MONITORING
NAIZMJENIČNE PRIČE O STRUJI: Obnovljivi haos

Dok su se mnogi, u raznim prilikama pitali gdje i šta čini, predsjednik Crne Gore bio je, sva prilika, posvećen izučavanju pitanja energije, emisije štetnih gasova, klimatskih promjena i zaštite životne sredine kao takve. Evo neko doba hoda po svijetu i objašnjava kako ćemo, kroz koju godinu, postati uzor zemlja, sa zelenom energijom i minimalnom emisijom gasova koji izazivaju efekat staklene bašte.
Ovih dana Vujanović je na svjetkom samitu o energetskoj budućnosti u Abu Dabiju objasnio kako Crna Gora, kao članica Energetske zajednice, ima za cilj dostizanje udjela energije iz obnovljivih izvora od 33 odsto u ukupnoj bruto potrošnji finalne energije do 2020. godine. Fino.
Predsjednik misli globalno. Ukazao je da će do 2050, globalnoj populaciji trebati približno 80 odsto više energije nego danas. Zadovoljavanje tako rastuće tražnje nameće, kaže, ogromnu obavezu drastičnog smanjenja emisija gasova staklene bašte, kako bi se izbjegle najgore posljedice klimatskih promjena.
,,Zato je neophodno povećati učešće energije iz čistih izvora, uključujući izvore obnovljive energije, uz postepeno ukidanje fosilnih goriva. Tu je već i ostvaren značajan napredak – upotreba obnovljive energije dostigla je rekordni nivo u 2015. godini i nadmašila povećanje upotrebe fosilnih goriva u periodu od 2011. godine”, rekao je Vujanović.
Samo malo pažljivije čitanje onoga što Vujanović priča otkriva savršen nesklad: ako ćemo do 2020, za dvije – tri godine dakle, imati 33 odsto energije iz obnovljivih izvora, kako to da oni još od 2015. nadmašuju upotrebu fosilnih goriva? Odgovor se skriva u nejasnom definisanju toga šta su obnovljivi izvori energije. Predsjednik jednom računa male i mini hidroelektrane, vjetroelektrane i korištenje sunčeve energije, drugi put mu u računicu ulaze velike hidroelektrane.
Po definiciji, obnovljivi izvori energije su oni koji se nalaze u prirodi i obnavljaju se u cjelosti ili djelimično, posebno energija vodotokova, vjetra, neakumulirana sunčeva energija, biomasa, geotermalna energija i dr.
Hidroelektrane, velike i male, nedvojbeno su obnovljivi izvori energije. Prema podacima sa sajta Elektroprivrede Crne Gore HE Perućica je u 2015. godini proizvela 783,36 gigavat sati električne energije. Hidroelektrana Piva je 2015. proizvela 631,04 GWh. Iste godine u termoelektrani Pljevlja proizvedeno je 1411,6 GWh energije. Kad se zbroje dvije hidroelektrane proizvodnja im je 1414 GWh račun pokazuje da iz obnovljivih i neobnovljivih izvora električne energije dobijamo – isto. Ako se u računicu uključe i male elektrane, obnovljivi izvori su u maloj prednosti.
U sklopu EPCG radi sedam malih elektrana: Podgor, Šavnik, Rijeka Mušovića, Rijeka Crnojevića, Lijeva Rijeka, Slap Zete i Glava Zete. ,,Ukupna energija koju ove elektrane mogu da proizvedu je približna onoj koju HE Perućica proizvede za četiri dana objašnjava za Monitor dobro upućena sagovornica. Prema nekim izvorima, kad bi bile izgrađene sve moguće male elektrane, proizvodile bi 425 GWh godišnje. Premda, stručnjaci se ograđuju jer smatraju da hidropotencijal crnogorskih rijeka nije dobro procijenjen.
Kako je za TVCG rekla ministarka ekonomije Dragica Sekulić u ovom trenutku je potpisano 25 ugovora i izdate su koncesije za 49 malih elektrana. Najavila je da će uslijediti ,,utišavanje” davanja ove vrste koncesija i objasnila da su one izdate na ,,20 do 30 godina” a da je radni vijek minielektrana sto godina. Država im garantuje otkup i cijenu 12 godina. I ona je ocijenila da smo ,,jako blizu” procenta od 33 odsto energije dobijene iz obnovljivih izvora ,,u smislu potpisanih ugovora i izdatih koncesija”.
Grešna duša mogla bi pomisliti da se priča o obnovljivim izvorima u kojoj se računaju samo male i vjetroelektrane koristi kako bi se, poznati interesi porodice bivšeg premijera Mila Đukanovića, koji je koncesije za mini eklektrane dao sinu, upakovali u evropske standarde i svjetske težnje. Sve u cilju dobijanja zelene energije, u skladu sa propisima EU, građani Crne Gore uz račun plaćaju stavku OIE – obnovljivi izvori energije. Na računu od oko sto eura, koliko otprilike potroše oni koji se griju na struju, ta naknada iznosi euro i po. Iz naših u njihove džepove.
Kad se hvale udjelom obnovljivih izvora u proizvodnji energije, zvaničnici izostavljaju priču o drugom bloku Termoelektrane. Kako će taj veliki neobnovljivi izvor uticati na zastupljenost obnovljivih izvora, niko javno ne računa. Još jedna tema koju radije izostavljaju su evropski propisi prema kojima bi Termoelektrana nakon 31. decembra ove godine smjela da radi sa ograničenim kapacitetom.
TA Pljevlja puštena je u rad 1982. Prema direktivi EU elektrane koje spadaju u grupu tzv. postojećih elektrana – koje su dobile građevinsku dozvolu ili dozvolu za rad prije 1. jula 1992. godine – u periodu od 1. januara 2018. godine do 31. decembra 2023. godine mogu raditi ukupno 20.000 sati. Poslije 1. januara 2024. ne mogu raditi ako ne udovoljavaju kriterijumu ograničenja emisija nekih polutanata (SO2, NOx i čestica prašine), piše u Strategiji razvoja energetike do 2030. urađene 2014. Tada je 2018-a izgledala daleko.
Na pitanje hoće li postojeća termoelektrana biti modernizovana i nastaviti da radi, ako i kad počne da radi čuvena TE Pljevlja II – javnost ne zna odgovor. U Vladinoj Strategiji piše da bi nova termoelektrana mogla da proizvodi godišnje 1360 GWh. Ako se stari blok zatvori kad se otvori novi – imaćemo struje približno kao i sad.
,,Obnovljivi izvori električne energije, bez velikih elektrana, pored pozitivnih, efekata, imaju i neke negativne efekte u elektroenergetskom sistemu”, priznaje Vlada u Strategiji razvoja energetike. Prosto: kad koristiš vjetar, zavisiš od toga koliko duva, potok na kojem je mini elektrana, ako nema kiše, presuši.
,,Probleme” sa prirodom ovih dana imaju i velike hidroelektrane. U akumulacijama je nizak nivo vode i struju trenutno uglavnom dobijamo iz Pljevalja. Pojednostavljeno, objašnjavaju upućeni, najjeftinija struja u Crnoj Gori dobija se iz Perućice koja je dijelom akumulaciona, dijelom protočna elektrana. Tom energijom najteže je ,,upravljati” jer proizvodnja zavisi od količine vode – može da se jednim dijelom smanji, ali ne i da se ,,uštedi”. Nešto je drugačije sa Pivom, koja, kao velika akumulacija, može da se koristi po potrebi. Ako ima dovoljno vode.
Priča o struji u Crnoj Gori prepuna je nepoznanica začinjenih, kad treba, prstohvatom mistifikacije. Jednoga dana stigne vijest da izgradnja drugog bloka TA samo što nije počela, narednog nas izvijeste o problemima u češkim bankama zbog kojeg se ne zna hoće li i kad će stići investitor iz te zemlje; priča o hidroelektrani na Morači naizmjenično bukti i zamire; male i vjetroelektrane se, po potrebi, dižu u zvijezde ili se nihova izgradnja ,,utišava”. Nije poznat nikakav plan države u vezi sa snabdijevanjem najvećeg potrošača u Crnoj Gori – KAP –a. Godinama su im građani plaćali struju, sad je kupuju drugdje, hoće li im zatrebati ovdje proizvedena struja i hoće li im je država opet velikodušno obezbijediti – ne zna se.
Svašta se može uočiti, samo ne ozbiljan državni plan. Htio čovjek, ne htio, poređenja mu grebu po vratima. Struja je u Crnu Goru stigla samo 28 godina nakon što je u Njujorku izgrađena prva električna centrala na svijetu. Povodom krunisanja Nikole I Petrovića, 1910. na Cetinju je puštena u rad prva električna centrala u Crnoj Gori. Struja koju sada trošimo potiče u ogromnom procentu iz tri izvora napravljena tokom 22 godine – od 1960, kada je u rad puštena HE Perućica, preko 1976. od kad radi Piva, do 1982. i početka rada TA Pljevlja.
Ovoj vlasti, na neki način simbolično, najuspješniji posao za više od četvrt vijeka je tunel. Onaj kroz Sozinu.
Miloš BAKIĆ
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti
Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.
STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Simbolima oboljelo društvo
Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.
PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine
I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.
GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija
Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.
MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija
Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje
Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.
Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.
Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.
Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.
,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.
Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.
Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…
,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.
Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.
,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.
Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.
,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.
Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.
Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…
Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.
Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…
Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.
Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.
A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…
Iskustvo Hrvatske
Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.
Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.
Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
INTERVJU4 sedmice
POLITIKA I NASILJE: Nejednaki i kad su žrtve
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno