Sjetno prisjećanje na razgovor sa Vojom Stanićem, velikanom slikarstva

Prijatni dom dvostrukog crnogorskog akademika (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Dukljanska akademija!) Voje Stanića, u samom središtu Herceg Novog, prije nekolika ljeta ugostio je  Svetlanu Broz i moju malenkost. A razgovor je bio razuđivan čitavim nizom rukavaca, digresiranja, ali, naravno, o čemu bi drugom nego o umjetnosti, jučer i o današnjem trenu onoga što na gledateljsku trpezu donose likovni stvaraoci doba u kojem živimo.

Poput svojevrsnog nemalog trofeja pamtim da je akademik kao usput dometnuo da je prije nekoliko dana crnogorskog državnika primio u jednoj od kavana u Herceg Novom. Nismo Svetlana i ja nikad zaboravili, a niti ćemo, da je akademik nama ukazao iznimnu čast otvarajući nam široko dveri svoga doma, dakle i svoga intimiteta…

Prethodnih dana očaravajuće je na nas djelovala Stanićeva izložba u galeriji Gayo, u Porte Montenegru.

A čudesna bića, likovi tih malih ljudi, figurine u nekim bojenim, ali skoro pa zrakopraznim prostorima čudesnim ritmovima umjetnikove kičice naseljavani u taj svijet ni nadrealnog niti realnog, već u Stanićev svijet neke nadnormalnosti učinili su takav snažan rez, ali jednako i u srcu da se i danas, nekoliko godina poslije te neobične gotovo nadrealne soareje, intenzivno sjećam svakog izloženog platna…

Čast koju nam je ukazana obavezivala nas je na primjeren dijalog sa, tada devedeset tri ljeta starim slikarom, pa k tomu učesnikom NOR-a 1941–1945, dugogodišnjim profesorom likovnih učilišta, umjetnikom koji je jednakom ekspresivnošću, poetikom i strašću bacao u trans likovne probirljive znalce iz redova otmjene publike, ali i kritičke krugove Pariza, Njujorka, Beograda, Zageba… Primjeren dijalog u mom slučaju podrazumjevalo je gašenje znatiželje uglavnom mudrom šutnjom, jer prisjetio sam se tada kako mi je davno u djetinjstvu baka savjetovala, da pred pametnim čovjekom svaka neizgovorena riječ postaje zlata vrijednom.

I dok je imperijalno izdužen umjetnikov mačak imao tačku paradiranja pred gostima, slikarev je sin Tomo, inače podvižnik umjetničke fotografije i probirljive glazbe, stanke u razgovoru sa magom i korifejom magnetičnog likovnog poetizma, ispunjavao švenkovima, amalgamom dugih kadrova i blic uhvaćenih naših neobaveznosti, tekla je maestrova priča o studiranju na beogradskoj Likovnoj akademiji i Stanićevom profesoru Dolinaru…

Kao da mu se to sve jučer dešavalo a ne za studentskih dana, veliki Vojo Stanić sjećao se i drugovanja sa kolegom Batom Pravilovićem, za koga će upotrebiti epitet veliki. Sjećajući se ovoga umjetnika kao amblema epohe, složili smo se da je ovaj slikar zaslužio daleko veću pozornost recentne kulturne publike u Herceg Novom i Crnoj Gori…

Na kraju našeg posjeta veli mudri akademik dvije krunske misli: „Sa Batom Pravilovićem bio sam cijelog života nerazdvojan…“

„A i to da vam kažem: u Herceg Novom sam poznatiji od Pikasa…“

Sunce je bilo već dobrano odskočilo nad prelijepim zalivom kad smo napustili čarolijski razgovor sa velikanom crnogorskog, jugoslavenskog i europskog slikarstva.

Gradimir GOJER

Komentari

Niti sve prisutnija doza vjerskih fanatizama, a niti nadirući fašizam kao da ne mogu razbuditi i pokrenuti uspavane građane. Kao da je u pitanju golemi sedativ kojim su vlastodršci uspavali svaki oblik otpora i pobune svakodnevno narastajućem beznađu

Nad ovim našim krajevima, južnoslavenskim, gomilaju se tmasti oblaci svakovrsnog beznađa. Kako u Srbiji i Bosni, ništa manje u Makedoniji i Hrvatskoj – sve su duže kolone obespravljenih radnika, žrtava divljeg kapitalizma koji spas traže bježeći glavom bez obzira prema državama zapadne Europe. Socijalna bijeda je opća pojava na prostorima nekada socijalno i u svakom drugom smislu sigurne i prosperitetne Jugoslavije. Prag socijalne izdržljivosti iz dana u dan postaje sve niži. I kao po pravilu, kada hljeba nedostaje, počinju da cvjetaju razne vrste zabave, razbibrige, igara na sreću, naravski – za neosviješteni plebs!

Niti sve prisutnija doza vjerskih fanatizama, a niti nadirući fašizam kao da ne mogu dostatno razbuditi i pokrenuti uspavane građane. Kao da je u pitanju golemi sedativ kojim su vlastodršci uspavali svaki oblik otpora i pobune svakodnevno narastajućem beznađu.

Današnji izvještaji medija iz regiona u prvi plan stavljaju, za to vrijeme, dva lakoglazbena spektakla. Koncerte u golemim dvoranama, okupljalištima besposlena svijeta, u Sarajevu i u Zadru. U sarajevskoj je Zetri siromašni puk iliti po sarajevskom „kokuze“ okupio Halid Bešlić, a u Zadru bijeg od stvarnosti su potražili fanovi Zdravka Ćolića.

Nevjerojatno koliko je izgladnjelom i dekintiranom narodu u ovim vremenima do pjesme i općeg veselja. Velim općeg veselja jer u obje dvorane radilo se o hiljadama građana koji bijeg od siromaštva i svakovrsnoga beznađa, eto, nalaze u pjesmi.

Naravno mediji su ti koji poluprimitivnom svijetu, gladnom i neobrazovanom serviraju senzacije kakve čitam na jednom portalu da je Zdravko Ćolić morao zaustaviti koncert u zadarskoj dvorani zbog grudnjaka jedne svoje u trans padajuće obožavateljke.

Sve ovo ne bih pisao zbog tih bizarija da se iza industrije lake zabave ne kriju mnogo ozbiljnije stvari…

A krije se sve ono što je i tridesetih godina prošlog stoljeća pokrenulo fašizam, ratove i masovna ubijanja…

Upravo tako. Iz masovnih zabava u bavarskim pivnicama krenule su mase za fanatiziranim molerom – Firerom.

Ne može me nitko ubijediti da između Njemačke tridesetih godina prošloga stoljeća i naših današnjih prepuštanja lakoj zabavi između Triglava i Đevđelije ne stoji znak jednakosti. Uostalom, regionalni politički lideri kada se obraćaju svojim izgladnjelim pristašama i glasačima ne obećavaju otvaranje škola niti teatara, nego stadiona i sportskih dvorana u kojima će svoju glasačku pastvu okupljati i uz bezbrižje natapano u alkoholu voditi u avanture međunacionalnih sukoba.

Jeftina i laka zabava postala je ili, pak, ostala je (!!!) moćnim sredstvom bijega od surove stvarnosti. Kako u Sarajevu, tako u Podgorici, kako u Zagrebu tako u Skoplju.

Sve se u povijesti ponavlja. U pitanju su tek nijanse.

Ta svjetina koja hrli na događanja sa grudnjacima koji lete na binu, glasačko je tijelo koje će glasove poklanjati onima koji su ih ostavili bez posla, koji računaju na njih kao sigurno topovsko meso u nekim nadolazećim ratovima.

Zato me je itekako strah svih ovih zabava, sve ove općenarodne jeftinoće, koja ispoljavajući najniže porive, svjedoči o dobu u kojem živimo.

Pa se onda neminovno prisjetim moje davno upokojene tetke Ružice, koja je kao aktivistkinja u drugosvjetskom poraću nosila ulaznice za teatar od vrata do vrata… Po zadatku. E da bi narod imao susrete sa velikom literaturom Sofokla, Krleže, Njegoša…

Šta ćemo, kažu da je to bilo vrijeme totalitarizma i mraka. Netko je upalio svjetlo i evo što danas imamo. Igara mnogo, hljeba nimalo!

Ne brinem za posjetitelje ovih lakih zabava koji, u stvari, znače samozaborav.

Brinem za njihovu djecu sjećajući se bavarskih pivnica i Kristalnih noći…

Ne ponovilo se!

Gradimir GOJER

Komentari

Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja

Moj rodni grad ne liči više na negdanji europski Mostar. Grad u koji je navraćao Stevan Sremac, na duži rok boravili Miroslav Antić i Pero Zubac, gdje je Prva književna komuna u jugoslavenskim razmjerama zauzimala visoku poziciju u izdavaštvu, gdje je živio dio života veliki pjesnik i dramatičar Skender Kulenović, gdje su slikali Kujačić, Afande Rivera, Dobrivoje Bobo Samardžić, Vlado Puljić, gdje su nastale kazališne čudesnosti poput Pakao u gradu M, Majčina Sultanija Svetozara Ćorovića, danas je najbliži kulturnoj kasabi, koja tek za ljetnih mjeseci poglavito radi svoje kulturno-povijesne i graditeljske baštine malo živne… Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja…

Elem, u tom, nazovi gradu političari, a bogami i veći dio populacije, što ih slijede i glasaju za njih, žive logikom „u se, na se i poda se“.

Pošto nisam nositelj niti jedne od političkih iskaznica koje „piju vodu“ u današnjim ostacima negdanjeg grada, nisam mogao dobiti niti jedan pristojniji prostor da obilježim sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralaštva u teatru i književnosti.

Mostarski publicist Zlatko Serdarević, koji je priredio izložbu o mom radu i življenju, ipak je našao mogućnost. U strogom centru još polurazrušenog istočnoga dijela grada u „žili kucavici“ – Fejićevoj ulici postavljena je Serdarevićeva izložba i održano druženje mojih poznanika i prijatelja. U popularnoj kafeteriji „Globus“. Ništa nam u ovoj kafeteriji nije falilo, jer bili su tu dragi ljudi. I što je vrlo značajno nisu nazočni bili niti ustaše niti mudžahedini.

Došao je pristojan svijet, nisu došli ruralci niti „papci“, došla su gradska gospoda, prava mostarska raja, novinari, inženjeri, profesori, veliki golman jugoslavenske reprezentacije Enver Marić, urednica Oslobođenja Nada Salom, jedan od najboljih Veležovih nogometaša Glavović Rom…

Kafeterija je rezervirana za rođenog Mostarca, akademika Gradimira Gojera. I neka je, neka su mostarski fašisti pokazali svoje lice…

Oni su samo potvrdili o kakvoj se ljudskoj bagri radi, jer kako bih mogao bolje proći kad najprevođenijem na svjetske jezike, mostarskom piscu Predragu Matvejeviću, ta ista splačina od vlasti ne dozvoljava postaviti na zgradu u kojoj se rodio profesor pariške Sorbone i rimske La Sapience spomen ploču koju mu je namjenio agilni Centar za mir i multietničku saradnju…

Sutradan pošto smo u kafeteriji obilježili moje obljetnice prošetao sam ulicama grada moga djetinjstva i mladosti. Od Bulevara do Rondoa nisam se mogao načuditi količini lijepih zgrada, uređenih parkova, ugostiteljskih reprezentativnih objekata… To je tzv. zapadni današnji Mostar… Ali niti istočni i sad izranavljeni, niti zapadni „europejski“ dio grada ne mogu ugušiti moju unutarnju gorčinu, da moj rodni Mostar moje obljetnice ne obilježava u jednom od svojih pet teatara, niti kulturnim centrima…

Dobra je Gojeru i kafeterija, jer ja ne nosim niti kockasti crveno bijeli dres hrvatskih nacionalista, a niti onaj zeleni nasljednika mudžahedina…

Kafeterija je mjerilo za člana Akademije Balkanike Europeane. I to redovitog!!!

Jadan i čemeran je ovaj moj rodni grad.

Kaže jedan moj znanac: „Biće, Grada, bolje“.

Spremno mu odgovaram iz kafeterije: Bolje je već bilo!

Gradimir GOJER

Komentari