Povežite se sa nama

MONITORING

BUDŽETSKO SAMOFINANSIRANJE VLADAJUĆE ELITE: Sevap sponzori

Objavljeno prije

na

Sva se crnogorska javnost, krajem prošle nedjelje, mogla uvjeriti koliko je nezahvalno živjeti od pisanja. I neisplativo. Ako ne pronađete i odobrovoljite kakvog mecenu iz vladajućih struktura okupljenih oko DPS-a.

Funkcioner Nove Radoš Zečević obznanio je dokumenta iz kojih se vidi kako su se, prije nešto više od dvije godine, na popisu pisaca – korisnika jednokratne finansijske pomoći Ministarstva prosvjete našli i aktuelni viceguverner Centralne banke Nikola Fabris (neto plata oko 4,5 hiljada eura mjesečno); šef crnogorske SDB s kraja 90-ih godina prošlog vijeka Vlado Keković, nekadašnji urednik kulture u TVCG Bogić Rakočević i dugogodišnji urednik Pobjede Goran Sekulović domaćoj i stranoj javnosti poznatiji kao autor romansirane biografije Mila Đukanovića u (za sada) dva toma: Premijer pobjedničkog duha i, makar naslovom neponovljiva, Enigma jedne harizme: prilog crnogorskom samoosvješćenju.

Sve ljudi poznati a, bogami, i priznati ne samo u Crnoj Gori.

Kad ono: pomenuta gospoda imaju pisanu potvrdu, propisno ovjerenu pečatom Ministarstva i potpisom tadašnjeg ministra prosvjete – aktuelnog gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića da su se te 2014. godine nalazili u teškoj materijalnoj situaciji. Pa im je Ministarstvo prosvjete dodijelilo jednokratnu finansijsku pomoć u iznosu od 300 do 500 eura.

,,U skladu sa procedurom, pomoć se može dodijeliti za školovanje, studiranje, usavršavanje, liječenje, što je u pomenutim slučajevima i učinjeno”, pojasnili su iz Ministarstva zainteresovanim novinarima navodeći da je jednokratna socijalna pomoć, i tada, podnosiocima zahtjeva dodijeljene po Zakonu o budžetu za tu godinu i u skladu sa internom procedurom o isplati pomoći.

Sa druge strane, Fabris, Keković i Rakočević su – u odvojenim izjavama – ustvrdili da socijalnu pomoć niti trebaju niti su je tražili. Dobijeni novac je, kažu, bio namijenjen za štampanje njihovih knijiga, odnosno, otkup dijela odštampanog tiraža.

,,Nije riječ o primanju materijalne pomoći, već je Ministarstvo sa 500 eura pomoglo izdavanje knjige Umijeće upravljanja novcem”, objašnjava Fabris. Rakočević „pretpostavlja” da je riječ o novcu (500 eura) koji je dobio nakon što je Ministarstvu uputio zahtjev da otkupi i školama podijeli dio tiraža njegove „knjige koja afirmiše multinacionalnost i multietničnost Crne Gore”. I Keković je isti iznos dobio za štampanje knjige o raspadu bivše Jugoslavije 25 godina poslije koja je, prema riječima autora, „od revnosnih kritičara ocijenjena kao istorijski izvor” (citati preuzeti iz ovdašnjih elektronskih i printanih medija).

To, ipak, ne rješava osnovni problem koji je otvorila ova priča: pravo na (zlo)upotrebu državnih para. Fabris i društvo tražili su novac po jednom osnovu, a dobili ga po drugom. A sada se i jedni i drugi ljute što nemaju valjan odgovor na pitanja: ko i po kojim kriterijumima odlučuje o tome koje će se štampane stvari finansirati novcem poreskih obveznika a koje neće? Učestvuje li država, kao sufinansijer, u podjeli eventualne dobiti sa izdavačima i autorima? Da li se prikazivanjem ovih finansijskih transakcija kao socijalne pomoći svjesno izbjegava plaćanje poreza?

Na drugoj strani – šta je sa ljudima koji su, stvarno, u stanju socijalne potrebe pa im je tom knjigovodstvenom gimnastikom, u aranžmanu uticajnih pisaca i njihovih prijatelja iz vlasti, uskraćen prijeko potreban novac? Koga, očigledno je, nema za sve. Važno je, konačno, što priča o sevap-sponzorima nanovo potvrđuje da se pare iz crnogorskog budžeta troše nenamjenski. Planirane stavke (ostali troškovi jedna je od najvećih u planovima većine budžetskih potrošača) samo su pokriće za trošenje novca, ne po zakonu već po volji onih kojima politička moć daje direktan pristup državnoj kasi.

„Suština te priče je ogromna diskreciona moć izvršne vlasti koja nikome ne odgovara, na nivou države ili lokalnih samouprava”, navodi Aleksandar Damjanović, potpredsjednik SNP-a i doskorašnji predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju. O aktuelnom slučaju Damjanović kaže: „Ne postoje kriterijumi za dodjelu te podrške. Ubijeđen sam da iza nje stoji politička potreba da se najvećem broju takvih korisnika pošalje signal da se od njih očekuje politička podrška”.

Ne može biti slučajnost: istog dana kada su iz Nove otvorili priču o socijalnoj pomoći/sponzorstvu dijeljenom iz Ministarstva prosvjete, policiji je prijavljeno da je nepoznata osoba provalila u prostorije Ministarstva i „nasilno otvorila” ormar u kojem se čuva finansijska dokumentacija. Šta to znači za nastavak priče o dobrotvorima, sponzorima i zahvalnim korisnicima budžetske podrške – u bilo kom obliku?

Dok opozicija sumnja da je dokumentacija otuđena kako javnost ne bi saznala o sličnim transakcijama, podgorički odbor DPS-a optužio je opozicione konkurente – za krađu. „Otkrivena je još jedna veza Nove sa kriminalnim aktivnostima”, stoji u njihovom saopštenju, sa očitom namjerom da se priča o raspolaganju državnim novcem zakotrlja u nekom drugom smjeru.

I nije taj naum bez razloga. Akcija za ljudska prava (HRA) zatražila je od premijera Duška Markovića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića da ispitaju zakonitost trošenja jednokratne pomoći iz budžeta. Prema računici HRA od januara ‘14. do oktobra ‘15. godine najmanje 4,25 miliona eura odobrena su pojedincima na ime finansijske pomoći za liječenje, školovanje, poboljšanje materijalne situacije…

Trend će biti nastavljen. U ovogodišnjem budžetu Ministarstva prosvjete, u programu Učenički i studentski standard, nalaze se i sljedeće stavke: transferi za jednokratne socijalne pomoći – 420.000 hiljada eura; ostali transferi pojedincima – 415.000 eura. Dodatno, u programu Administarcija još je 20 hiljada eura namijenjeno za jednokratnu pomoć.

Dakle, Ministarstvo prosvjete ima na raspolaganju skoro 900 hiljada eura za jednokratnu pomoć i ostale transfere pojedincima u godini u kojoj je Vlada, pokušavajući navodno da uštedi 800 hiljada eura, za šest mjeseci odložila primjenu Zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti, uskraćujući tako osnovcima i srednjoškolcima, čija su oba roditelja bez posla, dječiji dodatak od 32 eura! Uskratite im ono što im po zakonu pripada, da bi ih natjerali da vam se lično obrate za pomoć. Tako se u Crnoj Gori kupuje lojalnost. I glasovi. I o čemu je tu riječ ako ne o „diskrecionoj moći” o kojoj govori Damjanović?

Budžet za 2017. godinu precizno odslikava potrebu vlasti da se sačuva stvoreni model upravljanja ljudima. U zemlji u kojoj je siromašnih i socijalno ugroženih iz dana u dan sve više i više. Tako Ministarstvo rada i socijalnog staranja, u programu Socijalna, boračka i invalidska zaštita na ime jednokratne pomoći ima budžet od 700 hiljada eura. A fond PIO još 300 hiljada. Takođe jednokratnih. Uprava za zbrinjavanje izbjeglica za jednokratnu socijalnu pomoć ima budžet od 18 hiljada, ili skoro deset odsto ukupnog budžeta od 186 hiljada eura. Jednokratnu pomoć dijeliće i Uprava za šume. Za to je opredijeljeno 20 hiljada eura. I Ministarstvo ekonomije ima stavku transfer za jednokratnu socijalnu pomoć – 500 eura. Isti novac ovo Ministarstvo može opredijeliti i „političkim partijama, strankama i udruženjima”. Zašto bi Ministarstvo ekonomije našim novcem finansiralo političke partije? Mislite da odgovor na to pitanje može ponuditi Državna revizorska institucija. Ali, i u njihovom budžetu stoji stavka transferi za jednokratnu socijalnu pomoć (15 hiljada eura). Isti budžet DRI ima i za ostale transfere pojedincima.

Kada novinari, političari ili NVO aktivisti zatraže podatke o tim davanjima dočeka ih zid ćutanja, poziv na Zakon o zaštiti ličnih podataka i prijekor: nemate pametnijeg posla nego da brukate sirote ljude, koji od države traže pomoć da prehrane đecu. Dok saznate da tim novcem finansiraju nečije knjige ili provod – bude kasno. Ormar je već prazan.

Radost dijeljenja (tuđeg)

Na buvljaku koji vikendom radi na stočnoj pijaci na periferiji Podgorice, u društvu stripova o Komandantu Marku i Zagoru, Marksovog Kapitala, rasparenih knjiga iz sabranih djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Fukoovog klatna Umberta Eka… – knjiga crnogorskih finansijskih zvaničnika Radoice Luburića i Nikole Fabrisa – Umijeće upravljanja novcem. Knjiga odskače brojem dostupnih primjeraka, modernim i kvalitetnim povezom i celofanom u koji je upakovana. Očito ih je mladoliki prodavac nabavio „na paket” – netaknute. Po cijeni od jednog eura, „a ako se nema, može i 50 centi”, grijeh je bio ne nabaviti primjerak knjige. Vrijedi. I eto prilike da iz prve ruke pokušamo razriješiti dilemu: da li su pažnju nekadašnjeg ministra obrazovanja i njegovih saradnika privukli autori ili sadržaj njihovog djela, za čije je štampanje Ministarstvo – anonimno, pošto se u knjizi, uz dva izdavača, ne pominju bilo kakvi sponzori izdanja – odvojilo 500 eura. Doduše, pod firmom jednokratne pomoći Fabris Nikoli zbog „teške materijalne situacije u kojoj se nalazi”. Kako god, poslednje poglavlje ove knjige, pod nazivom Finansijsko obrazovanje omladine i djece, nudi i izvod iz programa koji je razvila Savjetodavna kancelarija predsjednika SAD za finansijske mogućnosti. Posledni, trinaesti prevedeni savjet glasi Naučite djecu radosti djeljenja. Tamo stoji: „Novac nam daje priliku da priuštimo i sebi, ali i drugima, mnogo uživanja”. Izgleda da se ova lekcija i u DPS-u proučava sa dužnom pažnjom. I zato su, valjda, zaključili da (budžetski) novac služi za uživanje, a ne za zadovoljenje osnovnih potreba socijalno ugroženih. Djeca i majke neka se strpe. Budžetska solidarnost je izgleda zarazna. Čelnici CBCG sada dijele pomoć. Prema odluci CBCG, koju potpisuje guverner Milojica Daković, ta institucija je na ime finansijske pomoći Pobjedi, Anteni M i portalu Analitika uplatila ukupno 5.000 eura. „Za pokriće dijela troškova na nastavak i razvitak medijske funkcije”, stoji u odluci.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo