Povežite se sa nama

OKO NAS

Naše, a prosuto

Objavljeno prije

na

mlijeko

Mlijeko je u četvrtak teklo ulicama crnogorskih gradova. Meda nije bilo. Samo ogorčenje stočara koji su u znak protesta prosipali mlijeko u nekoliko crnogorskih gradova.

Oni od Ministarstva poljoprivrede i otkupljivača traže za tri centa povećanje otkupne cijene mlijeka kao i subvencije za stočnu hranu. To je neophodno da bi, kako kažu, mogli da opstanu jer su visoka cijena stočne hrane, a niska otkupna cijena mlijeka, doveli u pitanje opstanak svih farmera.

„Proizvođači traže da osnovna cijena mlijeka bude 37 centi, koja se danas isplaćuje samo velikim proizvođačima, dok otkupna cijena litra mlijeka malim farmerima, najčešće, ne prelazi 30 centi”, kazao je predsjednik Unije udruženja stočara sa sjevera Crne Gore Milko Živković.

O svojim potraživanjima bezuspješno već duže vrijeme razgovaraju sa predstavnicima Ministarstva i prerađivačima mlijeka, koji nijesu ni došli na posljednji zakazani sastanak.

,,To više nije moguće izdržati i pozivali smo Ministarstvo poljoprivrede i otkupljivače smatrajući da ima prostora da nađemo zajednički jezik i napravimo koliko-toliko ekonomski održivu cijenu mlijeka. Nijesmo ni navikli da za radni dan od 15 sati imamo bogatstvo, ali tražimo da bar možemo da živimo”, kaže Živković. Unija stočarskih proizvođača sjevera Crne Gore okuplja 630 članova iz 122 domaćinstva, sa oko hiljadu muznih grla i tri i po hiljade ovaca.

Posljednjih desetak mjeseci na farmama se proizvode samo gubici. Cijena stočne hrane je povećana, a poplave i suše prepolovile su domaći rod, kažu farmeri. Na svu muku početkom godine se desila i afera sa aflatoksinom. Tada je nekoliko dana bila blokirana domaća proizvodnja i prerada, kao i prodaja koncentrata. Farmeri su se žalili da su danima prosipali mlijeko jer nije bilo otkupa.

Jedna od crnogorskih mljekara Nika iz Nikšića tada je smanjila proizvodnju 40 odsto, a toliko je pala i prodaja prerađevina poput jogurta, pavlake i sira. ,,Potrošači više ni sami ne znaju da li da kupuju mlijeko ili ne”, kazao je direktor mljekare Nika Tomislav Žižić.

Farmeri i prerađivači mlijeka su se nadali nekoj pomoći od države. Ne samo da nije stigla, nego je ministar poljoprivrede Petar Ivanović nedavno najavio da će pomoć za otkup mlijeka biti ukinuta od naredne godine.

Predstavnik Udruženja proizvođača mlijeka iz Nikšića Ratko Živković kazao je da su potrošili dosta vremena u bezuspješnim razgovorima sa predstavnicima Ministarstva poljoprivrede i prerađivača mljekara: ,,Ako je nečiji interes da se mlijeko uvozi sretno im bilo, ali bi pošteno bilo da nam kažu nemate ništa i pokoljite krave”.

A koliko god to apsurdno zvučalo jedan od glavnih problema crnogorskih proizvođača mlijeka je otežan pristup domaćem tržištu. Razlog je velika konkurencije iz inostranstva čija je proizvodnja u većini slučajeva subvencionisana. U Srbiji su izuzetno visoke premije po muznom grlu i po litru proizvedenog mlijeka, što daje mogućnost proizvođačima da jeftinije proizvode nego naši mljekari.

Naša država za to ne haje pa ispada da je jeftinije uvesti litar mlijeka nego ga proizvesti u Crnoj Gori.

Krajem prošle godine suvlasnik mljekare Lazine Milutin Đuranović se medijima požalio da ova mljekara koja je samo na dva kilometra od zatvora u Spužu nije dobila tender da snabdijeva mlijekom ovu ustanovu.

,,Naša mljekara je pretprošle godine dobila na tenderu za snabdijevanje dječijih vrtića u Podgorici i ZIKS-a. Ove godine, iako smo ponudili nešto nižu cijenu nego prethodne nijesmo dobili ni jedan tender”, kazao je Đuranović.

Nerijetko se dešava da inostrani proizvođači nude cijene ispod veleprodajnih na matičnim tržištima. ,,Naše bolnice, vrtiće, zatvore, domove… sa hranom, osim hljeba, snabdijevaju trgovačke firme, distributeri, odnosno uvoznici, sa proizvodima proizvedenim na udaljenosti od više od 500 kilometara”, kazao je Đuranović.

Agro budžet Crne Gore iz godine u godinu se smanjuje iako je deklarativno poljoprivreda jedna od strateških grana privrede. Izdvajanja za poljoprivredu su najniža u regionu i iznose 1,7 odsto ukupnog budža. U Srbiji za 2013. agro budžet iznosi 3,7 odsto ukupnog budžeta, Hrvatska od nacionalnog budžeta za poljoprivredu izdvaja 4,45 odsto, Makedonija četiri odsto… S druge strane samo u prva tri mjeseca ove godine za mliječne proizvode i jaja iz uvoza je potrošeno 7,8 miliona eura. Tu je čak zabilježen pad od 11 odsto u odnosu na proteklu godinu zbog problema sa povećanim sadržajem aflatoksina u mlijeku i kratke zabrane uvoza.

Iz Stručne službe Privredne komore nedavno su podsjetili da je Nacionalnim programom proizvodnje hrane i razvoja ruralnih područja 2009-2013. bilo predviđeno povećanje sredstava namijenjenih razvoju poljoprivrede za oko 1,8 puta. Po tom planu agrobužet za ovu godinu je trebao da iznosi oko 35 miliona eura. Određeno je 20 miliona. Kažu zbog krize.

„Po dva eura dnevno svaki stanovnik naše države plaća inostranim poljoprivrednicima za uvoznu hranu”, izračunao je kazao je Željko Vidaković, predsjednik Odbora za poljoprivredu u Uniji poslodavaca.

I umjesto da pomognu poljoprivrednicima da stanu na noge i omoguće im bar ravnopravan tretman na domaćem tržištu, u Ministarstvu se kriju iza briselskih fraza. Prvo su najavili da sa približavanjem Evropskoj uniji država neće moći da pomaže otkup mlijeka. Pa su onda požurili da utvrde da će to početi da se sprovodi već od iduće godine, kao da će to pogurati državu da što prije uđe EU.

U Poljoprivrednoj uniji smatraju da treba slijediti poljoprivrednu praksu zemalja EU i da se podrška postepeno smanjuje, a ne da se naglo ukida jer domaći proizvodi nijesu još konkurentni. ,,Crna Gora treba da vodi samostalnu poljoprivrednu politiku do momenta priključenja EU. Ne treba da trčimo i pravimo poteze koje od nas niko ne traži”, kazao je predsjednik Poljoprivredne unije Dragoljub Nenezić.

On je naglasio da je u mljekarstvu najveća kriza u posljednje dvije decenije, uzrokovana neadakvetnom poljoprivrednom politikom, elementarnim nepogodama i situacijom sa aflatoksinom. On je naglasio da mjere Ministarstva poljoprivrede nijesu dale rezultate, tako da je broj grla opao na nacionalnom nivou.

Prošle nedjelje, tokom posjete ministra Ivanovića poljoprivrednicima u Nikšiću, u ime proizvođača mlijeka farmer Ratko Živković pokušao je u neformalnom razgovoru da ubijedi ministra da država mora da pomogne u sadašnjoj situaciji kada je otkupna cijena mala, a cijena proizvodnje velika.

„Ministar je rekao da će još jednom razmotriti stanje i pozvati mljekare da pokušamo da nađemo neki konačni odgovor u vezi sa teškim uslovima u kojima sada radimo”, kazao je medijima Živković.

A ministar: „Ja mislim da ste vi mene dobro upoznali. Kad god imamo neku agendu, ja se nje i strogo držim i ne otvaram neka druga pitanja. Ovog puta uopšte nijesmo razgovarali o tome, a u pravu ste, bio je jedan neformalni razgovor gdje sam još jednom htio da čujem probleme koji su mi dobro poznati, ali ništa novo se nije desilo”, istakao je Ivanović.

Poljoprivrednici su prosipanjem mlijeka u priču unijeli novi momenat. Najavili su da je ovo samo upozorenje pred radikalnu mjeru da skroz prekinu isporuke mlijeka.

A ministar se drži agende ko pijan plota.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

OKO NAS

ILEGALNI PRELAZI NA CRNOGORSKOJ GRANICI: Šverceri neć stati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina graničnih prelaza je zavorena ali je  pitanje kako će se kontrolisati brojni ilegalni kanali  prema susjednim državama. Monitorov dobro obaviješteni izvor smatra da tih puteva ima toliko da granična policija ne može stići da ih  pokrije i kontroliše

 

Na sjevernim graničnim prelazima, posebno onima prema Srbiji, ovih dana bilo je  dramatično. Nakon zatvaranja prelaza od strane Srbije, crnogorski državljani, najviše studenti, morali su nerijetko pješice preći put do prelaza u Crn Goru .

„Ovakvu situaciju vidio sam još jedino kada je bilo ratno stanje prije dvadeset godina.  Moja ćerka se nekako prebacila do graničnog prelaza na srbijanskoj strani, a onda je, sa većom grupom putnika, prepješačila oko kilometar i po do našeg prelaza“ – kazao je za Monitor Beranac koji je čekao ćerku na crnogorskom graničnom prelazu. .

On je sa kćerkom poslije toga prošao proceduru koja je propisana i javio se zdravstvenoj službi.

Dok je na na zvaničnim graničnim prelazima situacija bila takva, mada je većina u međuvremenu zatvorena,  pitanje je kako će se kontrolisati brojni ilegalni kanali na crnogorskoj granici prema susjednim državama, i da li će stati švercerski poslovi.

Monitorov dobro obaviješteni izvor smatra da tih puteva ima toliko da granična policija  ne može stići da sve pokrije i kontroliše.

„U planinskim predjelima prema Kosovu tih makadamski puteva, koji su lako prohodni za terenska vozila, ima mnogo. Pogranična policija niti ima ljudstva niti opreme da stigne sve da pokrije u svakom trenutku. To je idealna situacija za švercere“ – kaže naš izvor.

Prema njegovim riječima, na graničnom pojasu Crne Gore i Kosova, na području opština Rožaje, Berane, Andrijevica i Plav,  postoji najmanje sedam ilegalnih planinskih puteva kojima se zaobilaze zvanični carinski prelazi.

Ti putevi su nekada dobro zamaskirani, ali ih je prema operativnim saznanjima i po koordinatama  lako naći – kaže taj policijski izvor.

„Jedan od  puteva vodi od sela Boge, iz Crne Gore, preko planine Hajle, do sela Hadžovići. Ovo selo čije su koordinate 2330-3169 veoma je poznato po švercu svih vrsta roba. Nalazi se praktično na samoj granici, malo unutar teritorije Kosova.Drugi ilegalni put na crnogorsko-kosovskoj granici vodi od švercerski takođe dobro poznatog sela Bandžov, zatim preko Hajle do Rugovske klisure.Treći put vodi preko sela Bjeluhe na Čakoru. To je nekadašnji prelaz koji je kontrolisala vojska. Danas nije u funkciji, osim, naravno, za švercere i kriminalce“ – kaže naš izvor iz policije.

Prema njegovim riječima, ukoliko Bjeluhe „zataje“, onda na planini Čakor postoje još dva ilegalna švercerkska puta, sa takođe poznatim koordinatama. Oni se nalaze u blizini nekadašnjeg planinarskog doma na ovoj planini iznad Murine i Plava.

„Jedan od takvih puteva je i onaj koji vodi u blizini sela Pepići, čije su koordinate 2823-3105.  Sedmi put kojim se zaobilazi granični prelaz na Kuli, a kojim mogu da idu i cisterne sa naftom, malo prije carinskog prelaza ulazi u šumu, i silazi do sela Radavac na Kosovu“, kaže naš izvor.

On napominje da su ti putevi  naročito frekventi tokom ljeta. Tu se koriste sva prevozna sredstva, od motokultivatora, traktora i „tamića“, odnosno malih kamiona, do šlepera. Ljeti su u upotrebi motori i bagi, a zimi konji i motorne sanke.

Na području plavske opštine prohodni su i putevi koji vode prema Kosovu preko planine Bogićevice. Iz ove opštine se ilegalno može doći i do Albanije, a to je najlakše učiniti putem koji od Gusinja vodi preko sela Vusanje.

Južnije, u blizini Ulcinja, postoje najmanje dva ilegalna puta prema Albaniji i oba vode preko rijeke Bojane.

Jedan od njih je u Gornjem Štoju, a drugi u Zoganju, odnosno na putu koji vodi prema Svetom Đorđu.

Ako se žele zaobići zvanični granični prelazi prema Hrvatskoj, onda se, kako kaže naš sagovornik, najčešće koriste putevi preko brda Ilinica ili Studeno, koji  izlazi na Viteljinu, kao i preko Ravnog Brijega, odnosno sela Dubravka ili Mrcine. Ovaj put je jedan od starih puteva, ali je veoma dobro očuvan.

Iz Crne Gore se prema Bosni i Hercegovini ilegalno najčešće prelazi preko pet do šest puteva, koji vode iz više opština.

Jedan od poznatijih policijski neobezbijeđenih puteva je onaj kojim se od Risna i Graba, preko Kruševice stiže do Trebinja. Riječ je o starom austrougraskom putu.

Makar dva ilegalna puta prema Bosni i Hercegovini vode iz pravca Nikšića. Jedan je preko sela Crkvice i tim putem se stiže do Bileće, a drugi put je Grahovo – Nudo – selo Aranđelovo, koji vodi do Trebinja.

Za Bosnu i Hercegovinu se ilegalno može stići i sa područja Pljevalja. Jedan od tih puteva vodi preko planine Kovač, i izlazi na Čajniče. Drugi je onaj koji vodi prema Foči  preko Krnje jele i sela Šula.

Iz Pljevalja se može ilegalno i za Srbiju, neobezbijeđenim putem preko Jabuke. Za Srbiju se ilegalno ide i putem preko Trešnjevice kod Bijelog Polja, ali i starim putem od Petnjice preko udaljenih sela Savin Bor i Kruščica.

Dok svijet stoji zastrašen pred pandemijom virusa  šverceri neće mirovati i stati sa svojim poslovima,  razrađenim i utabanim stazama, na ilegalnim graničnim prelazima.

                                                                                                                                           Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KAKO NASTAJU I NESTAJU KRIMINALNI KLANOVI: Smrt brža od policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li su smanjenju broja organizovanih kriminalnih grupa u Crnoj Gori više doprinijeli njihovi međusobni animoziteti i krvavi obračuni ili efikasan rad policije i pravosuđa

 

Učestali obračuni na našim ulicama nameću pitanje – koliko je kriminalnih grupa u Crnoj Gori, ko ih predvodi a ko, eventualno, smeta?

Dokument pod nazivom Procjena opasnosti od teškog i organizovanog kriminala (SOCTA), u kojem se navodi broj registrovanih organizovanih kriminalnih grupa (OKG) crnogorska policija, periodično, radi od 2010. godine. Prema prvom dokumentu (OCTA 2010) u Crnoj Gori bilo je registrovano 35 organizovanih kriminalnih grupa. Sledeće prebrojavanje (SOCTA 2013) pokazalo je, prema novodima Uprave policije, da se broj OKG smanjio na 20. Konačno, poslednji predstavljeni dokument (SOCTA 2017) registruje „samo“ 11 oranizovanih kriminalnih grupa.

„Mora se istaći da je broj organizovanih kriminalnih grupa tokom prethodnog perioda znatno smanjen“, pohvalili su se iz MUP-a predstavljajući dokument. Do smanjenja je, prema tadašnjem objašnjenju, došlo tako što su neke OKG prestale da postoje, neke su se udružile ili pripojile moćnima, dok su neke i razbijene, nakon preduzetih policijskih aktivnosti. Pošto te navode nijesu pratili precizniji podaci, javnost je mogla samo da nagađa da li su smanjenju broja OKG u Crnoj Gori više doprinijeli njihovi međusobni animoziteti i krvavi obračuni ili predani rad policije i pravosuđa.

Uglavnom, aktuelni direktor UP Veselin Veljović ni tada nije štedio pohvale na račun policije i Specijalnog državnog tužilaštva, tvrdeći kako je njihovim ofanzivnim pristupom spriječen značajan broj likvidacija.

Direktor UP tada je ponudio i neke opservacije o OKG i odnosu države prema njima. „Njihovu snagu i moć daje novac, jer bez te moći oni se ne bi bahato ponašali“, objašnjavao je Veljović, „potencijalna meta organizovanih kriminalnih grupa može da bude bilo ko zavisno od njihovih interesa. To smo prepoznali i to nećemo dozvoliti. Crna Gora ih nikada nije podržavala niti će ih podržati. Imamo ofanzivan odnos i prema njima i njihovim porodicama jer oni znaju da im se djeca bave kriminalom“, kazao je Veljović.

Ni jednim od OCTA dokumenata zvaničnici iz bezbjednosnog sektora nijesu objelodanili ko su osumnjičene vođe i članovi prebrojanih kriminalnih grupa. Za taj se podatak moramo vratiti u 2007. godinu, kada su zvaničnici ANB članovima Odbora za bezbjednost predstavili Plavu knjigu – sažetak saznaja na temu Ko je ko u crnogorskom podzemlju. 

Informacije iz Plave knjige istog su dana napustile skupštinsko zdanje, pa smo bili u prilici da saznamo kako se izradi tog dokumenta pristupilo pošto su zabilježili ,,pojave koje ranije nijesu bile karakteristične za Crnu Goru, a koje ukazuju na homogenizaciju u kriminogenom miljeu”. Kao rezultat istraživanja, saznali smo da u Crnoj Gori djeluje osam organizovanih kriminalnih grupa (klanova) – po dvije u Podgorici, Baru i Rožajama, a po jedna u Nikšiću i Beranama. Uz šverc narkotika, stoji u Knjizi, ,,crnogorske kriminogene strukture se sporadično bave i krijumčarenjem pojedinačnih komada oružja i eksplozivnih naprava, pri čemu je registrovana pojava da se određena količina narkotika trampi za oružje”.

Draž dokumentu dao je popis vođa pobrojanih klanova i njihovih najbližih saradnika.

Tada je, prema podacima ANB, crnogorskim podzemljem gospodarila barsko-budvanska grupa koju su predvodili Ljubo Bigović, pokojni Armin – Muša Osmanagić i Saša Boreta, dok su značajno mjesto u organizaciji koja se izdvajala po ,,brojnosti i organizovanosti, naplati reketa i vršenju krivičnih djela koja sadrže elemente terorističkih akata”, zauzimali Ljubo Vujadinović i Alen Kožar. Prema ocjenama ANB ta je grupa bila ,,najbrojnija i spremna za krivična djela koja iziskuju veći stepen organizovanosti, značajna finansijska sredstva i logistiku”. Ne treba biti analitičar podzemlja da bi se prepoznalo kako su, praktično, svi pomenuti suđeni za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića (suđenje će biti ponovljeno). Sa njima se na optuženičkoj klupi našao i jedan od navodnih vođa beranske OKG Milan Čila Šćekić. Izuzetak je pokojni Osmanagić koji je, istine radi samo nezvanično, dovođen u vezu sa ubistvom vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića.

Lokalna konkurencija ovoj ekipi, u vrijeme nastanka Plave knjige bile su kriminalne grupe okupljene oko braće Ivanović (Dragoslav i Duško) i nekadašnjeg boksera Veselina Bujića. Ivanovići su, u međuvremenu, prestali puniti stranice crne hronike. Bujić se po izlasku iz spuškog zatvora priklonio trenutno najjačem barskom klanu kojim je, do pogibije u saobraćajnoj nesreći, rukovodio Luka Đurović. Njegov sin Šćepan Bujić izdržava kaznu od 20 godina zatvora zbog ubistva braće Gojačanin 2013. (krajem 2018. policija mu je spočitavala da iz zatvora organizuje lanac zelenašenja).

Verzirani kažu kako od Đurovićeve smrti, u jesen 2013., klan predvode njegovi nekadašnji saradnici na čelu sa Milanom Vujovićem i Alanom Kožarom. Prema podacima iz SOCTA, članovi ove grupe tretiraju se kao saradnici klana Luke Bojovića, koji se trenutno nalazi u zatvoru u Španiji, ali i za osobe bliske „škaljarskom klanu“ kojim sada rukovode braća Jovan i Igor Vukotić, nakon što su njihovi prijatelji i saradnici Stevan Stamatović i Igor Dedović u januaru ubijeni u Atini, na očigled svojih porodica. Operativni podaci policije ukazuju i da Vukotićima u upravljanju klanom nesebično pomaže jedan od vođa barskog klana.

Ubistvom Armina Muše Osmanagića u septembru 2014. obezglavljen je, na neko vrijeme, drugi po snazi kriminalni klan u Baru. Tim klanom prema operativnim saznanjima policije sada komanduje njegov brat Adnan Osmanagić koji, nezvanično, godinama pokušava da osveti brata i ubije Jovana Đurovića, mlađeg  brata pokojnog Luke. Specijalno tužlaštvo tvrdi sud da je Osmanagić za ubistvo Đurovića Pećancu Enzanu Cirikoviću obećao 20.000 eura i audi A8. Spletom okolnosti, bomba koju je Ciriković u avgustu 2018. postavio pod Đurovićev motor nije eksplodirala i njihov plan nije uspio. Suđenje za ovo djelo je u toku.

Prema policijskim analizama Ljubo Bigović je, zbog teške bolesti i dugogodišnjeg boravka u pritvoru u ZIKS-u, izgubio najveći dio nekadašnjeg uticaja. Odavno se ne govori ni o Berancu Vuku Vuleviću, koji važi za slobodnog strijelca i, prema saznanjima policije, nema svoju kriminalnu grupu. Isti izvori tvrde da u Budvi i dalje najveći uticaj ima  klan Saša Borete. Iako se i on već godinama nalazi u zatvoru, to mu nije prepreka da ima kontrolu preko svog kuma Marka Ljubiše Kana. Operativno, i njihov šef je – Luka Bojović.

Od 2007. godine policija je na teritoriji opštine Bar registrovala postojanje makar još dvije organizovane kriminalne družine. Jedna, iza koje stoje braća Stojan i Vlado Sekulović iz Sutomora i danas je, kažu, aktivna. Policiji su, piše u dokumentu, zanimljivi zbog izrazito nasilničkog ponašanja. Klan Nikole Spasojevića  nestao je sa mape organizovanog kriminala u Baru  kada se njihov  šef  preselio u Pljevlja – gdje vodi brigu o familiji i imovini braće Darka i Duška Šarića.

Pomen braće Šarić dovodi nas do drugog dijela Plave knjige. Uz popis kriminalnih klanova i njihovih članova, ANB je tada sačinila i spisak ,,bezbjednosno interesantnih osoba” koje svoje kriminalne aktivnosti obavljaju ,,uglavnom u inostranstvu”. Na tom popisu su se, pored ostalih, našla imena braće Šarić, rožajskog statističara i hotelijera Safeta Kalića, bjelopoljskog biznismena i sportskog radnika Denisa Hele Durovića (u medijima se pominje kao vlasnik TV San, Euro komapani, preduzeća The lord of ring…).

Dosta toga se, u međuvremenu, promijenilo. Rožaje je pod kriminalnom rukom  Safeta Kalića, koji se nelegalnim poslovima bavi, uglavnom, van Crne Gore. Njegov klan zato nije u sukobu sa ostalim crnogorskim OKG. Bijelo Polje pripada Duroviću. Policija nema precizne podatke o njegovim aktivnostima, jer kraci njegovog djelovanja dosežu van Crne Gore. Kao visokorangirani kriminalac označen je i od bezbjednosnih službi BIH, jer važi za bliskog saranika kontroverznog Nasera Kelmendija. Vjeruje se da i ulcinjskim podzemljem, poznatom uglavnom po kamatašenju, vlada ogranak Kelmendijeve grupe.

Kada je riječ o Nikšiću, u posljednje vrijeme najviše se govori o klanu Ranka Radulovića, koji se udružio sa „škaljarcima“. Njemu i njegovim sljedbenicima  se sudi za pojedine likvidacije pripadnika kavačkog klana  ali i za planiranje ubistva koja nijesu stigli da obave. Na toj listi  našla su se i imena visokih policijskih službenika Duška Koprivice i Zorana Lazovića. SDT Milivoje Katnić je u više navrata ponovio kako su se na toj listi nalazili i on i njegov sin, ali se optuženim pripadnicima Radulovićeve grupe to, u optužnici ne stavlja na teret.

Pored Radulovićeve grupe u Nikšiću i dalje djelu grupacije koje se, prema operativnim podacima, bave švercom narkotika preko granice sa Bosnom i Hercegovinom ali i zelenašenjem.

U prvim OCTA dokumentima policijski analitičari ne pridaju pretjeranu važnost  tadašnjoj zagoričkoj grupi, iako su njeni članovi bili višestruki povratnici u raznim fizičkim i vatrenim obračunima. Pokazalo se da je ta procjena bila loša. Neki od njih priklonili su se kavčanima a neki škaljarcima i tamo, prema operativnim podacima, zauzimaju visokokotirane pozicije, poput Milića Minje Šakovića.

Zato su još tada (2013. godine) eksperti zapazili da su sukobi između OKG kulminirali, te da se krivična djela obavljaju naočigled velikog broja ljudi, uz opasnost da nastrada i neko ko se slučajno zatekne na mjestu zločina. Tada su posebno istakli pokušaj ubistva kada je za izvršenje djela trebala da bude korišćenja velika količna eksploziva, čija je upotreba mogla imati nesagledive posledice po život i zdravlje većeg broja ljudi. Eksploziv je trebalo da aktivira Veselin Pantović a meta je, i ako to nikad nije zvanično potvrđeno, bio Luka Đurović. Nakon hapšenja, inspektori su pronašli dvije eksplozivne naprave i Đurovićevu fotografiju. U dvije eksplozivne naprave bilo je 900 grama plastičnog eksploziva, jake razorne moći koje su  mogle da unište čitav blok zgrada. Uprkos tome, Pantović nije optužen za pripremanje ubistva. Na teret mu je stavljeno “samo” falsifikovanje dokumenata i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih naprava, zbog čega je u podgoričkom Višem sudu osuđen na dvije godine zatvora!?

Pomalo čudan odnos pravosuđa prema osobama koje se terete za teške zločine, ili slove kao visokopozicionirani članovi OKG, svjedoči i nedavni slučaj puštanja na slobodu Cetinjanina N.K, kod koga je policija u nelegalnom posjedu pronašla zolju, automatsku pušku, pištolj i municiju. U istom kontekstu možemo posmatrati i činjenicu da je navodni vođa kavačkog klana,  Slobodan Kašćelan, uz jemstvo, pušten da se brani sa slobode iako se godinama nalazio u bjekstvu (početkom februara izručen iz Češke).

Prema podacima Uprave policije, na teritoriji Crne Gore od 1991. do 2019. godine dogodilo se 711 ubistava. Nerasvijetljena su 82 ubistva, dok za ostala policija tvrdi da ih je riješila. U dosta slučajeva počinioci su poznati, ali nedostupni istražnim organima. Od početka ove godine, koja nije obuhvaćena pomenutim izvještajem, desilo se još osam ubistava. Za poslednjih pet godina u obračunu klanova koji bijesni između kotorskih kriminalnih grupa „kavčana“ i „škaljaraca“ ubijeno je 46 ljudi među kojima i četiri nevine, slučajne  žrtve. Neki zločini su djelimično riješeni, a samo u nekoliko njih ubica je uhapšen. Uhapšen ali ne i optužen. Tek  treba dokazati da su krivi za ono što im se stavlja na teret.

 

ANB i uvoz klanova

Nakon ubistva premijera Srbije Zorana Đinđić, objelodanjene su informacije o specijalnom tretmanu čelnih članova Zemunskog klana, kriminalne organizacije koja je izvršila njegovo ubistvo, od strane ovdašnjih službi.(Ne)očekivano, niko od crnogorskih zvaničnika i rukovodilaca službi javne i tajne bezbjednosti nije komentarisao te podatke.

,,MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera, izdao je 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, vozačke dozvole Ljubiši Čumetu Buhi, Zoranu Dući Spasojeviću i Milanu Kumu Lukoviću. Iako su svi već tada prolazili kroz krivične evidencije, ovdje su dobili i dozvole za nošenje pištolja koje je za sve njih preuzeo ovlašćeni policijski funkcioner”, pisao je Monitor nakon Đinđićevog ubistva, pozivajući se na svjedočenja novinara i političara iz Beograda. Objašnjenja ni danas nema.

 

Nikad čuli

U Plavoj knjizi iz 2007. godine nedostaju neke grupe i pojedinci koji su, vrijeme je pokazalo, to poprilično zaslužili. Tako na popisu nema pripadnika kotorskih (makar dva ili tri suprotstavljena klana) i pljevaljskih kriminalnih grupa. Zvuči  nevjerovatno da ANB u to vrijeme nije imala podatke o prekomorskim biznisima pokojnog kapetana duge plovidbe Dragana Frica Dudića, njegovih saradnika ali i neprijatelja iz Kotora.

Jednako je nezamislivo da ANB nije znala ništa o Naseru Keljmendiju i njegovim saradnicima iz Ulcinja. Bez adekvatne istrage ostali su navodi o vezama funkcionera tadašnjeg ANB sa kontraverznim BiH biznismenom kome je suđeno i za egzekucije suparnika iz privatnog i poslovnog života.

Konačno, jednostavno je bilo nemoguće sastaviti bilo kakav popis bezbjednosno interesantnih lica u Crnoj Gori a da se na njemu ne nađe mjesta za kontroverzne biznismene iz Budve: Marka Ljubišu Kana, Ivana Delića, Branislava Mićunovića i(li) Svetozara Marovića.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAŠTITA NA RADU U ŠUMARSTVU: Život se gubi zbog trenutka nepažnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je broj povreda u šumarstvu značajno smanjen u odnosu na  raniji period,  u drvoprerađivačim preduzećima i u nadležnim inspekcijama tvrde da u toj oblasti još mnogo treba da se radi da bi zaposleni bili sigurni  Rad na terenu nadležnih inspekcija je otežan jer  se sječa šuma obavlja na lokacijama koje obuhvataju veliki prostor

 

U posljednjih šest godina u drvopreradi i šumarstvu u Crnoj Gori bilo ukupno 14 povreda na radu, šest teških i osam sa smrtnim ishodom.  Glavni uzroci povreda u toj oblasti, su nepoštovanje zakonskih propisa kad je riječ  nošenja zaštitne opreme na radu, nedovoljna obučenost, nepoštovanje uputstava pri radu, prekovremeni rad, upotreba alkohola… Strožije kontrole i češće sankcionisanje onih koji krše propise, bilo poslodavci ili radnici, te olakšice pri nabavci zaštitne opreme, neka su od mogućih rješenja na putu ka smanjenju broja povreda na radu u Crnoj Gori.

To je saopštneo , krajem prošle godine, tokom panel diskusija, koje je organizovala NVO Multimedijal Montenegro, a finansiralo  Ministarstvo rada i socijalnog staranja kroz javni poziv “Zaštita i zdravlje na radu za sve aktere u procesu rada”.  Kroz taj projekat naglašeno je i da , iako se broj povreda smanjuje iz godinu u godinu, nepohodno  je još dosta posla kako bi se situaciju u toj oblasti uvela u red.

U crnogorskom šumarstvu i drovopreradi radi oko 2.000 zaplsenih, u oko 150 preduzeća. Većina tih preduzeća bavi se obradom oblovine i jednostavnijim nivoom prerade. Minulih godina u posrastu je i  proizvodnja peleta.  Rijetka su preduzeća u toj grani privrede, u kojima su radnici sindikalno organizovani.

Poslodavci  su u više navrata isticali kako imaju velikih teškoća da radnike natjeraju da nose zaštitnu opremu. Najčešći izgovori zaposlenih su kako ne zaštitna oprema neudobna, otežava rad, pa, na primjer, šlemovi otežavaju preglednost … Pridržavanje propisa u tom smislu teško je i kontrolisati, kao i konzumiraje alkohola, jer zaposleni rade na velikim šumskim površinama, u manjim grupama.

„Pretpostavljena odgovornost” poslodavca u slučaju povrede radnika propisana je Zakonom o obligacionim odnosima  kod  obeštećenje zbog štete nastale od opasne stvari ili opasne djelatnosti.  To znači da, u takvim slučajevima,  poslodavac im obavezu da dokaže da nije nije kriv.

Obaveza poslodavca je, između ostalog, periodično ispitivanje uslova radne sredine i sredstava (opreme, mašina i alata) za rad, postojanje  pravilnik o zaštiti i zdravlju na radu, akt o procjeni rizika, program osposobljavanja zaposlenih za bezbjedan rad, da redovno vodi i ažurira 12 evidencija iz ove oblasti.

Prije zasnivanja radnog odnosa,  poslodavac ima obavezu da radnika osposobi za bezbjedan rad, a svaki zaposleni u personalnom dosijeu mora da ima certifikat o osposobljenosti za bezbjedan rad na njegovom radnom mjestu. Zaposlenom mora biti izdata na upotrebu oprema lične zaštite na radu u skladu sa normativom. Svako radno mjesto i sredstvo za rad u pogonu mora da bude obilježeno znakovima upozorenja.

Svi zaposleni moraju biti osigurani od povreda na radu na teret poslodavca. U slučaju takvih povreda zaposlenom se mora odmah izdati povredna lista, a u slučaju teže povrede obavještava se inspekcija.

Standardi i važeći propisi nijesu problem, više puta su saopštavali iz inspekcijskih službi. Pravilnici koji preciznije definišu oblast zaštite na radu u drvopreradi ostali isti još od vremena prije privatizacije. Navodno,  nekadašnji  jugoslovenskog standard bio je „evropski“, pa nije bilo bitnijih izmjena tih dokumenata čak ni  Hrvatskoj,  koja je članici Evropske unije. U toj zemlji, recimo,  na snazi je  pravilnik o zaštiti na radu iz  1986. godine.

Poslodavci u našoj državi, tvrde inspektori, uglavnom  poštuju, u formalnom smislu,  propise, pa imaju svu potrebnu dokumentaciju  iz oblasti zaštite i zdravlja na radu.

Rad na terenu nadležnih inspekcija, ipak, je značajno je otežan i složen „ s obzirom na to da se kod sječe šuma obavlja na lokacijama koje obuhvataju veliki prostor“.

„Preko 10 godina radim u istom drvoprerađivačkom preduzeću i nikada nam nije došla inspekcija na teren. Mada, teško bi stigli do nas, jer radimo na vrlo nepristupačnom terenu. Samo ponekad nosimo zaštitna odijela, iako ih je „gazda“ odavno nabavio i stalno nas upozorava da je nosimo“- kaže jedan od zaposlenih u mojkovačkom preduzeću za drvopreradu.

Više od polovine od 10-ak radnika, koji su bili sagovornici „Monitora“ nijesu bili upoznati sa detaljima Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu. U tom dokumentu , između ostalog , piše da „sjekačka grupa mora imati najmanje dva radnika, a rad se organizuje tako da se radnici, smjenjuju u pojedinim fazama rada“.

„Na sječi i obradi stabala motornom pilom radnik može raditi najduže dva sata efektivno u toku jednog dana… Zabranjeno je istovremeno podsijecanje i podrezivanje više stabala, rušenje jednog stabla pomoću drugog, vađenje stabla zajedno sa panjem (kotličenje) i sječa pri dnu šupljih ili trulih stabala za vrijeme vjetra. Ako je na jednom panju izraslo više stabala, prilikom sječe,  svako stablo se obara pojedinačno…“-  neka su od pravila iz tog veoma detaljnog dokumenta.

Još veći oprez potreban je u drvoprerađivačkim pogonima. Radi sa vrlo jakim i opasnim mašinama, sa velikim brzinama rezanja. Maksimalna koncetracija i pažnja neophodne su tokom svih radnih sati.

Statistika pokazuje da stanje u ovoj oblasti zaštite na radu u šumarstvu i drvopreradi  nije ništa bolje ni u regionu. Tako je na primjer, tokom prošle godinje, u BiH entitetu,  Republici  Srpskoj stradalo 13 radnika, što je za pet više nego godinu prije. Na radnom mjestu povrijeđeno je blizu 80 zaposlenih. U šumarstvu i drvnoj industriji desilo se 18 teška povreda.

U Srbiji su se protekle godine dogodile 53 povrede na radu sa smrtnim ishodom. Povrede i smrti u drvnoj industriji su značajan dio te porazne statistike.

                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo