Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NASTAVLJA SE KOKAINSKI RAT NA CRNOGORSKOJ OBALI: Dok policija broji čaure

Objavljeno prije

na

,,Policijski službenici intenzivno rade na rasvjetljavanju događaja i identifikovanju počinioca ovog krivičnog djela”, stoji u saopštenju Uprave policije, objavljenom dan ili dva pošto je u nedjelju ujutro u Đenovićima, u parkiranom audiju sa upaljenim motorom i svjetlima, pronađeno tijelo Radovana Matovića Rakelea (41) najnovije žrtve brutalnih obračuna kriminalnih klanova sa Crnogorskog primorja.

Matović je usmrćen hicima u glavu, iz neposredne blizine. Ubrzo nakon informacije o njegovoj egzekuciji, iz tzv. bezbjednosnih krugova medijima je servirana priča prema kojoj je ovo ubistvo nastavak obračuna među crnogorskim klanovima umiješanim u transport i nestanak nekoliko stotina kilograma kokaina koje je mafija izgubila iz šteka u Valensiji, krajem 2014. godine. Neposredno nakon što je droga (po jednima 200 po drugima čak 300 kilograma narkotika), čija se vrijednost na evropskim ulicama procjenjuje na desetine miliona eura, uspiješno prošvercovana uz Južne Amerike.

Prema pouzdanim i dobro obaviještenim izvorima iz policija, bezbjednosnih službi i balkanskog podzemlja, na koje se pozivaju manje-više svi mediji u regionu, prva žrtva ovog obračuna narkokartela bio je Cetinjanin Goran Radoman. On je ubijen iz zasjede u februaru prošle godine u Beogradu, u garaži zgrade u kojoj je živio. Navodno je baš iz njegovog stana, iznajmljenog u Valensiji, nekoliko mjeseci ranije nestao kokain koji je u središtu neobjavljenog rata.

Samo nekoliko sati prije Radomanovog ubistva, u Podgorici je usred dana, u neposrednoj blizini vrtića u Bloku V, miniran blindirani audi njegovog kuma Milana Vujotića. Vujotiću se, kažu, nakon ovog ,,upozorenja” izgubio svaki trag.

Niz smrti iz Valensije nastavljen je dva mjeseca kasnije (17. aprila 2015) kada je u Budvi, u blizini porodične kuće, iz zasjede ubijen nekadašnji poslanik LSCG Saša Marković. Ako su za Radomana i Vujotića policajci znali (ili makar slutili, odnosno, pretpostavljali – bez materijalnih dokaza da to i potvrde na sudu) da su pripadnici tzv. škaljarskog klana, Markovićeva smrt sve je zatekla. Pošto nije bio pripadnik kriminalne grupe, ni kontroverzni biznismen, ni politički aktivan, Marković se ni na koji način nije uklapao u profil žrtve skoro 50-ak neriješenih, tranzicionih ubistava počinjenih u Crnoj Gori u minulih četvrt vijeka.

Markovića je, po svoj prilici, sa ovdašnjim podzemljem povezivalo samo dugogodišnje prijateljstvo (kumstvo) sa Goranom Đuričkovićem, budvanskim ugostiteljem i, opet nezvanično, visokopozicioniranim pripadnikom jednog od primorskih narkoklanova koji su ušli u otvoreni rat na teritoriji Crne Gore.

Ovo je važan detalj: dok ovdašnje, postkomunističko podzemlje, nije preraslo svoje pokrovitelje iz vlasti (prije svega iz policije, te vojnih i civilnih obavještajnih službi) Crna Gora je bila zabranjena teritorija za njihove međusobne obračune. Zato su oni neraščišćene račune oružjem i eksplozivom namirivali mahom u Beogradu, gdje su – krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih – život izgubili mnogobrojni članovi novonastale kriminalno-poslovne elite u Crnoj Gori.

Potom su uloge sluge i gospodara počele da se mijenjaju. Prisjetimo se izjave premijera Mila Đukanovića sa kraja 2013. godine, nakon još jednog profesionalnog, i do danas nerazriješenog, ubistva u Crnoj Gori. ,,Očigledno da određene strukture u crnogorskoj državi smatraju da se mogu šegačiti sa državom”, konstatuje premijer uz upozorenje, „policija i tužilaštvo će morati da pored deklarativne opredijeljenosti dokažu i kompetentnost da se suoče sa tim problemima. Ili će biti mijenjani… Ako nismo sposobni da stanemo tome na put, ostavljamo utisak da gubimo rat sa kriminalom”.

Da li smo taj rat u međuvremenu izgubili?

Nakon ubistva Saše Markovića premijer javnosti šalje nova obećanja: ,,Sve ovo nalaže potrebu dodatnog zaoštravanja odgovornosti, podizanje nivoa profesionalnosti i efikasnosti u radu nadležnih organa, kako bismo obezbijedili jednu od ključnih pretpostavki za kvalitetan život ljudi, a to je pravna sigurnost”. Niz smrti je nastavljen.

Spekulacije da je Marković ubijen slučajno, dobila je svojevrsnu potvrdu prošlog ljeta, nakon hapšenja Podgoričanina Aleksandra Markovića i Južnoafrikanca Gregorija Majkla Ferarisa koji je u razgovoru sa policijom kazao da je Marković ubijen greškom, a da su njih dvojica angažovani za likvidaciju Đuričkovića. Policijske hvale nije pomutilo ni saznanje da su Marković i Feraris uhapšeni sasvim slučajno (saobraćajni policajac primijetio falsifikovane tablice), a da su kasnije saslušani na potpuno nezakonit način, zbog čega se njihov iskaz (priznanje) ne može koristiti na sudu.

U međuvremenu, i uprkos svim mjerama obezbjeđenja, Đuričković je likvidiran 27. oktobra prošle godine. Kao druga osoba (nakon Armina Muše Osmanagića) koja je, u nepunih godinu dana, ubijena iako je policija bila obaviještena o planiranom zločinu i, navodno, obezbjeđivala potencijalne žrtve skupa sa njihovim privatnim obezbjeđenjem.

Ne znamo da je za ovaj propust bilo ko odgovarao bilo gdje. Trag smrti nas je, u međuvremenu, odveo do Mostara. Desetak dana prije Đuričkovića u Mostaru je ubijen Božidar Cicmil, vlasnik firme Moj taxi. Prve informacije govorile su da ga za Crnu Goru veže samo porijeklo – rođen je u Plužinama. Potom smo, od novinara saznali da su policije iz regiona Cicmila, inače bivšeg pripadnika crnogorske policije, već neko vrijeme dovodile u vezu sa nizom naručenih ubistava. On je, prema tim informacijama, u Budvi zapalio automobil kojim je transportovano oružje korišćeno u ubistvu Muše Osmanagića. Cicmil je, kažu, vozio motor kojim je ubica Andrije Mrdaka, iako ranjen, pobjegao sa mjesta zločina, ispred spuškog zatvora. Sumnja se da je isti tandem odgovoran i za ubistvo Vidaka Vorotovića, iz decembra 2013. Vjeruje se da je Vidak ubijen u znak odmazde protiv njegovog brata Marka, koji je kao pripadnik klana Darka Šarića potpisao sporazum o priznanju krivice. Policija vjeruje da je Cicmil učestvovao i u ubistvu Vinetua Strugara (još jedan pripadnik crnogorskog podzemlja povezivan – kao svjedok odbrane – sa ubistvom Duška Jovanovića) i Milutina Radovića koji su ubijeni u Podgorici, u maju 2014. godine.

Policija nije uspjela da svoja saznanja potkrijepi materijalnim dokazima, pa je još jedan potencijalno važan svjedok krvavih obračuna balkanskog podzemlja zauvijek ućutkan.

Ista priča se, izgleda, ponavlja i nakon ubistva Radovana Matovića.

Dane pred njegovo ubistvo obilježio je verbalni napad direktora Uprave policije Slavka Stojanovića na svog saradnika Dragana Radonjića. Potom je Stojanović iz nekog razloga, ipak, Radonjića imenovao za šefa specijalnog policijskog tima koji će sarađivati sa državnim tužilaštvom. A iz UP nam je stigla nova bruka – krađa dokaza prikupljenih tokom istrage koju tužilaštvo vodi protiv Veselina Mujovića (afera Marovići).

Što se istrage u Đenovićima tiče, stiže informacija da je policija na mjestu ubistva pronašla dvije čaure. Malo je vjerovatno da će to biti dovoljno da se prekine lanac smrti iz Valensije.

Prečica do slobode

Kao jadan od najupečatljivijih detalja iz biografije Radovana Matovića mediji su, nakon prošlonedjeljnog ubistva, izdvojili događaj s kraja 2003. godine, kada je on optužen da je ranio policajca koji je pokušao da ga uhapsi. Višestruki povratnik sa dugogodišnjim zatvoreničkim stažom u tom momentu je bio u bjekstvu dok je policija za njim tragala zbog 43 krivična djela koja su mu stavljana na teret.

Kasnije je, ipak, Matović oslobođen optužbe. Zvanično, na sudu je utvrđeno da na policajca Radomana Lutovca, pripadnika interventne jedinice CB Herceg Novi nije pucao on, nego neko drugi, do danas nepoznat. Tu možemo da podvučemo crtu ispod ove priče.

A možemo i da zagrebemo samo mrvicu ispod površine – tako bi nam, možda, nešto jasniji postali odnosi koji vladaju u crnogorskom bermudskom trouglu kriminal – policija – pravosuđe.

Dovoljno je, makar u ovom slučaju, prisjetiti se policijskog saopštenje u kome se opisuju događaji od 10. decembra 2003. kada je neko – danas znamo da je, jezikom službe, u pitanju NN lice – ranio policajca na dužnosti.

Tamo piše kako su pripadnici interventne jedinice pokušali da privedu Matovića na ,,informativni razgovor oko krivičnih djela, jer je duži period bio u bjekstvu i nedostupan policiji”. Znali su, dakle, koga traže:

,,Policajci su Matovića, koji je višestruki povratnik, pronašli u kući njegovog oca Jova u naselju Čela. Posle upozorenja da baci oružje, Matović je repetirao pištolj, zapucao u pravcu policajca Lutovca i pogodio ga u lice, odnosno u predjelu donje vilice. Ranjeni Lutovac i ostali policajci su poslije toga ispalili nekoliko hitaca u pravcu Matovića, ali je on uspio da pobjegne…”

Sami procijenite vjerovatnoću da dobro utrenirani i obučeni pripadnici elitne policijske jedinice nijesu znali ko je, iz neposredne blizine, pucao na njih, odnosno, na koga su pucali oni. Tada će vam, možda, biti jasnije i zbog čega se, nakon oslobađajuće presude, Radovan Matović više ne pominje u crnoj hronici ovdašnjih medija. Do dana ubistva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

PO MILOSTI SPC-a: Ordenje za zaslužne političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ordeni SPC-a na grudima političara svjedoče o prevrtljivosti politike i promjenama težnji i interesa. I o kontinuitetu bliskosti SPC-a sa politikom

 

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije uručio je, protekle sedmice, na Miholjskoj prevlaci kod Tivta Orden prvog stepena Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca direktoru i predsednik odbora direktora Elektroprivrede – Nikoli Rovčaninu i Milutinu Đukanoviću, kao i predsjedniku i članici borda Rudnika uglja Dušanu Janjuševiću i Slavici Batinić.

Ordeni su dodijeljeni „za djelatnu ljubav prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a posebno za nesebičnu pomoć Manastiru Svetog Arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci”. Rovčanin i Janjušević su funkcioneri Demokrata, a Đukanović Demokratskog fronta.

Opozicija je reagovala i optužila funkcionere vladajućih partija da su dobili ordenje za uništavanje državne energetske kompanije. Mimo politike, primjetno je da je EPCG od preuzimanja kompanije od strane nove vlasti ukinula neka sponzorstva za sportske saveze, muzičke i kulturne manifestacije. S druge strane, crkvi se sve češće izlazi u susret sa donacijama. Tokom ove godine EPCG je donirala novac za izgradnju skulpture Svetog Save u Goliji (5.000 eura), obnovu hrama u selu Muževice (3.000 eur), renoviranje i adaptaciju prostorija Parohijskog doma u Toploj (5.000 eura), održavanje i tekuće potrebe za Hram Sv. Dimitrija u Kolašinu (3.000 eura), kupovinu zemljišta zbog ,,nastavka aktivnosti“ za izgradnju Sabornog hrama na Žabljaku (10.000 eura).

I tokom prošle godine, EPCG je pomagao brojnim crkvama i manastirima po Crnoj Gori. Kako piše Pobjeda nova donatorska strategija izlazi u susret i  organizacijama bliskim crkvi: Institutu za srpsku kulturu, Klubu dobrovoljnih davalaca krvi Sveti Sava Nikšić, Matici srpskoj, NVO Miholjski zbor Pljevlja, Časopis za književnost, istoriju i kulturu Glas Holmij iz Kolašina, Udruženju srpskih epskih pjesnika Crne Gore Radovan Bećirović Trebješki, Bratstvu pravoslavne omladine Sveti Pantelejmon Tivat…

Pomoć SPC-u i od strane bivše vlasti nije bila neuobičajena, kada je to trebalo. To pokazuje i slučaj funkcionera DPS-a Predraga Boškovića. Obavljajući jednu od brojnih funkcija, Bošković je dok je bio predsjednik Odbora direktora Rudnika uglja pomogao izgradnju pravoslavnog hrama u Pljevljima. I za to je od SPC-a dobio Orden Svetog Save.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NASTAVLJAJU SE IGRE OKO ULCINJSKE SOLANE: Dosoljavanje soli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada se činilo da su otklonjene prepreke i da kreće revitalizacija Solane, opet su, odlukama Vrhovnog, pa Upravnog suda, stvari vraćene unazad, kada je riječ o vlasništvu nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Na potezu je ponovo Vlada Crne Gore

 

Upravni sud Crne Gore usvojio je prošlog mjeseca tužbu Akcionarskog društva za proizvodnju morske soli Bajo Sekulić Ulcinj u stečaju i poništio mišljenje Vlade, odnosno Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte iz jula 2021. godine, u kome je konstatovano nesporno državno vlasništvo nad zemljištem naše jedine fabrike za proizvodnju slanih kristala. Na osnovu toga Uprava za katastar i državnu imovinu, Područna jedinica Ulcinj, upisala je pravo svojine na ime države Crne Gore.

Upravni sud, prethodno je u aprilu, odbio tužbu akcionara, cijeneći da mišljenje Savjeta nije upravni akt. Tako nije mislio i Vrhovni sud, pa je Upravni sud u ponovnom postupku, preinačio presudu.

Tako je napravljen korak unazad što se tiče statusa Solane, odnosno vlasništva nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Vladin savjet je tek nakon deset godina donio mišljenje, na osnovu stava eksperata, da u procesu privatizacije za Solanu nije plaćena tržišna cijena. Podsjetimo se da je Eurofond za kupovinu većinskog paketa akcija, od oko 72 odsto, platio 800.000 eura. I to akcijama stare devizne štednje!

Ubrzo nakon toga u ovu najstariju ulcinjsku kompaniju je uveden najprije programirani, a onda 2011. i klasični stečaj. Eurofond je u cijelom tom periodu imao pravo korišćenja nad zemljištem Solane. Na prvom javnom pozivu za prodaju tog preduzeća stečajna uprava je navela početnu cijenu od 257 miliona eura.

Država je kao vlasnik zemljišta Solane, zvanično u katastarskim knjigama upisana početkom jula ove godine. Predstavnici manjinskih akcionara su, nakon toga, najavili tužbe koje bi državu, prema njihovoj procjeni, mogle da koštaju i preko 200 miliona eura. Oni tvrde da je u pitanju imovina 20 hiljada akcionara i da je država potvrdila da je izdala akcije bez pokrića. „Faktički je Vlada izvršila eksproprijaciju Solane, jer nemaju papire da je imovina bila državna“, smatraju oni.

U Vladi Crne Gore su uvjereni da je državi vraćena vrijednost od 200 miliona eura. Prema riječima premijera Dritana Abazovića, Solana je samo jedan primjer korupcije sa pečatom države. ,,Bivši vlasnici namjeravali su da prodaju Solanu za 250 ili čak i 300 miliona eura, koju su kupili za 800 hiljada. Ovaj problem traje 20 godina jer su oni bili povezani sa državnim vrhom”, rekao je on. Abazović je naglasio  da  rješavanje imovinsko-pravnih odnosa znači da država može nesmetano da pregovara o vraćanju proizvodnje i života na tom području, kojim već više od šest godina upravljaju Nacionalni parkovi Crne Gore.

Prije odluke Upravnog suda bili su optimisti i u civilnom sektoru. ,,Glavni kamen spoticanja bila je vlasnička struktura. Mi smo zahvalni jer je to pitanje riješeno”, kazala je direktorica Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) Jovana Janjušević.

Ta renomirana organizacija je osigurala donaciju od pola miliona eura koja bi se investirala u oporavak Solane. ,,Novac bi trebao biti usmjeren na izradu geodetske podloge. To je  preduslov za dalju izradu dokumentacije potrebne za obnovu nasipa i pratećih ekoloških dozvola, nabavku dva bagera, nabavku i instaliranje nove pumpne stanice 31, koja predstavlja samo srce Ulcinjske solane bez koje nije moguća buduća proizvodnja kao ni povoljno upravljanje hidrološkim režimom“, saopštila je Janjuševićeva.

Ona je najavila i izradu hidrološke studije. Ta studija  bi dala precizne informacije kako upravljati vodama Solane u cilju obezbjeđivanja povoljnog ekološkog statusa za mnoge ugrožene vrste koje zavise od zdrave i vitalne Solane, kao i očuvanje Natura 2000 habitata.

,,Uz saglasnost stečajnog upravnika, u toku je adaptacija budućeg muzeja i informativnog centra Parka prirode Ulcinjska solana koji će imati jedinstvenu umjetničku postavku”, navode iz CZIP-a.

Zahvaljujući podršci Njemačkog federalnog ministarstva za životnu sredinu i zaštitu prirode, CZIP će kroz naredne dvije godine razvijati šemu monitoringa biodiverziteta za Solanu kako bi ona bila operativna za buduće upravljačko tijelo.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Opštine Ulcinj su najavili da će do kraja ove godine osnovati zajedničko privredno društvo koje će upravljati Parkom prirode Ulcinjska solana.

,,Brojni primjeri iz regiona, Evrope i svijeta govore da smo na pravom putu, i da je turistička valorizacija bivših fabrika soli, okrenuta prirodi i ornitologiji, jedini održivi model. Opština Ulcinj je formirala i Sekretarijat za ekologiju koji će se aktivno uključiti u rješavanje problematike Solane i za tu svrhu imati i poseban namjenski budžet”, kazao je predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Sva ova predviđena dinamika, na kojoj posebno insistiraju evropske institucije, je sada dovedena u pitanje. Iz Upravnog suda su saopštili da će u ponovnom postupku, Vlada Crne Gore imati u vidu primjedbe ukazane njihovom presudom, s tim što će tužiocu omogućiti učešće u postupku, shodno Zakonu o opštem upravnom postupku. ,,Na taj će mu  način omogućiti da u raspravi, iznese činjenice i pruži potrebne dokaze za svoje tvrdnje, s obzirom na to da mu to u prethodnom postupku nije bilo omogućeno. Nakon otklanjanja svih ovih nepravilnosti, tuženi će biti u mogućnosti da donese, novu i na zakonom zasnovanu odluku”, navodi se u obrazloženju presude.

Dok se čeka na novu odluku Vlade, u Ulcinju se nadaju da će se sistematskom i planskom devastacijom Solane konačno pozabaviti Državno tužilaštvo. Posebno zato što je u maju najavljeno razotkrivanje stečajne mafije koja je državu oštetila za desetine miliona eura. Među preduzećima u kojima najduže traje stečajni postupak, uz brojne nezakonitosti, je svakako i Ulcinjska solana.

Bivši radnici te kompanije ističu da do sada niko nije odgovarao za to. ,,I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu. Zato ih mi radnici i zovemo – stečajna mafija“, rekao je Veselin Mitrović., nekadašnji rukovodilac finansija u Solani

                                                                                           Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BRONZANA MEDALJA NA EVROPSKOM PRVENSTVU: Rukometašice pokazale kako se može

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Francuzi čude kako ih, pored brojnih prednosti koje imaju,  pobjeđuju crnogorske rukometašice, naše kažu da je to zbog toga što je igra u državnom dresu za njih više od sporta

 

Rukometašice Crne Gore u meču za treće mjesto na Evropskom prvenstvu pokazale su publici svu draž, neizvjesnost i katarzu igre. Željom i borbenošću savladale su dvostruke olimpijske prvakinje, reprezentativke Francuske.

Kao i prije deset godina kada su osvojile zlatnu medalju protiv Norveške (2012. Beograd), i ovaj put su do odličja došli u iscrpljujućim produžecima. ,,Sjećam se da sam se okrenula u pravcu klupe i pitala ko može da igra, sve su skočile i pokazale prstom na grudi”, priča o atmosferi i htjenju u produžecima selektorka Bojana Popović.

Bila je ovo prva pobjeda crnogorskih rukometašica nad Francuskom, još od Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Treba imati na umu da  Francuska ima 500 hiljada registrovanih rukometašica i rukometaša sa 3.300 klubova, 60 trenera koje plaća država, budžet od 21 milion eura dok je samo u njihovom savezu zaposleno 160 osoba…

O tom odnosu Francuske prema crnogorskoj, za njih, rukometnoj enigmi Bojana Popović je za Antenu M kazala: ,,Oni stalno pričaju o nama. Analiziraju na koji način, kako je to moguće da sa toliko registrovanih igrača i igračica, akademijama sa hiljadama djevojčica i dječaka, skautima koji po Africi traže i dovode talentovanu djecu… kako mi sa šezdesetak registrovanih seniorki uspijevamo da ih dovedemo u situaciju da se muče sa nama ili da ih pobijedimo, kao što smo sada. Ja vjerujem da će opet sada time da se bave, jer im ništa nije jasno. Baš ništa!”.

Za razliku od inostranih rukometnih stručnjaka, domaćima je sve bilo ,,jasno”. Iako, pored vaterpolista, jedine u ekipnim sportovima imaju kvalitet da se redovno takmiče na najvećim turnirima, rukometašice su u posljednjoj deceniji često bile na meti kritika. Nakon što su osvojile  srebro na Olimpijskim igarama u Londonu 2012, i zlato na EP u Beogradu, uslijedila je pauza sa medaljama. Na Svjetskom prvenstvu u Srbiji 2013. zaustavljene su u osmini finala, godinu kasnije postigle su uspjeh, ali bez medalje, osvojivši četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj i Hrvatskoj. Do medalje nijesu stigle ni na Svjetskom prvenstvu 2015. i 2019. Taj niz je prekinut bronzom iz Ljubljane, trećom medaljom osvojenom na velikim takmičenjima.

,,Nijesmo se bavili komentarima. Bili smo fanatici. I drugi vole ovaj sport, igraju ga na visokom nivou, ali mi dajemo mnogo više”, kazala je prva saradnica selektroke Maja Savić.

Pored uspjeha igračica, u rukometnom svijetu odjeknulo je i navijanje za reprezentaciju Crne Gore. Preko 10.000 ljudi gromoglasno ih je bodrilo  tokom tri meča grupne faze koji su odigrani u SC Morača u Podgorici.

Navijački karavan pratio je ,,lavice” u Skoplje, a dvije hiljade navijača pokazalo je euforičnu privrženost svojoj ekipi i u Ljubljani. U svim izjavama reprezentativke i stručni tim ne kriju da su u ovaj uspjeh ugrađeni i navijači. ,,Svaku riječ smo čuli. Ohrabreni smo bili, a ko ne bi bio nakon, Crna Goro, volim te“, istakla je Savić.

Publika je, nakon uspijeha u Ljubljani, rukometašice dočekala na Aerodromu u Podgorici. Selektroka Popović, nekada najbolja igračica svijeta, kojoj je ovo prva trenerska medalja, kazala je da se rukometni svijet pita kako prave ovakve rezultate: ,,Bez zajedništva i timskog duha možeš da budeš igrački genije, možeš da budeš ne znam kakav trener, ali neće biti rezultata. Mi smo bile tim u svim mečevima”.

Osvrnula se i na kritike, koje su u ovdašnjoj javnosti često jedina stvarnost: ,,Bilo je kritika, a valjalo bi ponekad uputiti i lijepu riječ, podržati i kada ne ide, jer su ovo naša djeca, koja vole ovo što rade, koja stvaraju neki svoj put i potrebna im je podrška. Hvala svima, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, a mi ćemo se uvijek boriti do kraja i koliko možemo”, kazala je Popovićeva.

Svečani doček za rukometašice upriličen je i u utorak veče u SC MoračaBemax areni. Jovanka Radičević,  koja je proglašena za najbolje desno krilo evropskog šampionata, zahvalila se navijačima i svima koji su ih podržali. Ona je postigla preko 1.100 golova u nacionalnom dresu, a utakmica sa Francuskom bila je njena posljednja za reprezentaciju Crne Gore.

Milena Raičević koja je meč za bronzanu medalju propustila zbog povrede, po dolasku u Podgoricu, kaže: ,,Pobjeđivale smo na veliko srce, koliki god da imamo, srce je ono što prednjači, što nam daje snagu da osvajamo medalje”.

I dok je na sportskom terenu dokazana priča da talenat, pregnuće i srce donose uspjeh, mimo njega, bez kuraži i želje za uspjehom, sve i dalje ostaje u domenu pizme i podjela.

Lavice su osvajanjem medalje sportskim kritičarima zapušile usta, ali čak ni uspjeh ne može utišati one brojnije koje su povezane sa politikom. Ta podbadanja koja su pratila rukometašice i tokom ovog prvenstva, najčešće su banalna – od boje dresa, preko pjesme koje su slušale u autobusu… do stalnih zamjerki da su jedne od simbola ,,starog režima” te da previše napadno (njihovi kritičari kažu iritantno) iskazuju privrženost državi i njenim simbolima (preglasno pjevaju himnu, previše mašu zastavama…).

Da se te kritike i te kako reflektuju i na trenutnu vlast svjedoči nezadovoljstvo čelnika Rukometnog saveza, stručnog štaba i igračica zbog izostanka adekvatne podrške, prije svega finansijske, tokom organizacije i priprema za Evropsko prvenstvo. Već smo pominjali izjavu predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore Petra Kapisode: ,,Ovo prvenstvo nijesu organizovale tri države, nego su ga organizovale − država Slovenija, država Sjeverna Makedonija i Rukometni savez Crne Gore”.

Slično je, po povratku iz Slovenije, govorila i jedna od najboljih rukometašica reprezentacije Milena Raičević: „Nijesmo imali nikakvu podršku od države, što je – ne znam koju bih riječ mogla da izaberem – jer je zaista to sramota“.

I selektorka Popović nije krila stav da je izostala pomoć države  Rukometnom savezu i ŽRK Budućnost. Naglasila je da su sportisti najbolji promoteri Crne Gore, a da podrška države rukometu izostaje: ,,Uvijek moramo da imamo sluha. Mislim da ga u posljednjih nekoliko godina nemamo i to je, po meni, tužno. Da li će biti bolje poslije svih ovih rezultata, vidjećemo. U rukometu je u posljednje dvije godine bila baš, baš loša situacija. To najbolje znamo mi iz Budućnosti. Prosto, za nas nijesu imali sluha, a ta djeca su morala kroz Budućnost da se stvaraju. Svi odlično znamo – da nema Budućnosti ne bi bilo reprezentacije”.

Skandalozno je da država ne pomaže selekcije koje osvajaju medalje i promovišu Crnu Goru, a čija je baza u vaterpolu u par primorskih klubova i za  ženski rukomet u Budućnosti. Posebno što su uvijek po srijedi politički a ne sportski razlozi.

Dugogodišnja saigračica i sadašnja pomoćnica selektorke Maja Savić objasnila je: ,,Dolazili su mi tokom prvenstva i nakon posljednje utakmice, sa pitanjima kako to da ‘mala’ zemlja, sa ovolikim brojem igračica, radi što radi. Nešto sam sakrila, a nešto nijesam, a razloga nema da ne kažem. Kada slušamo himnu, na ivici smo suza. Može patriotizam nekome da smeta, ali šta da se radi. Voliš, pa voliš svoju državu, sigurna sam da velika većina na sličan način razmišlja”.

S kakvim god emocijama većina i manjina bili, rukometašice su primjer i dokaz da se uz veliki rad, želju i istrajnost može postići naizgled nemoguće.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo