Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

,,Smjena vlasti u avgustu 2020. godine Crnu Goru je gurnula u političko i ekonomsko propadanje, kulturnu degradaciju, podrivanje državnog suvereniteta i međunarodnu kompromitaciju. Aktuelna vlast ostaće upamćena kao najgora koja je mogla zadesiti Crnu Goru”, cijene čelnici GI 21.maj Miodrag Živković, Ljubomir Filipović i Rade Bojović, sažimajući sve ono što opozicija ponavlja još od promjene vlasti.

URA je tada optužena za izdaju državnih i nacionalnih interesa i prevaru građanski i prozapadno orjentisanih birača. Optužbe, sada, dolaze sa druge strane. URA, kažu, želi da vrati DPS na vlast, zaustavi reforme i obračun sa kriminalom i korupcijom. Stvari nijesu tako jednostavne.

Počev od interpretacije da li je rezultat izbora 30. avgusta 2019. dominantno odredila borba za istorijsko pravo  SPC-a (o čemu bi se dalo diskutovati) ili želja da se DPS, konačno, svrgne sa vlasti. Uz, ponovo, dva modela – da se izvrši suštinska demontaža sistema koji je izgrađen za tri decenije vladavine Đukanovića, njegovih sljedbenika i, makar u jednoj fazi tog procesa, mentora. Ili da se stvari mijenjaju samo na parsonalnom i ideološkom novou, uz očuvanje matrice nacionalnih, vjerskih, regionalnih i ekonomskih podjela.

O izabranom modelu svjedoče optužbe unutar vladajuće koalicije o navodnim nasljednicima i nastavljačima švercerskih, urbanističkih, klijentelističkih biznisa. I odsustvo bilo kakve sankcije za prethodnike koji su se ogriješili o zakon. Uz uspostavljanje novih, vaninstitucionalnih, centara moći. Potvrda o ućešću na litijama izdata od mjesnog paroha zamijenila je ocjenu o lojalnosti izdatu u lokalnoj kancelariji DPS-a.

„Vlada je iznevjerila očekivanja mnogih građana, pogotovu onih koji su očekivali brzu demontažu prethodnog režima. Aktuelna većina je sastavljena od potpuno ideološko i vrijednosno različitih partija, čiji glasači su vidjeli pobjedu samo njihove ideološke matrice, tako da bi teško mogli biti svi zadovoljni i u slučaju da je ova Vlada bila perfektna, a nije, već naprotiv“, kaže za Monitor Džemal Perović. „Stvorila se i percepcija da je Crkva pobijedila režim, što je samo donekle tačno, jer je na litijama učestvovao i veliki broj nezadovoljnih građana koji su njih vidjeli kao još jedan vid otpora režimu. Sliku da je Crkva pobjednik izbora najviše su forsirali DF i DPS, svako iz svog političkog interesa. Prvi da bi profitirali na račun odbrane srpstva i Crkve, drugi na račun navodne odbrane  crnogorstva i države. Tako je teret peglanja pao je na leđa koalicije Crno na bijelo. To je razočaralo njihove glasače među kojima sam i ja“.

Vladajuće partije nijesu uspjele da naprave i održe elementarni konsenzus oko ključnih društvenih pitanja, cijeni i Daliborka Uljarević „Jedino gdje su, u nekoj mjeri, nalazili zajednički jezik je ono najpogrešnije – partijsko-nepotističko razaranje inače nejakih institucija“. Uz to, smatra naša sagovornica, Vlada nije pokazala potreban ekspertski i reformski kapacitet. „Ona se primarno legitimisala kao klerikalna i bliska onom svjetonazoru koji je karakterističan za neke od personifikacija nazadnih ideja u regionu i nedemokratskim praksama prethodnih vlasti“.

Uljarević napominje: „Nema razlike između onog što je Đukanović vidio kao parlamentarnu diktaturu kad je Skupština ojačala svoju nezavisnu zakonodavnu i kontrolnu ulogu i odbijanja Zdravka Krivokapića da prihvati interpelaciju tri ministra. Oba su tu pokazala da ne razumiju srž demokratije, odnosno da je po njima demokratija samo do one linije koju vide kao svoje interese. Tako da i takve primjere treba imati u vidu kada se govori o volji građana i građanki…“.

Izrečene kritike sublimira Blagoje Grahovac: ,,Ostali smo ukliješteni između DF-ovog klerofašizna i neofašizma DPS-a, jednog pod srpskom drugog pod crnogorskom zastavom, jednog primarno nacionalističkog drugog dominantno interesnog (kriminalnog). A oba radikalno desna”.

Dovoljno za odgovor na pitanje trebamo li žaliti za odlazećom Vladom. Sasvim druga priča je propuštena prilika. I tu nevinih nema. DF, tako, ruši ovu Vladu od njenog formiranja, a na bojkot parlamenta se odlučio nezadovoljan odlukom o smjeni ministra pravde i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici. Ipak ključni  događaj koji je odredio njenu sudbinu zbio se početkom septembra, na Cetinju i Podgorici. Tada je Vlada svoju pobjedu – Joanikije ustoličen, krvoproliće spriječeno – pretvorila u vlastiti poraz. Tražeći, po kriterijumu lične i (jedno)nacionalne lojalnosti, pučiste i izdajnike u vlastitim redovima.

Demokrate, DF i Krivokapić tada su pokušali da obezbijede podršku  poslanika manjinskih naroda, kako bi iz vlasti izbacili Abazovića i njegove poslanike. Nijesu tada pominjali ni izdaju ni prevaru.

Pred najavljeno glasanje u parlamentu, gotovo je izvjesno da će postojeća Vlada pasti. Neizvjesno je šta slijedi. Formira li se manjinska vlada po Dritanovom modelu – Crno na bijelo (4 poslanika), Bošnjačka stranka (3), albanske nacionalne partije (2) i SNP (5), dobićemo manjinsku vladu u bukvalnom značenju te riječi. Em će je stvarno podržavati svega 14 poslanika, em će jedva nešto preko polovine njih biti pripadnici ,,većinskih” naroda i konfesija koji se nalaze na prvoj liniji naših podjela.

Ako ne znate zašto bi to mogao biti problem – prošetajte društvenim mrežama. Ili se sjetite atmosfere u kojoj su pripadnici manjina živjeli u prvoj polovini posljednje decenije prošlog vijeka. Dakle, vrući krompir u ruke nejakih. Onako kako im je DF nudio nakon izbora 2016. Pa da ih profesionalni Srbi i Crnogorci „šamaraju“, zavisno od trenutnih političkih interesa, jedni, drugi ili svi skupa.

Sve da pomenutim članovima buduće vlade dodamo i SD i SDP (nerealno) to njihovu parlamentarnu snagu podiže tek na 19 mandata. Manje od četvrtine.

Taj blok, ni uz teško zamislivu podršku poslaničkih klubova DF-a i PzP-a, bez Demokrata, i Marka Milačića (nema klub) nema potreban 41 mandat. Na drugoj strani, DPS nosi 30 mandata pa je većina moguća. Čak i tropetinska (49 mandata) neophodna da se započne sa deblokadom pravosuđa.

Ali, tu je ono najbitnije: da li bi tada DPS diktirao uslove rada vlade. I ritam reformi.

Blagoje Grahovac podsjeća: „Kada sam, u septembru 2020, predlagao čelnicima URA-e da od DPS-a, koji je tada bio u političkom nokdaunu, zatraže podršku za formiranje manjinske vlade – ispostavljajući listu preciznih zahtjeva kojima bi ta saradnja bila uslovljena, do „crne liste“ onih koji ne mogu biti dio zakonodavne vlasti ili obavljati bilo koju drugu državnu funkciju, moje su riječi dočekane kao teški jeres. Sada idemo tim putem, ali su uslovi značajno drugačiji“.

Naš sagovornik precizira: „Umjesto da ih bacimo na koljena, ponovo smo u situaciji da ključnu ulogu u političkim procesima treba da zauzmu DPS i(li) DF. A moramo biti svjesni da će oni, pojedinačno ili skupa, iscrpljivati eventualnu manjinsku vladu pokušavajući da je spriječe ili uspore u sveme onome što bi trebalo da budu sistemske reforme. Normalnost obesmišljava njihovo postojanje u ovom obliku. Zato će šićarđije nastaviti da lešinare, trudeći se da obesmisle svaku alternativu sistemu koji su izgradili“.

Pozivajući se na istraživanja javnog mnjenja koja su radili, Daliborka Uljarević kaže da bi manjinska vlada mogla imati podršku javnosti.

„Memorandum o saradnji koji su potpisali URA, CIVIS i SNP, kao vladajuće partije, sa manjinskim partijama koje su sada opozicija je, po nalazima našeg CG pulsa, dobro primljen u javnosti. Na to se nadovezala i ideja o manjinskoj vladi, koja nosi određeni rizik, ali se sada čini kao najbolji most ka konačnom rješenju koje može doći samo nakon vanrednih izbora“, kaže ona.  ,,Ta vlada može imati smisla samo ako bude imala oročeno trajanje, inkluzivan karakter i realno postavljene ciljeve koje možemo mjeriti koliko do kraja godine”. Uljarević pojašnjava da su neki od tih ciljeva deblokada proavosuđa, rad na prevazilaženju podjela i toksične atmosfere, raskidu sa negativnim praksama bivših i aktuelnih vlasti… „Na taj način možemo početi izlazak iz kružnog toka u koji smo se zaglavili u hodu ka EU“.

Formiranje manjinske vlade očekuje i Džemal Perović. „Neće se ići na izbore. Manjinsku vladu će podržati oni kojima je rečeno – podržite je“. Od nje i onih koji je budu podržali Perović očekuje javan sporazum „sa rokom trajanja, trasom puta, ciljevima… kako bi mogli pratiti da li je na djelu vraćanje DPS-a ili preusmjeravanje državnog kursa prema vladavini prava i istinsko ispunjavanje uslova za članstvo u EU“.  Perović skore izbore ne vidi kao valjanu alternativu. „Kakvi izbori u nikad gorem ambijentu, bez potrebne infrastrukture, usvajanja adekvatnih zakona  i reforme izbornog zakonodavstva, sa institucijama u VD stanju?“, pita se naš sagovornik.

Zaista, obećanja su potrošena. Sad treba smanjiti očekivanja i od svih tražiti način da se pripreme fer izbori. Tako bi ostalo bar nešto od tekovina 30. avgusta. Sve ostalo smo čuli.

Rasplet u parlamentu kreće početkom februara. Prethodno će nas, prema nezvaničnim najavama, obići Gabrijel Eskobar. On će, u ime SAD-a, doći da pomogne. I podsjeti. Na preuzete obaveze i eventualne posljedice neposlušnosti koje je svojim sagovornicima predočio krajem prošle godine.

Dio aktera sa ovdašnje političke scene ne krije da je pod snažnim uticajem međunarodnih partnera sa zapada. Drugi o tome radije ne govore, ali i te kako drže do sugestija koje stižu iz  Brisela, Londona i Vašingtona. Tu su i oni koji vole da se predstavljaju kao ovdašnji eksponenti zvaničnih politika Beograda i Moskve. Uostalom, jedan od uzroka ekskalacije crnogorske političke krize jesu previranja u regionu (BiH) podstaknuta rastućim ambicijama promotera velikosrpskog projekta srpski svet. I njihovim prijetnjama.

Vidjećemo šta će kome donijeti uticajni gost iz Vašingtona. Crna Gora još luta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

„Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim. Monitora) to bude oko milion eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju. Rečeno učinjeno. I eto nama reforme. I Evrope

Vlada je, uz dosta muke, kroz parlament „progurala” Zakon o budžetu za 2022. Skupština, međutim, nije usvojila dio vladinih zakona koji su neophodni da bi se tokom naredne godine ostvarili planirani prihodi i rashodi iz državne kase. Ali je, trgujući s Vladom, u taj paket umetnula nekoliko zakona koji će značajno povećeti državne troškove. Bez ozbiljnije ideje kako bi se oni mogli nadomjestiti od prihoda. Osim novim kreditima. Povećanjem poreza. Ili prodajom preostale državne imovine.

Sve to, možda, neće biti toliko primjetno tokom naredne godine, pošto se usvojeni zakoni neće primjenjivati od januara (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, tzv. obeštećenje majkama, povećanje minimalne penzije). Ali će budžet za 2023. godinu, već je izvjesno, na strani troškova biti znatno veći od ovog koji je usvojen posljednjih dana 2021. Pod uslovom da većina onoga što je usvojeno u srijedu ostane na snazi do tada.

I, šta sad?

Vladin program Evropa sad dobio je neophodnu, formalnu, podršku parlamentarne većine, ali je njegova realizacija krajnje neizvjesna. Zapravo, neuspjeh programa veće plate svima izvjestan je ukoliko u najskorije vrijeme (već se pominje mart) ne dođe do rebalansa budžeta. Koja god da bude vlada koja će ga predložiti. I skupštinska većina koja će ga prihvatiti. Pošto je to, sada, jedini način da se uskladi evidentna nesrazmjera između državnih prihoda koji se moraju nabrati i rashoda koji su obećani građanima, da bi program Evropa sad donio najavljeno povećanje zarada. I trajao.

Oči većine uprte su u taj program, odnosno, najavaljeno povećanje neto zarada u procentu od 80 (za sve one koji primaju minimalnu zaradu) do 12 odsto (zaposleni sa sadašnjom neto platom većom od 1.500 eura). U zadnji čas, ispostavilo se da funkcioneri zakonodavne, izvršne i sudske vlasti neće dobiti povišicu u obećanom iznosu (oko 200 eura) već, otprilike, samo trećinu te sume. To će za koju stotinu ljudi povećati broj nezadovoljnih novom preraspodjelom u kojoj su znanje (stručna sprema) i radno iskustvo, uglavnom, poprilično potcijenjeni. Barem kada su u pitanju zaposleni koji platu primaju iz državnog i budžeta lokalnih samouprava.

Pod uslovom, naravno, da se u međuvremenu još nešto ne promijeni, pa da i državni funkcioneri dobiju povišicu srazmjernu onome čemu se nadaju ostali zaposleni. A izgleda da jeste, pošto su sva 74 poslanika koja su glasala za taj vladin prijedlog bila – uzdržana. Kako ono glasi vladina pitalica: da vidimo ko će glasati protiv povećanja (svoje) plate? Eto, neće niko.

Stidljivi glasovi nezadovoljstva počinju da dolaze s druge strane. Od onih koji uvećane zarade treba da isplate. Plaćajući, istovremeno, sve ono što država od njih  traži kako bi izmirila sopstvene obaveze.

Suprotno vladinim računicama da će njihov program olakšati poziciju privrednika iz legalne zone poslovanja i dovesti do novog zapošljavanja, osnivač kompanije Voli Dragan Bokan „otkriva” kako program Evropa sad „neće pasti lako velikom  broju privrednika”. I da ga je, zato, trebalo uvoditi postepeno.

Ovako, najavljuje Bokan, „do zatvaranje određenog broja privrednih subjekata doći će postepeno, a neki će izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”. Mogući su, dakle, i scenariji bitno drugačiji od onih koje je najavljivala Vlada.

U dvije prethodne godine porezi i doprinosi na zarade zaposlenih činili su 35–40 odsto ukupnih prihoda države. U 2022. godini taj udio će biti manji, ali danas niko sa sigurnošću ne može da kaže – za koliko.

Ostalo je previše nepoznanica vezanih za početna polazišta i provođenje programa Evropa sad da bi se mogle praviti precizne računice o njegovom uticaju na državu (i sa prihodne i sa rashodne strane), zapošljene, poslodavce. I armiju onih koje ovakva Evropa sad ne dotiče. Ogromnu većinu penzionera, nezaposlene, zaposlene u sivoj ekonomiji i neformalno zaposlene.

Premijer Zdravko Krivokapić, i pored toga, isijava optimizam. „Godinu završavamo trijumfalno”, kaže. Ne mareći za upozorenja koja stižu od strane onih koji, bez dileme, stvarno stanje crnogorske privrede poznaju bolje od njega. „Program Evropa sad je prava mjera između privrednika i radnika. Nema toga mikro, malog i srednjeg preduzeća koje taj najniži iznos od 450 eura ne može da isplati”, insistira premijer, „ovaj program je program za građanina i on će da uspije…”

Krivokapić se, na ovonedjeljnom sastanku u Privrednoj komori, osvrnuo i na najave da će oni poslodavci koji ne mogu ili neće da isplaćuju minimalne zarade uvećane sa 250 (do oktobra je bilo 225) na 450 eura, sa zaposlenima potpisati aneks ugovora kako bi ih prebacili na pola radnog vremena. Ukoliko to već nijesu uradili. A mnogi, može se čuti, jesu. I to ne samo na sjeveru države, već i u Podgorici.

Zvanično skraćenje radnog vremena sa osam na četiri sata dnevno usloviće i upola manju platu. I manje poreze i doprinose. Premijer za tako nešto neće ni da čuje. „Kakva je to praksa? Kakav je to način razmišljanja? Da li je to fer odnos? Da li je to odnos prema čovjeku koji vam doprinosi da i vaš profit bude veći. Nema prelaska sa osam na četiri sata“, poručio je.

Ali, šta ako do epidemije skraćenja radnog vremena, ipak, dođe? Nema naznaka da se Vlada predvođena resornim Ministarstvom finansija i socijalnog staranja, postarala da ojača nadležne institucije, prije svega inspekcijske službe, koje će se na terenu starati o adekvatnoj primjeni usvojenih mjera. Pa, recimo, u kontinuitetu kontrolisati koliko će vremena na radnom mjestu provesti radnici sa skraćenim radnim vremenom. Četiri, osam ili, kao do sada, još neki sat više?

I koliko je, uopšte, zapošljenih u ovoj zemlji.

Premijer, u ponedjeljak kaže da od 220.000 radnika  u Crnoj Gori, njih 20 odsto (gotovo 45.000) prima minimalnu zaradu. Prema Evropa sad računici, oni će od februara kući svakog mjeseca nositi devet miliona više. Njihova zbirna neto plata biće 20,25 umjesto sadašnjih 11,25 miliona.

Ali: u programu Evropa sad koji su jesenas predstavili Krivokapić i njegovi ministri finansija i ekonomskog razvoja Milojko Spajić i Jakov Milatović, piše da je u aprilu bilo 153.000 zaposlenih. I da je 23,6 odsto njih primalo minimalnu zaradu. Razlika je u 70.000 osoba. Ili skoro dva miliona eura mjesečno, potrebnih za isplatu minimalnih neto plata.

Kako će se ta razlika reflektovati na prihode i rashode budžeta, ne znamo. Kao što ne znamo kada su se čelni ljudi Vlade frljakali brojem zaposlenih, jesenas ili sad. Krivokapić kaže da njihov projekat nije nastao bez provjera i analiza. „Na projektu je radilo 7–15 ljudi. Držali smo to u tajnosti jer smo znali da će svi imati problem sa takvim projektom”.

Svi će imati problem!? Makar to bi se moglo pokazati kao potpuno tačno.

Poslanici nijesu prihvatili izmjene Zakona o akcizama kojima je Vlada, povećavajući postojeće i uvodeći nove akcize, naumila uvećati prihode budžeta za 22,5 miliona. Neusvajanjem predloženih izmjena Zakona o PDV-u država je uskraćena za još 10 miliona planiranih prihoda. Prethodno je iz procedure povučen prijedlog Zakona o podizanju gotovine za pravna lica i preduzetnike, koji je, prema vladinim projekcijama, u budžet trebalo da donese pet miliona. Ima toga još. Na strani troškova, uvećanje u odnosu na inicijalni prijedlog teško je i izračunati. Makar dok Zakon o budžetu za 2022. ne bude objavljen u Službenom listu. Riječ je, orijentaciono, o nekih 200 miliona dodatnih rashoda u ovoj godini.

Krajem prošle nedjelje, vladajući zastupnici su riješili da Vladi uskrate mogućnost novih zaduženja (500 + 900 miliona). Ministar Spajić je odgovorio najavom da će Vlada, zbog toga, odbiti sve ponuđene amandmane. Do ponedjeljka, stvari su se još jednom preokrenule naglavačke. Vlada, ova ili neka druga, moći će da se zaduži – malo. A poslanici vladajuće većine dobili su pravo da delegiraju amandmane, približno, do iznosa jedan milion po poslaniku. Pa su tako i uradili.

Ministar Spajić je javno potvrdio taj aranžman. Koji mnogo liči na ono što je ista ta većina, prije 15-20 dana, nazivala pokušajem političke korupcije i trgovinom poslanicima. „Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim.autora) to bude oko million eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju.

Dogovoreno je, potom, potvrđeno u praksi.

Poslanik Marko Milačić je, primjera radi, svoju kvotu potrošio na amandman kojim se obezbjeđuju sredstva za isplatu zarada asistentima u nastavi za vrijeme ljetnjeg raspusta (država im je do sada „krala” plate za jul i avgust). Pola miliona. Još pola miliona namijenio je finansiranju izgradnje zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita Amfilohija u manastiru Stanjevići. Izgleda da SPC nema para koliko se to nama čini. Ili imaju drugačije prioritete.

Potom su iz PzP-a saopštili da pet miliona eura kojima, u amandmanima, raspolaže njihov poslanički klub (pet poslanika) preusmjeravaju za zdravstvo ili povećanje penzija. Đuture. Amandmani su, tako, postali ozbiljna valuta u crnogorskom parlamentu. Nešto kao domaći bitkoini.

Ministar Spajić je, zamislite, sve to prihvatio. I planirani budžetski deficit povećao za trećinu. A budžet je dobio podršku 42 poslanika. Jedan gratis.

Onda je aktuelna većina (41) odlučila da se država, ipak, može zadužiti tokom naredne godine za nekih 70-ak miliona. Da pokrije troškove usvojenih amandmana. A nešto će preteći i za opštine, čiji su budžeti poharani projektom Evropa sad.

Vidjećemo ko je u toj trgovini bolje prošao. Ko će platiti eventualni (blago rečeno) neuspjeh – znamo. Imajte to na umu dok nazdravljate Novoj godini i novim, većim, platama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari