Povežite se sa nama

FOKUS

Naloženo nasilje

Objavljeno prije

na

Milo Đukanović je izdao još jedan nalog za nasilje nad svojim kritičarima i neistomišljenicima. Reagujući na pitanje o realnosti ,,sanaderizacije” u Crnoj Gori, Đukanović je o onima koji govore o izvjesnosti tog procesa ovdje kazao: ,,Riječ je o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima kojima je potrebna prije svega – deratizacija”. O mogućnosti ,,sanaderizacije”, procesu koji je u Hrvatskoj započeo hapšenjem bivšeg premijera Iva Sanadera zbog optužbi za korupciju, u Crnoj Gori govorili su opozicionari, intelektualci i ostali kritičari režima. Važno: za razliku od ,,deratizacije” koja označava nasilje, ,,sanaderizacija” je postupak koji se dešava u okviru pravnog poretka i sprečava nasilje i gadafizaciju. “Sanaderizacija” je najbolje što može da se desi i Crnoj Gori i Đukanoviću.

Deratizacija će na našem ubuduće označavati ne samo “uništavanje gamadi i glodara” nego i nasilje nad svim onima koji se usude pokazati prstom u režim, u lik i djelo Mila Đukanovića.

Deratizacija se u praksi, poznato je, vrši bez sažaljenja. Jer ako ljudska suza i kane nad jagnjetom koje je postalo šnicla, nad uginulim miševima niko ne plače. Za štetočinama se ne žali. Đukanovićeva poruka je, upozoravaju pojedini crnogorski intelektualci, jedna opasna poruka, i ništa drugo nego nalog za nasilje nad kritičarima režima.

Neki od njih pozvali su državno tužilaštvo da reaguje, podsjećajući da ne bi bilo prvi put da se nakon sličnih Đukanovićevih izjava nasilje i dogodi. Tužilaštvo ćuti. Kao što je ćutalo i nakon nedavnog javnog poziva istaknutih intelektualaca da se ispita odgovornost Đukanovića u zločinu deportacije bosanskih izbjeglica u proljeće 1992. godine.

Jesenas je, nakon Đukanovićevog javnog udara na medije koje ne nadzire, izgorio automobili Vijesti. Đukanović je tretirao nepristojne medije i nešto prije, u julu ove godine, nakon čega su odmah zapaljena dva automobila Vijesti.

Đukanović se nikada nije ogradio od nasilja koje je uslijedilo nakon njegovih oštrih govora protiv neistomišljenika, što ga dodatno čini odgovornim. Nije odgovorao ni na javne prozivke aktivista civilnog sektora i opozicionara koji su ga optužili da je lično odgovoran za napad na imovinu Vijesti , između ostalog i zbog toga što je ,,kreirao sistem u kom se nasilje nad neistomišlčjenicima ne kažnjava, već permanentno ohrabruje”.

Napade na imovinu Vijesti policija još nije rasvijetlila, iako su neki od automobila zapaljeni u kraju koji je bio pod budnim okom nekoliko kamera, a nadomak Agencije za nacionalnu bezbjednost. Vijesti su zbog toga ovih dana tužile državu, tražeći obeštećenje od 60 hiljada eura jer država, kako se navodi u tužbi, nije ,,spriječila terorističke napade na njihovu imovinu”. Advokat Vijesti Veselin Radulović saopštio je da nadležni organi ne pokazuju zainteresovanost da pronađu počinioce.

Nije to jedini napad na medije i novinare koji je ostao bez krivaca. Još gore, nekada žrtve završe na optuženičkoj klupi, kao u slučaju fizičkog napada gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše na urednika Vijesti Mihaila Jovovića i reportera tog dnevniika Borisa Pejovića. Tužilaštvo je insistiralo na tome da je Jovović u stvari napadač, a proces protiv urednika Vijesti još traje. Đukanović je, podsjećanja radi, odmah nakon napada postavio putokaz: s Mugošom se dovezao na skup na Žabljaku, što je protumačeno kao podrška načinu komunikacije koji koristi gradonačelnik Podgorice. Đukanović je, istina, kazao da on preferira sudske procese. Ali o ukusima se ne raspravlja. Pesnice, procesi, ko šta voli.

Za premijerovim ukusom poveli su se mnogi njegovi bliski prijatelji. Poznato je da su Monitor, Vijesti i Dan u jednom trenutku trebalo da plate čak 13 miliona odštete. Tužioci su bili uglavnom Đukanović i njegovi saradnici i prijatelji.

Ovih dana je u toku postupak protiv osobe koja se sama prijavila policiji, tvrdeći da je baš on sms porukama prijetio novinarki Vijesti Oliveri Lakić zbog priče o nelegalnoj fabrici duvana u Mojkovcu. Ispostavilo se da je navodno riječ o dobrovoljcu, te da on možda i nije taj koji je slao prijeteće poruke. Slično, kada je fizički napadnut Željko Ivanović, direktor Vijesti, osobe koje su priznale da su počinioci napada, ispostavilo se, nijesu bile upoznate sa detaljima sopstvenog zločina. Lažno svjedočenje u korist režima nije kažnjivo. Nerasvjetljen je napad i na Tufika Softića, novinara Monitora i Vijesti, zbog istraživanja o organizovanom kriminalu, a Softiću baš ovih dana prijete otkazom u radiju Berane, čiji je osnivač Opština.

Državna Pobjeda se već duže vrijeme obračunava s kritičarima režima, ne birajući sredstva, izmišljajući gadosti i riškajući po privatnosti vlasnika, direktora, urednika i novinara Monitora i Vijesti. Nijesu pošteđeni ni ostali koji pokažu da ne odobravaju to što Pobjeda čini. Premijer Igor Lukšić ne vidi ništa sporno u pisanju državne novine. Po Lukšiću radi se o slobodi medija, a,,tržište će to samo regulisati”. U prevodu , dok ima čitalaca, može se po neistomišljenicima kao po pranju.

Budući da je Pobjeda državna, logika je neumoljiva: to je obračun režima s neistomišljenicima. Još jedna deratizacija, još jedan nalog vrha vlasti. Još jedan rat za mir, za umivanje ratnog lica Đukanovića.

Samo detalj: u Pobjedi je objavljeno da se policajac kojem je urednik Monitora Veseljko Koprivica prijavio da ga je bez povoda u Podgorici verbalno napao Šemsudin Radončić, tome smijao.

Da li se policijski funkcioneri krišom smiju, može da se zapita čitalac, kada ih upitaju zašto su još nerasvijetljena brojna ubistva u Crnoj Gori, među kojima i ubistvo Duška Jovanovića, direktora dnevnog lista Dan, ili Srđana Vojičića, pratioca Jevrema Brkovića.

U prisustvu vlasti u spuškom zatvoru samo osvane mrtav zatvorenik koji je navodno prijetio porodici Darka Šarića, narkobosa koji je nesmetano poslovao u Crnoj Gori, a čiji su saradnici neometano podizali milionske kredite u ovdašnjim bankama, pa i u Prvoj banci u vrijeme kada su svuda podizane optužnice protiv tog klana. Šarić je, poznato je, nesmetano napustio Crnu Gori, izbjegavši tako sopstveno hapšenje.

Još je nerasvijetljeno i ubistvo Šarićevog saradnika Dragana Dudića, koji je ubijen nekoliko sati pošto je crnogorsko tužilaštvo izdalo nalog o mjerama tajnog nadzora, a samo nekoliko dana pošto je njemačko tužilaštvo. obavijestilo ovdašnje kolege da vode istragu o mogućem pranju novca Šarićevih saradnika, te da tragovi vode i do Prve banke braće Mila i Aca Đukanovića. Dudić se navodno prije ubistva i ponudio za svjedoka srpskom pravosuđu.

Da li u Crnoj Gori zaista postoji ,,uži kabinet smrti” o kojem je govorio Ratko Knežević, bivši saradnik i prijatelj Mila Đukanovića, koji je Đukanovića povezao s mnogim nerasvijetljenim ubistvima onih koji mogu biti nezgodni svjedoci?

Sigurno je da svjedoci korumpiranog i kriminalnog sistema koji se usude da o tome javno progovore ovdje ili gube posao ili napuštaju zemlju: od inspektorke Mirjane Drašković koja je razotkrila da se u Crnu Goru uvozi i prodaje nebezbjedna hrana uz znanje nadležnih, do policajaca koji su svjedočili međugraničnom švercu i potom, zbog nepovjerenja u institucije i njihovu zaštitu, napustili zemlju.

Ovo vrijeme obiježava drama koju preživljava Slobodan Pejović, penzionisani inspektor, hrabri svjedok deportacija bosanskih izbjeglica, prvi koji je o tom zločinu javno progovorio. Nakon pritisaka, uništavanja imovine, sudskih procesa koji su protiv njega vođeni, u režimskoj obradi, tebalo je da postane – Milo Đukanović, najodgovorniji za taj ratni zločin.

Šeki Radončić, autor filma Karneval, u kojem je Pejović prikazan kao heroj, napravio je novi film Heroj našeg doba, gdje je Pejovića prikazao kao jedinog i najodgovornijeg za taj zločin. O Đukanovićevoj odgovornosti ni za lijek. Tužilaštvo je u međuvremenu dalo dozvolu Radončiću da može da nastavi da šalje prijeteće sms poruke “neprijateljima” režima.

Nije lako osjećati se bezbjednim u zemlji u kojoj se napad na opozicione lidere kažnjava sa svega stotinjak eura, koliko je sud kaznio Nenada Mićunovića, bratanića Branislava Brana Mićunovića, kada je napao lidera PzP Nebojšu Medojevića. Srpski Blic je ove sedmice Mićunovića okarakterisao kao glavnu sponu crnogorskog i srpskog podzemlja i ,,bosom crnogorske mafije”.

Đukanović je, prije toga, više puta javno stigmatozovao Medojevića, označavajući ga kao metu. U parlamentu je kazao da zebe svaki put kad Medojević pođe u Beograd jer bi mu se tamo nešto moglo desiti, a što, kako je ocijenio ,,i ne bi bio veliki gubitak za političku scenu”.

Poslanike opozicije nazivao je ,,kriminalcima i narkomanima”, crnogorske intelektualce ,,sramotnim ljudima”. A umije i drugačije: lijepo je govorio o Šarićima, Subotiću, Šinavatri.

Mnogo puta demonstrirao je da je sila jedini zakon koji priznaje, a da su zakoni samo batina u rukama moćnika. Kao onda kada je prekorio sve one građane koji se nijesu ,,snašli ” u vremenima kad se u Crnoj Gori kralo, švercovalo, otimalo, pljačkalo.

Njegovi su se prijatelji, kumovi i braća snašli. Postali su vlasnici najvrednijih ovdašnjih preduzeća i njihovih nekretnina koje su uglavnom uveli u dugove i stečaj. Na račun te imovine podigli su stotine miliona eura kredita. Neki su zaradili milione u malverzacijama na berzi. Drugi su napravili milionske dugove i prešli u ambasadore. Najviši funkcioneri DPS-a, odnosno njihovi najbliži opljačkali su nekažnjeno opštinske kase. Većina funkcionera DPS- a postali su milioneri. Biznis bez barijera, što bi rekao bivši premijer.

Stečeno se mora zaštiti. Je li zato premijer možda bijesan na miševe? Zna Džeri biti nezgodan.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića

 

Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.

Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.

Listu Jasno je! Bošnjačke stranke predvodiće njen predsjednik Ervin Ibrahimović. Po obrazovanju magistar metalurgije, Ibrahimović je trenutno  potpredsjednik Vlade i ministar kapitalnih investicija. Prije profesionalnog angažmana u politici radio je kao profesor u Srednjoj stručnoj školi u Rožajama, bio košarkaški trener u KK Rožaje i KK Tutin (Srbija), savjetnik za eksterno utvrđivanje kvaliteta obrazovno-vaspitnog rada i konzul u Generalnom konzulatu Crne Gore u Frankfurtu.

Poslanik je od 2016. a predsjednik BS od 2021. U Vladu Dritana Abazovića ušao je kao neformalni zastupnik interesa DPS-a, vrijeme provedeneo u njoj obilježila su česta neslaganja sa odlukama predstavnika partija koje čine većinu u vladi (GP, URA i SNP) ali i optužbe da je funkciju iskoristio za zapošljavanje velikog broja partijskih saradnika, rođaka, prijatelja i zemljaka. I danas, deset dana pred izbore, aktuelni su konkursi za zapošljavanje na rukovodećim pozicijama u Ministarstvu kapitalnih investicija.

Hrvatska građanska inicijativa izlazi sa listom Na pravoj strani svijeta koju predvodi Adrijan Vuksanović. Diplomirani inženjer elektrotehnike oprobao se kao pjesnik a radio kao novinar Radio Duxa, službenik Elektroprivrede CG i profesor u Podgorici. I on je, kao ministar bez portfelja, bio član odlazeće vlade koju je napustio nakon što je premijer Abazović, nakon izglsanog nepovjerenjenja u Skupštini, inicirao postupak razrješenja dvojice ministara iz radova SDP-a.

Vuksanović je zastupnik crnogorskih Hrvata u hrvatskom Vijeću za Hrvate izvan Republike Hrvatske, predsjednik krovne zajednice Hrvata Boke kotorske Dux Croatorum i član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan domovine. Pred njim je zadatak da HGI vrati u crnogorski parlament nakon neuspjeha na izborima 2020. godine.

„Crnogorski i srpski advokat i političar“ Vladimir Leposavić predvodi izbornu listu grupe građana Narodni pokret Pravda za sve. Član je pravnog tima Mitropolije crnogorsko-primorske i bivši ministar pravde u Vladi Zdravka Krivokapića. Smijenjen je nakon konstatacije da ne priznaje presudu Međunarodnog suda pravde prema kojoj je u Srebrenici počinjen najteži ratni zločin – genocid.

Leposavić interesovanje za politiku ispoljava od 2012, kada je uoči parlamentarnih izbora podržao i govorio na mitingu koalicije Srpska sloga koju su činile male, uglavnom ekstremno desne nacionalne partije: Srpska lista Dobrila Dedeića, Narodna stranka Predraga Popovića, Otadžbinska srpska stranka Aleksandra Stamatovića i Stranka srpskih radikala.

Dvije godine kasnije Leposavić je pred lokalne izbore podržao SNP i njeno protivljenje ulasku Crne Gore u NATO. U tom kontekstu, zanimljiv detalj o njemu nalazimo i na Vikipediji gdje stoji da je oženjen Amerikankom vijetnamskog porijekla koja je zaposlena u Ministarstvu odbrane SAD.

Koaliciju Za tebe  (SNP i Demos) predvodi predsjednik Socijalističke narodne partije Vladimir Joković. I on na izbore izlazi sa zaleđem funkcija potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede, ali i uz teret da su ostali ministri iz njegove partije i predsjednica parlamenta odbili da budu na poslaničkoj listi za predstojeće izbore. Po obrazovanju elektrotehničar, Joković je izvan profesionalnog političkog angažmana javnosti bio poznat kao vrhunski sportista (karate) i uspješan preduzetnik.

Na čelo SNP-a došao je 2017. nakon ostavke Srđana Milića, a prepoznajemo ga i po izjavama srednjevjekovnog kova, poput one kojom se obračunavao sa nekadašnjim partijskim kolegama iz Demokratske Crne Gore:  „Ne možete glasati za nekoga da vodi vašu decu, ko nema svoju decu. Ni kučeta ni mačeta…Više ja i moj potpredsednik Dragoslav Šćekić imamo dece nego čitav poslanički klub Demokrata.”

Kotorski advokat i nekadašnji direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić predvodi Narodnu koaliciju – Složno i tačka (Demohrišćanski pokret, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora, Demokratska srpska stranka, Pokret za Pljevlja). I oni će tražiti glasove na desnom polu ovdašnje političke scene.

Vukšićev izbor za direktora ANB-a pratile su primjedbe da je kao advokat zastupao čelnike jednog od kotorskih narko klanova, dok je njegov mandat u ANB-u obilježilo privođenje i optužnica protiv prethodnog direktora Službe, kome se spočitava nezakonito prisluškivanje novinara, civilnih aktivista, sveštenika, opozicionih političara, sve zaključno sa Glavnim specijalnim tužiocem Milivojem Katnićem.

Čini se da Dejan Vukšić na toj funkciji nije gubio vrijeme. „Kada pogledam personalni sastav određenih lista koje su potvrđene na ovim izborima, vidim da određena lica nikada ne bi prošla bezbjednosnu provjeru, a očito su već unaprijed planirani za obavljanje odgovornih državnih funkcija“, poručio je nedavno objašnjavajući da na taj način „poluge vlasti ponovo preuzimaju one kriminalne strukture protiv kojih smo se borili, ali sada samo preko nekih drugih ljudi. Ja se za to nisam borio“.

Listu Albanska alijansa (Demokratska partija, Forca, Demokratski savez u Crnoj Gori, Pokret za Tuzi) predvodi Genci Nimanbegu. Diplomirani ekonomista po obrazovanju, za poslanika je biran u tri mandata, počev od 2009. godine. A za predsjednika Nacionalnog Savjeta Albanaca u Crnoj Gori izabran je 2013.

Iz radne biografije Nimanbegua izdvajaju se njegovi angažmani u humanitarnom sektoru. „Tokom ratnih dešavanja na Kosovu (mart – jun 1999) osnovao je i vodio humanitarnu organizaciju Drita, formiranu u Ulcinju, u cilju zbrinjavanja i pomoći kosovskim izbjeglicama“, stoji u njegovoj biografiji, „Radio je i u Svjetskom programu hrane UN (UN/WFP) od juna 1999. godine do zatvaranja misije u Crnoj Gori, marta 2004. godine“.

Debitantsku listu pokreta Preokret Preokret za sigurnu Crnu Goru predvodi profesor književnosti Srđan Perić. Od  2012. bio je poslanik nekadašnje Pozitivne Crne Gore Darka Pajovića. Ostao je upamćen da je, kao jedini poslanik, nakon raskola u toj partiji, podnio ostavku na poslaničku funkciju.  „Vje­ru­jem da po­li­ti­ka mo­ra bi­ti za­sno­va­na na po­što­va­nju pot­pi­sa. Pot­pi­sao sam do­ku­ment gdje ma­na­dat sta­vljam na ras­po­la­ga­nje stran­ci, i ja svoj pot­pis po­štu­jem“, poručio je nakon odbijanja da podrži aranžman vrha partije sa DPS-om, ili se pridruži otcijepljenim partijskim kolegama Mladenu Bojaniću i Dritanu Abazoviću.

Perić se sa saradnicima dodatno afirmisao kroz aktivnosti NVO KOD,  razobličavajući i dokumentujući sporne privatizacione aranžmane DPS vlasti sa domaćim i stranim tajkunima. Sada traži prostor za Preokret, kao jedan od rijetkih čija obećanja prati i plan za njihovu realizaciju.

„Postaje dominanta crnogorske političke scene da vlast živi u sopstvenoj predstavi realnosti gdje suštinske probleme manje-više svode na tehnički karakter. To je bila praksa stare, to je praksa i nove vlasti – očito da nijesmo uspjeli od promjena dobiti ono što smo mogli – pokretanje opštedruštvenog dijaloga o svim za zajednicu važnim temama, te preuzimanje odgovornosti kada ne uspijete da realizujete neko od političkih obećanja“, kaže Perić, „Da bismo to mijenjali, potrebna nam je ozbiljna politika. Odustajanja nema – istrajnost je nužna da bi se slijedila ideja da idemo ka građanskom, modernom društvu, koje je bazirano na jednakopravnosti svih građana“.

O Nebojši Medojeviću, predsjedniku Pokreta za promjene i predvodniku njihove liste Prvo Crna Gora, reforme za spas zemlje, što bi se reklo, svi sve znamo. Nekadašnji socijaldemokrata postao je vatreni podržavalac politike Donalda Trampa, sklon periodičnim nacionalističkim ispadima. A ostao vatreni borac protiv šverca i korupcije sa kojima je, kaže, Crna Gora u državnoj zajednici. Jednima je problem što su njegove eksplicitne tvrdnje o umiješanosti starih i novih zvaničnika izvršne vlasti sve rjeđe i slabije dokumentovane. Druge to zabavlja.

Nakon raskida desetogodišnje koalicije Demokratski front, Medojević i njegov PzP traže podršku vraćajući se počecima. „Nasilje, siromaštvo, korupcija, politička nestabilnost, razorene institucije i ugroženo funkcionisanje osnovnih sistema“, opisuje Medojević crnogorsku stvarnost. „Ja sam spasio svoju dušu i uporno sam govorio kuda nas vode takve politike, ali moj narod to nije shvatao ozbiljno. A samo primitivni narodi svoje odluke donose na osnovu sopstvenog iskustva. A kad bude svima jasno, biće kasno.“

Listu Da, mi možemo za građansku Crnu Goru predvodi dr Dragica Perović Ivanović, ljekarka, direktorica i jedan od osnivača prve privatne bolnice u Crnoj Gori – Codra. Ni gugl nam nije pomogao da o pokretu Da, mi možemo i njenom nosiocu liste saznamo više detalja. Osim onoga što govore u aktuelnoj kampanji. A to nam daje za pravo da ih pozicioniramo na lijevoj strani ovdašnjeg političkog spektra.

„Država je u rasulu. Lični interesi su postali nova ideologija. Briga o čovjeku skoro da ne postoji. U kolapsu nam je obrazovni sistem. Zdravstveni je van moći da odgovori potrebama društva. Kultura i tradicionalne vrijednosti, antifašizam i borba za slobodnu, prosperitetnu i evropsku, viševjersku i višenacionalnu Crnu Goru na izdisaju su“, kazuje Perović Ivanović.

Danijel Živković, nedavno imenovani v.d. predsjednika DPS-a, predvodi koalicionu listu te partije Zajedno! Za budućnost koja ti pripada na kojoj su još  Socijaldemokrate, Demokratska unija Albanaca i Liberalna partija.

Rođeni Pljevljak, diplomirani pravnik, Živković se kao poslanik nametnuo odmjerenošću i ozbiljnošću. U Podgoricu je, kažu upućeni, došao iz građanske porodice koja je i u vrijeme raspada SFR Jugoslavije u Pljevljima čuvala komšije i sugrađane bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. To, opet, nije garancije da će Živković uspješno iznijeti teret koga se prihvatio.

Dodatno opterećenje predstavljaće mu to što nije jasno da li je na čelo DPS-a postavljen kao privremeno rješenje – neko na koga će pasti odgovornost za očekivano slabiji izborni rezultat te partije – ili je riječ o izboru na duge staze koji će dobiti priliku da partiju reformiše i nanovo pozicionira.

„Što se više budemo približavali izbornom danu uvjeren sam da će svima biti jasno da je jedino program koalicije Zajedno! realan i racionalan put do boljeg kvaliteta života u Crnoj Gori i punopravnog članstva u EU“, optimista je Živković. Ili je krajnje nerealan: „Iza nas ne stoje prazne riječi već vidljivi rezultati i vjerujemo da će to građani prepoznati 11. juna“.

Evropu sad (pokret Evropa sad, Ujedinjena Crna Gora, Civis, lokalne liste) predvodi osnivač i glavni ideolog Milojko Spajić. Nesuđeni predsjednik, nezakoniti dvostruki državljanin, bivši ministar finansija, japanski student, američki broker, čovjek o čijim nekretninama su nas obavijestili njegovi politički oponenti – nada se pobjedi PES-a i mandatu za sastav buduće vlade.

Djeluje kako će o svemu ostalom – od unutarpartijskih razmirica, preko nedostatka jasne političke profilacije njegovog pokreta do obaveze da ispuni obećano (veće plate i penzije, kraće radno vrijeme, duži životni vijek…) – razmišljati nakon izbora. „Nijesam neko ko planira da se zadrži u politici 30 godina, posebno ako ne mogu da isporučim značajne rezultate“, poručuje Spajić sa predizbornih tribina, „ građani će kroz svoje slobodno iskazano mišljenje odrediti moje trajanje u politici“.

Listu SDP Za našu kuću na predstojećim izborima predvodi Nikola Đurašković. Po struci poslovni menadžer, aktuelni gradonačelnik Cetinja, i prvi od obnove nezavisnosti koji nije iz redova DPS-a, eksponent je onog dijela partije koji nije želio u kolaiciju sa DPS-om. Oni koji ga poznaju, Đuraškoviću kao najveću manu spočitavaju nedostatak političkog iskustva. Mada ima i onih koji kažu da u našem sistemu to nije mana nego vrlina.

Na drugoj strani te medalje su Aleksa Bečić (Hrabro se broji – Demokratska Crna Gora, Građanski pokret URA), Milan Knežević (Za budućnost Crne Gore Nova srpska demokratija, Demokratska narodna partija, Radnička partija) i Nik Đeljošaj (Albanski forum – Albanska alternativa, Demokratski savez Albanaca, Nacionalna albanska unija). Životne i političke biografije bivšeg predsjednika parlamenta, aktuelnog gospodara Zete sa premijerskim ambicijama i predsjednika Opštine Tuzi dobro su poznate  javnosti.

Samo najkraće. Diplomirani ekonomista, omladinski fudbalski reprezentativac i osvajač dva kupa u seniorskoj konkurenciji, Bečić je jednima tolerantan a drugima lažno neopredijeljen. Koalicija sa Abazovićem pokazuje kako nije zlopamtilo. Ili da je, makar, dovoljno pragmatičan. Nije nedosljedan.

Milan Knežević piše pjesme i zadijeva kavgu. Ne libi se da uvrijedi. Kad obeća, održi. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu, smjer Srpski jezik i svjetska književnost, a politički angažman vodio ga je i do Spuža. Još mu se sudi za tzv. državni udar. Ako postane premijer, kaže, povući će priznanje Kosova. Ako ne uđe u vladu – napustiće politiku. Kao i Bečić, u politiku je krenuo iz SNP-a.

Nik Đeljošaj je odavno zaslužio poštovanje političke konkurencije. Od DPS-a je preoteo Tuzi, nakon ozbiljnih zađevica sa Vladom tokom korona zatvaranja.  Oponenti kažu da je nacionalista. A on – da mu je draži 21. maj od 13. jula. „Trinaestog jula 1878. godine (Berlinski mir i priznanje Crne Gore) nijesu učestvovali naši preci, a 21. maja listom jesu svi i to 100 posto za Crnu Goru“. Na pitanje koju bi opciju zastupao kada bi Tuzi, hipotetički, birale između Crne Gore i Albanije, Đeljošaj odgovara: „Na hipotetička pitanja u politici odgovaraju manipulatori i maloumni, a ja ne pripadam ni jednoj od tih grupa“.

Makar ne možemo reći da nemamo za koga da glasamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo