Proći će  korona. Poslije loma svjetskih dimenzija, ništa neće biti isto.  Danas polažemo testove hoćemo li kad  izađemo iz kuća, biti još poslušniji podanici a vlast još oholija. Ili ćemo pokazati da vrijeme samoizolacije nijesmo uzalud utrošili

Dok sije strah svijetom,  korona, nepogrešivo, pokazuje i boljke svakog društva u koje se useli. Kod nas je pokazala ovo – politička klasa oboljela od bahatosti, hronični manjak ljudskih prava, kritika nepoželjna, ozbiljan nedostatak solidarnosti i odgovornosti. Uz  dvodecenijski nedostatak odgovorne vlasti koja nas je lišila bolje opremljenog zdravstvenog sistema i životnog  standarda, između ostalog.

Tri ovonedeljne priče o koroni, u stvari su priče o našim društvenim boljkama. Prva je ona o ministru zdravlja Kenanu Hrapoviću. Nakon što je objavljena forografija njegove djece koja se selfiraju na društvenim mrežama sa najboljim medicinskim maskama, o kojima ovdašnji zdravstveni radnici mogu da sanjaju, ministar ne samo da se nije izvinio, ili ne daj bože podnio ostavku, nego se – naljutio. Zbog kritike i kršenja prava na privatnost njegove djece.

Ministar se izbrecao na Sindikat doktora. Koji je u otvorenom pismu premijeru Markoviću konstatovao da se  „u ovakvoj situaciji gdje pojedini ljekari nemaju čak ni hirurške maske, da ne govorimo o maskama sa P2/P3 nivoom zaštite, djeca ministra Hrapovića slikaju sa istima i koriste ih za zabavu”. Optužio ih je da skupljaju političke poene u doba korone, a potom se pokušao opravdati pričom da mu supruga radi u zubarskoj ordinaciji, i da zato kod kuće imaju maske, a da su djeca dizala  svijest javnosti o važnosti mjera zaštite protiv korone.  Ono, uspjeli su da podignu svijest, ali o tome koliko je ovo društvo – društvo nejednakih. U kom je normalno da u ministarskoj kući ima viška  najboljih maski, za zajebanciju po društvenim mrežama, dok ih u apotekama i zdravstvenim ustanovama – nema.  Hrapović je digao i svijest o tome da naši ministri hronično pate od nedostatka odgovornosti, empatije, i da nema toga doba u kom bi podnijeli ostavku. Ni prihvatili kritiku.

Premijer je u odgovoru Sindikatu doktora koristio malo prikladniji jezik. Poručio je isto – nije vrijeme za kritiku nadležnih. O tome ćemo kad mine korona. Nije bilo davno kad virusa nije bilo, a bilo je isto: bez kritike, molim. Tek, priča se završila. Hrapović je i dalje ministar, ljekari i dalje nemaju maske, ministrova djeca imaju, a kritički glasovi su i dalje nepoželjni.  Srećom, uvijek ima i onih u zdravstvu koji će javno da pohvale Vladu. Jevto Eraković,  direktor Kiničkog centra, na primjer. Zapeta puška.

Druga priča.  Dok se ministar zdravstva borio za sopstvenu i privatnost svoje zaigrane djece, ni on,  ni Vlada nijesu pokazali razumijevanje za pravo na privatnost potencijalno oboljelih od korone. Vlada je objavila spisak onih kojima je određena mjera samoizolacije, kršeći tako njihovo  pravo na privatnost. Izlažući ih neprijatnostima svih onih ilija čvorovića u našem društvu. U kojima ne oskudijevamo.  Premijer je objasnio: procijenili su da je pravo na zdravlje građana preče od prava na privatnost. Dobro, izuzev ministra Hrapovića i njegovih. Ni ovoga puta kritika civilnih organizacija i pojedinih medija nije bila dobro došla.

