Povežite se sa nama

PERISKOP

Najveći poraz fašizma

Objavljeno prije

na

Prije nego što je primitivni guslar i nadmeni vozač – đilkoš Vučurović postao gradonačelnik Trebinja, makete malog Dubrovnika, prije nego što je vlasnica tamošnje, za vrijeme socijalizma, jedne od ubjedljivo najljepših galerija u BiH, one imenom Veritas, povela srpstvujušče žene ne u Kolo srpskih sestara, već u četničku žensku organizaciju, prije nego što su crnorisci – mantijaši postali ideološki učitelji u cijeloj Hercegovini, ovaj grad bio je mjesto na koje se dolazilo iz razloga ugode, one vizualne, one historijske, one gastro ugode…

Dolazio sam u taj grad sa osjećanjem imperijalne čežnje da gledam najbolje jugoslovenske amaterske pozorišne ansamble, da svjedočim odličnim trebinjskim (ne Dučićevim!!!) večerima poezije. Dolazio sam, a ne samo prolazio, kao što to činim danas, uvjek sa neskrivenom nadom da ću naći neku od čarolija hercegovačke noći, jutra, večeri ili podneva potpoljenog u čelopek. I tako sve dok nije krenuo krvavi kovitlac četničkog pokoravanja svijesti i uništavanja svake vrste savjesti među dotad plemenitim ljudima Trebinja. Izvršeno je etničko čišćenje, počeo je progon jedne kulturne boje u Trebinju, koju je u ove krajeve stare Hercegovine donio Orijent…

Trijumf SDS-a na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je toliko militantan da se ni danas, mnogo godina poslije dolaska varljivog mira bez stvarnog pomirenja, ne mogu prisjetiti ničeg lijepog vezanog za trebinjske predjele. I tako sve do ključnog događaja, koji je promijenio tok rata u Hercegovini, a sve sam sigurniji i formirao novi tok svijesti u Trebinju.

Jedini otpor četništvu dao je mladić časnog srpskog imena i prezimena: Srđan Aleksić. On je spriječio da i dan danas o Trebinju govorimo samo kao o jednom od mjesta fašističke logike SDS-a. Braneći čast svoje porodice, svoga naroda, braneći čast etike kao takve, ili ljudskosti u najširem mogućem smislu, Srđan Aleksić je žrtvovao život da bi se ukazala iskra mogućnosti drukčijeg življenja na ovim prostorima.

Njegova žrtva ima antičku dimenziju, jer je žrtvovanje stavio na oltar prijateljstva, ljubavi, zaštite slabijeg. U cijeloj priči o podvižništvu Srđana Aleksića nedostajao je, i danas nedostaje, jedan ovovremeni Sofoklo, koji bi adekvatnim stihovima upisao planetarnu građansku hrabrost u ono što se zove trajna pobjeda ljudstva nad neljudstvom…

Žrtva Srđana Aleksića predstavljala je prvu i najveću pobjedu nad četnicima, nad logikom zatiranja drugog i drugačijeg, nad logikom fašizma.

Zato se, kada danas posmatram ovaj antejski gest trebinjskog mladića, ne mogu načuditi što cijela njegova država, a ne tek samo Trebinje, ne prave učilišta ljudskosti na mjestu jedne lične tragedije. Današnje ponašanje svih nas jadno je, bijedno…. Jer, iz najvećeg poraza četništva, koji je svojom žrtvom ostvario Srđan Aleksić, većina nas nije naučila pravu lekciju.

Jedini fakultet koji danas nedostaje u moru visokoškolskih nerijetkih besmislica u Bosni i Hercegovini je onaj na kojem se izučava ljudska i građanska hrabrost! Za njega bi bilo teško pronaći boljeg predavača od Radeta Aleksića, časne sjedine koja potkrepljuje vijek trajanja ljudskosti, strpljenjem i otvorenim pogledom na užas koji, nažalost, nije zgasnuo na prostoru koji i sami naseljavamo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

A morali bismo ih se sjetiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto se ponekad ne sjetimo ljudi i ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta? Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju

 

Jutrošnji prijatni razgovor sa Harijem Ejubovićem, slikarom i scenografom, dušom Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pred Akademijom likovnih umjetnosti na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, okončavamo sjetnim prisjećanjem na negdanje Harijeve profesore, iznimno ozbiljne stvaraoce u oblasti estetike i likovne kritike, sad već na bolji svijet otišlog Muhameda Karamehmedovića i Sadudina Musabegovića. Obojica su predavali teoretske discipline na sarajevskoj likovnoj univerzi i ostavili duboki trag na programskim sadržinama, ali i u ukupnom umjetničkom i društvenom životu Grada na Miljacki.

Karamehmedović je bio čudo od čovjeka. Nevjerojatnom hercegovačkom energijom ovaj je Trebinjac povlačio najavangardnije poteze u Sarajevu i BiH toga doba. Zaslužan je za pokretanje i utemeljenje Akademije likovnih umjetnosti; meni osobno pomogao je usred agresije na BiH da pokrenem u Kamernom teatru 55 likovnu Galeriju Gabrijel; bio je svakodnevno do kraja angažirani intelektualac u ratnim vremenima kad to nije bilo ni malo lako.

I Sado i Muhamed su kao dekani unapređivali rad Akademije likovnih umjetnosti. Njihovi teoretski radovi i knjige omeđili su etape razvoja bosanskoherceghovačke likovne umjetnosti kontekstirajući je u suvremene evropske tokove.

Prisjećanje njihovog studenta Harija Ejubovića na ova dva stupa duhovnosti u Sarajevu narojilo je niz pitanja u mom promišljanju današnjeg našeg neveseloga življenja.

Prije svega zašto se ponekad ne sjetimo tih ljudi?

Zašto ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta?

Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju?

A nisu to jedini koriofeji sarajevske i bh. Likovnosti, kojih bi se češće i sustavnije valjalo sjećati.

Nedavno su životnu pozornicu napustili i veliki slikar Seid Hasanefendić i jedan od najvećih svjetskih grafičara Dževad Hozo.

Niti jedan niti drugi nisu adekvatno ispraćeni od sarajevske kulturne javnosti.

Kad se samo sjetim kako je bijedan oproštaj Sarajeva bio sa članom Ruske akademije umjetnosti Mersadom Berberom, tuga me mori. Čini se da su imali manji prostor od inače minijaturne galerije Roman Petrović, tamo bi grande Berberu držali posmrtno slovo.

Sve ovo govori da je na sceni kultura zaborava u ovom nesretnom dobu, umjesto tako nam potrebne kulture sjećanja.

Mogao bih redati umjetnike koji su ostavili zamašne opuse, a bili tako brzo i tako lako zaboravljeni u sredini kojoj su dali svojim ostvarenjima evropski, pa u nekim slučajevima i svjetski sjaj!

Takav odnos prema perjanicama likovne umjetnosti, a nije drukčije ni u drugim oblastima života, govori najbolje o propasti jednog društva, a kad društvo propada i državu je iznmino teško sačuvati…

Nažalost, ko se danas sjeća Emerika Bluma, Zlatana Karavdića, Uglješe Uzelca, privrednika i političara koji su aktivno podržavali razvojnice umjetnosti koje su upravo trasirali Muhamed Karamehmedović i Sadudin Musabegović.

BiH je sve više zemlja zaborava. A imala je, i danas ima, ljude koji bi i u većim državama i razvijenijim civilizacijama imali zasluženo visoku poziciju u povjesnicama i, što je značajnije, bili svakodnevno prisutniji u našim sjećanjima, a njihova djela u našoj praksi. Kao međaši evropske, multietničke, prave istinske Bosne i Hercegovine.

Tabloidizrano vrijeme ne trpi ozbiljne razgovore, pa ni sjećanja na najbolje što je BiH imala u pojedinim oblastima života.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vrijeme bez Pervića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno

 

Sretne me ovih dana stari poznanik i pita zašto nema ozbiljnije teatarske kritike za moju predstavu Pijana noć 1918, kad je ta predstava festivalski hit u Bosni i Hercegovini (dvije nagrade na Susretima pozorišta u Brčkom i čak šest nagrada na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu!).

Ne znam kako objasniti dobronamjenom pratitelju kulturnih događaja, kojem to nije posebno bliska oblast, tu, u najmanju ruku, paradoksalnu situaciju.

Da mu kažem da nema ko da napiše neće mi čovjek povjerovati, da izmišljam i da se izmotavam nije red pred dobronamjernim pitcem.

Ipak, činjenica je da klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno.

Prisjećam se vremena kada su korifeji teatarske kritike bili Eli Finci, Muharem Pervić, Jozo Puljizević, Dalibor Foretić, kada se strahovalo u svim teatarskim kućama šta će ovi nesumnjivi autoriteti napisati, kako će ocjeniti neku predstavu, režisera i ansambl. To su bila vremena ozbiljne kritičke valorizacije teatra kao i ostalih grana umjetnosti. Danas, u vremenu pomjerenih, nerijetko i potpuno uništenih kriterija, nema prave žudnje da se sazna šta će sutrašnja izdanja medija napisati o večerašnjoj predstavi.

Sve je ipak do ljudi, do umjetničkih persona koje su autoritativnim stavovima formirale intelektualno i kritičko mišljenje. Moja generacija i ja osobno najviše se sjećamo britkog, ali i poetičnog pera Muharema Pervića, čije kritičke prikaze na stranicama beogradske Politike nije lako zaboraviti.

Bili su to više eseji nego kritike. Repetitoriji kritičke misli zasigurno. Pervić, koji je sjajno pisao i književnu kritiku, posebno o Ivi Andriću, davao je i književnu i teatarsko-izvedbenu preciznu analizu svega što se na sceni dešavalo.

Pervićevi eseji bili su koliko slike viđenog u teatru, još više izrazi briljantnosti, gracilnosti i elegancije u pogledu stila. On se nikada nije zadovoljavao prepričavanjima dramskog zbitija, njegove analize ulazile  su u suštine teksta, a potom u predstavljačke aspekte, s dozom autoritativnosti, koja je besprijekorna i nesumnjiva u svakom pogledu.

Današnje površno novinsko pisanje o teatru više vrijeđa protagoniste nego što ih može realno valorizovati u njihovim pozorničkim naporima da dosegnu određeni umjetnički nivo.

Nedostatak persone kakva je bio esteta Muharem Pervić nenadoknadiv je na nivou današnjeg južnoslovenskog teatra.

Svima nama koji smo bili njegovi savremenici ostaje da nastojimo na njegovim estetičkim zasadama graditi bar približnu estetičku razinu, da bismo spasili ono što je od ugleda jugoslovenskog teatra još ostalo.

Mladi kritičari, početnici u kritičkim prosudbama, trebali bi češće čitati Pervićeve kritike i eseje, jer to su sigurna vrela ozbiljnog teatrološko-kritičkog prosuđivanja, ozbiljne analize u kojima je pravilo bilo postići visoki stil prosudbe, ali i obaveznu eleganciju  u jezičkoj strukturi teksta.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad mirišu lipe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stasavaju nove generacije u Mostaru koje će govoriti ono što misle i osjećaju gledajući pravo u oči onima kojima se obraćaju i time vratiti izgubljeno dostojanstvo i čar gradu na Neretvi. U mirisu mostarskih lipa jedne nestvarne mostarske noći sve sam to osjetio. Ja ne sanjam! Ja živim za mostarsku mladost i lipe koje najljepše u Mostaru mirišu u ulici Uzdisaja

 

Mostar, ta makta raja na zemlji, ipak je najčarobniji u proljeće ili, kako bi njegov najslavniji poeta Aleksa Šantić govorio, u pramaljeće.

Jedne junske noći, upravo one u kojoj sam postao laureatom priznanja koje dušu grije, a osmijeh na lice vraća, dakle Mimara Mostara, odlučim Lanu provesti Ulicom uzdisaja.

U cijeloj ulici te ponoći videli smo samo tri djevojke koje su mogle biti gimnazijalke. Stajale su ispred jedne kuće i tiho pričale, kao da su se rastajale poslije ugodno provedene večeri. Hodali smo smireno i polako, opušteni i zadovoljni. Lana me je držala pod ruku. Nakon izvjesnog vremna začuli smo kako neko trči iza nas. Zastali smo i okrenuli se, a dvije od tri djevojke koje smo prije par minuta vidjeli dotrčale su i stale ispred nas. Lica ozarenih prelijepim osmjesima, zadihane, gledale su nas pravo u oči i u glas govorile: Dobro veče. Došle smo samo da vam kažemo kako vas je lijepo vidjeti! Hvala vam za to! A i naša drugarica to isto misli.

Tamo gdje smo ih prvi put vidjeli stajala je treća djevojka i mahala nam.

Pozdravile su nas i nakon naše iskazane zahvalnosti za njihov divan gest, otišle laganim korakom prema svojoj drugarici…

Bili smo zatečeni spontanošću i iskrenošću te mostarske mladosti koja je u našoj pojavi i našem hodu našla ono nešto, nešto radi čega se vrijedi roditi i radi čega vrijedi živjeti. Ali, više od svega divili smo se umijeću tih djevojaka, koje su tek kročile u život, da nepitane imaju potrebu reći, gledajući pravo u oči, ono što misle i osjećaju, potpuno nepoznatim ljudima u ponoć, na ulici. Štaviše, da dotrče do njih da bi im rekle…

Ontološko razumijevanje iskrenosti i važnosti izgovorenih riječi toj mladosti daje snagu, a nama vjeru da stasavaju nove generacije u Mostaru koje će govoriti ono što misle i osjećaju gledajući pravo u oči onima kojima se obraćaju i time vratiti izgubljeno dostojanstvo i čar gradu na Neretvi.

U mirisu mostarskih lipa te nestvarne mostarske noći sve sam to osjetio. Ja ne sanjam!
Ja živim za nju, za mostarsku mladost i lipe koje najljepše u Mostaru mirišu u ulici Uzdisaja.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo