Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NASTAVLJA SE KOKAINSKI RAT NA CRNOGORSKOJ OBALI: Dok policija broji čaure

Objavljeno prije

na

,,Policijski službenici intenzivno rade na rasvjetljavanju događaja i identifikovanju počinioca ovog krivičnog djela”, stoji u saopštenju Uprave policije, objavljenom dan ili dva pošto je u nedjelju ujutro u Đenovićima, u parkiranom audiju sa upaljenim motorom i svjetlima, pronađeno tijelo Radovana Matovića Rakelea (41) najnovije žrtve brutalnih obračuna kriminalnih klanova sa Crnogorskog primorja.

Matović je usmrćen hicima u glavu, iz neposredne blizine. Ubrzo nakon informacije o njegovoj egzekuciji, iz tzv. bezbjednosnih krugova medijima je servirana priča prema kojoj je ovo ubistvo nastavak obračuna među crnogorskim klanovima umiješanim u transport i nestanak nekoliko stotina kilograma kokaina koje je mafija izgubila iz šteka u Valensiji, krajem 2014. godine. Neposredno nakon što je droga (po jednima 200 po drugima čak 300 kilograma narkotika), čija se vrijednost na evropskim ulicama procjenjuje na desetine miliona eura, uspiješno prošvercovana uz Južne Amerike.

Prema pouzdanim i dobro obaviještenim izvorima iz policija, bezbjednosnih službi i balkanskog podzemlja, na koje se pozivaju manje-više svi mediji u regionu, prva žrtva ovog obračuna narkokartela bio je Cetinjanin Goran Radoman. On je ubijen iz zasjede u februaru prošle godine u Beogradu, u garaži zgrade u kojoj je živio. Navodno je baš iz njegovog stana, iznajmljenog u Valensiji, nekoliko mjeseci ranije nestao kokain koji je u središtu neobjavljenog rata.

Samo nekoliko sati prije Radomanovog ubistva, u Podgorici je usred dana, u neposrednoj blizini vrtića u Bloku V, miniran blindirani audi njegovog kuma Milana Vujotića. Vujotiću se, kažu, nakon ovog ,,upozorenja” izgubio svaki trag.

Niz smrti iz Valensije nastavljen je dva mjeseca kasnije (17. aprila 2015) kada je u Budvi, u blizini porodične kuće, iz zasjede ubijen nekadašnji poslanik LSCG Saša Marković. Ako su za Radomana i Vujotića policajci znali (ili makar slutili, odnosno, pretpostavljali – bez materijalnih dokaza da to i potvrde na sudu) da su pripadnici tzv. škaljarskog klana, Markovićeva smrt sve je zatekla. Pošto nije bio pripadnik kriminalne grupe, ni kontroverzni biznismen, ni politički aktivan, Marković se ni na koji način nije uklapao u profil žrtve skoro 50-ak neriješenih, tranzicionih ubistava počinjenih u Crnoj Gori u minulih četvrt vijeka.

Markovića je, po svoj prilici, sa ovdašnjim podzemljem povezivalo samo dugogodišnje prijateljstvo (kumstvo) sa Goranom Đuričkovićem, budvanskim ugostiteljem i, opet nezvanično, visokopozicioniranim pripadnikom jednog od primorskih narkoklanova koji su ušli u otvoreni rat na teritoriji Crne Gore.

Ovo je važan detalj: dok ovdašnje, postkomunističko podzemlje, nije preraslo svoje pokrovitelje iz vlasti (prije svega iz policije, te vojnih i civilnih obavještajnih službi) Crna Gora je bila zabranjena teritorija za njihove međusobne obračune. Zato su oni neraščišćene račune oružjem i eksplozivom namirivali mahom u Beogradu, gdje su – krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih – život izgubili mnogobrojni članovi novonastale kriminalno-poslovne elite u Crnoj Gori.

Potom su uloge sluge i gospodara počele da se mijenjaju. Prisjetimo se izjave premijera Mila Đukanovića sa kraja 2013. godine, nakon još jednog profesionalnog, i do danas nerazriješenog, ubistva u Crnoj Gori. ,,Očigledno da određene strukture u crnogorskoj državi smatraju da se mogu šegačiti sa državom”, konstatuje premijer uz upozorenje, „policija i tužilaštvo će morati da pored deklarativne opredijeljenosti dokažu i kompetentnost da se suoče sa tim problemima. Ili će biti mijenjani… Ako nismo sposobni da stanemo tome na put, ostavljamo utisak da gubimo rat sa kriminalom”.

Da li smo taj rat u međuvremenu izgubili?

Nakon ubistva Saše Markovića premijer javnosti šalje nova obećanja: ,,Sve ovo nalaže potrebu dodatnog zaoštravanja odgovornosti, podizanje nivoa profesionalnosti i efikasnosti u radu nadležnih organa, kako bismo obezbijedili jednu od ključnih pretpostavki za kvalitetan život ljudi, a to je pravna sigurnost”. Niz smrti je nastavljen.

Spekulacije da je Marković ubijen slučajno, dobila je svojevrsnu potvrdu prošlog ljeta, nakon hapšenja Podgoričanina Aleksandra Markovića i Južnoafrikanca Gregorija Majkla Ferarisa koji je u razgovoru sa policijom kazao da je Marković ubijen greškom, a da su njih dvojica angažovani za likvidaciju Đuričkovića. Policijske hvale nije pomutilo ni saznanje da su Marković i Feraris uhapšeni sasvim slučajno (saobraćajni policajac primijetio falsifikovane tablice), a da su kasnije saslušani na potpuno nezakonit način, zbog čega se njihov iskaz (priznanje) ne može koristiti na sudu.

U međuvremenu, i uprkos svim mjerama obezbjeđenja, Đuričković je likvidiran 27. oktobra prošle godine. Kao druga osoba (nakon Armina Muše Osmanagića) koja je, u nepunih godinu dana, ubijena iako je policija bila obaviještena o planiranom zločinu i, navodno, obezbjeđivala potencijalne žrtve skupa sa njihovim privatnim obezbjeđenjem.

Ne znamo da je za ovaj propust bilo ko odgovarao bilo gdje. Trag smrti nas je, u međuvremenu, odveo do Mostara. Desetak dana prije Đuričkovića u Mostaru je ubijen Božidar Cicmil, vlasnik firme Moj taxi. Prve informacije govorile su da ga za Crnu Goru veže samo porijeklo – rođen je u Plužinama. Potom smo, od novinara saznali da su policije iz regiona Cicmila, inače bivšeg pripadnika crnogorske policije, već neko vrijeme dovodile u vezu sa nizom naručenih ubistava. On je, prema tim informacijama, u Budvi zapalio automobil kojim je transportovano oružje korišćeno u ubistvu Muše Osmanagića. Cicmil je, kažu, vozio motor kojim je ubica Andrije Mrdaka, iako ranjen, pobjegao sa mjesta zločina, ispred spuškog zatvora. Sumnja se da je isti tandem odgovoran i za ubistvo Vidaka Vorotovića, iz decembra 2013. Vjeruje se da je Vidak ubijen u znak odmazde protiv njegovog brata Marka, koji je kao pripadnik klana Darka Šarića potpisao sporazum o priznanju krivice. Policija vjeruje da je Cicmil učestvovao i u ubistvu Vinetua Strugara (još jedan pripadnik crnogorskog podzemlja povezivan – kao svjedok odbrane – sa ubistvom Duška Jovanovića) i Milutina Radovića koji su ubijeni u Podgorici, u maju 2014. godine.

Policija nije uspjela da svoja saznanja potkrijepi materijalnim dokazima, pa je još jedan potencijalno važan svjedok krvavih obračuna balkanskog podzemlja zauvijek ućutkan.

Ista priča se, izgleda, ponavlja i nakon ubistva Radovana Matovića.

Dane pred njegovo ubistvo obilježio je verbalni napad direktora Uprave policije Slavka Stojanovića na svog saradnika Dragana Radonjića. Potom je Stojanović iz nekog razloga, ipak, Radonjića imenovao za šefa specijalnog policijskog tima koji će sarađivati sa državnim tužilaštvom. A iz UP nam je stigla nova bruka – krađa dokaza prikupljenih tokom istrage koju tužilaštvo vodi protiv Veselina Mujovića (afera Marovići).

Što se istrage u Đenovićima tiče, stiže informacija da je policija na mjestu ubistva pronašla dvije čaure. Malo je vjerovatno da će to biti dovoljno da se prekine lanac smrti iz Valensije.

Prečica do slobode

Kao jadan od najupečatljivijih detalja iz biografije Radovana Matovića mediji su, nakon prošlonedjeljnog ubistva, izdvojili događaj s kraja 2003. godine, kada je on optužen da je ranio policajca koji je pokušao da ga uhapsi. Višestruki povratnik sa dugogodišnjim zatvoreničkim stažom u tom momentu je bio u bjekstvu dok je policija za njim tragala zbog 43 krivična djela koja su mu stavljana na teret.

Kasnije je, ipak, Matović oslobođen optužbe. Zvanično, na sudu je utvrđeno da na policajca Radomana Lutovca, pripadnika interventne jedinice CB Herceg Novi nije pucao on, nego neko drugi, do danas nepoznat. Tu možemo da podvučemo crtu ispod ove priče.

A možemo i da zagrebemo samo mrvicu ispod površine – tako bi nam, možda, nešto jasniji postali odnosi koji vladaju u crnogorskom bermudskom trouglu kriminal – policija – pravosuđe.

Dovoljno je, makar u ovom slučaju, prisjetiti se policijskog saopštenje u kome se opisuju događaji od 10. decembra 2003. kada je neko – danas znamo da je, jezikom službe, u pitanju NN lice – ranio policajca na dužnosti.

Tamo piše kako su pripadnici interventne jedinice pokušali da privedu Matovića na ,,informativni razgovor oko krivičnih djela, jer je duži period bio u bjekstvu i nedostupan policiji”. Znali su, dakle, koga traže:

,,Policajci su Matovića, koji je višestruki povratnik, pronašli u kući njegovog oca Jova u naselju Čela. Posle upozorenja da baci oružje, Matović je repetirao pištolj, zapucao u pravcu policajca Lutovca i pogodio ga u lice, odnosno u predjelu donje vilice. Ranjeni Lutovac i ostali policajci su poslije toga ispalili nekoliko hitaca u pravcu Matovića, ali je on uspio da pobjegne…”

Sami procijenite vjerovatnoću da dobro utrenirani i obučeni pripadnici elitne policijske jedinice nijesu znali ko je, iz neposredne blizine, pucao na njih, odnosno, na koga su pucali oni. Tada će vam, možda, biti jasnije i zbog čega se, nakon oslobađajuće presude, Radovan Matović više ne pominje u crnoj hronici ovdašnjih medija. Do dana ubistva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZNACI: Stara fotografija, za nove poene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je poslanik Raško Konjević prećutao da je za fotografiju policajca Veselina Tabaša i Nasera Keljmendija saznao još u julu 2014. godine, kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke u koju je Monitor imao uvid

 

Nakanadna pamet ili nešto drugo, tek nedavno se lider SDP-a Raško Konjević dosjetio da sa javnošću podijeli saznanja da se aktuleni prvi barski policajc Veselin Tabaš fotografisao sa Naserom Keljmendijem, osuđenim za mnogobrojna krivična djela. Konjević je krajem prošlog mjeseca pokazao ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću fotografiju Tabaša sa kontroverznim kosovskim biznismenom, tokom saslušanja ministra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Konjević je poručio da je trebalo provjeriti do kraja Tabaša.

„Ako nije, sada je prilika da se provjere relacije između Keljmendija i novog načelnika CB Bar“, zaključio je.

Konjević je, međutim, iz njemu znanih razloga prećutao da je za tu fotografiju saznao još u julu 2014. godine kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke koju smo imali na uvid, a koju je povodom sporne fotografije sačinio lično policajac Tabaš i adresirao na Ministarstvo unutrašnjih poslova.

„Fotografija na kojoj se nalazim ja sa licem Naserom Keljmendijem nastala je, koliko se mogu setiti, 2010. godine. Fotografiju je uslikao krim-tehničar CB Bar S.D. u službenim prostorijama OB Ulcinj u kancelariji za prepoznavanje lica“, dio je službene zabilješke.

Policajac Tabaš tada je objasnio da je to bila jedina slobodna kancelarija u koju je policija izvršila prepoznavanje Keljmendija.

U njoj je bilo još najmanje pet policajaca, čija imena je naveo. To su bili pripadnici barske ali i ulcinjske policije.

Zbog nedostatka mjesta, kako tvrdi, sjeo je pored Keljmendija, dok su ostale kolege bile u istoj prostoriji sa njima, o čemu mogu i oni svjedočiti.

Tabaš je detaljno pojasnio i da su tu proveli izvjesno vrijeme jer je u toku bio pretres stanova i hotela Kaza Grande u Ulcinju, koji je vlasništvo Keljmendija, zbog sumnje da je njegov sin Liridon falsifikovao lične isprave.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAKON 3. MAJA – DANA SLOBODE MEDIJA: U službi države ili javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Duže od deceniju datiraju prijedlozi da se poveća zakonska zaštita medijskih radnika i pooštre kazne za napade na novinare. Političke volje za njihovo usvajanje nije bilo. Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, za sada, na riječima, svjesni su iz nove vlasti

 

Tokom prošle godine zabilježeno je 16 – napada, hapšenja i prijetnji novinarima. Samo za dva mjeseca ove godine imamo četiri napada – Jelena Jovanović, Sead Sadiković, Esad Kočan i Nebojša Šofranac, i dvije prijetnje ekipama TV Vijesti i TV Budva.

Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, svjesni su i iz nove vlasti. Premijer Zdravko Krivokapić je nakon posljednjeg napada kazao da je zamolio ministarku zaduženu za medije Tamaru Srzentić „da što prije svakom novinaru da status službenog lica, mislim da to može mnogo štošta promijeniti”.

Premijer se pogrešno izrazio jer novinarima ne treba status, već dodatna zaštita i zakonom propisane odredbe da se napad i ometanje u vršenju posla od javnog interesa, kaznama tretiraju kao napad na službeno lice. Spin oko statusa službenog lica bivša vlast je često koristila da unese zabunu i da ne prihvati inicijative oko uvođenja oštrijih kazni za napade na novinare.

„Novinari i službena lica ne mogu da se poistovjete, jer razlozi za njihovu zaštitu nisu isti. Službena lica imaju ovlašćenja da primjenjuju zakon, koja novinari nemaju, ali novinari treba da dobiju pojačanu zaštitu, kao i službena lica, zato što rade posao od javnog interesa koji sa sobom nosi povećan rizik po bezbjednost i to treba jasno razgraničiti. Tako da mislim da se tu radi o terminološkom nerazumijevanju, nije to teško pravilno propisati“, kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević.

Na Dan slobode medija ministar policije Sergej Sekulović je ispravio premijera i objasnio da će njegovo ministarstvo preložiti da se svaki napad na medijskog radnika tretira kao napad na službeno lice. To će se postići tako što će MUP pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru, na osnovu kojih bi novinari, poput službenih lica bili zaštićeni u slučaju ometanja vršenja svog posla. Sekulović je najavio da će inicirati i izmjene Krivičnog zakonika: „Na ovaj način doprinijećemo većoj sigurnosti novinara, tako što će se pooštriti prekršajna i krivična odgovornost onih koji pokušaju da utiču na bilo koji način na rad novinara“.

Predlozi o pooštravanju kazni za napade na novinare datiraju iz 2008, tada su ih inicirali Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija i MANS. Sve do sada nije bilo političke volje da se oni usvoje.

„Akcija za ljudska prava (HRA) je možda prva to 2010. godine i formulisala kao konkretne odredbe s obrazloženjem i zajedno sa Sindikatom medija se poslednjih godina zalagala da se to usvoji“, kaže Gorjanc-Prelević i navodi da ti prelozi mogu da se koriste kao polazište za najavljene izmjene.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POSKUPILE OSNOVNE ŽIVOTNE NAMIRNICE: Novi nameti, teže i breme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena otporom građana. Dok  se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcije države nema

 

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena buntom. Čak ni spontanim protestom, u skladu sa epidemiološkim mjerama. Tek je poneka stidljiva objava na društvenoj mreži Fejsbuk, u kojoj se građani pitaju kakve će sve načine još morati da izmisle kako bi pregrmili od prvog do prvog u mjesecu… I dok se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcija države nema.

U posljednjih desetak dana, cijene najosnovnijih životnih potrepština – brašna i ulja u crnogorskim marketima uvećane su za 10 do 30 odsto. Poskupili su i so i šećer, takođe za oko 10 odsto. Tako će sada građani, na primjer, umjesto dosadašnjih euro, za ulje morati da izdvoje i do 1,50 eura, a za kilo brašna umjesto 40 centi, 45.

Glavni razlog za povećanje cijena, kako su objasnili iz pojedinih trgovačkih kompanija, leži u tome što su proizvođači i dobavljači namirnica koje se ne proizvode u Crnoj Gori povećali svoje cijene. Osim toga, poskupilo je i gorivo, odnosno transport. Najupečatljiviji učinak pandemije izazvane virusom COVID-19 ogleda se u tome što je, i pored povećanja cijena naftnih derivata, litar najjeftinijeg jestivog ulja trenutno skuplji od litra eurodizela, čija je cijena 1,13 eura.

I voće i povrće je poskupilo. Tako je na zelenoj pijaci TC Bazar u Podgorici za kilogram jabuka potrebno izdvojiti od 1,30 do 1,70 eura. Za avokado i čitavih osam.

Krastavac se može kupiti po cijeni od euro i po do dva i po, a paradajz od dva do dva i po. Crni luk košta od euro do euro i po, a krompir od 0,60 do 0,80 centi.

I cijene ribe su porasle. Kilogram pastrmke sada košta pet eura.

Poskupljenje namirnica očekuje se i u narednom periodu. To, za posljedicu, ima i poskupljenje druge hrane u kojoj se one nalaze, poput hljeba i drugog peciva, prerađevina, slatkiša,…

Predlogom budžeta za 2021. godinu najavljeno je povećanje akciza na duvanske i proizvode od šećera i kakaoa, kao i na sladolede, alkohol i gazirana pića. To je jedna od mjera poreske politike koja će sa primjenom početi 1. jula. Tako bi se, predloženim rješenjem, akcize na zaslađena pića i alkohol povećale sa 25 na 35 eura po hektolitru, 72 centa po kilogramu za slatkiše, a za duvanske proizvode sa 37 na 51 euro na hiljadu komada cigareta.

Iz Privredne komore Crne Gore (PKCG) upozoravaju da će taj predlog dovesti do rasta cijena, smanjenja prodaje, povećanja obima sive ekonomije a, u konačnom, i do smanjenja prihoda za državu. To je ocijenjeno na sastanku, održanom krajem aprila u prostorijama PKCG-e. ,,To je pokazala praksa iz prethodnih godina, sa istim scenarijem u dijelu akcizne politike. Sem toga, akcize će zbog porasta cijena uticati i na konkurentnost naše turističke destinacije”, kazala je tom prilikom potpredsjednica PKCG-e Nina Drakić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo