Povežite se sa nama

FOKUS

NAVIJAČI, VLAST, HULIGANI: Kako smo postali varvari

Objavljeno prije

11 godina

na

crna-gora-rusija-2

Tako je malo trebalo, pa da situacija i dalje ostane pod kontrolom vlasti. Fudbalskih i svih drugih.

Da je organizator utakmice Crna Gora – Rusija valjano procijenio rizik i pripremio se, skupa sa policijom i službom obezbjeđenja. Da su kapiteni drugačije izabrali strane. Da se ta đavolja baklja dokotrljala bilo gdje drugo, nego baš pod noge snalažljivog, ali maleroznog Luke L. (mladić je druga generacija podgoričkih Varvara u familiji, ističu ovdašnji mediji naglašavajući kako je njegov otac, sredinom osamdesetih prošlog vijeka, bio među osnivačima te znamenite družine). Da je Luka zapaljenu baklju bacio samo malo slabije ili jače. Da se i Igor Akinfejev, prvi golman ruske reprezentacije, nije šetao po šesnaestercu…

Ili, nekih dva sata kasnije, sredinom drugog poluvremena:

Da se lopta, nakon što je Vukašin Poleksić odbranio onaj ničim izazvani kazneni udarac, otkotrljala pod istočnu tribinu, umjesto na zapad. Da taj, još neidentifikovani (!?), bacač novčića od dva eura nije imao sitno u džepu. Da mu je bilo žao da baci pare. Da je duvao vjetar ili padala kiša. Da je Šef bio tu da klimne, namigne, da neki znak nekome…

Moglo se dogoditi još najmanje million stvari pa da danas i Monitor napiše koju o ostavci/smjeni selektora Branka Brnovića, analizirajući (ne)učinjeno u njegovom mandatu, tugujući za uludo potrošenom zaostavštinom Brnovićevih prethodnika Zorana Filipovića i Zlatka Cica Kranjčara.

Moglo je sve to, ali nije. Crnogorska fudbalska priča otišla je u nekom sasvim drugom smjeru. Da li je to dobra ili loša vijest za naš sport?

Ako imalo istine ima u onom Marfijevom zakonu koji kaže kako stvari prepuštene same sebi obavezno idu na gore, onda je naš sport ne samo prepušten, nego opasno zapušten. Ne može sve ovo što nam se dešava biti tek nesrećni niz slučajnosti.

Nepunih nedjelju dana prije bacača plamena, upaljača i kovanica na podgoričkom Gradskom stadionu, naši su nas brukali i u Sportskom centru Morača. Duška Vujoševića, trenera košarkaša Partizana i prvog (i uspješnog) selektora muške košarkaške reprezentacije Crne Gore, neko je gađao bubrezima, aludirajući na njegove zdravstvene probleme. Iz iskustva znamo – taj će ostati NN zauvijek, uprkos sveprisutnim kamerama.

Sportski novinari su, opisujući tu bestijalnost, insistirali da je riječ o životinjskim bubrezima. Valjda iz potrebe da naglase kako je NN svoje rekvizite obezbijedio u mesari, a ne na nekom drugom mjestu.

Na istoj utakmici drugi je navijač vukao za kosu igrača Partizana, kada se ovaj sagnuo da dohvati loptu. Iz nekog razloga se vjeruje kako ni jedan od pomenute dvojice sa utakmice Budućnost – Partizan, nije onaj treći koji je početkom januara, dakle prije nepuna tri mjeseca, utrčao na teren u SC Morača kako bi, sa leđa, fizički napao košarkaša turskog Banvita, tokom utakmice Evrokupa. U istom takmičenju, samo sezonu ranije, Budućnost Voli kažnjena je sa 15.000 eura i tri meča u Podgorici bez publike, nakon što su Varvari, stvarni varvari, zapaljenim bakljama gađali igrače grčkog PAOK-a.

Skoro je sigurno, tvrde upućeni, da niko od pripadnika pomenute navijačke grupe iz Podgorice nije, sredinom februara ove godine, bio u Nikšiću, na utakmici Balkanske košarkaške lige između Sutjeske i Sigala iz Prištine. Nijesu nedostajali. Puna sala Sportskog centra zagrijavala se kličući ubij Šiptara da bi potom, tokom tajm-auta, na klupu gostiju pala eksplozivna naprava koja je povrijedila košarkaša Sigala.

,,Prvi put u sedmogodišnjoj istoriji ovog takmičenja jedan meč je prekinut zbog nasilnog ponašanja navijača”, razočarano je konstatovao sportski direktor Balkanske lige Šaj Stirks.

Niko od pomenutih – identifikovanih huligana i nasilnika nije kažnjen zabranom prisustva sportskim događajima, kao što to propisuje Zakon o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama u Crnoj Gori, usvojen prije osam godina.

Postoji nešto što nedavni košarkaški meč Budućnost – Partizan odvaja od ostalih u ovom sramotnom nizu nesportskih događaja na crnogorskim terenima.

Vjerovali ili ne, ta je utakmica, prema zvaničnom saopštenju uprave podgoričke ekipe, odigrana pred probranom publikom. ,,Naš klub je više puta do sada plaćao vrlo visoke kazne i bio vrlo ozbiljno sankcionisan zbog nesportskog ponašanja publike”, navodi se u saopštenju KK Budućnost, u kome se objašnjava da gostujućim navijačima neće biti dozvoljen organizovan dolazak na utakmicu igranu 22. marta. I dodaje: ,,Pored toga, imamo obavezu prema sponzorima i prijateljima kluba, tako da je na prvom mjestu njima omogućena kupovina karata. Interesovanje je prevazišlo naša očekivanja, tako da nije ostalo karata za slobodnu prodaju.”

Eto potvrde – crno na bijelo – da haos na utakmacima KK Budućnost prave sponzori i prijatelji tog kluba. Ne čudi onda nemoć uprave da nerede spriječe. Neko bi rekao da su, u tom slučaju, na potezu ili Košarkaški savez Crne Gore ili izvršna vlast. Treba li podsjećati da i jedne i druge, kao predsjednik, predvodi Milo Đukanović.

Grčka Vlada je nedavno suspendovala fudbalsko prvenstvo, dok njihov savez i klubovi ne krenu u borbu protiv huligana na stadionima. U Podgorici je druga priča. Đukanović se pravi kako ne primjećuje nered koji je stvorio. I u svom omiljenom sportu, i u državi. U strahu, ćute i oni oko njega.

Dok je potpisnik ovih redova prebirao po sjećanju i tuđim arhivama, prateći očigledno povezan niz nasilja na crnogorskim sportskim terenima, Udruženje navijača Crne Gore – Ultra Crna Gora obratilo se ovdašnjim medijima, ,,ogorčeni komentarima povodom nemilih događaja na meču Crna Gora – Rusija”. Tu se oni, ,,kao navijači koji svoje emocije, već skoro deceniju, ispoljavaju na sjevernoj tribini”, redom, pitaju: Kakve veze imaju Varvari sa ovim incidentom? Kakve veze bubrezi iz Sportskog imaju sa reprezentacijom? Potom podsjećaju ,,da je utakmica prekinuta zbog ljudi sa zapada (misle na tribinu), koji ruke pomjere samo kad treba sjemenke da dohvate, a ustanu samo kad treba otići sa stadiona…”. Da bi nam predočili zaključak: ,,Gospodo, tako to izgleda u životu – sve što smo skoro 10 godina gradili – sva gostovanja, sve pjesme, sve koreografije, sav znoj i trud, odricanje, padaju u vodu i budu zaboravljeni zbog jednog nesrećnog trenutka.”

Istine radi valja momke sa sjevera Gradskog stadiona u Podgorici podsjetiti da je tih nesrećnih trenutaka koje su proizveli oni i njihove kolege sa južne strane tribina bilo mnogo više od jednog.

Fudbalski savez Crne Gore platio je više od 120 hiljada eura kazni zbog ponašanja naših navijača na utakmicama za odlazak na EURO 2012. i Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Petarde, baklje, slomljene stolice, mobilni telefoni, metalne šipke, sitan novac padali su na teren (i po gostujućim igračima) Poljske, San Marina, Češke, Engleske (dva puta)… FSCG je, uz to, kažnjavan i zbog tuče domaćih navijača sa policijom (meč sa Poljskom) ali, uz nevjericu evropske fudbalske javnosti, i zbog međusobnih sukoba momaka u crvenim dresovima, u meču protiv reprezentacije Engleske.

,,Potrudićemo se da za narednu utakmicu suzbijemo unošenje pirotehničkih sredstava na tribine”, obećavao je generalni sekretar FSCG Momir Đurđevac prije dvije godine, vizionarski najavljujući kako “sve to povlači i mogućnost da neki od ključnih mečeva igramo bez publike”. Šteta što je sve ostalo samo mrtvo slovo. A sreća što do prošlonedjeljnog prekida utakmice u Podgorici nije došlo uz neko mnogo veće zlo od onoga koje se desilo prošlog petka.

Navijačkim amaterima – onima što kupe kartu, uzmu šal ili dres, i na stadionu pjevaju pjesme svog kluba (reprezentacije) ne stideći se da aplaudiraju dobrom potezu protivničkih igrača – ni danas nije jasno zašto bi se, na utakmici, tukli simpatizeri iste ekipe?

Možda je makar malo svijetla na tu pomračinu bacio Zoran Lemajić. Bivši član stručnog štaba reprezentacije i član Izvršnog odbora FSCG u polemici sa Đurđevcem progovara o nečemu o čemu se u sportskim kuloarima šaputalo. ,,Ne zaobilazim odgovornost svih članova IO i predsjednika”, (samo)kritičan je Lemajić, ” jer mi već godinama finansijski pomažemo, bolje reći kupujemo, grupice takozvanih navijača Crne Gore. To se radi da ne bi skandirali pogrdno, prozivali selektore, vrijeđali igrače, predsjednike, bili pristojni, a oni uporno rade po svome.”

Kupujemo navijače?

Čudo da o pomenutoj kupovini nijesu našli za shodno da progovore ni navijači ni zvaničnici Saveza. Ili i to ćutanje nešto znači? Može li biti da Fudbalski savez Dejana Savićevića funkcioniše po istim principima po kojima i Košarkaški savez Mila Đukanovića? Ili se ipak zna ko kupi kajmak, a kome je unaprijed dodijeljena uloga žrtve.

Nepuna dvadeset četiri sata prije nego što je njemački sudija Denis Ajtekin označio početak, kraj, novi početak pa konačan, iako prijevremeni, kraj utakmice u Podgorici, premijer Milo Đukanović se, u svojstvu predsjednika Počasnog odbora međunarodne konferencije Sportska dostignuća, pohvalio kako je ,,sport najprestižnija djelatnost u našoj državi, kojom se Crna Gora danas najubjedljivije predstavlja na međunarodnom tržištu”!

Potom je i rektorka Univerziteta Crne Gore Radmila Vojvodić pridodala kako je “sport značajan za vrijednosno ozdravljenje čitavog društva”. Baš. Potom smo imali priliku da se uvjerimo u to stanje zdravlja.

Nije zabilježeno da li su njihovi saučesnici iz Počasnog odbora DPS-ovih sportskih dostignuća imali šta da kažu, ili je njihovo prisustvo bilo dovoljno za spoznaju katraktera tog okupljanja. Uglavnom, društvo u kome su, uz Đukanovića i Vojvodićevu, i ministarka nauke Sanja Vlahović, ministar prosvjete i predsjednik Rukometnog saveza Predrag Bošković, gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović, predsjednica Vrhovnog suda i Skijaškog saveza Vesna Medenica, prvi čovjek EPCG i predsjednik Vaterpolo i plivačkog saveza Srđan Kovačević kvalifikovano je da se stavi na čelo huligana u navijačkim odorama. Ako ne drugim, onda makar brojem zataškanih afera.

Kako bi konfuzija bila potpuna, Đukanovićevu izjavi o sportu kao najprestižnijoj djelatnost u našoj državi, nakon prekida utakmice sa Rusijom, upotpunio je jedan od najprestižnijih provladinih novinara u Crnoj Gori, tvrdnjom da je ,,poslije napada na Dubrovnik, to bio najveći blam Crne Gore pred ostatkom svijeta”. Blam, a ne ratni zločin? Neredi na stadionu bili su huliganstvo. A sramota je bila i ostala: broj gladnih, siromašnih, nezapošljenih, ugašenih fabrika i(li) nerazriješenih ubistva.

Drugi spin majstor iste ekipe piše kako je ,,u petak veče zgažen lik sojske Crne Gore, onog dijela društva koji još vjeruje da je junaštvo braniti druge od sebe”. Kao da ,,sojska CG” nema veze sa Telekomom, KAP-om ili Elektroprivredom . A treći iz tog društva za istim stolom, doskorašnji savjetnik Ranka Krivokapića sada šuti, plašeći se da bi se neko mogao sjetiti kako je, ne dovoljno davno da bi svi zaboravili, veličao navijače-huligane: ,,Varvari su danas najzdravija snaga u crnogorskom društvu. Neintegrisani, beskompromisni i, napokon, divlji, oni u svom varvarstvu čuvaju sve ono što nam je neophodno: integritet, odlučnost, hrabrost i volju da se stane iza onoga u što se vjeruje”, piše u Artu Andrej Nikolaidis. ,,Da bi cilj bio ostvaren, ponekad su nužni neki od varvarskih metoda. Stoga pozdravite Varvare. Jer ono što su za komuniste bili Mirko i Slavko, za današnju Crnu Goru su Čaka i Darko.”

Čaku, jednog od predvodnika nekadašnjihVaravara, pamtimo po tome što je iz ručnog bacača tipa zolja gađao sjeverno krilo poslovne zgrade Roki Pistolato na Zabjelu. ,,Čaka je policiji rekao da je zolju kupio u Beogradu i da nije imao poseban motiv da puca u Roki Pistolato”, prenijele su novine.

Na posljetku, nemojmo se lagati. Znamo mi kako smo postali varvari.

Bolest se vraća

U isto vrijeme kada je Đukanović veličao ovdašnji sport pod komandom svoje partije i bliskih prijatelja iz politike i biznisa, u Beču je Mišel Platini, prvi čovjek evorpske fudbalske asocijacije (UEFA), upozorio kako će se ,,mračni dani huliganizma” vratiti ako evropske vlasti ne pomognu u njegovom obuzdavanju.

,,Nacionalizam i ekstremizam su u porastu u Evropi, što je nešto što odavno nismo vidjeli”, rekao je Platini na godišnjem kongresu UEFA u Beču naglašavajući da je “podmukao trend” koji se vidi na stadionima samo refleksija opšteg stanja u društvu.

,,Naš sport je, budući da je najpopularniji, pravi barometar bolesti koje su zahvatile naš kontinent. Posljednjih mjeseci su nas pogađale slike za koje sam mislio da su dio prošlosti. Neki od nas su to iskusili iz prve ruke. Niko ne želi da se tako nešto ponovi”, rekao je čovjek koji je, kao prvi igrač Juventusa, predvodio italijansku ekipu u finalu Kupa evropskih šampiona protiv Liverpula, u maju 1985. godine, na belgijskom stadionu Hejsel, kada je u neredima život izgubilo 39 osoba, uglavnom navijača kluba iz Torina.

 

Torcida, pa ostali

Teško je utvrditi, kažu sportski istoričari, kada su formirane prve navijačke grupe. Među prvima su bili navijači iz Brazila koji su, još 1939. godine, osnovali torcida grupu (portugalski torcer – navijati za). Inspirisani brazilskom torcidom, navijači Hajduka iz Splita su oformili grupu Torcida Split 1950. godine, i oni se smatraju za najstariju evropsku navijačku grupu.

Godinu dana kasnije, u Italiji se stvara navijačka grupa u Torinu. Potom je navijački fenomen počeo da se širi Evropom. Paralelno su se formirala dva modela navijanja. Italijanski, gdje je bilo važno da tribina stadiona lijepo izgleda – navijači su obraćali pažnju na koreografije, zastave i transparente, i engleski prema kome su na tribinama bitni samo ,,srce, grlo i dlanovi”.

 

Mala istorija navijačkog nasilja

Prvi veliki incident na nekadašnjem domaćem terenu (SFRJ) izazvali su navijači Partizana (Grobari) ranih osamdesetih, na željezničkoj stanici u Šidu, na proputovanju na utakmicu sa Sarajevom.

Na međunarodnu scenu SFRJ huligani izlaze 1978, tokom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Argentini. Slika na kojoj španski bek Huanito Gomez srednjim prstom pozdravlja publiku na beogradskoj Marakani, a potom pada pogođen staklenom flašom koka-kole (ima ih koji kažu da je u pitanju bila ambalaža tada popularnog vinjaka od pola litra) obišla je svijet.

Na zagrebačkom Maksimiru, 13. maja 1990. (nekadašnji Dan bezbjednosti, kada je osnovana OZNA) sukobili su se Bed blu bojsi i Delije, navijači Dinama i Zvezde. Taj je sukob, kažu, najavio raspad SFRJ. Tvrdi se da je makar jednu zaraćenu navijačku frakciju predvodio oficir Službe državne bezbjednosti – Željko Ražnatović Arkan.

Crnogorski sport je na velika vrata stadionskog nasilja ušao 1984. godine, kada je grupa do danas nepoznatih napadača u tunelu stadiona Budućnosti, na putu ka svlačionici, pretukla sudiju Dobrivoja Srećkovića, nezadovoljna njegovim suđenjem na utakmici Budućnost – Hajduk 2:3.

Iako su, još iste večeri, svi na podgoričkom korzou znali imena napadača, počinioci su zvanično ostali nepoznati ovih trideset godina. Sudski proces je pravosnažno okončan tek prošle godine, presudom kojom se FK Budućnost obavezuje da Srećkoviću, na ime izgubljene dobiti zbog prekinute sudijske karijere isplati 63 hiljade švajcarskih franaka.

Na početku sudskog procesa poznatog kao ,,podgorički tunel” Budućnost je zastupao advokat Filip Vujanović, kasniji predsjednik Crne Gore.

 

Profesija navijač

Pošto u Crnoj Gori svi bježe od razgovora na temu plaćenih navijača, bacimo pogled u tuđe dvorište. Na utakmicama Partizana centralno mjesto na tribinama zauzimaju navijači grupe Alkataraz. Novinari Insajdera TV B92 svojevremeno su se pozabavili njihovom saradnjom sa ,,voljenim” klubom. I tokovima novca.

,,Vjeruje se da su kriminal i droga pronašli svoje mesto na tribinama uz pomoć vođa grupe Alkatraz . Među njima se nalaze narko-dileri, koji stadion vide kao ogromno tržište, a mogu se naći i kriminalci koji se bave nelegalnim poslovima, zelenašenjem i reketiranjem”, otkrio je Insajeder.

– Na čelu ove navijačke grupe je neprikosnoveni vođa i alfa i omega cjelokupnog rada mimo zakona Nikola Dedović. Pored Dedovića na čelu Alkatraza su bili ili još uvek jesu i drugi likovi sumnjivih biografija. Vlada Maljković je svojevremeno za svadbu od Dušana Vujoševića i Vlada Divca na poklon dobio džip. Danas se u Kanadi krije od srpskih pravosudnih organa koji ga terete za učešće u ubistvu…

– Vladimir Stojković je bio golman u Crvenoj zvezdi da bi prešao da brani za crno-bele. Navijači sa južne krivine stadiona, popularno nazvane Kop ili Jug, gde ton trenutno određuje Alkatraz, zbog njegove prošlosti u dresu crveno-belih često su mu zviždali i upućivali uvrede. Kako bi ovo prestalo, Stojković je vođama Alkatraza dao ukupno 60.000 eura, posle čega su ga ,,navijači” ostavili na miru.

– Dedović i njegovi saučesnici od sportskih klubova Partizana osim besplatnih ulaznica za obične navijače, traže i novac kako bi organizovali navijanje. On je, na primer, od rukometnog kluba Partizan tražio 500 evra po utakmici da bi poslao Alkatrazovce da bodre igrače. Za samo jednu utakmicu hokejaškog tima Partizana, Dedović je tražio 5.000 evra kako bi navijačima popunio prazne tribine.

– Beogradski mediji su se bavili i grupom huligana koja je 2010. godine ,,s predumišljajem” izazvala prekid utakmice Italija – Srbija: ,,Krenuvši za olimpijskim zovom nije važno pobijediti, važno je učestvovati, navijači iz Srbije su 12. oktobra u Đenovi krali patike, napali novinarku, čistača ulice, van terena pokušali da linčuju golmana reprezentacije Vladimira Stojkovića, koga od tada u Srbiji čuvaju specijalci zaduženi za teroriste…”. Pred polazak iz Beograda, ,,za putne troškove” 60 huligana dobilo je više od 200.000 eura…

Možda riječi Zorana Lemajića sada malo drugačije zvuče?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

POBJEGAO MILOŠ MEDENICA: Hoće li ko odgovarati

Objavljeno prije

3 dana

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Bjekstvo Miloša Medenice je  mnogo puta od strane stručne javnosti najavljivano kao konačni cilj odugovlačenja sudskog procesa protiv njega. Na kraju se to i desilo. Na oči bezbjednosnog sektora, na dan izricanja presude.  Utvrđivanje odgovornosti mora biti naredni korak

 

 

Pravi „istorijski rezultat“  bezbjednosnog sektora, kako to njegovi čelnici vole reći – Miloš Medenica nonšalatno je napustio Crnu Goru uoči izricanja osuđujuće presude u Višem sudu u Pogorici. Iako je bio u kućnom pritvoru. Po svemu sudeći bez nanogice i adekvatnog nadzora.

Medenica je bjekstvom uspio da izbjegne hapšenje zbog desetogodišnje robije koja mu je u srijedu ove sedmice izrečena u podgoričkom Višem sudu. Optužen je da je organizovao kriminalnu grupu, čija je članica i njegova majka Vesna Medenica, dugogodišnja  bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore. Oboje su osuđeni na po deset godina zatvora.

Nakon izricanja presude prvo je nezvanično objavljeno da Miloš Medenica nije na adresi na kojoj je morao biti, i da su ga policajci na toj adresi zatekli u utorak veče, noć uoči izricanja presude.. . Te informacije naknadno su potvrđene saopštenjem Uprave policije u kom se navodi da je „provjerom mjere nadzora, dan prije izricanja presude, u 17:30 časova, Miloš Medenica  zatečen u svom stanu“. UP takođe, pravdajući se,  ističe „da u kontrolisanom periodu od 18.10.2025. godine do 27.1.2026. godine, nije zabilježeno kršenje mjera nadzora od strane ovog lica“.

Ni Miloš Medenica, kao ni Vesna Medenica nijesu prisustvovali izricanju presude, što zakon omogućava.  Obrazloženje osuđujuće presude u Višem sudu od strane sutkinje Vesne Kovačević  trajalo je više od dva sata. Nepoznato je kada su pripadnici podgoričke policije pošli na adresu Miloša Medenice u Podgorici, što je adresa njegovog kućnog pritvora,  kako bi ga uhapsili i sproveli do spuškog zatvora. Vijest o tome da ga nijesu našli nezvanično je potvrđena par sati nakon izricanja presude.

Uprava policije naknadno je zvanično saopštila : „Juče, 28.01.2026.godine, prije nego što je dostavljeno obavještenje i doneseno rješenje o određivanju pritvora za osuđenog Miloša Medenicu, policijski službenici su izvršili obilazak stana u kojem nije zatečen. Od strane supruge imenovanog lica koja se nalazila u stanu obaviješteni da je isti pošao na suđenje“, saopštili su. Sudeći po saopštenju, nadzor nad Medenicom od popodnih sati na dan prije suđenja ,do izricanja presude sledećeg nije vršen.

Viši sud, koji je naknadno raspisao potjernicu za Medenicom, saopštio je da punu odgovornost za njegovo bjekstvo snosi Uprava policije. „Zakonikom o krivičnom postupku propisano je da mjeru nadzora – zabrana napuštanja stana izvršava policija, a obaveza je te institucije da spriječi bjekstvo okrivljenog iz stana, jer se vrijeme provedeno na izdržavanju te mjere nadzora uračunava u izrečenu kaznu zatvora”, saopštili su. Naglašavajući , da  u spisima predmeta koji se tiče predmeta  Miloša Medenice “ne egzistiraju dopisi – izvještaji Uprave policije o kontroli poštovanja određene mjere.”

Iz Uprave policije su uzvratili: „Članom 169, stavom 1, Zakona o krivičnom postupku propisano je da sud može u svako doba naložiti provjeru mjera nadzora i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njeno izvršenje”. U saopštenju se dalje navodi: “ Sud je taj koji u svako doba nalaže provjeru i traži izvještaj od Uprave policije, što u konkretnom slučaju nije urađeno od strane Višeg suda u Podgorici”.

Ako je vjerovati institucijama, niko nije obavio svoj dio posla.

Oglasila se i Agencija za nacionalnu bezbjednost: “ANB nema nikakvu zakonsku nadležnost za nadzor mjera u krivičnom postupku niti ovlašćenja da prati izvršenje izrečenih mjera nadzora”.

Odmah nakon što je objavljeno da Miloš Medenica nije na adresi kućnog pritvora, javno se među prvima oglasio premijer Milojko Spajić na društvenoj mreži X. Napisao je da je za njega neprihvatljiva informacija da je  Medenica nedostupan nadležnim institucijama: “Jer je, prema današnjoj presudi, riječ o organizatoru ozbiljne kriminalne grupe koja je izvršila brojna krivična djela u Crnoj Gori. Već večeras ću inicirati sastanak sa direktorom Uprave policije i resornim ministrom, na kojem ću zahtijevati sve detalje u vezi sa ovim slučajem, kako bi se što prije utvrdilo gdje je došlo do propusta i ko za njih mora snositi odgovornost”, napisao je u srijedu veče Spajić.

Potom se, na istoj mreži, oglasio i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović. Ne da javnosti objasni  kako je moguće da Miloš Medenica pobjegne iz kućnog pritvora na dan izricanja presude, već da replicira premijeru. „Ministar unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije se uvijek odazivaju pozivu na sastanke, a očekujem da će sastanku o predmetnoj temi prisustvovati i ministar pravde, predstavnici sudstva i direktor ANB-a”, napisao je.

Da li je do sastanka došlo, ko je sve prisustvovao njemu i da li će zbog bjekstva Miloša Medenice iko snositi odgovornost, do izlaska u štampu ovog broja Monitora, nije poznato.

Predsjednik Jakov Milatović nazvao je  bjekstvo Miloša Medenice „neviđenim skandalom i krahom neozbiljnog sistema, pred očima javnosti“. Saopštio je da je premijer taj koji je dužan da obezbijedi da sistem funkcioniše, a ne da se raspada kada je najvažnije.

„Ako je država na dan presude izgubila osuđenog za organizovani kriminal, onda premijer nema kontrolu nad sopstvenim Vladom“, kazao je Milatović. I poručio: „Spajić  mora odmah da smijeni sve odgovorne za ovaj propust , od rukovođenja do operativnog nivoa. Bez odlaganja. Bez izgovora. Bez taktiziranja.“  Milatović je zatražio i da se odmah objavi ko je bio zadužen za mjere nadzora,  ko je kontrolisao  „i da li su mjere bile stvarne ili je sve bila gluma“.

Da se ti podaci moraju dati na uvid javnosti, smatraju i u civilnom sektoru.  Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS)  saopštila je da su od MUP-a zatražili objavu informacije o svim do sada sačinjenim zabilješkama o kontroli poštovanja mjere kućnog pritvora za Miloša Medenicu.

” Imajući u vidu da je izricanje presude u predmetu protiv pripadnika OKG Miloša Medenice bila najavljeno u medijima makar 24 časa ranije, nije jasno kako nadzor poštovanja mjere kućnog pritvora nije intenziviran od strane službenika policije upravo u tom periodu”, saopštili su iz te NVO. Akcentovali su da se ovaj predmet  u javnosti već duže profiliše kao jedan od onih koji bi trebalo da ‘poprave’ takozvani track record Crne Gore u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

“Pa je bilo za očekivati da će, ako ne svi subjekti, onda makar tzv. šef organizovane kriminalne grupe mora biti pod pojačanim nadzorom, naročito uoči samog izricanja presude”, ističe MANS. Pozvali su da se bez odlaganja identifikuje odgovornost za činjenicu da Miloš Medenica nije dostupan nadležnim institucijama.

Reagovali su i iz opozicije. Iz Građanskog pokreta URA ocijenili su da nemogućnost policije da pronađe i uhapsi osuđenog šefa organizovane kriminalne grupe Miloša Medenicu, koji se nalazio u kućnom pritvoru, predstavlja najveći bezbjednosni propust u savremenoj istoriji Crne Gore. Moguće da su u toj partiji zaboravili slučaj Tunel, koji se desio u vrijeme vlade Dritana Abazovićeva. Do danas nije utvrđena odgovornost.

Dok su se reakcije nizale, policija je bezuspješno tragala za Medenicom. Prema informacijama Monitora, policijski službenici čak su nadgledali i njegovu imovinu u Kolašinu, kada je već uveliko za njim raspisana potjernica.

Medenica je pušten iz pritvora 17. oktobra 2025. godine, kada mu je određen kućni pritvor. Vanraspravno sudsko vijeće takvu odluku donijelo je nakon što je proteklo tri godine bez prvostepene presude od podizanja optužnice, što je nakon njegovog bjekstva ponovo otvorilo i priču o izmjenama Zakona o krivičnom postupku, koje je vlast godinama obećavala, ali nije donijela.

Te zakonske izmjene trebalo je da riješe procesne probleme zbog kojih suđenja traju duže od tri godine, koliko je zakonski maksimalni rok za pritvor, što je bio slučaj  i sa Milošem Medenicom.  Nakon što je istekao taj rok, pušten je iz pritvora i određen mu je kućni pritvor.

Medenica je osuđen je na 10 godina i dva mjeseca zatvora za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, produženo krivično djelo krijumčarenje, dva krivična djela protivzakoniti uticaj putem pomaganja, te sprečavanje dokazivanja. Sud je izrekao i  sporednu jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 50.000 eura. On je oslobođen optužbe za nedozvoljeno držanje oružja i omogućavanje uživanja opojne droge za više osoba…

Istom presudom  Vesna Medenica osuđena je na 10 godina zatvora za dva krivična djela:  protivzakoniti uticaj i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 50.000 eura. Izrečena joj je mjera zabrana napuštanja Kolašina i oduzimanje pasoša. Ostali optuženi osuđeni su na nešto više od 30 godina zatvora i novčanu kaznu u ukupnom iznosu od blizu 200 hiljada eura. Osim toga optuženi Miloš Medenica, Marko Vučinić, Nikola Raičević, Petar Milutinović, Jovan Miković, Vojin Perunović, Milorad Medenica, optuženi Marjan Bevenja, Stevo Karanikić, Ivana Kovačević, Goran Jovanović, Miladin Pejović i Božidar Doderović, dužni su da solidarno plate 2.736.715,89 eura na ime oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, u korist budžeta Crne Gore u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude.

Bjekstvo Miloša Medenice  je bezbroj puta od strane stručne javnosti najavljivano kao konačni cilj odugovlačenja procesa protiv njega i Vesne Medenice. Na kraju se i desilo. Na oči bezbjednosnog sektora, na dan izricanja presude. Utvrđivanje odgovornosti mora biti naredni korak

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NASTAVAK AUTO PUTA, 12 GODINA POSLIJE: Prije u Brisel no u Berane?

Objavljeno prije

1 sedmica

na

24 Januara, 2026

Objavio:

Regionalna iskustva kazuju da PowerChina neće pobjeći od mogućnosti da dodatno zaradi na tuđem neznanju ili lakomosti.  Na nama je da spriječimo. Ili ćemo opet platiti cijenu nenaučenih lekcija sa prve dionice

 

 

Kada je 2014. u Skupštini Crne Gore usvojen Zakon o autoputu Bar – Boljare, samo su najveći pesimisti mogli pretpostaviti da bi do početka gradnje druge dionice te saobraćajnice moglo proteći skoro punih 12 godina. A i to pod uslovom da se obistine najave iz Monteputa kako će ugovor sa konzorcijumom predvođenim kineskom državnom kompanijom PowerChina o projektovanju i izgradnji dionice Mateševo – Andrijevica biti potpisan krajem ovog ili početkom narednog mjeseca.

To da će druga dionica biti, makar u startu i po kilometru planiranog puta, znatno skuplja od prve (Smokovac – Mateševo)  nikome nije padalo na pamet. Izgubljeno vrijeme, loše prethodno iskustvo i promjena procedura učinili su svoje.

Nakon što je iz EU obezbijeđana finansijska pomoć u vidu granta od 150 miliona i 200 miliona kredita Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD), tender za izbor projektanta i izvođača radova na dionici Mateševo – Andrijevica proveden je po evropskim pravilima. Na pretkvalifikacionom tenderu dokumentaciju je dostavilo 10 kompanija/konzorcijuma od kojih je pet ušlo u narednu fazu kvalifikacija. Konkretnu finansijsku ponudu dostavila su četiri učesnika a tri ponude su ocijenjene kao kompletne. Među njima, kao najpovoljnija je izabrana ponuda kineskog konzorcijuma PowerChina Ltd.–Stecol–PCCD teška 694 miliona eura. Po kilometru autoputa to dođe malo više od 31,5 miliona eura.

Ako to  uporedimo sa izgrađenom dionicom, prvo ćemo vidjeti da, ni više od tri godine nakon puštanja u saobraćaj dionice Smokovac – Mateševo, ne znamo konačnu cijenu tog projekta. U izjavama državnih zvaničnika uglavnom figurira iznos od 809 miliona, ili nešto veći. Otud proizilazi da su 42 kilometra prve dionice autoputa izgrađena po cijeni od 19,7 miliona po kilometru. Uključimo li naknadne troškove zaboravljene petlje Smokovac, vodovodnih i električnih instalacija koje nijesu obuhvaćene osnovnim projektom, te da je gradnja trajala sedam umjesto ugovorene četiri godine dolazimo do računice od preko 25 miliona po kilometru. Ukupno,  između 1,2 i 1,3 milijarde eura.

Istina, i to je manje od najavljenih 31,5 miliona po kilometru.

Stručnjaci kažu da je to, dobrim dijelom, cijena izgubljenog vremena. Cijene materijala i rada danas su mnogo veće nego pred kraj prošle decenije kada su prve, prilično paušalne, procjene, Nacionalne investicione komisije Vlade Duška Markovića (novembar 2018.) govorile da će dionica autoputa Mateševo – Andrijevica koštati 273 miliona eura. Ubrzo po smirivanju pandemije korona virusa stiglo se do procjene od 550 miliona da bi, skupa sa EBRD, u tenderski potupak ušli sa pretpostavljenom cijenom između 630 i 640 miliona. Prispjele ponude izašle su i iz tih okvira.

Nije ni to bez razloga. Od 22 kilometra  dužine dionice Mateševo – Andrijevica skoro polovina otpada na “objekte”: mostove (54 mosta kada se računaju lijeva i desna traka autoputa) u ukupnoj dužini većoj od 7,1 kilometara; dvocijevni tunel Trešnjevik ukupno dug nešto manje od četiri kilometra; te galerije i pokrivene iskope duge približno 1,7 kilometara. I na otvorenoj, uglavnom planinskoj, trasi treba obezbijediti kosine i regulisati do tada podzemne vodotoke koji se mogu pojaviti tokom zemljanih radova.

Ostane li po najavljenom, sve će to biti briga izvođača pod vođstvom PowerChina. Naše je bilo da ispostavimo narudžbu (šta želimo da se sagradi) i da dobro iskontrolišemo da naručeno dobijemo.

Prva dionica Smokovac – Mateševo ugovorena je po modelu FIDIC crvene knjige, prema kome se odabrani izvođač radova (kineska CRBC) drži projekta koji je pripremio investitor. U našem slučaju to je bila država. Pokazalo se da je projekat urađen sa mnogo manjkavosti (nepotpuna geološka istraživanja, neprecizan plan postojećih i budućih instalacija…) koje je izvođač morao da savlada u hodu. Aneks po aneks. To je koštalo mnogo dodatnog novca i mnogo vremena.

Problemi nijesu bili u betonu i asfaltu, već u ugovoru, pripremi projekta i političkoj toleranciji prema probijanju rokova i troškova.

Zato će dionica Mateševo – Andrijevica, vjerovatno na insistiranje Evropljana, biti građena po modelu FIDIC žute knjige, koja odgovornost za loše projektovanje i većinu neplaniranih problema i troškova prebacuje na stranu izvođača. Kako objašnjavaju stručnjaci, “u startu platite više da se ne bi izlagali dodatnim troškovima”.

To ne znači kako dodatnih troškova neće biti. Iz Monteputa nas već pripremaju i na tu mogućnost. “Iskustva sa realizacijom sličnih infrastrukturnih projekata u regionu pokazala su da inicijalne procjene vrijednosti mogu biti značajno izmijenjene tokom realizacije, naročito u uslovima rasta cijena i tržišnih poremećaja”.

Moguće je da se dio iskustava na koja se pozivaju iz državne kompanije odnosi upravo na odabranog partnera – PowerChina i njihove poslove u Srbiji. Tamo su, pored drugih poslova, angažovani i na projektovanju i izgradnji Novog Savskog mosta, objekata za tzv. EXPO, beogradskom metrou, toplovodu Obrenovac – Beograd…

Kako to izgleda na terenu, kada se PowerChina udruži sa podizvođačima vezanim uz vladajući establišment (dio tih firmi poput Milenijum tima već je osnovao podružnice u Crnoj Gori)  možemo vidjeti iz jedne od nezavisnih analiza dostupnih na internetu: “PowerChina ulazi na projekte gdje su politički prioriteti visoki, rokovi ambiciozni, a institucije često nespremne da dosljedno sprovode ugovor. U takvom ambijentu, kašnjenja se normalizuju, a produženja rokova postaju pregovaračka valuta…”.

To ne znači da će se isto desiti u Crnoj Gori. Pravila žute knjige nude model relativno finansijski bezbjedne saradnje, u kome je najvažnije dobro ispratiti kvalitet radova. Pošto je izvođač, zbog nemogućnosti da olako diže cijenu i probija rokove, motivisan da radi što brže ispunjavajući samo propisani minimum kvaliteta. Ali može da se desi. Posebno ako podizvođači budu birani na mig politike a država se pojavi kao arbitar u eventualnim nesporazumima njih i nosioca posla.

Regionalna iskustva kazuju da PowerChina neće pobjeći od mogućnosti da dodatno zaradi na tuđem neznanju ili lakomosti. Na nama je da to spriječimo. Ili ćemo opet platiti cijenu nenaučenih lekcija sa prve dionice.

Paralelno, Crna Gora gradi dva važna puta. .Jedan bi nas trebao odvesti u EU. Drugi povezati sa mrežom evro-azijskih kopnenih saobraćajnica. Oba su puta turbulentna. Neizvjesno je: hoćemo li prije u Brisel ili Berane?

 

“Spajićeve ceste” između obećanja i realnosti

Na početku premijerskog mandata Milojko Spajić je najavio kako će do 2030. godine Crna Gora biti premrežena autoputevima i brzim cestama na sve četiri strane svijeta. Uz obećanje da će, već ove godine, pogled na državu pretvorenu u veliko gradilište biti “da se naježiš”. Provjerili smo, na osnovu dostupnih podataka koliko smo blizu od obećanog.

A1 (Auto-put Bar Boljare + Podgorički prsten)

Dionica Andrijevica – Boljare  (oko 49 km, podijeljenih na dvije približno jednake dionice Andrijevica-Berane i Berane-Boljare). Monteput početkom 2025. zaključio ugovor o izradi idejnog projekta uz rok izrade od 14 mjeseci. Prema najavama, dionica vrijedna oko 880 miliona eura biće završena skupa sa dionicom Mateševo – Andrijevica. Navodno 2030.

Dionica Mateševo–Andrijevica (oko 22 kilometra). Očekuje se skoro potpisivanje ugovora sa izabranim izvođačem za projektovanje i gradnju. Rok završetka radova pet godina.

Obilaznica Smokovac–Tološi (oko 10 kilometara). U februaru prošle godine potpisan ugovor za izradu idejnog projekta, čime je projekat prešao iz najave u fazu dokumentovane realizacije.

Dionica Tološi–Virpazar (oko 41,5 kilometara koji obuhvataju petlje Farmaci, Rijeka Crnojevića i Virpazar, kao i više tunela i mostova). Početkom godine raspisan tender za izradu idejnog projekta, procijenjenje  vrijednosti 4,1 milion eura (bez PDV) i rok izrade od 14 mjeseci nakon potpisivanja ugovora.

Dionica Virpazar–Stari Bar (oko 26 kilometara sa više petlji i drugu cijev tunela kroz Sozinu). Tender za izradu idejnog projekta raspisan u decembru 2024. i od tada nema javne objave o njegovom ishodu.

A2 Jadransko-jonski autoput

Dionica Nudo (granica s BiH) – Grahovo – Čevo (oko 33 + 33 km). “Konceptualni dizajn”  u fazi izrade, odabran je izvođač za pripremu idejnog rješenja (faza koja prethodi izradi idejnog projekta) kako bi se precizirala trasa saobraćajnice. Kao ciljani rok izgradnje u Vladinim dokumentima pominje se 2035.

Dionica Čevo – Gradac (oko 21 kilometar, do poveznice sa autoputem Bar-Boljare). Trasa definisana u Prostornom planu Crne Gore a sada se radi “na pregledu rješenja i konceptualnim studijama”.

Dionica  Gradac – Virpazar – Bar zamišljena kao zajednička dionica dva autoputa i njena gradnja se provodi kroz rad na A1 (Bar–Boljare).

Dionica Bar–Ulcinj–Sukobin  (oko 42 kilometra sa šest petlji). Tender za idejno rješenje dionice koja treba da nas poveže sa Albanijom raspisan  u julu 2024. godine, nalazi se u fazi “varijantna analiza”.

Najavljene saobraćajnice na primorju

Obilaznica Budva (9,3 kilometara od kojih je preko 70 odsto trase u tunelima i mostovima). Tender za izbor izvođača po modelu projektuj i izgradi (građevinski radovi) raspisan u oktobru prošle godine. Procijenjena vrijednost radova 196 miliona a rok realizacije četiri godine.

Brza saobraćajnica Markovići–Ljubotinj (oko 16 kilometara kojim bi se povezali autoput Bar – Boljare i budvanska obilaznica). Tender za izradu idejnog projekta raspisan u decembru 2025.

Brza cesta Herceg Novi–Budva (50-60 kilometara, zavisno od trase koja još nije određena). Saobraćajnica prvobitno planirana kao dio Jadransko-jonskog autoputa,  trenutno se nalazi više u fazi političke najave nego planirane investicije sa realnim rokovima.

Najavljene saobraćajnice na sjeveru

Brza cesta Crnča–Pljevlja–granica BiH (oko 93 km). Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio pet mjeseci. Nema aktuelnih informacija o projektu.

Dionica Autoputa Andrijevica–Čakor (granica sa Kosovom). Procijenjena dužina oko 27 kilometara, saobraćajnica zamišljena kao dionica autoputa koji povezuje A1 i Peć (Kosovo).  Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio pet mjeseci. Nema aktuelnih informacija o projektu.

Brza cesta Podgorica – Nikšić – Žabljak – Pljevlja

Dionica Podgorica–Danilovgrad  (oko 21 km) planirana je “kao nastavak” postojećeg bulevara.  Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u novembru 2024. Rok završetka bio je pet mjeseci. Prema dostupnim informacijama, u toku je izrada idejnog rješenja za definisanje trase i tehničkih parametara dok se, prema drugim informacijama, razmatraju i alternativni koridori prema Prostornom planu Danilovgrada.

Dionica Danilovgrad–Nikšić (oko 34 km). Tender za idejno rješenje raspisan u maju 2024. Nejasno je (bez javne odluke) u kojoj je fazi projekat.

Dionica Nikšić–Žabljak–Pljevlja (oko 96 kilometara). Ugovor o izradi idejnog rješenja potpisan u aprilu prošle godine, sa rokom izrade od šest mjeseci.

Brza cesta Podgorica –Tuzi – Božaj (oko 23 kilometra).  Sredinom 2024. potpisan  ugovor o izradi idejnog rješenja. Nema novih informacija.

Uprkos premijerovim najavama, biće dobro ukoliko se pokaže da će najavljeni projekti biti realizovani tokom važenja aktuelnog Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine. I to je upitno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I POPLAVE: Kad voda ogoli vlast

Objavljeno prije

2 sedmice

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Od sjevera do juga sa vodom je isplivala i sveopšta nebriga i nemoć pred elementarnom nepogodom. Dok je blokirala lokalne i regionalne puteve, odsijecala pojedina mjesta od svijeta, ugrožavala imovinu građana, iz Vlade muk. Nije bilo obraćanja javnosti, jasnih informacija, kriznog štaba

 

 

Poplavljene kuće i putevi, evakuisane porodice, slike su Crne Gore na početku ove godine. Od sjevera do juga sa vodom je isplivala i sveopšta nebriga i nemoć pred elementarnom nepogodom.

Samo u prva dva dana obimnih kiša pomoć od nadležnih službi je zatražilo preko 450 građana. Najkritičnije je bilo u Danilovgradu i Nikšiću gdje su zbog plavljenja kuća mještani pojedinih naselja evakuisani.

Dok je voda blokirala lokalne i regionalne puteve, odsijecala pojedina mjesta od svijeta, ugrožavala imovinu građana, iz Vlade muk. Nije bilo obraćanja javnosti, jasnih informacija, kriznog štaba… Kao i za vrijeme požarne sezone.

Nakon sedam dana od početka poplava, na poplavljenom području Skadarskog jezera, pojavio se ministar ekologije Damjan Ćulafić. Upoznao sa stanjem na terenu i preduzetim mjerama zaštite ljudi i životne sredine. Služba zaštite Nacionalnog parka ministra je izvijestila da je situacija pod kontrolom, da je oko tridesetak objekata u zoni rizika, ali i evakuacija nije potrebna. Ministar je naglasio da službe redovno dostavljaju izvještaj i da ostanu u punoj pripravnosti te da zaštitari rade odgovorno, profesionalno.

Za razliku od članova Vlade, kao i do sada, vatrogasci, lokalne službe zaštite i spasavanja, komunalna preduzeća, pripadnici vojske i policije, Direktorat za zaštitu i spašavanje, radili su odgovorno. Zavod za hidrometeorologiju i seizmologiju objavljivao je redovne izvještaje i izdavao zvanična upozorenja o obilnim padavinama i porastu vodostaja rijeka.

Institut za javno zdravlje Crne Gore izdao je upozorenje građanima ali i nadležnima da povećane padavine, povišeni vodostaji i izlivanje vodenih površina i vodotokova ,nose rizik od ugrožavanja zdravlja i širenja infektivnih bolesti zbog zagađenja vode, neadekvatnog odlaganja čvrstog otpada, izlivanja kanalizacije i otpadnih voda, kao i povećanja broja glodara.

Stručnjaci su upozorili da su poplave po ko zna koji put ogolile slabosti sistema – odsustvo planiranja, nepostojanje ažurnih podataka, zapuštenu infrastrukturu i nejasnu podjelu odgovornosti. Vlasti nijesu ispunile čak ni ono što su bile u obavezi, da prilikom poplava ovih razmjera sazovu Koordinacioni tim za zaštitu i spašavanje, kojim je trebalo da upravlja predsjednik Vlade Milojko Spajić ili ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović.

Prema Zakonu o zaštiti i spašavanju, Koordinacioni tim je strateško-koordinaciono tijelo koje se formira radi usmjeravanja i usklađivanja aktivnosti svih subjekata sistema, te obezbjeđuje političku i institucionalnu koordinaciju u slučaju većih nesreća i elementarnih nepogoda.

,,Reakcije na poplave su u velikoj mjeri bile stihijske i zakašnjele. Kao i u ranijim slučajevima, umjesto analize uzroka, često se tražio „dežurni krivac“, uz prebacivanje odgovornosti na druge institucije ili na klimatske promjene”, izjavio je za Dan hidrolog Slavko Hrvavčević. On je istakao da je prvi i ključni korak da bi državne i lokalne službe mogle adekvatno reagovati – promjena pristupa, što podrazumijeva da prioritet mora biti upravljanje rizikom, a ne samo reagovanje kada poplava već nastupi.

U jeku poplava slika neodgovornosti postao je slučaj kanala Mareza na koji je upozorio ekološki aktivista Aleksandar Dragićević. Iz Glavnog grada saopšteno je da je ugroženost okolnih gradskih naselja od poplava rezultat zatrpanosti ovog kanala koji ne može da višak vode odenese u Moraču. A duž trase kanala Mareze slika naše tranzicije – ostave, pomoćni objekati, septičke jame,  putevi, zidovi, parkinzi, ograde, nepoznati betonski objekti, razni zasadi, otpad, drveće, nasipi, gradsko dječje igralište. Tu su i reflektori fudbalskog stadiona ali i dio terena koji se nekada zvao Stari ribnjak, a danas DG Arena

Koliko su mještani urnisali kanal za svoje privatne potrebe toliko im je pomogla država, a i Glavni grad. Tako je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović u septembru prošle godine otvorio poligon izgrađen dijelom na zatrpanom kanalu. Sada je poručio da će zbog zatrepavanja kanala Mareza ,,podnijeti krivične prijave protiv odgovornih lica koji su živote ljude doveli u opasnost”. Doduše, treba i pohvaliti gradonačelnika jer je on jedan od rijetkih zvaničnika koji je bio uključen u rješavanja problema nastalih poplavama.

Nakon uspješnog alarmiranja javnosti, kanal su gradske službe uz pomoć Vojske Crne Gore uredile i očistile.  Ostao je problem dijela trase kanala koji je zatrpan zbog gradnje reflektora i ograda fudbalskog stadiona DG Arena u Donjoj Gorici. Uprava za inspekcijske poslove dala je nalog Fudbalskom klubu Podgorica da tokom ove sedmice oslobodi kanal Mareza od objekata stadiona izgrađenih na njemu.

Stadion je izgrađen 2015. godine za vrijeme mandata gradonačelnika Slavoljuba Miga Stijepovića. A zasluge za njegovu gradnju imaju Tomislav Čelebić, Miomir M. Mugoša, Dejan Savićević i Verica Maraš.

Da se neće stati samo na čišćenju kanala, najavljuju iz Glavnog grada. Zamjenik gradonačelnika Podgorice Boris Spalević kazao je da se uređenje kanala Mareza sprovodi planski, timski i odgovorno, da nema govora o stihijskom ili ad-hok djelovanju, kao i da je pripremljena i treća faza kojom će dio prostora uz kanala postati šetalište i imati i estetsku ulogu.

Za razliku, odbornik Evropskog saveza u Skupštini Glavnog grada Budimir Mugoša smatra da čišćenje kanala ima više karakter improvizacije i političke predstave nego ozbiljnog stručnog rješenja, te da rušenje reflektora na stadionu u Donjoj Gorici neće riješiti problem poplava.

,,Kanal danas ne može da ispuni nijednu ozbiljnu funkciju jer je polomljen, izbušen i praktično služi kao horizontalna upojna jama. Voda iz Mareze već dvadeset godina ne stiže do ušća u Moraču”, rekao je Mugoša za TV  Vijesti.

On smatra da ,,ako se kanal želi revitalizovati, to je višemilionski posao – od potpunog dihtovanja korita do obezbjeđivanja biološkog minimuma vode tokom cijele godine”.

Poplava nam je pokazala šta se dešava kada se ne sluša glas struke, pa smo gledali poplavljen bulevar prema Danilogradu, kao i poplave duž novog puta kroz Martiniće i urušen  put od Berana do Kolašina.

Iz jedne od najugroženijih opština Danilograda, kazano je da će u skladu sa svojim mogućnostima nadoknaditi štetu nastalu usljed poplava. Predsjednik Opštine Aleksandar Grgurović je pozvao građane da putem internet platforme poplavedanilovgrad.me ili na arhivu Opštine prijave štetu na svojim objektima, nakon čega će Komisija za elementarne nepogode izaći na teren i obići sva pogođena domaćinstva i objekte. ,,Otvoren je i poseban žiro-račun na koji sva fizička i pravna lica koja imaju dobru volju mogu uplatiti novac koji će biti opredijeljen ugroženim građanima da lakše prevaziđu situaciju u kojoj su se našli”, izjavio je  Grgurović.

Što se tiče ažurnosti Vlade i lokalnih samouprava u nadoknadi štete, mediji prenose da odštete građanima opožarenih područja za 2025. godinu još nijesu isplaćene.

Da se, ipak, nešto radi i planira govori i jedna od posljednjih informacija iz Vlade s kraja protekle godine, par dana prije poplava i vladinog odmora. Naime, Crna Gora je dobila prve Planove upravljanja rizicima od poplava za vodna područja Dunavskog i Jadranskog sliva, čime je uspostavljen sistemski i dugoročni okvir za zaštitu ljudi, imovine, privrede, životne sredine i kulturne baštine od štetnog dejstva voda. Planove je usvojila Vlade Crne Gore na sjednici 25. decembra, a važe za period od šest godina i predstavljaju ključan iskorak ka jačanju otpornosti zemlje na sve izraženije hidrološke i klimatske izazove.

 

Pripreme za požarnu sezonu

Da je Crna Gora napravila veliki iskorak u odnosu na poplave iz 2010. i 2011. godine, saopštio je načelnik Direkcije za operativne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova Radomir Šćepanović.

,,Danas imamo čamce, pumpe velikog kapaciteta, obučene vatrogasce-spasioce i koordinaciju svih službi. To tada nijesmo imali”, kazao je on. Najavio je i dodatno jačanje kapaciteta za narednu požarnu sezonu, uključujući nabavku novog protivpožarnog aviona.

,,Za narednu požarnu sezonu, očekuje se da će biti nabavljen još jedan protivpožarni avion, koji će se pridružiti već postojećim avionima, a sada je ih tri. Ovaj dodatni avion biće važan resurs za gašenje požara iz vazduha, zajedno sa dva helikoptera koja bi trebalo da budu spremna za gašenje požara”, izjavio je Šćepanović. On je takođe naglasio da će, osim aviona, biti nabavljeni i manji vatrogasni aparati, vozila i oprema za gašenje požara u ruralnim područjima.”Kroz projekte sa Italijom i Albanijom, nabavljeni su manji vatrogasni aparati, vozila za gašenje požara u manje pristupačnim područjima. Takođe, kroz te projekte, planira se nabavka još takvih vozila za opštine koje nisu bile obuhvaćene”, zaključio je.

Ove sedmice Podgorica je dobila prve autoljestve, odnosno vatrogasno vozilo za gašenje požara na visini do 32 metra. Nova oprema Službe zaštite i spašavanja vrijedna je 1,1 milion eura.,,Ljetos su mnogi bili skeptični i govorili da ćemo zasluge vatrogasaca i epitete kojima smo ih kitili tih dana, da su naši junaci i heroji, zaboraviti nakon prve kiše. Mislim da je ovo najbolji pokazatelj da to nije tako i da smo kao gradska administracija spremni i svjesni koliko je važno da služba bude opremljena na najbolji način”, rekao je gradonačelnik Mujović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo