Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Naše parče slobode

Objavljeno prije

na

Cetinjskim gimnazijalcima su uzeli mjesec i po, dok su se pregonili sa sistemom i tražili pravdu. Na kraju je presjekao Đukanović, kao svaki apsolutista. Nakon razgovora sa đacima, trebalo mu je samo tri dana da ih vrati u klupe. Konstituisan je Školski odbor. Učenici sada vjeruju da će na čelo Gimnazije vratiti direktora Đurišića, zbog koga je i počeo protest. Falilo je samo kozaračko, pa da sve podsjeti na Josipa Broza i njegovo gušenje studentskih protesta revolucionarne beogradske ‘68. Tito je pustio institucije da se valjaju po blatu, dok su obuzdavali bunt i tukli studente po ulicama. A kada se učinilo da bi protesti mogli prerasti u ozbiljnu pobunu, komunistički majstor vladanja je u čuvenom govoru stao na stranu omladine. I naš je vođa prepustio ministru Škuletiću da vodi pregovore sa cetinjskom djecom. Sjećate se kako je premijer iz Njujorka u septembru poručivao da neće da se miješa u tuđi resor, da ima povjerenja u institucije, kao da je Škuletić u nečijoj tuđoj vladi.

To je ministru dalo krila – osokolio se, izigravao strogoću, pozivao na zakon i poredak. Bilo je tu antologijskih rečenica, kao ona da srednja škola nije obavezna. Kad je đavo odnio šalu, kada je pobuna počela da se širi po rubovima, kad su gimnazijalci demonstrirali nepokolebljivost, Đukanović se umiješao. I, kada se uplašio od posljedica, riješio slučaj.

Oni stariji će se prisjetiti, poslije kozaračkog kola, krenulo je dodatno ubijanje sloboda. Josip Broz nije mogao dozvoliti da mu se otme sistem. Hoće li tako biti i sa cetinjskim protestima?

Za sada čitav je slučaj samo dodatno osvijetlio poredak totalne dominacije jednog čovjeka i partije i pokazao da je Crna Gora zarobljena, da je u njoj uspostavljen naopaki sistem u kome su institucije fasada, a Đukanović arbitar.

Mimo Ustava i zdrave logike, kontrola školskog sistema je totalna. Od vrtića do Univerziteta na rukovodećim mjestima su vojnici režima. Srušen je princip jednakosti i autonomije. Vidjeli smo da su odbori tako konstituisani da u njima vlast uvijek ima većinu. Direktoru cetinjske Gimnazije grijeh je što nije sljedbenik, zato je ostao bez drugog mandata. Prosto: u partijskom feudalizmu takvi se možda greškom jednom mogu provući, ali na duge staze nemaju šansu.

Ovih mjesec i po dana svakodnevnih protesta djece i roditelja potpuno su razgolitili duh koji vlada na crnogorskim univerzitetima. Izuzimajući podgoričke i danilovgradske srednjoškolce, studente koji su se ogranizovali preko Fejsbuka i par profesora koji su dali podršku, mrtvo more se nije moglo pokrenuti. Na samom Cetinju su tri akedemije, a ni od jedne glasa. A dekani fakulteta zavukli se u mišje rupe.

Obrazovanje je u unutrašnjoj koalicionoj raspodjeli pripalo SDP-u. I vidite šta su za kratko vrijeme napravili. Kakvi prvoborci DPS-a iz ‘91, ovi su mnogo agilniji u ubijanju autonomije. Siva, korumpirana masa po fakultetima potkupljena je sinekurama, stanovima i funkcijama. Gluva za svaku vrstu solidarnosti.

Strogo kontrolisani obrazovni sistem je pažljivo osmišljeni projekt koji, umjesto slobodnih ljudi, proizvodi mlade karijeriste, partijsku vojsku, klijente za mrežu naših kvazi-neoliberala i socijalista. Tu se stvara baza za održanje kleptokratskog poretka Mila Đukanovića. Tu stasavaju generacije spremne da se utope, umjesto da mijenjaju stvari, dižu pobune i maštaju o nemogućem.

Utoliko je ono što se desilo na Cetinju čudo. Kad malo svedemo stvari, u ovoj mrtvoj zemlji koju je pojela korupcija, dug i postojan otpor gimnazijalaca i njihovih roditelja moguć je jedino pod Lovćenom. Tamo se i u najvećim posrnućima Crne Gore u ovih olovnih dvadeset godina očuvalo parče slobode. Bar nešto za nadu.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ogoljavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispod priče o Leposaviću, ogoljene su ne samo boljke nove i stare vlasti, nego i ovoga društva. Iako je Krivokapićev potez pokretanja inicijative za smjenu ministra pravde, koji negira sud u Hagu i relativizuje Srebrenicu, iznuđen, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako stvarno to želi

 

Slučaj Leposavić i ove sedmice ogoljava sve boljke domaće političke scene, ali i ovog društva. Nakon što je premijer Zdravko Krivokapić, doduše iznuđeno, pokrenuo inicijativu za smjenu ministra Vladimira Leposavića, pravnog eksperta koji ne priznaje međunarodne sudove, i zastupnika ljudskih i manjinskih prava koji relitavizuje genocid u Srebrenici, postalo je jasno ne samo da se ovo društvo i nije moglo suočiti sa ratnom prošlošću pod tri decenije istih političkih ratnih garnitura, nego se sve pretvorilo u političku matematiku. Kroz koju nastavljaju da se ogoljavaju i stari i novi.

DPS, otkako je ministar Leposavić u parlamentu negirao Haški tribunal i odbio da prizna genocid u Srebrenici, na sva zvona ječi nad Srebrenicom i evropskim putem Crne Gore. No, nakon inicijative premijera Krivokapića da pokrene smjenu Leposavića, ćuti o tome hoće li tu inicijativu podržati u parlamentu. Politički kantar valjda kaže da je najbolje sačekati. Da se nova vlast što dublje iznutra uzdrma. Ili mjere, možda, da li da se i javno vrate na fabrička podešavanja iz devedesetih. U međuvremenu, rade ono što najbolje znaju. Raspiruju podjele. Dobro dođe sve. Srebrenica, Zakon o državljanstvu… O njihovom patriotizmu dovoljno govore tek dvije ovonedjeljne vijesti. Bankrot kumove Vektre, iza kojeg će ostati desetine miliona duga, opustošene ljepote i preduzeća, i hiljade ljudi na ulici. Ili tužba u Privrednom sudu lica povezanih sa Đukanovićima, koji traže da im, nakon što smo plaćali desetine miliona na računima za struju, platimo i odštetu. Opet u desetinama miliona.

Izjava Slavena Radunovića, jednog od funkcionera Demokratskog fronta, da dok je kluba poslanika DF-a, Leposavić neće biti smijenjen zbog stavova koje dijeli svaki Srbin u Crnoj Gori, uvreda je za nedužne srebrenčke žrtve i njihove porodice ali i za ovdašnje Srbe. Istovremeno to je i pokazatelj da je 30. avgusta, DF neiskreno klimnuo glavom na Sporazum koji su potpisali predstavnici nove vlasti, a u kom su se obavezali na poštovanje  međunarodnih obaveza Crne Gore i njen evropski put. Čekajući novu priliku da je skrenu. Za smjenu Leposavića, saopštili su, neće glasati ni SNP ni PzP.

Smjenu Leposavića, neće podržati ni Demokrate, ukoliko za to bude glasao DPS, objasnili su. Oni, da bi izbjegli mučno prelamanje odluke, pozivaju Leposavića da sam podnese ostavku. Ohrabrujući ga da to nije kukavačluk. Krivokapićem je nezadovoljna i Crkva, na čijim je krilima, po sopstvenom priznanju, stigao na političku scenu. Velibor Džomić nije izdržao. Posavjetovao je Leposavića javno kako da ostane što duže ministar pravde. Ne smeta mu ministrova izjava o Srebrenici i Hagu u parlamentu. A i ministar je Mitropoliji obećao nedavno novi temeljni ugovor sa državom. Po mjeri crkvenih pravnih eksperata.

Rijetki su se izjasnili da će podržati Krivokapića: URA, Civis, SDP.

Ređaju se i pitanja. Šta ako Leposavić ne podnese ostavku, nego se o njegovoj smjeni bude glasalo u parlamentu? Hoće li DPS, koji je vladao u doba Srebrenice, i pomagao svoje ratne saveznike Karadžića i Mladića tokom svih godina ubijanja Bosne, a čiji predsjednik danas govori kao da je bio predsjednik Liberalnog saveza devedesetih, iskoristiti slučaj za nove kalkulacije, o urušavanju vlade. Suzdržati se od glasanja i ogoliti još jednom do kraja svoju dušu – moć iznad svega.

Premijer Krivokpić je pravilno izmjerio, i pokazao da umije da predviđa šta dugoročno razara svaki kredibilitet nove vlade. I kod kuće i u inostranstvu. Đukanoviću je suzio polje da izigrava tobožnjeg borca za suočavanje s prošlošću, koju je svojski stvarao. Iako je potez pokretanje procesa smjene Leposavića iznuđen, nakon pritiska međunarodne zajednice, dijela javnosti, a i dijela nove vlasti, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako  stvarno to želi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Opasne igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se DF sa premijerom nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda

 

Brašno i ulje su poskupili. I šećer i gorivo. Što možda kad izbušimo Jadransko i postanemo šeici i neće biti problem. Do tada, ko izdrži. Budžeta nema ni na pomolu, al’ su zato zastave lepršaju na sve strane. Više, doduše, ne služe samo za produbljivanje podjela, nego i kao oružje. Bukvalno. Protiv novinara.  Ekspertska Vlada, koja ionako nije baš bila ekspertska, razmatra sopstvenu rekonstrukciju, kako bi svi eksperti  nove vlasti ušli u nju. I srušili je. DPS strpljivo čeka. Da uleti.  I podgrijava podjele. Priča se i o prekrajanju granica. Ukratko –  sedmica u Montenegru.

Ne zvuči dobro. Doduše, ima zadovoljnih. Evo, recimo, specijalni tužilac Milivoje Katnić nema prigovor na stav Venecijanske komisije koja nije za to da se zakoni donose  ciljalo radi smjene bilo koga. Te ciljane zakone crtao je DPS. SDT je  shvatio mišljenje VT, na svoj način, kao da tamo piše kako je on  nesmjenjiv, i kao da je VK podržala i njega i njegov rad. Umna glava. „Moram da istaknem da nikada nijesam ni sumnjao u to”, prokomentarisao je stav VK na konferenciji za novinare. U pozi: i dalje mislim da treba  da dobijem Trinaestojulsku za montiranje.

Zadovoljan je i DPS. Em demontaže njegovog sistema nema bez Katnićevog odlaska, em mogu da izdaju još jedno saopštenje i pokažu prstom na novu vlast. Ono, tipa, mi smo znali bolje. ,,Odgovor VK je blamaža”, saopštili su.  Decenije packi iz svijeta i Brisela o tome da su nam institucije zarobljene i pod njihovom kontrolom, valjda nisu bile međunarodna blamaža.

Zadovoljan je i Front. Mogu i dalje da guraju  i pričaju da neće glasati nijedan zakon nove Vlade, dok se ne riješi situacija sa tužilaštvom. Doduše, možda se odobrovolje, ako se pregovori o rekonstrukciji Vlade završe u njihovu korist. Ne, naravno, kako to reče Milan Knežević, da bi personalno ušli u Vladu,  nego da pomognu premijeru Krivokapiću da se nosi sa organizovanim kriminalom i demontiranjem Đukanovićevog sistema. Za sad uglavnom pomažu Đukanoviću. Da se učvrsti. I što prije vrati. Blokiranjem parlamenta, Vlade, a bogami i prizivanjem duhova devedesetih. I premijer Krivokapić, eto,  raspoložen je da ih personalno uvede u Vladu, kako bi sačuvao svoje personalno mjesto. Glavnog apostola.

I ova sedmica dodatno je ugasila nadu da ćemo 30. avgusta makar biti manje podijeljeni. Dok se DF sa Krivokapićem nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  jer  žrtvi i spomenika valjda i dalje nedostaje, žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda. Živi spomenici tri decenije odrastanja u ratovima, mržnji, siromaštvu, nepravdi, i drugim rijalitijima. Kao na primjer ona djeca sa barjacima. Koja misle da im državu ugrožava Sead Sadiković. I slobodno novinarstvo.

Nije dovoljno izdati saopštenje ili tvitnuti nešto tipa: braćo, ne djelite se. Kao što nije dovoljno tražiti referendum za ili protiv nafte, kao što ovih dana predlaže URA, dva dana pred početak bušenja. Politički poeni ne pomažu. Bar ne tome da svi ne postanemo spomenik jedne bezumne politike koja nikako da stane. Koja uništava i prirodu  i društvo.

Za one koji ipak vole da se opuste u teškim danima, ima jedna vijest –  Miodrag – Daka Davidović otvorio tviter nalog. Preko noći postao zvijezda društvenih mreža. Amerika ima Trampa, Crna Gora Daku. Kongračjulešn.

Što bi rekao Daka : „Javljajte mi kakvo je stanje, baterija mi je pri kraju, moram da ugasim internet“. Nade u promjene u Crnoj Gori cure. Baterije su pri kraju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pola godine od avgustovskih izbora, i godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela

 

Mnogi su slavili u nedjelju, nakon nikšićkih izbora. Pobjednici avgustovskih parlamentarnih izbora, zadovoljni što su i u Nikšiću razvlastili Demokratsku partiju socijalista, opet su, kao u jesen prošle godine ponavljali krupne riječi. Znate ono, stigla je sloboda, desillo se  oslobođenje, pao je DPS.  U avgustu je to bila vijest koja je budila nadu. Danas je malo razloga za slavlje.

Nikšićki izbori pokazali su da je Demokratska partija socijalista u proteklih pola godine, otkako je na parlamentarnim izborima prvi put izgubila vlast, i dalje ozbiljna politička snaga. I prijetnja. Uprkos činjenici da nakon avgustovskog poraza nijesu uradili ama baš ništa  što bi im donijelo poene. Nijesu ni unutra pokrenuli reforme, kako bi trasirali put ka sučavanju sa učincima svoje vladavine. To je isti onaj DPS, sa Đukanovićem na čelu. Koji danas u Nikšiću ima najbolji pojedinačni rezultat. I, zasad nema koalicione partnere, pa zato ne može postati lokalna vlast. Ali bi ih na državnom nivou našao.

Pitanje je u stvari: šta su onda od avgusta radili pobjednici? Podsjećali na DPS. Dok su pričali o pravdi, pravnoj državi i jednakosti, borili se za svoje po dubini, zapošljavali istomišljenike i istovjernike, pričali o identitetima, negirali tuđe, pravili se da oni drugi ne postoje, kršili propise pozivajući se na viši cilj – sve može samo da se ne vrati DPS.  I tako, ličeći na prethodni režim, ostavili prostor DPS-u da, bez obzira na decenije ratova, pustošenja, podjela, opet stupi na scenu.

Pred izbore u Nikšiću mahalo se zastavama, umjesto da se govori  o kvalitetu života građana u tom gradu. Dobro, obećavala su se radna mjesta, dok su se kupovalli glasovi radnim mjestima ili novcem. Baš ono kao što je radio Đukanović. Radi izbornog rezultata u Nikšiću, otvorena su vrata i Aleksandru Vučiću i raznim strujama srpske pravoslavne crkve. To je pojedine čak i navelo glas daju Đukanovićevom DPS-u. Ne zato što on nije, zarad opstanka na vlasti, šurovao s Vučićem, ili crkvom. Nego, zato što su očekivali nešto što na njega ne liči.

Crna Gora je dodatno zadužena. Epidemija korone, godinu dana nakon borbe sa njom, toliko je izmakla kontroli da smo po tome postali poznati u svijetu. Mala i srednja preduzeća grcaju u bankrotima. Turistička sezona je neizvjesna. Dramatično rastu brojke umrlih i oboljelih. Sve su to znaci: bolja budućnost neće uskoro.

Iz Brisela je stigao novi non paper i upozorenje, da bi mogli dobiti i kaznene poene, ukoliko ne bude suštinskih reformi na polju borbe sa korupcijom i kriminalom. Tužilaštvo, glavni alat za tu bitku, i dalje je u rukama Đukanovića. I politike. EK je u novom nacrtu takozvanog „non-pejpera” za poglavlja 23 i 24 navela i da se nijedno novo poglavlje neće moći zatvoriti prije nego što se ispune sva prelazna mjerila koja se tiču vladavine prava.

Novoj vlada nije samo prepreka dvovlašće, jer Đukanovićev režim drži još mnoge poluge moći. Njena najljuća opozicija je u vladajućim redovima. Demokratski front joj prijeti rekonstrukcijom. Izvjesno nema snage za to, ali će se sve zakonodavne izmjene koje Vlada planira i mora uraditi, pa i one bez kojih ne možemo u Evropu, naći u parlamentu između Fronta i DPS-a. Permanentna nestabilnost Vlade može služiti kao izgovor i DF-u i premijeru za loše rezultate. Ali na koncu može vratiti Đukanovića.

Pola godine od avgustovskih izbora, godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo