Povežite se sa nama

MONITORING

BUDŽETSKO SAMOFINANSIRANJE VLADAJUĆE ELITE: Sevap sponzori

Objavljeno prije

na

Sva se crnogorska javnost, krajem prošle nedjelje, mogla uvjeriti koliko je nezahvalno živjeti od pisanja. I neisplativo. Ako ne pronađete i odobrovoljite kakvog mecenu iz vladajućih struktura okupljenih oko DPS-a.

Funkcioner Nove Radoš Zečević obznanio je dokumenta iz kojih se vidi kako su se, prije nešto više od dvije godine, na popisu pisaca – korisnika jednokratne finansijske pomoći Ministarstva prosvjete našli i aktuelni viceguverner Centralne banke Nikola Fabris (neto plata oko 4,5 hiljada eura mjesečno); šef crnogorske SDB s kraja 90-ih godina prošlog vijeka Vlado Keković, nekadašnji urednik kulture u TVCG Bogić Rakočević i dugogodišnji urednik Pobjede Goran Sekulović domaćoj i stranoj javnosti poznatiji kao autor romansirane biografije Mila Đukanovića u (za sada) dva toma: Premijer pobjedničkog duha i, makar naslovom neponovljiva, Enigma jedne harizme: prilog crnogorskom samoosvješćenju.

Sve ljudi poznati a, bogami, i priznati ne samo u Crnoj Gori.

Kad ono: pomenuta gospoda imaju pisanu potvrdu, propisno ovjerenu pečatom Ministarstva i potpisom tadašnjeg ministra prosvjete – aktuelnog gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića da su se te 2014. godine nalazili u teškoj materijalnoj situaciji. Pa im je Ministarstvo prosvjete dodijelilo jednokratnu finansijsku pomoć u iznosu od 300 do 500 eura.

,,U skladu sa procedurom, pomoć se može dodijeliti za školovanje, studiranje, usavršavanje, liječenje, što je u pomenutim slučajevima i učinjeno”, pojasnili su iz Ministarstva zainteresovanim novinarima navodeći da je jednokratna socijalna pomoć, i tada, podnosiocima zahtjeva dodijeljene po Zakonu o budžetu za tu godinu i u skladu sa internom procedurom o isplati pomoći.

Sa druge strane, Fabris, Keković i Rakočević su – u odvojenim izjavama – ustvrdili da socijalnu pomoć niti trebaju niti su je tražili. Dobijeni novac je, kažu, bio namijenjen za štampanje njihovih knijiga, odnosno, otkup dijela odštampanog tiraža.

,,Nije riječ o primanju materijalne pomoći, već je Ministarstvo sa 500 eura pomoglo izdavanje knjige Umijeće upravljanja novcem”, objašnjava Fabris. Rakočević „pretpostavlja” da je riječ o novcu (500 eura) koji je dobio nakon što je Ministarstvu uputio zahtjev da otkupi i školama podijeli dio tiraža njegove „knjige koja afirmiše multinacionalnost i multietničnost Crne Gore”. I Keković je isti iznos dobio za štampanje knjige o raspadu bivše Jugoslavije 25 godina poslije koja je, prema riječima autora, „od revnosnih kritičara ocijenjena kao istorijski izvor” (citati preuzeti iz ovdašnjih elektronskih i printanih medija).

To, ipak, ne rješava osnovni problem koji je otvorila ova priča: pravo na (zlo)upotrebu državnih para. Fabris i društvo tražili su novac po jednom osnovu, a dobili ga po drugom. A sada se i jedni i drugi ljute što nemaju valjan odgovor na pitanja: ko i po kojim kriterijumima odlučuje o tome koje će se štampane stvari finansirati novcem poreskih obveznika a koje neće? Učestvuje li država, kao sufinansijer, u podjeli eventualne dobiti sa izdavačima i autorima? Da li se prikazivanjem ovih finansijskih transakcija kao socijalne pomoći svjesno izbjegava plaćanje poreza?

Na drugoj strani – šta je sa ljudima koji su, stvarno, u stanju socijalne potrebe pa im je tom knjigovodstvenom gimnastikom, u aranžmanu uticajnih pisaca i njihovih prijatelja iz vlasti, uskraćen prijeko potreban novac? Koga, očigledno je, nema za sve. Važno je, konačno, što priča o sevap-sponzorima nanovo potvrđuje da se pare iz crnogorskog budžeta troše nenamjenski. Planirane stavke (ostali troškovi jedna je od najvećih u planovima većine budžetskih potrošača) samo su pokriće za trošenje novca, ne po zakonu već po volji onih kojima politička moć daje direktan pristup državnoj kasi.

„Suština te priče je ogromna diskreciona moć izvršne vlasti koja nikome ne odgovara, na nivou države ili lokalnih samouprava”, navodi Aleksandar Damjanović, potpredsjednik SNP-a i doskorašnji predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju. O aktuelnom slučaju Damjanović kaže: „Ne postoje kriterijumi za dodjelu te podrške. Ubijeđen sam da iza nje stoji politička potreba da se najvećem broju takvih korisnika pošalje signal da se od njih očekuje politička podrška”.

Ne može biti slučajnost: istog dana kada su iz Nove otvorili priču o socijalnoj pomoći/sponzorstvu dijeljenom iz Ministarstva prosvjete, policiji je prijavljeno da je nepoznata osoba provalila u prostorije Ministarstva i „nasilno otvorila” ormar u kojem se čuva finansijska dokumentacija. Šta to znači za nastavak priče o dobrotvorima, sponzorima i zahvalnim korisnicima budžetske podrške – u bilo kom obliku?

Dok opozicija sumnja da je dokumentacija otuđena kako javnost ne bi saznala o sličnim transakcijama, podgorički odbor DPS-a optužio je opozicione konkurente – za krađu. „Otkrivena je još jedna veza Nove sa kriminalnim aktivnostima”, stoji u njihovom saopštenju, sa očitom namjerom da se priča o raspolaganju državnim novcem zakotrlja u nekom drugom smjeru.

I nije taj naum bez razloga. Akcija za ljudska prava (HRA) zatražila je od premijera Duška Markovića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića da ispitaju zakonitost trošenja jednokratne pomoći iz budžeta. Prema računici HRA od januara ‘14. do oktobra ‘15. godine najmanje 4,25 miliona eura odobrena su pojedincima na ime finansijske pomoći za liječenje, školovanje, poboljšanje materijalne situacije…

Trend će biti nastavljen. U ovogodišnjem budžetu Ministarstva prosvjete, u programu Učenički i studentski standard, nalaze se i sljedeće stavke: transferi za jednokratne socijalne pomoći – 420.000 hiljada eura; ostali transferi pojedincima – 415.000 eura. Dodatno, u programu Administarcija još je 20 hiljada eura namijenjeno za jednokratnu pomoć.

Dakle, Ministarstvo prosvjete ima na raspolaganju skoro 900 hiljada eura za jednokratnu pomoć i ostale transfere pojedincima u godini u kojoj je Vlada, pokušavajući navodno da uštedi 800 hiljada eura, za šest mjeseci odložila primjenu Zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti, uskraćujući tako osnovcima i srednjoškolcima, čija su oba roditelja bez posla, dječiji dodatak od 32 eura! Uskratite im ono što im po zakonu pripada, da bi ih natjerali da vam se lično obrate za pomoć. Tako se u Crnoj Gori kupuje lojalnost. I glasovi. I o čemu je tu riječ ako ne o „diskrecionoj moći” o kojoj govori Damjanović?

Budžet za 2017. godinu precizno odslikava potrebu vlasti da se sačuva stvoreni model upravljanja ljudima. U zemlji u kojoj je siromašnih i socijalno ugroženih iz dana u dan sve više i više. Tako Ministarstvo rada i socijalnog staranja, u programu Socijalna, boračka i invalidska zaštita na ime jednokratne pomoći ima budžet od 700 hiljada eura. A fond PIO još 300 hiljada. Takođe jednokratnih. Uprava za zbrinjavanje izbjeglica za jednokratnu socijalnu pomoć ima budžet od 18 hiljada, ili skoro deset odsto ukupnog budžeta od 186 hiljada eura. Jednokratnu pomoć dijeliće i Uprava za šume. Za to je opredijeljeno 20 hiljada eura. I Ministarstvo ekonomije ima stavku transfer za jednokratnu socijalnu pomoć – 500 eura. Isti novac ovo Ministarstvo može opredijeliti i „političkim partijama, strankama i udruženjima”. Zašto bi Ministarstvo ekonomije našim novcem finansiralo političke partije? Mislite da odgovor na to pitanje može ponuditi Državna revizorska institucija. Ali, i u njihovom budžetu stoji stavka transferi za jednokratnu socijalnu pomoć (15 hiljada eura). Isti budžet DRI ima i za ostale transfere pojedincima.

Kada novinari, političari ili NVO aktivisti zatraže podatke o tim davanjima dočeka ih zid ćutanja, poziv na Zakon o zaštiti ličnih podataka i prijekor: nemate pametnijeg posla nego da brukate sirote ljude, koji od države traže pomoć da prehrane đecu. Dok saznate da tim novcem finansiraju nečije knjige ili provod – bude kasno. Ormar je već prazan.

Radost dijeljenja (tuđeg)

Na buvljaku koji vikendom radi na stočnoj pijaci na periferiji Podgorice, u društvu stripova o Komandantu Marku i Zagoru, Marksovog Kapitala, rasparenih knjiga iz sabranih djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Fukoovog klatna Umberta Eka… – knjiga crnogorskih finansijskih zvaničnika Radoice Luburića i Nikole Fabrisa – Umijeće upravljanja novcem. Knjiga odskače brojem dostupnih primjeraka, modernim i kvalitetnim povezom i celofanom u koji je upakovana. Očito ih je mladoliki prodavac nabavio „na paket” – netaknute. Po cijeni od jednog eura, „a ako se nema, može i 50 centi”, grijeh je bio ne nabaviti primjerak knjige. Vrijedi. I eto prilike da iz prve ruke pokušamo razriješiti dilemu: da li su pažnju nekadašnjeg ministra obrazovanja i njegovih saradnika privukli autori ili sadržaj njihovog djela, za čije je štampanje Ministarstvo – anonimno, pošto se u knjizi, uz dva izdavača, ne pominju bilo kakvi sponzori izdanja – odvojilo 500 eura. Doduše, pod firmom jednokratne pomoći Fabris Nikoli zbog „teške materijalne situacije u kojoj se nalazi”. Kako god, poslednje poglavlje ove knjige, pod nazivom Finansijsko obrazovanje omladine i djece, nudi i izvod iz programa koji je razvila Savjetodavna kancelarija predsjednika SAD za finansijske mogućnosti. Posledni, trinaesti prevedeni savjet glasi Naučite djecu radosti djeljenja. Tamo stoji: „Novac nam daje priliku da priuštimo i sebi, ali i drugima, mnogo uživanja”. Izgleda da se ova lekcija i u DPS-u proučava sa dužnom pažnjom. I zato su, valjda, zaključili da (budžetski) novac služi za uživanje, a ne za zadovoljenje osnovnih potreba socijalno ugroženih. Djeca i majke neka se strpe. Budžetska solidarnost je izgleda zarazna. Čelnici CBCG sada dijele pomoć. Prema odluci CBCG, koju potpisuje guverner Milojica Daković, ta institucija je na ime finansijske pomoći Pobjedi, Anteni M i portalu Analitika uplatila ukupno 5.000 eura. „Za pokriće dijela troškova na nastavak i razvitak medijske funkcije”, stoji u odluci.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo