FOKUS
Mugi, posljednja epizoda
Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor onlineKada je 2000. postavljen na podgorički prijesto, govorio je u množini, mislio u jednini: ,,Kako budemo uredili glavni grad, tako ćemo i državu”. U julu ove godine Miomir Mugi Mugoša će napuniti 60 godina; još jedan mandat, pa penzija. Da li će mu se ambicije okončati gradonačelnikovanjem? Njegov značaj u establišmentu je istopljen novim Zakonom o lokalnoj upravi, po kojem se gradonačelnik ne bira kao dosad, neposrednim glasanjem građana, već o njemu odlučuje partijska većina. ZAVJERE: Mugoša je 2006, malo je reći dobio, zapravo trijumfovao nad protivkandidatima, Goranom Danilovićem i Velizarom Kaluđerovićem. Osvojio je preko 56.000 glasova (62,9 odsto) a koalicija DPS-SDP na izborima za gradski parlament čitavih 12.000 glasova manje. Takav rezultat nije mogao ostati nezapažen ni kod njegovih prestravljenih oponenata unutar DPS-a.
Anonimni internet forumaš je Mugošin izbor 2006. komentarisao: ,,Stiže veliki vezir!”. Aludiralo se na Iznoguda, junaka stripa koji kuje zavjere protiv kalifa, ali uvijek nešto iskrsne i omete ga u nakani. Sada je ,,iskrsla” nova izborna procedura, Mugošina politička sudbina vraćena je na stoprocentno odlučivanje matičnoj mu partijskoj družini – u kojoj je odvajkada bilo mali milion anti-mugi iznoguda.
I Mugi posljednjih mjeseci, pegla izvjesne neprijatne epizode iz prošlosti. Lokalni izbori u Podgorici su 2006. održani paralelno sa parlamentarnim, kada se tačno nije znalo da li će Milo Đukanović i dalje biti premijer. Uslijedila je drama, daleko od očiju javnosti, kada je Đukanović objavio postizbornu demisiju iz Vlade. Mugoša je danima, sa pozom alfa-mužjaka lupao šakom o sto, tvrdio kako su ga u kadrovskim DPS kombinacijama izigrali, jer da je znao rasplet sa Đukanovićem – ne bi se ni kandidovao za gradonačelnika. Mislio je kako, po prirodi stvari, njemu pripada mjesto premijera.
LJEKAR-PROLETER: U politiku je (član SKJ) ušao kao mladi ljekar na specijalizaciji. Javnu promociju imao je u AB revoluciji, u epizodi sa stepeništa parlamenta: ljekar je, eto, živi teško, dijeli crni hljeb sa radničkom klasom, i te stvari. Sada je jedan od šačice veterana, Đukanovićevih saradnika, od 1991. ministar zdravlja. Bio je na evolutivnom depeesovskom kursu, od velikog političkog Srbina do teškog Crnogorca; nije se dezorijentisao, pratio je modu.
Naš ljekar-proleter, u međuvremenu je, od državne plate ministra, gradonačelnika i članstva u raznim upravnim odborima, stekao respektabilni kapital; nije kao u AB revoluciji na crnom hljebu. Od kada se 2005. dostavljaju izvještaji o imovini javnih funkcionera, Mugoša je prijavljivao da posjeduje 18.571 m u Tološima (nasljeđe; nije ga pominjao tokom AB revolucije), zemljište od 23.000 m2 u Donjoj Gorici (nasljeđe; nije ga pominjao…), porodičnu stambenu kuću od 260 m2 sa dvije garaže od po 35 m2, porodičnu stambenu kuću od 101 m2, montažni drveni objekat, stan od 84 m2 u Podgorici i poslovni kancelarijski prostor od 44 m2 u Podgorici. U 2007. Mugoša je zemljište površine 23.000 m2 u Donjoj Gorici prodao i od tih para kupio stan od 127 m2 u Podgorici. Iste godine prodao je stan od 84 m2 i uvećao zemljište na Marezi za 996 m2. U 2009. Mugoša na Marezi gradi sprat kuće od ukupno 100 m2.
Uprkos rastu nekretnina, Mugoša je, tvrdi, od 2005. do 2009. uspio da smanji kreditna zaduženja od 100.000 na 15.000 eura. Imao je prošle godine i ušteđevinu od 5.000 eura. U tom intervalu plata mu je porasla sa 396 na 1.465 eura. Od prevoznih sredstava tvrdi da ima samo dva bicikla. Na posao je mogao da ga prebači neko od sinova, Marko ili Miljan, jer su, dok ih je prijavljivao u imovinskom kartonu, bili vlasnici novih automobila seat ibica i BMW i posebno stambeno i poslovno zbrinuti.
Za članstvo od 2005. u Upravnom odboru Hemomonta prima godišnje 6.000 eura. U 2008. Mugoša prihoduje godišnje 18.000 od zakupa svojih stambenih i 10.000 eura od svojih poslovnih objekata. Ispostavilo se da Mugoša kiriju uzima od delegacije Evropske komisije i Ambasade Ukrajine.
LOSIONI I MILIONI: Teško je povjerovati da bi Mugoša, kao hirurg, ljekar-proleter, na plati u Kliničkom centru, sada obrtao tolike nekretnine, kirije i druge konsaltinge. Kao ministar zdravlja i gradonačelnik, uvijek je na poziciji da – sa budžetskim stavkama među najvećim u Crnoj Gori – gospodari najkrupnijim komercijalnim javnim nabavkama. Uostalom, 1990-ih se i nije nabavljalo preko tenderskog cirkusa, već direktno – kako ministar kaže. Mugoša je 1999. i 2000. državnim parama sumnjivo poslovao sa srpskim partnerima iz ICN Jugoslavija i Best farma. U poslovima vrijednim nekoliko miliona dolara sporni su aspekti nabavki, preparata koji nijesu ,,lijek” za potrebe zdravstvenog sistema Crne Gore; poput: krema, losiona, pasti za zube, toaletne vode… Mugoša je odlučivao o svemu – trebovanjima, narudžbinama, ugovorima. Predmet se od 2001. nalazio u fioci ministra unutrašnjih poslova, a nedavno ga je Žarko Rakčević, svojevremeno potpredsjednik Vlade, dostavio tužilaštvu.
Mugoša je 1999. godine učesnik i prve privatizacije Instituta Simo Milošević, skupa sa, vrijedi podsjetiti, tadašnjim ministrom socijale, Predragom Drecom Drecunom, potonjim direktorom Prve banke. Dio akcija je prodat Mugošinom partneru, vlasniku ICN Jugoslavija. Sporan je bio datum potpisivanja ugovora, prije ili poslije devalvacije jugoslovenskog dinara od skoro 100 odsto; neko je, tvrdi se, masno zaradio na toj razlici, Mugi i Dreco otezali su da opoziciji i javnosti pokažu ugovor.
Ali, pravi biznis je počeo u Podgorici, gdje je Mugoša već deceniju gradonačelnik. Gradski budžet je od 2003. sa 19 miliona 2008. skočio na 92 miliona eura, za 2009. projektovan na 101 milion. Na opštinski konto su legli i višemilionski krediti ili donacije, pljuštali su tenderi…
A zlonamjernici, bez dokaza, sumnjaju na ,,ugrađivanje” sa procentima, tvrde da je Mugoša autor tenderske lozinke IMT – Ima li tu mene. Gluposti. Mugoša, ljekar-proleter, ,,gradi grad”. Ko i ne bi s tolikim državnim milionima, tenderom na tender, zaista ponešto gradio, za sebe i druge?
Krivične, rušenje, tuče
Decenija Mugošinog ,,građenja grada”, za sebe i druge, izgledala je u najkraćim crtama ovako:
2000 – Odlukom Vlade ministar zdravlja Miomir Mugoša, skupa sa Draganom Šoćem (NS) i Dragišom Burzanom (SDP) imenovan za „povjerenika”, zapravo, v.d. predsjednika opštine. Uslijedili vanredni lokalni izbori, pobijedila vladajuća koalicija sa 50,2 odsto glasova. Mugoša gradonačelnikovanje započeo zabijanjem stubića („mugića”) u trotoare, prvo oko zgrade Opštine. „Ovo je moje”, rekao je.
2001 – Propalo izglasavanje nepovjerenja Mugoši, jer dvojica odbornika NS nijesu došla na glasanje. Direkcija za nekretnine donijela rješenje kojim se usvaja Mugošin zahtjev da mu se sa kuće i okućnice izbriše teret uzurpacije i gradnje bez dozvole. Mugoša godinama koristio uzurpirano opštinsko zemljište i kuću bez građevinske dozvole.
2002 – Opštinske vlasti, koje kontroliše Mugoša, verifikovale razmjenu državnog za Mugošino privatno zemljište. Vanredni lokalni izbori u Podgorici, Mugošina koalicija DPS-SDP sa 27 mandata osvojila većinu.
2003 – Ulični protesti stanara zgrada, među kojima su bili Aco Đukanović i Filip Vujanović, zbog najave gradnje zgrade Maksim u njihovom komšiluku. Mugoša istrajava u tvrdnji da je sve po zakonu, Maksim je, ipak, izgrađen par stotina metara dalje.
2004 – Kampanja rušenja „divlje gradnje” u Podgorici na vrhuncu. MANS tvrdi da Mugoša primjenjuje pravno i faktičko nasilje nad svojim građanima kroz samovoljnu (ne)legalizaciju objekata.
2005 – Gradonačelnik optužen da je nezakonito zaključivao ugovore o ustupanju lokacija za postavljanje reklamnih panoa. Objavljeno i da je, mimo zakona, gradonačelnik član odbora direktora KBC-a, Hemomonta, ICN Galenika, predsjednik skupštine akcionara Podgoričke banke i predsjednik odbora direktora Teniskog kluba AS. Mugoša pokušao da uništi Rista Drekalovića, vlasnika kompanije KIPS, rijetkog biznismena u lancu građevinarstva van njegove kontrole. Uslijedilo desetak sudskih procesa, većinu Drekalović dobio.
2006 – Nova krivična prijava: Mugoša kompanije Čelebić i CMC iz Podgorice, tvrdi se, protivpravno oslobodio obaveze plaćanja dva miliona eura naknade za uređenje građevinskog zemljišta radi izgradnje Delta sitija. Rekordni trijumf Mugoše na prvi neposrednim izborima za gradonačelnika.
2007 – Mugoša najavio investiciju od 220 miliona eura sa kompanijom TriGranit, poslovni centar od 120.000 kvadrata na lokaciji bivše kasarne Morača; do danas ništa nije izgrađeno. Ponoćni nokturno sa Acom Đukanovićem – Mugoša raspravu o urbanističkom razvoju glavnog grada zaključio čupanjem i guranjem sa premijerovim bratom kod šanka jednog podgoričkog lokala, pa na obližnjem parkingu.
2008 – Opet krivična prijava: Mugoša prodajom opštinskog zemljišta kompaniji Carine oštetio gradski budžet za 11 miliona eura. Gradonačelnik zabranio Marijani Mugoši, slijepoj službenici, da sa specijalno dresiranim psom uđe u zgradu Opštine.
2009 – Još jedan nokturno, Mugoše, tata i sin, prebili foto-reportera i urednika Vijesti. Gradonačelnik lansira teoriju zavjere, pominje strane obavještajne službe, optužuje ,,medijsku mafiju”. Objavljeno da su Mugošina rodbina i prezimenjaci vanredno infiltrirani na važim mjestima gradske uprave.
DPS muke
U biografiji – objavljenoj na sajtu podgoričke opštine – piše kako je gradonačelnik ,,član DPS od osnivanja”. Mugoša je potencirao partijski bekgraund u bezuspješnom pokušaju kontrole gradskog odbora DPS-a. Uvijek su postojale trzavice sa čelnicima podgoričkog ogranka vladajuće partije; početkom 2000-ih sa Borom Vučinićem (sada ministrom odbrane), zatim je sa Slavoljubom Stijepovićem (ministar bez portfelja) eskaliralo 2006. zamalo u teške incidente tokom fudbalskog derbija Budućnost – Zeta.
Mugoša je 2007. pokušao da svog službenika Srđana Brajovića (opštinska Agencija za stanovanje, sada u JP Vodovod) postavi za šefa partijskog odbora u Podgorici. Imenovanje Zorana Ćulafića, univerzitetskog profesora (sin Dobroslava Tora Ćulafića, nekadašnjeg crnogorskog funkcionera i ministra unutrašnjih poslova SFRJ), za novog šefa odbora DPS Podgorica, trajno je ograničilo Mugošin uticaj na partijske poslove.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
11 satina
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno1 sedmica
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno4 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR4 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU2 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS3 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA3 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!