Na testu, nije pala samo Vlada. Pali su i oni koji su kršili mjere samoizolacije, dovodeći tako brojne ljude u opasnost. Ni njih nije malo. Vlada je, recimo, morala uvesti mjeru da se vjerski obredi ne smiju više služiti, jer popovi nikako nijesu odustajali od njih. Ni od metalne kašike koja se u doba korone gura vjernicima u usta.

Živahno nam je i političko poltronstvo. Izolacija je, Andrija Mandić ne može u Beograd, al se može u pismu zahvaljivati “predsjedniku Vučiću”, što nas hrani. I molio da nastavi. Za kontinuitet imamo i mladog Vladimira Dajkovića, koji je takođe pisao Vučiću. Kad poraste, biće Mandić.

Treća priča je o sudbini porodice Đurišić iz podgoričkog naselja Zabjelo.  Po ko zna koji put, evo i u doba korone, policija je pokušala da ukloni  barikade  te porodice koja tako  godinama štiti imovinu koja je pod sporom. Iako spor nije okončan, policija je, ne zna se na osnovu čega, i po čijem nalogu, krenula u akciju i na kraju uhapsila članove porodice Đurišić, među njima i trudnicu, optuživši ih uz sve i za ugrožavanje javnog zdravlja. Skup od petnaestak policajaca, koji ne drže socijalnu distancu, valjda nikog ne ugrožava. Kao ni hapšenje mimo zakona.

Proći će  korona. Poslije loma svjetskih dimenzija, ništa neće biti isto.  Danas polažemo testove hoćemo li kad  izađemo iz kuća, biti još poslušniji podanici a vlast još oholija. Ili ćemo pokazati da vrijeme samoizolacije nijesmo uzalud utrošili.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Vlast nije  brinula za zdravstvo, zbog čega danas imamo toliko malo kreveta, medicinske opreme, respiratora. I ljekara. Korona je i njih na to podsjetila, pa su poslušali struku i uveli preventivne mjere. Građani najviše  mogu da pomognu  zdravstvu da se izbori sa koronom. Solidarnost liječi. I ugrožene virusom, i razoreno društvo

Stigla je korona. Znali smo da hoće. Ipak, čim je objavljeno da su dvije osobe zaražene, i to potvrđeno sa zvaničnih adresa, društvenim mrežama krenule su horde „korona policajaca“ , koji su odmah znali ko su zaražene osobe,i kuda su se sve šetale. Prošao je tek koji sat od objave da je i Crna Gora zabilježila prve slučajeve korona virusa, a već je ta a brojna  internet vojska, spremna da razapinje i kažnjava dvije oboljele žene. Kao da je bilo moguće da se virus uopšte ne pojavi. I kao da su ti prvi registrovani pošli  u bijeli svijet, da   namjerno  zarade virus  i ugroze sve nas. Ni trunke brige o tome kako im je, kako su njihove porodice, hoće li dobro podnijeti virus koji je uplašio svijet.  Internet vojska natjerala je, konačno, supruga jedne od oboljelih da se obrati javnosti, i „opravda“ se. Kao da je kriv.

Prethodno, nakon što je Vlada uvela mjere socijalne distance, i zatvorila škole, gledali smo viojske pomamljenih kupaca brašna, ulja, toalet papira i sredstava za dezinfekciju kako pustoše prodavnice i apoteke, kao da je sudnji dan, ne obazirući se  hoće li ostalima ostati i ono osnovno za sjutra. Da li će i oni imati čime da dezinfikuju ruke.

Tu su i oni sa druge strane štapa, oni odlučni da ignorišu situaciju, da se ljube i rukuju i kad se odmičeš, i ismijavaju tuđu brigu za zdravlje. Pa ugostitelji koji su, bez obzira na zabranu, otvorili e kafane.

Mnoštvo je slika koje govore jedno –  svako za sebe. Da se ja spasim, pa drugom kako bude.

Baš je ta logika pomogla da virus napravi veću štetu u mnogim  zemljama. Dok se širom svijeta testira na koronu, korona testira cijeli svijet. Neke od evropskih zemalja, poput Njemačke, zaustavile su izvoz medicinskog materijala, kad je Italiji bio najpotrebniji. Kad se na našem parčetu Evrope, pojavio virus, desilo se isto. Srbija je obustavila izvoz osnovnih životnih namirnica i dezinfekcionih sredstava. Uz zabrane izvoza iz evropskih zemalja, to bi i ovdje mogao biti problem u borbi sa korona virusom. Zemlja sa pedesetak respiratora, u kojoj maski  nema u apotekama, zemlja u kojoj maske nemaju ni zdravstveni radnici, jedino i može da računa na solidarnost.

Vlada je preduzela mjere prevencije, kao jedinu mjeru za spas. Kad se virus proširi ionako bolesnim zdravstvenim sistemom, malo šta može da se uradi. Tek ćemo vidjeti hoće li se preduzeti mjere da se oporave oni koje će Vladine mjere ekonomski ugroziti.

Istovremeno, kao da se zaboravlja, da su najbolje mjere širom svijeta preduzete zbog korone, preduzete baš da bi se spasili oni ranjivi. Stari, osobe  sa hroničnim oboljenjima… Suština svih valjanih mjera je – solidarnost. Socijalna distanca ne znači –  uzeću stotinu kila brašna, i praviti,  zatvoren u kući,  priganice do kraja krize, dok mnogi stari i bolesni,  čekaju u redovima, u kojima mogu da dobiju koronu, za osnovne namirnice.  Socijalna distanca  znači – suzdržavaću se da bi sačuvao sebe od drugih, i druge od sebe.

Danima slušamo apele ljekara građanima da se pridržavaju mjera i zbog njih. Da bi zdravstveni sistem mogao da funkcioniše. Da bi ljekari mogli da  sačuvaju nečije najbliže.

Ova vlast nije brinula za zdravstvo. Zbog toga danas imamo toliko malo kreveta, medicinske opreme, respiratora. I ljekara. Korona je i vlastodržce na to podsjetila. Svjedočimo trenucima, da predstavnici vlasti bez pogovora prihvataju odluke Instituta, i uvode mjere znajući da nam je zdravstveni sistem ranjiv. Znamo i mi to. Još kako.  Dok su moćnici svoje zdravstvene nevolje rješavali u inostranstvu, većina građana je mjesecima ovdje čekala preglede.  Znaju oni koji decenijama upravljaju ovom zemljom  kako su opremljene naše bolnice. Danas, dok se epidemija širi,  crnogorski građani najviše mogu da pomognu ljekarima i medicinskom osoblju da se izbore sa koronom. I sebi. Solidarnost liječi. I ugrožene virusom, i razoreno društvo.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Na veliko razočaranje približno 130 hiljada penzionera i priličan broj onih koji sa nestrpljenjem čekaju usvajanje najavljenih izmjena Zakona o PIO kako bi u penziju otišli pod povoljnijim uslovima, vlada i njena parlamentarna većina odbijaju ozvaničenje dogovorenog. I mi znamo zašto

Opet ništa. Poslanici vladajuće većine još jednom su odbili da u dnevni red zasijedanja parlamaneta uvrste i izmjene Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju. Ni vlada ne žuri da se izjasni o tom dokumentu i Skupštini na usvajanje proslijedi predložene izmjene. Iako su one, navodno,  prije nekih godinu ipo usaglašene na sjednicama Socijalnog savjeta, među pregovaračima iz reprezentativnih sindikata, Unije poslodavaca i vlade.

Navodno pošto postaje očigledno kako vlada ne želi, ili ne može, da dogovoreno pretoči u stvarnost. Na razočaranje približno 130 hiljada penzionera i priličan broj onih koji sa nestrpljenjem čekaju usvajanje najavljenih izmjena Zakona o PIO kako bi u penziju otišli pod povoljnijim uslovima. Ko je dočeka.

Bude li usvojeno ono što je i dogovoreno u jesen 2018. novi Zakon o PIO bi omogućuo povećanje minimalne penzije, odlazak u mirovinu sa manje godina života (61 umjesto 65 uz 40 godina radnog staža), povoljniji obračun buduće penzije pošto bi se iz računice isključilo deset godina radnog staža sa najnižim doprinosima i novu, kažu za penzionere povoljniju, formulu za usklađivanje penzija sa zaradama i troškovima života. Dogovoreno je, takođe, da se granica za odlazak u starosnu penziju nakon godina i godina dizanja ljestvice konačno zaustavi na 66 godina života,  sa više od petnaest godina staža,  za muškarce (a ne 67 kao što je predlagala Vlada), odnosno, 64 godine za žene.

Tu starosnu granicu ne treba uzimati zdravo za gotovo pošto su izmjene Zakona o PIO u Crnoj Gori prečeste da bi se na bilo koju odredbu tog propisa moglo dugoročno računati. Kada i ako budu usvojene dogovorene dopune i izmjene Zakona o PIO to će biti šesnaesta ozbiljnija promjena tog propisa od 2003. .

Dogovor iz Socijalnog savjeta vezan za izmjene i dopune Zakona o PIO odavno je prekršen. Prvobitno je planirano da se već u budžetu za 2019. predvidi novac za povećanje nominalnog iznosa minimalne penzije. Ali, prema onome što smo čuli iz druge ruke, od članova Savjeta, „vlada je inisitirala da ove godine (misli se na 2019.) ne bude novih budžetskih opterećenja“. Zato minimalna penzija danas iznosi mrvicu više od 128 eura, i najmanja je u regionu. Baš kao što je i minimalna zarada (222 eura) u Crnoj Gori, uz albansku, na evropskom dnu.

Kada su posumnjali da je ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić izgubio ključeve fioke u kojoj je utamničen nacrt novog zakona, Sindikalci su prošlog ljeta izašli sa zahtijevom da se on usvoji „po hitnom postupku” ili, „u najgorem slučaju“, do planiranja budžeta za 2020.  I ništa. Sad tinja nada, podsticana glasinama koje stižu iz DPS, da bi se željno čekani poropis mogao naći u proceduri do sredine godine. Koliko je to očekivanje realno?

Sredstva za dogovoreno povećanje minimalne penzije od 20 odsto nijesu planirana u ovogodišnjem budžetu. To bi bio samo dio troškova koje bi vlada morala namiriti iz državne kase, nakon što su njene prethodnice opustošile  Fond PIO. Možemo pretpostaviti da u Markovićevom kabinetu imaju jasnu računici o novim troškovima koje bi proizvelo usvajanje izmjena i dopuna Zakona o PIO. Još jednom napomenimo – odavno dogovorenih. Slijedeće praksu da je sve što se tiče rashodne strane budžeta manja ili veća tajna, mi o tim kalkulacijama ne znamo dovoljno.

Uporno odlaganje šalje poruku: premijer Marković i njegovi saradnici znaju da je stanje državnih finansijane mnogo gore od onoga u šta žele ubijediti javnost. I da se, suprotno njihovim pričama o brzom rastu i razvoju, u skorijoj budućnosti slika neće promijeniti na bolje.

Predstojeći izbori, možda, budu razlog da se  dolazeći problemi privremeno prikriju, uz pomoć domaćih i stranih prijatelje iz sive zone globalne ekonomije. Čas sučeljavanja sa stvarnošću ne može se izbjeći. Sve jedno šta će poslužiti kao izgovor: korona, globalno otopljavanje, litije, Rusija… Pred nama su, što bi u Briselu rekli, ozbiljni izazovi.

Sve to ne znači da u jednom trenutku, kao jedan od poslednjih predizbornih aduta, vladajuća koalicija neće usvojiti i ovakav Zakon o PIO. Od njega će vajde imati samo oni koji će njegove benefite moći da iskoriste brzo, u relativno kratkom vremenskom intervalu koji će nas dijeliti od novih izmjena tog propisa. DPS zna kako. A i drugi brzo uče.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari