da je naterao Srbiju da promijeni stranu. RT je izrazio žaljenje što je Vučić pristao da pomogne Zelenskom u širenju takve poruke, ali je to opravdao pritiskom EU.

Zamjenik ruskog ministra inostranih poslova Mihail Galuzin dao je 11. avgusta intervju ruskoj zvaničnoj novinskoj agenciji TASS. Dotakao se mnogo različitih tema, od ruskih odnosa sa SAD do pritiska Moldavije na Pridnjestrovije, samoproglašenu otcijepljenu regiju. Međutim, nije bilo riječi o posjeti Zelenskog Beogradu. Bivši zamjenik ministra spoljnih poslova Grigorij Karasin, koji je postao član Senata sa 70 godina, istog dana je u intervjuu izjavio da se Vučić pod pritiskom EU okreće ka Zapadu, ali je naglasio da predsjednik Srbije to čini nevoljno. On je rekao da bi bila greška donositi brze zaključke, jer ih ne treba donositi iz gestakulacije, već iz akcija.

Vučića su žestoko kritikovali ruski nacionalisti, neki od njih su ga nazvali izdajnikom. Ncionalisti su relativno nezavisna politička grupacija u Rusiji kojoj je dozvoljeno da ima svoje masovne medije, ali njihovo mišljenje ne odražava stvarni pristup Kremlja.

Čini se da ni Kijev nije pridavao veliki značaj posjeti Zelenskog Srbiji. U medijima koji podržavaju predsjednika to je okarakterizirano kao njegovo veliko postignuće, ali je u njihovom fokusu ostalo samo kratko vrijeme. Prije svega zato što nije bilo važnih rezultata o kojima bi se govorilo. Osim toga, ništa se neobično nije dogodilo. Iako je Zelenski prvi put putovao u Srbiju, već se nekoliko puta sastajao sa Vučićem na samitima u drugim evropskim zemljama. Vučić je sredinom jula doputovao u Kijev na samit Ukrajina–Jugoistočna Evropa u Kijevu. Jedini je odbio da potpiše zajedničku deklaraciju o nastavku podrške Ukrajini i pojačanom pritisku na Rusiju.

Ovaj Vučićev čin pokazao je da se ne plaši mnogo pritiska EU. U Kijevu je imao i sastanak sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom von der Leyen. Čak ni nakon toga nije bio primoran da se pridruži drugim liderima jugoistočne Evrope u izražavanju podrške Ukrajini i osudi ruske agresije. Nema razloga da se misli da se u poslednjih mjesec dana pozicija predsjednika Srbije radikalno promijenila. Naravno, Vučiću nije potrebna, pogotovo u sadašnjim okolnostima, konfrontacija sa EU. Zbog toga je došao na Samit u Kijev i poželio dobrodošlicu Zelenskom u Beograd. To ne znači da postoji nešto novo u Vučićevom pristupu srpskoj spoljnoj politici. Srbija već duže prodaje municiju (a posebno artiljerijske metke Ukrajini) preko posredničkih zemalja. I Moskva je toga svjesna. Poslednjih meseci Ukrajina je postala značajan izvoznik srpske struje, što je podrilo napore Rusije da izazove strukturni energetski deficit u ukrajinskim gradovima. Vučić je poslao ministarku rudarstva i energetike Dubravku Đedović da se sastane sa ukrajinskim predsjednikom na aerodromu da istakne da je saradnja sa Ukrajinom isplativa za Srbiju.

Predsjednik Srbije ostaje posvećen svojoj strategiji balansiranja između Kine, Rusije i SAD-a, istovremeno održavajući dobre odnose s EU i pokazujući spremnost da ispuni njene zahtjeve za pridruživanje Srbije. Ova strategija je Vučiću i pružila međunarodnu podršku potrebnu da zadrži kontrolu nad Srbijom. Iako je Rusija izgubila svoj značaj i za SAD i za Kinu, dobre odnose između Moskve i Beograda američka administracija i dalje može iskoristiti za utjecaj na rusku vanjsku politiku.

Neuspjeh Trumpove administracije u ratu s Iranom ojačao je kineski globalni ugled. Za Vašington je postalo kritično važno da poveća svoj utjecaj u Evropi bez pravljenja ustupaka EU. Čini se da je najbolji način da se to učini sklapanje dogovora s Rusijom bez smanjenja napetosti između Rusije i EU. A da bi se to postiglo, neprijateljstva između Rusije i Ukrajine trebaju se okončati i uspostaviti primirje kojim upravljaju SAD. Glavni problem je što Putin ne želi prekinuti borbe bez zauzimanja cijelog Donbasa. Trump ne može izvršiti pritisak na Zelenskog da ga natjera da ispuni Putinove zahtjeve. Nakon neuspjeha u Iranu, to će se smatrati novim znakom američke strateške slabosti.

Stoga je jedini način da se Putin zaustavi da mu se pokaže da će izgubiti strateške pozicije ako ostane koncentriran na svoje taktičke dobitke u Ukrajini. Predsjednik Kazahstana Kasim-Žomart Tokajev je 26. jula javno pozvao Vladimira Putina da okonča rat, rekavši ruskom lideru da je nemoguće shvatiti ciljeve i razloge sukoba. Kazahstan je najvažniji ruski saveznik na postsovjetskom prostoru nakon Bjelorusije. Srbija je postala najvažniji ruski partner u Evropi, nakon što je mađarski premijer Viktor Orban pretrpio izborni poraz. Gostoljubiv prijem Zelenskog nije znak promjene vanjske strategije Srbije. Ali jerste upozorenje Putinu da nastavlja gubiti utjecaj zbog tvrdoglavosti. Posjeta Zelenskog se poklopila i sa objavom sirijske vlade da je Rusija izgubila isključivu kontrolu nad svoje dvije strateške vojne baze u Siriji. Ove baze su, između ostalog, korištene kao čvorišta za snabdijevanje ruskih vojnih kontingenata u zemljama zapadne Afrike, gdje je trenutno stanje u Rusiji, blago rečeno, prilično teško.

Nema sumnje da sirijska vlada nije mogla donijeti takvu odluku bez odobrenja turskog predsjednika Redžepa Erdogana. Slično Aleksandru Vučiću, Erdogan je postao bliski saveznik Donalda Trumpa i održava snažne veze s Vladimirom Putinom.

Direktor CIA-e Džon Ratklif, koji ima značajan utjecaj na Trumpa, navodno je raspršio očekivanja američkog predsjednika da je Rusija sposobna postići svoje ciljeve na bojnom polju. Stoga je Trump, koji mora izbjeći direktan sukob s Putinom, koristio implicitna sredstva pritiska. SAD su povećale učešće u ukrajinskim vojnim operacijama, pružajući Kijevu obavještajne podatke i koordinirajući udare na ruske vojne položaje u Ukrajini i energetsku infrastrukturu u ruskoj pozadini. To je posljednjih sedmica dopunjeno simboličnim gestovima najvažnijih ruskih partnera. I čini se da je Vučić u tom kolu.

Srpski predsjednik želi uvjeriti birače da za razliku od opozicionih lidera, učesnika studentskih pokreta ili nacionalista, može iskoristiti sve mogućnosti za povećanje ekonomskog rasta i međunarodnog uticaja Srbije. Zelenski je učinio veliku uslugu svom domaćinu spomenuvši tokom njihove zajedničke konferencije za novinare ukrajinsko nepriznavanje Kosova. Gradonačelnik Prištine Perparim Rama uklonio je 9. augusta ukrajinsku zastavu sa zgrade u centru grada. Ova reakcija se mogla predvidjeti i ništa bolje se nije moglo smisliti da se opravda Zelenskijeva posjeta u očima pristalica srbijanskog predsjednika. Nakon toga, susret dva predsjednika mogu osuditi samo radikalni pristalice političkog saveza s Rusijom. Koliko je posjeta Zelenskog bila korisna Vučiću, u znatnoj mjeri pokazaće izborni rezultati u Srbiji.

              Dmitri GALKIN

Vlada je prošle sedmice obogaćena za još četiri člana. Tek što su im njihovi  čestitali, krenule su javne reakcije i kritike. Posebnu pažnju dobio je ministar Jovan Vučurović poznat po negiranju genocida u Srebrenici i ostalim govorima mržnje. Ostala „nova“, mahom stara lica, teško da će rekonstruisanoj vladi dati novu vrijednost. Zadovoljstvo je predsjednika parlamenta

Četiri nova lica koje je predložio za treću rekonstrukciju vlade, premijer Milojko Spajić poslanicima nije previše predstavljao. Doduše, nijesu baš ni novi. Uglavnom, uprkos negodovanju opozicije zbog šturih biografija kandidata za nove ministre i ministarke dostavljenih iz Vlade pred samo glasanje, i zbog nedovoljno objašnjenog motiva za još jednu rekontrukciju, Vlada je prošle sedmice obogaćena. Mašala. Još nije utvrđeno ima li manje zemlje a masovnije vlade.

Glasovima 45 poslanika izabrani su – Jelena Borovinić Bojović za potpredsjednicu Vlade za zdravstvo i socijalno staranje, Radoš Zečević za ministra saobraćaja, Jovan Vučurović za ministra bez portfelja i Zoran Jojić za ministra sporta i mladih. Tek što su im njihovi čestitali, krenule su javne reakcije.

Posebnu pažnju izazvao je ministar Vučurović, partijski saborac predsjednika parlamenta Andrije Mandića. „Jovan Vučurović je u javnosti poznat po negiranju genocida u Srebrenici, glorifikaciji četničke ideologije, omalovažavanju LGBTIQ+ osoba i nepoštovanju njihovih prava, učešću u obilježavanju neustavnog Dana Republike Srpske, te nazivanju Kosova ‘lažnom državom’. Osoba sa ovakvim javno iznesenim stavovima ne može biti dostojna funkcije ministra u Vladi koja je dužna da štiti ljudska prava, poštuje međunarodno pravo i njeguje dobrosusjedske odnose”,  oglasili su se iz Akcije za ljuska prava (HRA).

U decembru 2020, Vučurović je u parlamantu ponosito saopštio da ne priznaje genocid u Srebrenici. Iako je naredne godine zbog istog stava iznešenog u Skupštini, tadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić morao da napusti vladu Zdravka Krivokapića, Vučurović je nastavio da negira genocid u Srebrenici i napreduje. Do minisra.

Kao predsjednk Odbora za ljudska i manjinska prava, u ljeto 2021, glasao je protiv predloga Rezolucije o Srebrenici i ponovio da to nije bio genocid.  Primjećujući da je predlog  rezolucije „usmjeren protiv srpskog naroda”. Zaključio je: „Nema srpski narod bilo kakav teret da mora da ga skida, niti imamo zbog čega da se kajemo“. Ima još toga što Vučurović negira. Logor Morinj. „Tu niko nije stradao niti su zabilježeni zločini“.

Kao predsjednik Odbora za ljudska prava imao je šta reći i o LGBT populaciji. Glasao je i protiv Zakona o istopolnim zajednicama, objašnjavajući da je to „protiv hrišćanskih vrijednosti, udar na crkvu“, te da je zakon nakaradan. Pozivao je da se sačuva –  tradicija. Nakon kritike civilnog sektora, saopštio je da nema problem da ga smijene sa mjesta predsjednika Odbora, te da su mu važnija uvjerenja od neke funkcije. Do danas se nije skidao sa neke funkcije.

Vučurović se na tradiciju pozivao i nakon to je Ministarstvo obrazovanja najavlo smjenu njegove supruge Biljane Vučurović sa mjesta direktrice podgoričke Gimnazije.  „Oni koji žele nečiju glavu, moraju biti spremni i na svoju žrtvu”, poručio je. Glave, srećom nijesu padale, a supruga je udomljena u kabinetu Vučurovićevog partijskog šefa,  predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Koji je prethodne sedmice u Skupštini vidno sijao jer je dobio tri svoja nova ministra. Krenuo je uzvodno kako bi tokom sjednice dao  doprinos njihovim biografijama. Preciznije, njihovih  đedova.

„Djed Jelene Borovinić Bojović je bio ministar, završio je na Golom otoku. Djed Jola Vučurovića je bio revolucionar. Jole nije, on je demokrata. Gospodina Zečevića znam godinama. Njegov otac Pavle je bio dobar čovjek, a njegovog djeda Rada je ubila UDBA u Parizu, označivši ga kao vođu četničke emigracije u Parizu“, saopštio je Mandić.

Da će Jelena Borovinić Bojović biti ministarka u Spajićevoj vladi, najavljivano je još ranije. Opozicija, ali i Demokratska narodna partija Milana Kneževića, optuživali su je za aranžman sa premijerom, u okviru kog joj je ministarsko mjesto garantovano nakon što podnese ostavku sa pozicije predsjednice Skupštine glavnog grada, kako bi se uvela prinudna uprava.

Borovinić je nedavno podnijela ostavku na to mjesto, ali prinudna uprava nije uvedena jer je za predsjednika Skupštine Glavnog grada izabran Srđan Perić, lider Preokreta, glasovima opozicije i Kneževićeve partije. U međuvremenu, Knežević i Borovinić Bojović, nekadašnji politički saborci, vodili su javni „rat“ sa bezbroj međusobnih optužbi.

„Razlaz” između Borovinić Bojović i Kneževića postao je vidljiv krajem prošle godine, kada je lider DNP vodio akciju onemogućavanja izgradnje kolektora za račun  Aleksandra Vučića. „Meni su građani Zete dragi, treba ih razumjeti i shvatiti njihove probleme s jedne strane, ali ja sam se uvijek rukovodila najboljim rješenjima koja vode do najboljeg očuvanja zdravlja, što je suština priče“, govorila je zastupajući izgradnju kolektora. Borovinić Bojović nije članica nijedne partije, ali je na funkciju predsjednice podgoričkog parlamenta došla s liste NSD-a i DNP-a.

Kriza u Glavnom gradu je počela početkom godine, nakon što je DNP napustila vladajuću koaliciju uprvo zbog gradnje kolektora u Botunu, a eskalirala krajem maja kada je Borovinić-Bojović podnijela ostavku. Ona je tada optužila opoziciju da želi da postane vlast bez izbora.

„Upotrijebiću svoju energiju i potruditi se da građani imaju bolji zdravstveni sistem“, kazala je Borovinić Bojović nakon što je izabrana za poziciju potredsjednice Vlade za zrvstveni system. Ona je već bila ministrka zravlja u Vladi Zdravka Krivokapića, a zdravstveni javni sistem je i tada, kao i danas nastavio da se urušava. Prigovaralo joj se javno jer je kao ministarka zdravlja u vrijeme korone učestvovala u javnim političkim opkupljanjima.

Novi ministar saobraćaja Radoš Zečević pohvalio se da će u Vladu unijeti svoje  „umijeće i iskustvo“. Na ministarsko mjesto dolazi sa pozicije direktora Puteva. Njegovi partijski saborci predstavljaju ga kao sposobnog menadžera koji je podigao preduzeće i štošta uradio za zemlju. Opozicija podsjeća da je Zečević Puteve ostavio sa dva miliona eura duga.

Njegovo direktorovanje tom firmom obilježila je i afera. Glavni grad razmijenio je zemljište na kojem je planirana šestospratnica za privatnu zemlju u Kučima, namijenjenu za kamenolom. Aferu je otkrila opoziciona DPS, a za glavnog aktera optužila Zečevića.

Glavni grad je dobio zemljište u Kučima procijenjeno na 449.600 eura, a vlasnik te parcele Radenko Mijović plac vrijedan 585.168 hiljada u Podgorici, DUP 1.maj – iza TC ,,Big fashion“, sa obavezom da razliku od 150.000 uplati u budžet grada.

Zemljište koje je u trampi dobio Glavni grad, namijenjeno je za kamenolom, iako nije imalo dozvolu niti je uvršteno u plansku dokumentaciju. Opozicija je tvrdila da su Zečević i Mijović u bliskim odnosima, i da je taj posao dogovoren iza zatvorenih vrata. Zečević je demantovao da je u familijarnim odnosima sa Mijovićem. ,,Poznajem čovjeka iz političkih voda”, tvrdio je. Tvrdi i da se ne radi o koruptivnom poslu.

Četvrti ministar Zoran Jojić dolazi iz Socijalističke narodne partije (SNP). Uglavnom je ostajao van medijskih napisa. Zvanična biografija kaže da je sportista koji je radio u prosveti.

„Nova“,  mahom stara lica, teško da će rekonstruisanoj vladi dati novu vrijednost. Zadovoljstvo je predsjednika parlamenta.

Milena PEROVIĆ