Povežite se sa nama

OKO NAS

Muk i tama

Objavljeno prije

na

Punih četrnaest godina crnogorske vlasti nijesu ništa učinile da bi rasvijetlile nestanak Rožajaca Halita Nurkovića i Derviša Murića. Njima se trag izgubio na Kosovu 24. jula 1999, neposredno po završetku rata. Od tada traganjem se bave samo porodice stradalih.

„Nikada nećemo odustati od potrage za istinom šta se desilo sa našim ocem. Želimo makar da nađemo njegove kosti, da ga dostojanstveno sahranimo i izučimo fatihu”, kaže jedna od Halitovih ćerki, Indira Hrapović.

Halitovih šest kćerki – Indira, Adela, Azra, Samira, Elsana i Sanela, kao biseri rasute po svijetu, od Podgorice i Sarajeva, do Austrije, Njemačke, Holandije i daleke Australije, okupljaju se u porodičnoj kući svake godine na dan nestanka njihovog oca, i pokušavaju da raznim vrstama memorijala održe pažnju javnosti na ovaj zaboravljeni slučaj.

Muk i tama. „ I naša porodična potraga za ocem imala bi beskrajno više šansi na uspjeh kada bi je svojim riječima i djelima podržala i Vlada naše države. Iako je rješavanje problema nestalih osoba u međunarodnoj Konvenciji o prisilnim nestancima definisano kao obaveza država potpisnica, pa i naše, mi smatramo da je rješavanje ovog problema prije svega interes Crne Gore, kao što je interes svake države da zaštiti i pomogne svojim građanima kojima su prekršena prava na teritoriji druge države”, uzaludno su pisale crnogorskim državnim organima.

Danas ne gaje velike nade da će im se crnogorske vlasti pridružiti ili pružiti podršku u potrazi za nestalim ocem, ali, ipak, traže da se pokrene međudržavna istraga o ovom zločinu.

Halit Nurković je u trenutku nestanka imao šezdeset i dvije godine. Bio je profesionalni vozač u penziji. Da prekrati vrijeme nedugo poslije smrti supruge, ali i da obezbijedi bolji život djeci, počeo je da taksira. Nije strahovao od bilo koga, jer nikome nije učinio ništa loše. Naprotiv, kao i većina građana Rožaja, i on je u svojoj kući čuvao izbjeglice sa Kosova.

Toga dana, oko devet ujutru, Halit je bio na autobuskoj stanici u Rožajama čekajući putnike. Prema riječima onih koji su ga posljednji vidjeli, prišla mu je izvjesna kosovska Albanka Fatima Maraj iz sela Vrelo i zamolila ga da njenu kćerku preveze do Peći.

„U vožnji im se pridružio očev kolega Derviš Murić, koji je takođe morao do Peći, a auto mu je bio u kvaru. Sat, sat i po kasnije, otac je sa svojim autom prošao pored kuće svoje sestre, naše tetke, Nemke Čindrak, koja živi na ulazu u Vitomiricu, iz pravca Rožaja. Kroz prozor automobila pozdravio je i rekao da pristavi kafu, da će se on vratiti čim odbaci putnike. Tetka je pripremila kafu koju tata nikada nije popio”, priča Indira. Tu se Halitu i njegovom kolegi izgubio svaki trag.

„Postoje razne priče. Najbliža istini je ona koja govori da su se naš otac i njegov kolega uputili prema selu Gornji Petric. Trebalo je, navodno da kontaktiraju izvjesnog čovjeka po imenu Šaban Azemi i da se raspitaju za sudbinu sina jednog Srbina. Mi vjerujemo da su oni ubijeni nadomak tog sela. Ne možemo da vjerujemo da niko ništa nije vidio ni čuo”, pričaju za Monitor Halitove kćerke Indira i Adela.

Njihova sestra Elsana, koja živi u Holandiji, i koja je čitav život posvetila potrazi za ocem, pokušavala je, radeći u Haškom tribunalu, da stupi u kontakt sa albanskim osuđenicima i da preko njih dođe do nekih činjenica.

Osim lažnih tragova i pokušaja da im se izvuče novac za „informacije”, ništa nije urodilo plodom.

„Prema informacijama koje smo dobijali od Albanaca, saznale smo da su otac i njegov kolega zaustavljeni na raskrsnici, nedaleko od Šabanove kuće, tako što im je prepriječen put zaprežnim vozilom, a više osoba iz sela ih je opkolilo. Tako su ostali dok nijesu stigli vojnici OVK koji su ih odveli u OVK stanicu u Klini. Prema tim informacijama, dežurni u stanici bio je izvjesni Viktor Zefi. Porodica Murić i mi smo sljedećeg dana prijavili nestanak MUP-u u Rožajama, kao i KFOR-u u Peći. Nestanak smo ubrzo prijavili i Međunarodnom Crvenom krstu u Peći, UNMIK policiji, a zatim i svakoj drugoj instituciji i organizaciji za koju bismo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. Uzalud”, kažu sestre Nurković.

Prepušteni sebi članovi ovih porodica su išli svuda, za glasinama. U njihove kuće dolazili su nedobronamjerni ljudi i uzimali im novac da bi im navodno dali izvjesne „sigurne” informacije.

„Iz provjerenijih izvora saznali smo da su za ono što se dogodilo našem ocu i Dervišu odgovorne tri osobe, pripadnici OVK, od kojih je jedan bio komandant koji je došao iz inostranstva da bi se borio na Kosovu. Mnogi od naših izvora ukazuju da Aljuš Aguši zna šta se desilo našem ocu i njegovom kolegi, ali do njega nikada nijesmo uspjeli da dođemo. Takođe smo saznali da je Šaban Azemi znao šta se desilo, ali je i on odveden iz svoje kuće u Petriću, mjesec kasnije, ubijen i njegovo tijelo još nije pronađeno”, kaže Indira.

Tragajući za ocem, sestre Nurković su upadale u opasne situacije kada su, idući za dojavama, provjeravale pronađene leševe po šumama.

„Početkom septembra 2005, došli smo do knjige Be not afraid for you have sons in America koju je napisala Staci Sullivan. Na stranama 295 i 296 ona piše o osvetničkim ubistvima koja su se desila nakon okončanja rata. Kao primjer takvog ubistva ona navodi slučaj našeg oca i njegovog kolege. Između ostalog piše da je Dževdet Krasnići bio komandant OVK za Peć, da on zna ko je izvršio ubistvo, ali da ne može da ih kazni jer su se istakli u borbi za oslobađanje Kosova. Stupile smo u kontakt i sa autorkom knjige i sa likovima o kojima je pisala. Dževdet je poslije mnogo razvlačenja rekao da je očevo tijelo navodno izmješteno i zapaljeno, ali da su ostali neki djelovi i da su premješteni na neku novu lokaciju. Te informacije o novoj lokaciji je trebalo, navodno, da zna neki borac OVK koji se krio u Albaniji. Godinu kasnije tražili su nam tatinu fotografiju, i na tome se završilo”, pričaju sestre Nurković.

Jednom godišnje one se i dalje okupljaju u Rožajama. To su učinile i prošle sedmice, kada su, uz pomoć planinara iz Rožaja organizovali javni susret sa planinarima iz Peći, i zajednički pohod na Hajlu. „Ovaj susret je nova nada, da će stići makar anonimna dojava od ljudi koji znaju istinu. Da će nam pomoći da dođemo do kostiju našeg oca”, kaže Adela, najmlađa od sestara Nurković.

Adela je tada imala samo sedamnaest godina. Prst sudbine i traumu pretače u likovnu umjetnost.

„Uprkos tragediji koja nas je zadesila, sve smo uspjele u životu i izašle iz svega hrabre. Mi imamo snage da se borimo za istinu, ali je krajnje vrijeme da nam vlade Crne Gore i Kosova pomognu. Zar to nije i njihova obaveza”, pitaju sestre Nurković.

Halit je stradao pomažući drugima. Njegove ćerke tugu ne gase mržnjom, nego povezivanjem ljudi. Zato zajednički pohod na Hajlu nije tek događaj koji traje jedan dan. Taj dirljivi, veličanstveni odgovor zlu, je norma ljudskosti. Koji bi morao obavezati vlast, ali i sve nas da ne dozvolimo da ovaj zločin ostane nerasvijetljen.

Halitove ćerke su i ovih dana išle na Kosovo i na mjestu gdje vjeruju da su njihov otac i njegov prijatelj ubijeni, u pratnji tamošnje policije, položile cvijeće.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U SUDSTVU: Vlada ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta

 

Nakon skoro dvije sedmice štrajka,  zaposleni u sudstvu nijesu dobili odgovor na zahtjeve – povećanje plata od 30 odsto i sklapanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva.

Predsjednik Sindikata sudstva Crne Gore Dejan Đukić u razgovoru za Monitor kaže da je štrajk, s druge strane, pokazao jedinstvo i složnost štrajkača.

„Kada smo odlučili da stupimo u obustavu rada, nismo to učinili iz  hira, već iz potrebe da se naš glas čuje, da se vrednuje naš trud, odgovornost i svakodnevno zalaganje u obavljanju posla koji je od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema”, kaže Đukić.

On dodaje da su pokazali da umiju da se organizuju: „Da budemo jedinstveni i  zajedničkim glasom tražimo ono što nam pripada, a to je povećanje od 30 posto zarade za sudsku administraciju i potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva. No uprkos našoj dosljednosti, jedinstvu i upornosti, nadležne institucije do sada nisu pokazale spremnost da ozbiljno razmotre njihove zahtjeve”, kaže predsjednik Sindikata sudstva.

U slučaju da se nastavi ignorisanje od strane nadležnih, kaže Đukić, stupiće u generalni štrajk: „Svaki dan ignorisanja našeg apela dodatno narušava povjerenje zaposlenih u institucije sistema i produbljuje osjećaj nepravde, pa samim tim spremnost i odlučnost da svi sudovi koji pripadaju Sindikatu sudstva preduzmu naredni korak-stupanje u Generalni štrajk”.

On objašnjava  da imaju dobru saradnju sa ministrom pravde, ali da još nemaju komunikaciju sa Ministarstvom finansija.

„Nadamo se da ćemo u što kraćem vremenskom periodu sjesti za pregovarački sto i naći zajedničko rješenje koje će biti u obostranom interesu. Treba naglasiti da sredstva koja tražimo neće poremetiti fiskalnu politiku budžeta, kaže predsjednik Sindikata sudstva. On pojašnjava da bi se riješili problemi zaposlenih u sudstvu, potrebno je 1,4 miliona eura na godišnjem nivou.

Predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu u Podgorici Bjanka Vujović naglašava  da cilj jednosatne obustave rada nije konfrontacija, već dijalog i pronalaženje rješenja u interesu zaposlenih, institucija i građana.

“Štrajk je počeo 6. oktobra 2025. godine u vremenskom periodu od 11 do 12 časova. Zaposleni u sudstvu odlučili su da stupe u štrajk kako bi ukazali na izuzetno težak položaj u kojem se nalaze i hitnu potrebu za unaprjeđenjem materijalnih uslova. Iako svakodnevno obavljamo izuzetno složene i odgovorne poslove, koji su od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema i vladavinu prava, naše zarade ne prate ni obim posla, ni nivo odgovornosti koji snosimo. Godinama ukazujemo na problem niskih zarada i nedostatka sistemskog rješenja, ali konkretnih koraka nema. Sve ostaje na obećanjima”, kaže ona.

I predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu smatra da nadležni potcjenjuju njihove probleme:  “Zaposleni u sudskoj administraciji očekuju da se ponudi realno i pravedno rješenje – ono koje neće vrijeđati ni našu profesiju, ni našu inteligenciju. Svako povećanje zarade koje bi bilo ispod 30 odsto ne može se smatrati prihvatljivim – jer ne bi predstavljalo stvarni napredak, već samo privid “.

Trenutno štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTEST ZAPOSLENIH U SKIJALIŠTIMA CRNE GORE: Upitni i bezbjednost i sezona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevni protesti zaposlenih otkrili su ozbiljne probleme u  državnom Ski centru Kolašin 1600. Žičara K7 još uvijek nije u funkciji, a remont ostale infrastrukture i isplata plata radnika kasne. Zaposleni ističu da je prioritet bezbjednost skijaša. Traže hitnu državnu pomoć i realizaciju projekta vještačkog osnježavanja kako bi sezona mogla nesmetano da počne

 

Svakodnevni protest zaposlenih u Skijalištima Crne Gore (SCG), razotkrio je da na državnom Ski centru Kolašin 1600 još nije obavljena nijedna priprema za predstojeću turističku sezonu. Neizvjesno je kada će biti u funkciji žičara K7, a ostala državna skijaška infrastruktura nije remontovana. Pored toga, neizvjesno je na koji način će radnici dobiti narednu platu.

Rješenje je, smatraju i zaposleni i menadžment, da se konačno uplati državna pomoć od 1,8 miliona eura, odobrena još krajem ljeta. Ovo državno preduzeće godinama funkcioniše uz  “finansijsku injekciju” iz budžeta. Na Ski centru Kolašin 1600, koji je za sada jedini koji radi u okviru SCG, prošle zime bilo je svega 20 skijaških dana, a pretprošle nijedan. Prihodi od turističkog ljeta nijesu mogli da umanje minus u poslovanju.

Radnici koji protestuju objašnjavaju da nijesu prioritet njihove zarade, već remont žičara, neophodan za bezbjednost skijaša. Niko od zaposlenih, kažu, “ne želi da snosi odgovornost za bezbjednost skijaša ukoliko infrastruktura na vrijeme ne bude remontovana”. Objašnjavaju da je bezbjednost posjetilaca i zaposlenih prioritet i da se nijedan segment skijališta neće staviti u funkciju bez provedenog remonta i kontrole svih bezbjednosnih procedura.
„Ni jedna žičara, nijedan lift, tabač snijega… neće biti pušten u rad ukoliko se ne odradi remont po propisanim procedurama. Nama je bezbjednost i sigurnost posjetilaca na prvom mjestu“, poručili su sa protesta.
Odgovornost, ukoliko zimska turistička sezona ne počne na vrijeme, nije više na zaposlenima u Ski centru Kolašin 1600, već na Vladi, poručuju. Tvrde da je odmah potrebno započeti radove na stubu šestosjeda K7.
“Pomoć Vlade je neophodna i za remont stubova na dvije žičare i dva ski-lifta, kao i za remont tehničke opreme koju koriste zaposleni za održavanje i označavanje staza. Apelujemo na Vladu da se što prije realizuje projekat vještačkog osnježavanja za ski-centar Kolašin 1600, jer ćemo bez tog projekta naredne godine zavisiti od vremenskih uslova i „gledati u nebo“”, objašnjava Dalibor Dado Medenica, jedan od radnika državnog skijališta.

Popravka stuba na žičari K7 obaveza je kompanije Kolašin 1450, koja u neposrednoj blizini tog dijela infrastrukture gradi turistički kompleks. Šestosjed, koji spaja skijaške staze državnog i skijališta te firme, nije bio u funkciji od proljeća 2024. godine, kada je ležište pomjereno radom građevinskih mašina privatnika. Prošlo je mnogo vremena dok je Odbor direktora (OD) SCG “natjerao” investitora da prihvati odgovornost za stanje dijela devet miliona vrijedne žičare. Više od godinu dana prošlo je dok je privatna kompanija obavezana da plati radove. Navodno, da bi započeli radove, Kolašin 1450 treba da sačeka, prema Statutu preduzeća, i treću ponudu za izvođenje radova.
Stručni tim, angažovan da ispita stanje stuba i tla oko njega, donio je krajem prošle godine zaključke i predložio mjere koje je trebalo sprovesti u narednom periodu. Predložena je dodatna sanacija zemljišta kako bi temelji bili potpuno osigurani, kao i niz drugih mjera radi sigurnosti svih učesnika.
Iz OD tvrde da su o stanju stuba obavijestili izvršnog direktora i njegove saradnike u oktobru 2024. godine, kada im je rečeno da je pukao potporni zid stuba i koliko ozbiljne posljedice to može izazvati. Mediji su o tome pisali pola godine ranije.
Na sjednici u oktobru prošle godine formirana je komisija koja je trebala ispitati sve probleme oko stuba i žičare K-7, nakon što su u Odbor stigle anonimne prijave da radovi nisu izvedeni prema projektu. Komisija je angažovala sudskog vještaka građevinske struke, koji je procijenio stanje stuba i dao smjernice za dalju sanaciju. Izvještaj vještaka stigao je krajem novembra, a menadžment ga je dobio nekoliko dana ranije.
Na kraju je OD konstatovao da bez stuba 4 i žičare K-7 nije bilo moguće koristiti infrastrukturu SCG u punom kapacitetu niti povezivati dva ski centra.

Menadžment SCG trenutno nema informaciju kada bi Kolašin 1450 mogao da krene u radove niti koliko vremena treba za njih, kazali su  za Monitor u državnoj kompaniji.

Skijališta su ove godine od države tražile 1,8 miliona eura. Bazirano na toj pomoći u poslovnom planu predviđen je minus od oko 900 hiljada eura. Novac iz državne kase im je, kako je objašnjeno, potreban za izradu projektne dokumentacije, izgradnju sistema za vještačko osnježavanje i ulaganja u sportsku višenamjensku infrastrukturu. Uz tu pomoć, “Skijališta” bi prihodovala gotovo 3,1 milion eura, dok bi rashodi iznosili 2,2 miliona eura.
“Neophodno je obezbijediti sredstva za projektovanje i izgradnju projektne dokumentacije i izvođenje radova na izgradnji vještačkog jezera i sistema za vještačko osnježavanje na dvije staze pored ski-liftova, sa sredstvima za ulaganje u sportsku višenamjensku rekreativnu infrastrukturu, u ukupnom iznosu od 1.803.207 eura, shodno Regulativi Komisije (EU) br. 651/2014 gdje se navodi da dodijeljena pomoć može biti u obliku operativne pomoći za sportsku infrastrukturu”, navodi se u zaključku predloga finansijskog plana i godišnjeg programa rada, uz napomenu da će tako ovu godinu završiti u plusu.
Vlada je nakon loše zimske sezone 2023/2024. odlučila da “Skijalištima” pomogne sa 200.000 eura za isplatu plata zaposlenima u martu, aprilu i maju. Od otvaranja Ski centra Kolašin 1600 2019. godine, SCG je skoro redovno poslovala s gubicima. Državna kompanija, već prve godine rada kolašinskog skijališta, bila je “u minusu” 112.000 eura. Naredne, da vlada nije pritekla u pomoć, gubitak bi bio veći od 800.000 eura. Državna pomoć tom preduzeću 2021. godine bila je skoro 1,5 miliona eura. To je i jedina godina kada se kompanija pohvalila pozitivnim poslovanjem.
Tokom 2022. godine iskazani neto gubitak preduzeća bio je više od 224.000 eura. Predviđeno je da SCG, čije je sjedište u Mojkovcu, upravlja javnim skijalištima Kolašin 1600, Cmiljača, Žarski, Torine, Jelovica, planinskim centrom Komovi i Eco Adventure park Komovi. Za sada, jedino aktivno skijalište je ono kolašinsko. Ispitni postupak koji je vodila Agencija za zaštitu konkurencije (AZK), a koji se ticao dotacija Vlade SCG, završen je zaključkom da je sve bilo u skladu sa zakonom.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI SVI OSUMNJIČENI ZA SLUČAJ TUNEL: Zatrpana sramota

Objavljeno prije

na

Objavio:

U obrazloženju presude sudije Borka Lončara, kojom su oslobođeni svi osmoro osumnjičeni za ovaj slučaj,  navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela prokopanog u Višem sudu, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih

 

 

Tunel ostaje sramota za one koji su radili na njemu zbog štete koji je društvu nanio i za one koji su pomogli u svemu tome u činjenju ili nečinjenju. Za optužene nema dokaza da su izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret”. Tako je sudija podgoričkog Osnovnog suda Borko Lončar  obrazložio oslobađajuću presudu grupi kojoj se sudilo zbog prokopavanja tunela do depoa Višeg suda u Podgorici. Slučaj je  razobličio sve manjakovasti i amaterizam javne i tajne službe bezbjednosti.

Prokopani tunel u Višem sudu nije otkriven radom bezbjednosnih organa, već igrom sudbine, zahvaljujući službenici Višeg suda koja je 11.septembra 2023. iza ponoći popisivala stvari koje su nedostajale u depou nakon što se desila vidna premetačina.

U depou se čuva oko 100.000 predmeta: dokaza, droga, oružje… Do danas nije utvrđeno šta je sve ukradeno iz njega. Viši sud se nalazi u samom centru Podgorice, u blizini najviših državnih institucija – Skupštine, Vlade, Centralne banke i zgrade Predsjednika države.

„Investitor akcije je  ozbiljna kriminalna grupa iz Crne Gore“ „Riječ je o jednoj od najjačih kriminalnih grupa u Crnoj Gori. Vi procijenite o kojoj je riječ“„Sigurno je nešto veliko u pitanju jer su to scene kao u filmovima“, ubjeđivao je crnogorsku javnost tadašnji vrh Uprave policije, Ministrastva Unutrašnjih poslova i odlazeće vlade, nakon što je 11.septembra otrkiven tunel u depou podgoričkog Višeg suda.  Ministar policije u to vrijeme bio je Filip Adžić, premijer Dritan Abazović, a vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić.

Prvi čovjek policije Nikola Terzić tada je, odgovarajući na novinarsko pitanje – što nedostaje iz depoa, kazao da nedostaju određena vatrena oružja iz određenih predmeta, ali i da je njegovo lično mišljenje da je cilj bio da se dođe u posjed određenih predmeta koji potencijalno sjutra mogu baciti na koljena čitave  istrage protiv jedne kriminalne grupe potvrđujući da govori o „kavčanima“.

„Na korak smo bliže motivu kopanja tunela. Većina identifikovanih ima kriminalnu prošlost“, samo je jedna od izjava koju je medijima nakon otvaranja istrage dao ministar Adžić.

Šta je bio motiv prokopavanja tunela nije poznato ni nakon okončanja sudskog postupka.

Premijer u tehničkom mandatu, njegovi saradnici, pojedini ministri i viskorangirani policajci, tih dana su za račun lične promocije, šetkajući  po tunelu – mjestu „zločina“,  kontaminirali tragove. Na kraju su donijeli odluku da se rupa zakopa. Odluka o zakopavanju tunela,  sudeći prema obrazloženju sudije Lončara, već tada je oslobodila krivice grupu protiv koje je kasnije vođen i okončan sudski postupak. Prošlog petka sudija je bio precizno jasan – tunel nije trebalo zatvoriti.

Vlada je 28. septembra 2023. donijela odluku da se tunel zatrpa, što je i učinjeno početkom oktobra, čime su, kako je konstatovao sud, onemogućene dalja istražna postupanja i analiza.

Podsjetio je da je odluka tadašnje izvršne vlasti bila da se tunel vrati u pređašnje stanje, odnosno da se zatvori zbog čega je angažovana privatna firma, te da usljed takve odluke vještak građevinske struke nije mogao obaviti svoj zadatak.

“Sud zaključuje da bezbjednosni sektor ne samo da nije spriječio kopanje tunela i ne samo da ga nije otkrio nego je i dozvolio da se prokopani tunel prije okončanja sudskog postupka zatvori i zatrpa i da se neke istražne radnje ne preduzmu kvalitetno. Niz propusta dovodi do zaključka o ozbiljnoj nestručnosti osoba u toj oblasti”- kazao je sudija Lončar.

U obrazloženju presude navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih.

U presudi sudije Lončara navodi se da je jedan od osumnjičenih, Vladimir Erić bio u policijskoj stanici u Loznici 8. septembra 2023., tri dana prije otkrivanja tunela, u vrijeme kada mu je optužnicom stavljeno na teret da je kopao.

Za Predraga Mirotića, optuženog da je upravljao jednim od vozila korišćenih u izvršenju krivičnog djela, utvrđeno je da video-snimci zbog lošeg kvaliteta ne omogućavaju identifikaciju osobe, vozila ili registarskih oznaka. Ni za Nikolu Milačića nije utvrđeno učešće, osim tvrdnje Katarine Baćović da joj je pomogao da iznajmi stan u Njegoševoj ulici. Sud je ocijenio da na osnovu tog iskaza nije moguće zasnovati krivičnu odgovornost.

Sud je takođe oslobodio Marijana Vuljaja, jer nije bilo dokaza da je znao za bilo kakvo krivično djelo Baćović. Za Veljka Markovića, Milana Markovića i Dejana Jovanovića sud je utvrdio da su boravili u Crnoj Gori, ali dokazima nije utvrđeno njihovo prisustvo u tunelu, iznajmljenom stanu, depou.

Ostaju brojna pitanja na koja ni nakon više od dvije godine nema odgovora. Jedno od njih je svakako motiv, koji ni do danas nije utvrđen. Isključen je onaj u koji je mjesecima javnost uvjeravao tadašnji premijer tehničke Vlade Dritan Abazović,  koji je u medijima tvrdio da je iz Depoa ukradena puška iz sudskog postupka koji se vodio zbog ubistva direktora i glavnog i odgovorog urednika Dana Duška Jovanovića.

Sudija Lončar naveo je u obrazloženju presude da  ni droga niti drugi predmeti iz spisa nijesu dokazano bili cilj, a oni koji su kopali, da su željeli, mogli su da saznaju gdje se nalaze predmeti većeg značaja.

Zbog svojih javno iznijetih tvrdnji četiri mjeseca od otkrivanja tunela, Abazović se pojavio i  kao svjedok u istrazi. Međutim,  pozvao se na obavezu čuvanja službene tajne jer je riječ o operativnim informacijama koje su saopštene na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost.

Tužilaštvo je najavilo da će se žaliti na odluku suda.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo