Povežite se sa nama

PERISKOP

Najveći poraz fašizma

Objavljeno prije

na

Prije nego što je primitivni guslar i nadmeni vozač – đilkoš Vučurović postao gradonačelnik Trebinja, makete malog Dubrovnika, prije nego što je vlasnica tamošnje, za vrijeme socijalizma, jedne od ubjedljivo najljepših galerija u BiH, one imenom Veritas, povela srpstvujušče žene ne u Kolo srpskih sestara, već u četničku žensku organizaciju, prije nego što su crnorisci – mantijaši postali ideološki učitelji u cijeloj Hercegovini, ovaj grad bio je mjesto na koje se dolazilo iz razloga ugode, one vizualne, one historijske, one gastro ugode…

Dolazio sam u taj grad sa osjećanjem imperijalne čežnje da gledam najbolje jugoslovenske amaterske pozorišne ansamble, da svjedočim odličnim trebinjskim (ne Dučićevim!!!) večerima poezije. Dolazio sam, a ne samo prolazio, kao što to činim danas, uvjek sa neskrivenom nadom da ću naći neku od čarolija hercegovačke noći, jutra, večeri ili podneva potpoljenog u čelopek. I tako sve dok nije krenuo krvavi kovitlac četničkog pokoravanja svijesti i uništavanja svake vrste savjesti među dotad plemenitim ljudima Trebinja. Izvršeno je etničko čišćenje, počeo je progon jedne kulturne boje u Trebinju, koju je u ove krajeve stare Hercegovine donio Orijent…

Trijumf SDS-a na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je toliko militantan da se ni danas, mnogo godina poslije dolaska varljivog mira bez stvarnog pomirenja, ne mogu prisjetiti ničeg lijepog vezanog za trebinjske predjele. I tako sve do ključnog događaja, koji je promijenio tok rata u Hercegovini, a sve sam sigurniji i formirao novi tok svijesti u Trebinju.

Jedini otpor četništvu dao je mladić časnog srpskog imena i prezimena: Srđan Aleksić. On je spriječio da i dan danas o Trebinju govorimo samo kao o jednom od mjesta fašističke logike SDS-a. Braneći čast svoje porodice, svoga naroda, braneći čast etike kao takve, ili ljudskosti u najširem mogućem smislu, Srđan Aleksić je žrtvovao život da bi se ukazala iskra mogućnosti drukčijeg življenja na ovim prostorima.

Njegova žrtva ima antičku dimenziju, jer je žrtvovanje stavio na oltar prijateljstva, ljubavi, zaštite slabijeg. U cijeloj priči o podvižništvu Srđana Aleksića nedostajao je, i danas nedostaje, jedan ovovremeni Sofoklo, koji bi adekvatnim stihovima upisao planetarnu građansku hrabrost u ono što se zove trajna pobjeda ljudstva nad neljudstvom…

Žrtva Srđana Aleksića predstavljala je prvu i najveću pobjedu nad četnicima, nad logikom zatiranja drugog i drugačijeg, nad logikom fašizma.

Zato se, kada danas posmatram ovaj antejski gest trebinjskog mladića, ne mogu načuditi što cijela njegova država, a ne tek samo Trebinje, ne prave učilišta ljudskosti na mjestu jedne lične tragedije. Današnje ponašanje svih nas jadno je, bijedno…. Jer, iz najvećeg poraza četništva, koji je svojom žrtvom ostvario Srđan Aleksić, većina nas nije naučila pravu lekciju.

Jedini fakultet koji danas nedostaje u moru visokoškolskih nerijetkih besmislica u Bosni i Hercegovini je onaj na kojem se izučava ljudska i građanska hrabrost! Za njega bi bilo teško pronaći boljeg predavača od Radeta Aleksića, časne sjedine koja potkrepljuje vijek trajanja ljudskosti, strpljenjem i otvorenim pogledom na užas koji, nažalost, nije zgasnuo na prostoru koji i sami naseljavamo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo