Povežite se sa nama

FOKUS

NESTAŠICA LJEKOVA I HIV POZITIVNI: Nebriga države ugrožava živote

Objavljeno prije

na

„Već neko vrijeme strahujem da zbog nestašice u državnim apotekama neću doći do lijeka na vrijeme. Ne smijem ni da zamislim da bi se na kraju to stvarno moglo desiti, i da bi nebriga države mogla uništiti godine liječenja, moj i živote drugih HIV pozitivnih osoba u Crnoj Gori”, kaže za Monitor četrdesetogodišnji otac, koji je prije nekoliko godina saznao da je HIV pozitivan.

On objašnjava da sa ljekovima kuburi već pola godine, otkako je Global Fond prestao da finansira nabavku ljekova za tu kategoriju pacijenata u Crnoj Gori. Radi se o međunarodnom fondu za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, koji je jedno vrijeme finansijski pomagao crnogorsko zdravstvo, ali i zemlje regiona. Od tada u apotekama nema uvijek ljekova za HIV pozitivne. Te ljekove nabavlja i prodaje isključivo država, odnosno Montefarm. Za razliku od drugih pacijenata koji kubure sa nestašicom medikamenata „na recept”, oboljeli od HIV-a ne mogu ljekove da kupe u privatnim apotekama. Otuda su oni posebno ugroženi. Nažalost, i životno.

„Kad se desi da mi u apoteci kažu da nema mog lijeka, što mi se dešavalo, dođe mi da vrištim na sav glas i obijam sve nadležne adrese. Ali ćutim. Zbog mnogo toga. Onda se snalazim. CAZAS i ljudi uključeni u proces liječenja pomažu nam da posudimo ljekove od drugih HIV pozitivnih osoba koji ih u to vrijeme imaju. Oni koordiniraju pozajmice”, objašnjava naš sagovornik.

Otkako je saznao da je HIV pozitivan, kaže, ne bori se samo sa bolešću, već i sa diskriminacijom od strane društva, pa i bližnjih – neznanjem, nekom vrstom izolacije i samoćom zbog društvene stigme osoba sa HIV-om. Izlazi sa svime na kraj zbog očinske ljubavi i podrške prijatelja. Sada se, kaže, mora nositi i sa nebrigom države i nedostatkom ljekova, a sa tim ne zna kako i do kada će moći da se bori.

Aleksandra Marjanović, koja rukovodi Savjetovalištem za HIV pozitivne pri Institutu za javno zdravlje, potvrdila je za Monitor da pacijenti sa HIV-om imaju već više mjeseci problem sa nabavkom ljekova.

„Već sjutra moram da pomognem trojici pacijenata da dođu do ljekova kojih nema u apotekama. Tražim od drugih koji imaju ljekove da im pozajme. Strašno je da se to dešava i da država to dozvoljava”, kaže ona.

Marjanovićeva upozorava da jedan dan bez ljekova za HIV osobe znači veliki problem, pa i životnu ugroženost.

„Dvadeset četiri sata bez ljekova za njih znači da mogu razviti rezistentnost na lijek koji koriste. Ranije su HIV pozitivni uzimali više ljekova istovremeno, i to je bio manji problem da jedan preskoče. Sada je to uglavnom po jedan lijek za svakog, i mali broj ljekova uopšte. Ako razviju rezistentnost na lijek koji im pomaže mogu biti u velikom problemu da pređu na drugu terapiju”, objašnjava naša sagovornica.

Ona upozorava da implikacije mogu biti velike. I za živote i zdravlje oboljelih, ali i po javno zdravlje. „Od demotivisanja novih zaraženih da se liječe, do povećanja broja zaraženih . Strašno je da se to dešava, jer je HIV bolest sa kojom se dobro živi. To nije floskula, ili altruistična parola. To je naučna činjenica”. Ona napominje da se sa HIV-om može osnivati porodica, raditi, baviti uspješno sportom.

„Danas sam jednom mladiću saopštila da je HIV pozitivan. Rekao mi je: ‘Znam ja kako ću’. Pokušavala sam da mu objasnim da HIV nije prepreka kvalitetnom životu. Zamislite njega da uđe u apoteku, traži lijek i tamo mu kažu da nema. To su opasne stvari” .

Nestašica ljekova u crnogorskim državnim apotekama, pa i onih za HIV pozitivne, traje već neko vrijeme, a u pozadini je više problema: neefikasan sistem nabavke ljekova, haos na tržištu ljekova bez adekvatne intervencije države, nefer tržišna utakmica i sumnjivi aranžmani, nedostatak novca Fonda.

Kao jedan od najvećih problema dobavljači ipak ističu neefikasan sistem nabavke ljekova. Od usvajanja novih propisa iz oblasti javnih nabavki, tenderi Montefarma za nabavku ljekova, ali i ostali iz oblasti laboratorije i opreme koje raspisuje Fond traju nedopustivo dugo. Dok se oni za laboratorije vuku i godinama, tenderi za nabavku ljekova prolongiraju se i po osam mjeseci.

Oni sa kojima je Monitor razgovarao objašnjavaju da za razliku od tendera, koje raspisuje Fond i koji se odnose na nabavku opreme i laboratorije, tenderi za nabavku ljekova ne padaju zbog žalbi konkurencije ili pokušaja zdravstvenih vlasti da posao dodijele privilegovanim kompanijama.

„Dešava se da Montefarm donese odluku i sklopi ugovore sa ponuđačima, niko se od konkurentskih kompanija na tu odluku ne žali, i onda Državna komisija za kontrolu javnih nabavki po službenoj dužnosti poništi tender”, objašnjavaju Monitorovi izvori koji dobro poznaju tržište ljekova. Oni tvrde da Montefarm nema privilegovane, svoje dobavljače, kao što je to slučaj sa Fondom. „Nije problem u njima, već onima koji kontrolišu taj proces”.

Prema podacima Uprave za javne nabavke, ali i zvaničnog sajta Montefarma, najčešća situacija tokom proteklih godina je upravo ta da se tenderi za nabavku poništavaju od strane Državne komisije, iako se niko na njih nije žalio. Da li je moguće da godinama akteri u procesu javnih nabavki ne mogu da riješe problem, ako se radi samo o nejasnoj i komplikovanoj proceduri nabavki ili je riječ o nečem drugom. Dobavljači smatraju da državni organi ne sprovode procedure u duhu zakona, niti uvažavaju odredbe koje nalažu da nabavke ne smiju ići na uštrb zdravlja i pacijenata. Ima i onih koji vjeruju da država kupuje vrijeme zbog nedostatka novca.

Bivši ministar zdravlja Miodrag Radunović najavio je prije dvije godine, u maju 2014. godine, da će to ministarstvo početi da radi na izmjeni pravila za nabavku ljekova. „Iniciraćemo izmjene zakona koji reguliše postupak javnog nadmetanja, a glavna izmjena će biti skraćivanje tendera za ljekove i medicinska sredstva”, kazao je tada Radunović. Ništa od inicijative.

„Pošto se tenderi poništavaju i opet raspisuju, i traju predugo, ušlo se u raskorak kada su u pitanju nabavke. Potroše se nabavke sa prethodnog tendera, a drugi nije još završen. Tako su nastale nestašice u državnim apotekama”, objašnjavaju Monitorovi sagovornici. To nijesu i jedini problemi kada su u pitanju nabavke ljekova, što situaciju čini ozbiljnom.

Jedno je sigurno: država ne vodi potrebnu brigu o jednoj od najugroženijih kategorija – HIV pozitivnim osobama.

Ilustracije radi, na posljednjem objavljenom tenderu Montefarma, koji je raspisan 25. februara ove godine i koji, naravno, još traje, na listi ljekova koje država planira da nabavi nalazi se 13 vrsta ljekova za HIV pozitivne. „Bar tri lijeka od tih ljekova koje država nabavlja za HIV naši pacijenti odavno ne koriste”, objašnjava za Monitor Aleksandra Marjanović iz Savjetovališta za HIV. Ona smatra da je to neveliki broj pacijenata koji moraju biti na posebnom režimu.

Neki od bivših menadžera Montefarma za naš list su objasnili da se ranije uvijek znalo precizno ko je od tih osoba na kojoj terapiji i da nikada nije bilo problema sa nabavkom.

„Onaj ko ima povišen pritisak, a čiju bolest uopšte ne umanjujem, ima opciju da ode u privatnu apoteku, kad mu u državnoj vrate recept, i kupi lijek. Čak i da imam novac ja to ne mogu. Koliko sam upoznat, postoji neka opcija da u krajnjoj nuždi Fond može da nam obezbijedi da sami kupimo te ljekove u Beogradu, pa da nam to refundira kasnije, što bi bilo skuplje za državu, ali za sada se o tome nije govorilo”, kaže naš sagovornik.

Aleksandra Marjanović upozorava da je dio problema u tome što se za HIV pozitivne niko javno ne bori. „Oni čuvaju svoju anonimnost zbog surovosti društva i nemaju predstavnike koji će za njih dići glas. To je važno”.

Oni koji bi o njima trebalo da brinu – nadležni u vrhu zdravstva, nijesu mnogo uradili. Napravili su tek dvije hitne nabavke ljekova za HIV, mimo tekućih tendera. To nije rješenje, objašnjavaju upućeni, jer se tako nabavljaju male količine ljekova. Nestašice, ako potraju, kažu, mogu stvoriti i tržište na crno, što ne bi bilo dobro.

Onih koji zarađuju na ugroženim životima uvijek ima. Onima koji ih spašavaju biznis ne bi trebalo da bude preči od života. Svaki spašeni dan u kom će neko uživati u roditeljskoj ljubavi ili tek kapima kiše za sve nas bi morao biti prioritet.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USVOJENA REZOLUCIJA, SMIJENJEN LEPOSAVIĆ, DPS I DF U BOJKOTU: Čudo neviđeno, drugi dio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar Leposavić je smijenjen, a novi saziv donio je dvotrećinskom većinom kvalitetniji dokument o osudi genocida u Srebrenici nego onaj iz Đukanovićevog doba.  To je  otvorilo  novu krizu vlasti i ujedinilo DPS i DF u bojkotu parlamenta. Sa istim željama, da se vlada bez Krivokapaća ili ide na izbore

 

Opet politička kriza, nakon što se dogodilo ne baš očekivano. Crnogorski parlament izglasao je prošle sedmice smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici i odluka Haškog tribunala i usvojio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.  U danima  koji su prethodili ovim odlukama, izvjesniji je, činilo se,  bio pad Vlade Zdravka Krivokapića koji je inicirao Leposavićevu smjenu, zbog neizvjesne podrške u parlamentu toj premijerovoj odluci. Posebno nakon što je i opoziciona Demokratska partija socijalista napustila parlament. Ipak, 43 poslanika – DPS, SDP, SD, manjinske partije  i URA  – glasali su za Leposavićevu smjenu. Krivokapićeva inicijativa prihvaćena je.

Uz sve, dvanaest poslanika više glasalo je za Rezoluciju o Srebrenici – 55. Protiv je bilo 19, a sedam poslanika bilo je uzdržano. Protiv Rezolucije kojom se za razliku od prethodne Deklaracije usvojene u crnogorskom parlamentu 2009. godine (vidi box) izričito navodi genocid  u Srebrenici, glasali su poslanici Demokratskog fronta, izuzev poslanice Branke Bošnjak koja je glasala za usvajanje. Nju je zbog toga  lider Fronta Andrija Mandić optužio  za izdaju. I ne samo nju. Mandić  premijera Krivokapića vidi kao najzaslužnijeg za „izdaju srpskog naroda“. Po liderima Fronta, Rezolucijom je srpski narod označen kao „genocidan“, iako se u tom dokumentu eksplicitno navodi drugačije.

,,Nije lako nositi žig izdajnika. Nije ga nosio lako ni Sekula Drljević, ni Novak Kilibarda njegov nasljednik”, ocijenio je Mandić.  ,,Istorijska je tragedija i sramota da su Aleksa Bečić, Zdravko Krivokapić, Dritan Abazović i Milo Đukanović proglasili Srbe za genocidan narod”, poručio je.  Mandić je pod sumnju stavio čak i Mitropoliju crnogorsko primorsku, jer, kako je rekao, ,,ne može da se ne upita da li su oni koji su preporučili Krivokapića, dio projekta protiv srpskog naroda”. Ispade, svi su sumnjivi, liše Vučića.

Patrijarh SPC Porfirije saopštio je da su oni koji su došli na vlast ,,na krilima i u snazi Amfilohija” iznevjerili njegovo povjerenje, dok je mitrpolit MPC Joanikije upitao ,,gdje je Jasenovac, Jadovno, Velika…”.

Dok Front, srpska štampa koju kontroliše predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ali i SPC, Rezoluciju vide kao izdaju srpskog naroda, Srbije i Republike Srpske, njeno usvajanje pozdravile su mnoge domaće i međunarodne adrese. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić čestitao je poslanicima Skupštine Crne Gore. ,,Dvotrećinska podrška Rezoluciji jača vjeru u svjetliju budućnost i suživot naroda u istinski građanskom društvu. Ovakva Crna Gora ide sigurnim putem u Evropsku uniju”.

Direktorica Akcije za ljudska prava, Tea Gorjanc Prelević smatra da je ovom Rezolucijom većinska Crna Gora marginalizovala ekstremnu desnicu (DF i Pravu Crnu Goru) koja negira zločine i koja ne može da bude partner EU. ,,Pri tom treba imati u vidu da bi rezolucija bila usvojena i da za nju nije glasala opozicija, poput DPS-a, Mila Đukanovića i drugih”, zaključuje ona. Na to su podsjetile i Demokrate Alekse Bečića: ,,Sve i da DPS nije bio u sali, Rezolucija o Srebrenici sa prethodno pomenutim amandmanima bi bila usvojena”.

DPS je pokrenuo na neki način događaje koji su doveli do smjene Leposavića, tražeći od bivšeg ministra da se izjasni o Srebrenici. Istovremeno, DPS se nikada nije suočio sa svojom ulogom u ratovima devedesetih uključujući vrijeme genocida u Srebrenici.  Pravosuđe pod njegovom kontrolom ostavilo je nekažnjene mnoge ratne zločine koji se tiču Crne Gore. Posebno zločin deportacija BiH izbjeglica koje je naložila Vlada Crne Gore čiji je premijer bio Milo Đukanović. Zato je činjenica da bi većina poslanika, i da u sali nije bilo DPS-a, glasala za Rezoluciju posebno važna.  Za Rezoluciju su glasali DPS, Demokrate, URA, SDP i SD, Bošnjačka stranka i albanske nacionalne stranki Branka Bošnjak, iz PZP-a.

Usvajanje ove Rezolucije predložila je krajem prošle godine Bošnjačka stranka koja je bila u koaliciji sa DPS-om u vrijeme kada je usvojena Deklaracija u kojoj se izričito ne pominje da se u Srebrenici dogodio genocid. Tada nije imala primjedbe. DPS je tražio da se i Leposavić odredi o genocidu u Srebrenici, znajući za boljke dijela nove parlementarne većine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Sada je, dijelom, promijenio priču. Najavljujući u parlamentu kako „u skorije vrijeme“ u posjetu Podgorici, na poziv Ministarstva pravde, dolazi glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc, da bi razgovarali o zločinima počinjenim na teritoriji Crne Gore. Sad Tribunal ima legitimitet. ,,Bramerc dolazi da govori o Bukovici, Kaluđerskom lazu, deportaciji izbjeglica, logoru u Morinju, vozu u Štrpcima”, kazao je Leposavić, ne krijući zadovoljstvo što će, makar i kao bivši ministar, DPS-u uzvratiti na nevolju u koju su ga uvalili poslaničkim pitanjem o genocidu u Srebrenici.

To nijesu dobre vijesti za DPS. Pošto aktuelno partizanstvo, komitsvo, evropejstvo i antifašizam Mila Đukanovića i njegovih saradnika iz DPS-a nijesu i ne mogu biti dovoljni da u zaborav potisnu mračnu stranu njihove prošlosti. I vrijeme kada su bili strateški partneri sa sada osuđenim ratnim zločincima za genocid.  Organizujući lov na ljude  izbjegle iz Bosne i Hercegovine, tolerišući progone i etničko čišćenje Bukovice, prećutkujući mučenje zarobljenika u logoru Morinj, ne kažnjavajući brutalnu egzekuciju albanskih izbjeglica sa Kosova u Kaluđerskom lazu. I, konačno, pomažući da ratni profiteri, paravojnici i vikend zločinci izmile i postanu etablirani članovi crnogorskog društva. Spremni i sposobni da u svakom trenutku navodna politička opredjeljenja promijene i prilagode mogućnosti da uvećaju svoj plijen.

Nema sumnje da će DPS ponovo pokušati da spriječi da nas priča o genocidu u Srebrenici dovede do zločina u Štrpcima i Bukovici. Baš kao što su svojevremeno, relativizovali i Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlameneta (EP) o Srebrenici.

Ne samo što se u dokumentu usvojenom u Skupštini Crne Gore nigdje ne pominje riječ genocid, iako je EP u svojim dokumentima nedvosmisleno pozvao da se 11. jul, „kao dan sjećanja na srebrenički genocid“, prikladno obilježava u cijeloj EU i zemljama Zapadnog Balkana. DPS je, skupa sa tadašnjim saveznicima u vlasti, sa lakoćom zaboravio i na dio Deklaracije kojim „Skupština poziva sudske i druge nadležne organe, Vladu Crne Gore da stvore sve odgovarajuće formalno-pravne, organizacione i druge neophodne pretpostavke za još odlučnije suočavanje i afirmaciju istine o svim zlodjelima iz perioda 1991 – 2001. godine, na bilo koji način vezan za Crnu Goru“. Pa su radili sve suprotno od usvojenog.

Zato, kada poslanik SD-a Damir Šehović kaže kako „u Vladi ima još ministara koji misle isto što i Leposavić“, mora biti svjestan da takvih ima i među onima sa kojima je do 4. decembra prošle godine bio dio tadašnje Vlade. Pravo pitanje je, danas, ko bi u poslu zataškavanja zločina i produbljivanja podjela mogao biti glavni saveznik DPS-a. Ili DF-a. I koliko je njihova saradnja moguća u trenutku kada to bude jedini, ili najjednostavniji, način da zadrže stečeno i domognu se novog. Plijena i moći.

Dio odgovora na ta pitanja može se pronaći u onome što dijeli i svađa aktuelnu vladajuću većinu. Svjedoci smo da to nije prijedlog zakona o budžetu za 2021. Glasaćemo za njega i ako naši amandmani ne budu usvojeni, najavio je Milan Knežević prije neki dan. Optužbe za paktiranje sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta ili priča o navodnoj namjeri da se, ispod žita, proda Elektroprivreda takođe nijesu izazvale veliko uznemirenje među zvaničnicima zakonodavnih i izvršnih vlasti.

Od obećanog zakona o preispitivanju imovine se, po svoj prilici, odustalo onog časa kada su shvatili da njegova primjene ne počinje i ne završava sa bivšim vlastima. Ni to ne ljuti nikoga. Makar ne dok su odabrani i dalje u prilici da o državnom trošku poklanjaju stanove, voze i lupaju službene automobile, zapošljavaju svoje po dubini, širini i visini.

Pobrojano je samo dio privilegija koje je novim vlastima u nasljeđe ostavio DPS. Da bi ih oni s radošću prigrlili.

Od svega je, izgleda, važniji „građanski rat sjećanjima“, kako je našu današnjicu opisao poslanik Miodrag Lekić. O njegovom intenzitetu svjedoče i događaji koji su obilježili sedmicu između dva broja Monitora.

Počelo je uriniranjem na spomenik narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću na nikšićkom Trgu slobode, kojeg su u maju 1942. strijeljali četnici. „Ovakav čin je loš zato što se dogodio u samom centru grada i na javnom mjestu prije svega“, ocijenio je Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšić (vidi antrfile). Podržavan i od onih (GP URA, Demokratska Crna Gora) koji se javno zaklinju u svoja građanska, antifašistička i proevropska opredjeljenja.

Nastavljeno je u parlamentu, na sjednici Odbora za ljudska prava i slobode. Tamo je dio predstavnika vladajuće većine (DF, PzP, SNP) amandmanima pokušao da suštinski obesmisli predloženu (novu) rezoluciju o Srebrenici, insistirajući da se iz nje briše svaki pomen pravosnažno presuđenog genocida, uz verbalnu osudu „svih zločina“ na prostoru bivše Jugoslavije. ,,Ne možemo pominjati Srebrenicu, a zaboraviti da se desio Jasenovac. Pominjati Žepu, a zaboraviti da je postojala Gradiška”, ponovila je stare mantre poslanica DF-a Simonida Kordić, previđajući da zločincima iz Srebrenice i Žepe i danas, nekažnjeno, kliču sljedbenici iz Crne Gore, Republike Srpske i Srbije. Dok su se njene kolege ponovo uhvatile u koštac sa, ničim argumentovanim, „pokušajima da se jedan narod označi kao zločinački“. Prevagnula je, ipak, struja koja je pokušala da predloženu rezoluciju učini prihvatljivom za što veći broj poslanika. I njihovih glasača.

Završilo se skupštinskom raspravom o razrješenju ministra pravde. Njemu je poslanik Marko Milačić objašnjavao kako jeste napravio veliku grešku, pošto je ono što obojica misle negirajući genocid u Srebrenici („ja sam još oštriji“, pohvalio se Milačić) izgovorio u nevrijeme – prije nego su poklonici đenerala (Draže Mihailovića i Ratka Mladića), osuđenih ratnih zločinaca, uspjeli da ojačaju svoju vlast i odreknu se neželjenih saveznika iz redova građanista. „Treba ići korak po korak“, savjetovao je Leposavića budući kandidat za titulu lidera srpske desnice u Crnoj Gori. A možda i  u čitavom vojvodstvu srpskog sveta. Konstatujući kako je Leposavić trebao da se ugleda na ministarku Vesnu Bratić i ono što ona radi u Ministarstvu obrazovanja, kulture, nauke i sporta.

Milačić je, inače, jedini poslanik u Skupštini koji javno podržava i premijera Krivokapića i odmetnutog ministra Leposavića. To bi se moglo pokazati i kao ozbiljan problem u najavljenim pregrupisavanjima unutar vladajuće koalicije. U kojima su programska opredjeljenja i kadrovska rješenja omeđena željom da se sačuva većina od 41 poslanika. Možda i bez dijaloga na relaciji Vlada – vladajuća većina u parlamentu. I bez pomoći od strane sadašnje opozicije.

U četvrtak poslije podne, više od dva sata kasni najavljeni nastavak sjednice Skupštine na kojoj treba glasati o budžetu, rezoluciji o Srebrenici i razrješenju ministra Leposavića. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. To se, tumače analitičari, odnosi i na budžetski amandman težak 900 miliona eura, o reprogramiranju kineskog duga za auto put. Poslanici DPS obukli su odijela. Upućeni tvrde da su spremni za glasanje. Početak raspleta ili novi zaplet?

 

Od plana do zločina, od negacije do divljenja

Godinama, sa istih adresa stižu pokušaji afirmacije Ravnogorskog (četničkog) pokreta iz II svjetskog rata i negacije (minimiziranje) zločina počinjenih nakon raspada Jugoslavije u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Dijelom i zato što je u pitanju ista matrica.

-„Omeđiti defakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom; u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi“.

 –,,Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda”, (istočna Bosna, prim. Monitora).

Nalaže se (Drinskom korupusu, prim. Monitora) ,s,tvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.

Autori (potpisnici) navedenih citata iz Programa/Direktiva su Draža Mihailović (1941), Ratko Mladić (1992) i Radovan Karadžić (1995, nekoliko mjeseci prije zločina u Srebrenici). Nije lako, izuzmemo li ekavicu, prepoznati šta je čije. Ali se može, sa visokim stepenom sigurnosti, sumnjati da se težilo istom cilju.

Nezavisno od toga da li čitamo izvještaje Pavla Đurišića, komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda Draži Mihailoviću, ili još ne kompletirani spisak identifikovanih i pokopanih žrtava masakra u Srebrenici.

Đurišić 10. januara 1943. godine piše Mihailoviću: „Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrđenom planu. Rezultat ove borbe je: 1) Potpuno su uništena sljedeća muslimanska sela: (…) Ukupno 33 sela. 2) Žrtve: Muslimana boraca oko 400 (stotine). Žena i dece oko 1000“.

Jedva mjesec kasnije, 13. februara iste godine, nakon zločina nad stanovnicima u pljevaljskom, fočanskom i čajničkom srezu, Đurišić šalje novi izvještaj: „Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (…)Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve: Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod Muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“.

Onda slušamo kako mlada uzdanica DF-a Marko Kovačević, na otkrivanju spomenika Mihailoviću u Ravnogorskom parku u Bileći, 2019. godine, objašnjava: „Dolazimo da iskažemo poštovanje prema jednoj ličnosti koja tek sada isplivava na našu istorijsku scenu u punom sjaju. Kako bude vrijeme prolazilo tako će sve snažnije i snažnije sijati i davati svoj primjer drugima”. Potom gledamo kako Kovačević postaje predsjednik Opštine Nikšić, sve slaveći uz četničke pjesme (nije birao repertoar, kaže).

Pa čitamo njegovu izjavu nakon zapišavanja spomenika slavnom Nikšićaninu: ,,Niko ne može biti odgovoran za to što je neko odlučio da, u očigledno pijanom stanju, svoje fiziološke potrebe ovako uprazni, osim onoga ko je to uradio. Ružno je da se ovakvi događaji koriste za napade na političke protivnike jer su u pitanju incidenti kojih u svakom vremenu ima”. I sjetimo se kako je isti Kovačević reagovao prije mjesec dana nakon što je grupa mladića optužena da su urinirali po kotorskoj crkvi: ,,Sraman čin mladog čovjeka i pokazatelj koliko je mržnje proizveo DPS za vrijeme svoje vladavine. Mržnja prema srpskom narodu i SPC-u u Crnoj Gori mora da prestane. Mi samo želimo da živimo normalno sa našim sugrađanima”.

Svašta je, eto, postalo normalno. I u Nikšiću, i u Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KADROVANJE CRNE GORE: Gdje ja stadoh, ti produbi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa , od formiranja nove Vlade Zdravka Krivokapića, opterećena sa skoro dvije stotine novih plata. Prethodno je i odlazeća tehnička Vlada Duška Markovića od septembra do decembra u javnoj upravi zaposlila skoro 500 novih lica

 

„Izgubili smo devet hiljada radnih mjesta od kada je ova Vlada na vlasti“, saopštio je Nebojša Medojević obrazlažući svoju ostavku na poslaničku funkciju. Vlada nije napravila nijedan od rezova koji su bili neophodni, dodao je predsjednik PzP, pojašnjavajući kako nije smanjena potrošnja u državnoj administraciji, ali ni broj zaposlenih koji su paraziti DPS-a. ,,Samo smo se dodatno zadužili na staru privrednu strukturu…”.

Iako statistički podaci daju za pravo bivšem poslaniku, izvršnoj vlasti i njenim emisarima u javnim i državnim institucijama i preduzećima ne treba, tek tako, prebacivati kako ne stvaraju nova radna mjesta i ne zapošljavaju nove ljude. Medojević bi ponešto o tome mogao saznati i u vlastitoj partiji.

Treba, ipak, poći od početka. I  DPS vlasti koje su period između avgustovskih izbora i formiranja  nove Vlade iskoristile da među budžetske korisnike ubace što više svojih.

U periodu septembar – decembar prošle godine, tehnička Vlada Duška Markovića povećala je broj zaposlenih u potrošačkim jedinicama – korisnicima državnog budžeta za 3.178 osoba. Taj podatak Monitor je dobio iz Ministarstva javne uprave (MJU), odakle se pozivaju na podatke Ministarstva finansija i socijalnog staranja o broju zaposlenih u potrošačkim jedinicama budžeta na dan 30. novembar 2020.  To je oko dva odsto ukupno zaposlenih u Crnoj Gori.

Velika većina novozaposlenih obrela se u vaspitno-obrazovnim ustanovama (ukupno 2.702 zaposlena više u septembru nego u avgustu). Uglavnom je, kažu naši sagovornici riječ o vaspitačima, učiteljima i nastavnicima koji su angažovani na određeno vrijeme, pa im resorno ministarstvo svake godine „ukrade“ jul i avgust. Odnosno, isplati im 10 plata za godinu rada.

Ni  to nije kompletna priča. „Iako se mjesec avgust ne može uzeti kao pravi pokazatelj stvarnog rasta broja zaposlenih zbog ljetnjeg raspusta tokom kojeg zaposlenima na određeno vrijeme prestaje radni odnos i obnavlja se od septembra, povećanje broja zaposlenih u ovim ustanovama evidentno je, iako kao uporedni mjesec uzmemo maj 2020, kada je školska godina još uvijek trajala. U ovom slučaju, povećanje broja zaposlenih u tadašnjem resoru prosvjete iznosi 713 osoba “, rečeno nam je u kabinetu ministarke Tamare Srzentić. Naši sagovornici naglašavaju: „Izuzimajući sektor prosvjete, u ostatku javne uprave na centralnom nivou zaposleno je 476 novih lica za samo tri mjeseca“.

Toliko o zaostavštini DPS-a i njenih koalicionih partnera.  A sada malo o novim vlastima i njihovom kadrovanju. „Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, u odnosu na mjesec decembar 2020. godine, prilikom obračuna zarada za mjesec mart 2021. godine registrovano je 396 lica koja nisu bila na platnom spisku u decembru 2020“, navodi se u odgovorima MJU na naša pitanja. „Od ovog broja, razlika se dominantno odnosi na sektor prosvjete i zdravstva“, konstatuju. Nude  i preciznije podatke: „Kada je u pitanju samo državna administracija (koja ne uključuje oblasti prosvjete, zdravstva i bezbjednosti), 152 lica su zaposlena na različitim pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (to nijesu rukovodeća mjesta – prim. Monitora), dok je 56 lica zaposleno na različitim rukovodećim pozicijama sa višim koeficijentom zarade. „Radni angažman je prestao za 210 lica, od čega su 142 lica radila na pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (uključujući i 9.40), dok je 68 lica pokrivalo više rukovodne pozicije“.

Dakle, blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa u minusu  za skoro dvije stotine novih plata. Ne računajući mnogobrojne koji su angažovani po osnovu konsultantskih i ugovora o djelu.

Zanimljivo je da je  najveći broj novozapošljenih angažovan u sektoru prosvjete i zdravstva. To asocira na mogućnost da je riječ o nastavničkom i medicinskom kadru. Drugačije svjetlo na tu priču baca konkurs koji je novi direktor nikšićke Opšte bolnice, dr Marko Mitrović (kadar Demokrata) raspisao uoči lokalnih izbora u tom gradu. Oglasom je traženo 20 medicinskih sestara/tehničara i još 14 radnih mjesta za nemedicinski kadar. Konkursom su traženi  kuvari, pomoćni radnici u kuhinji, higijeničari, sekretara/ice direktora, referenti u kadrovskoj i tehničkoj službi, vozači… Sve do „rukovodioca parnog kotla“. Teško da je Opšta bolnica, prethodno, funkcionisala bez uposlenika na tim pozicijama.

Odgovor na pitanje šta je po srijedi možemo potražiti takođe u Nikšiću. Recimo, u Elektroprivredi Crne Gore. Trenutno najvrjednija i najbogatija državna kompanija u fokus je dospjela neposredno nakon lokalnih izbora, pošto je  premijer Krivokapić, bukvalno „preko noći“ odlučio da promijeni spisak članova novog borda direktora, nakon što je Vlada dala saglasnost na prijedlog resornog Ministarstva kapitalnih investicija. Tako je predsjednik borda Milutin Đukanović (DF), nenadano, dobio nove saradnike. Potom je i na mjesto izvršnog direktora kompanije imenovan Nikola Rovčanin (Demokrate).  Slijedila je sječa bivših direktora funkcionalnih i organizacionih cjelina, elektrana, regionalnih centara za naplatu (više od deset ljudi),  imenovanje novog menadžmenta (nijedan direktor nije zaposlen po osnovu oglasa), pa epidemija zapošljavanja sa kojom se, kažu naši izvori iz EPCG, firma nije susrela u ovom vijeku. A možda ni ranije.

Angažovani su novi savjetnici, sekterarice, vozači, lično obezbjeđenje, sve do čovjeka koji, isključivo za potrebe borda direktora rukuje fotokopir mašinom. Inače, u upravnoj zgradi EPCG već postoji kopirant koji taj posao obavlja za ostatak kolektiva. Neobičan je i slučaj službenice SO Nikšić koja je u lokalnoj upravi uzela bolovanje i došla u kabinet predsjednika borda – gdje je angažovana po ugovoru o djelu.

Nova uprava je, pride, formirala i 12 (dvanaest) različitih komisija sa zadatkom da prekontrolišu postupke njihovih prethodnika. U svakoj komisiji su, prema nezvaničnim saznanjima iz EPCG, po četiri člana. Samo po jedan od njih je zaposlen u EPCG. Ostali su izvanjci angažovani po osnovu ugovora o djelu (sadržaj tih ugovora je, kažu naši sagovornici, poslovna tajna). Tako da ugovorci ne ulaze u zvaničan popis radne snage. Baš kao ni oni koji su angažovani preko Agencija za zapošljavanje za „privremene i povremene poslove“.

Na upit Monitora iz EPCG odgovaraju kako je kod njih sve po redu i zakonu. „Broj zaposlenih u EPCG 1. 09. 2020. godine iznosio je 969, dok je početkom tekuće sedmice (8. juna) ukupan broj zaposlenih u našoj kompaniji iznosio 963“, saopšteno nam je iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG. ,,Kada su u pitanju zapošljavanja u prethodna tri mjesaca, sva su sprovedena u skladu sa zakonom, potrebama procesa i organizacije rada i to na upražnjenim radnim mjestima“.

Naši (provjereni) izvori nude bitno drugačiju priču. Insistirajući na anonimnosti oni kažu kako se, za tri mjeseca  samo u upravnoj zgradi EPCG u Nikšiću pojavio ogroman broj novozaposlenih. „Prema procjeni većine zaposlenih, za posljednja tri mjeseca primljeno je preko 120 novih radnika“, kažu naši izvori. Objašnjavaju i zašto se ta promjena ne vidi i u zvaničnoj kompanijskoj statistici: „Stvar  kod ovog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani prekoAgencije za preuzimanje ili imaju Ugovor o djelu koji zakon ne prepoznaje kao redni već kao obligacioni odnos“.  Pa stižu do poente: „Suština problema je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…)  i jake partijske ili lične veze“. I još i to: „Nijedan novi direktor u EPCG nije primljen po oglasu“.

Zna li premijer šta se radi u njegovoj Elektroprivredi?

Zoran RADULOVIĆ

 

 

DETEKTOR: Staro za novo

Povećan broj činovnika. Nema najavljene štednje. Masovna zlupotreba privilegija koje donosi vlast. Partijsko zapošljavanje. Idemo. Sve dublje

 

Na mjestima preko 350 smijenjenih visokorukovodećih kadrova u organima državne uprave, dovedeno je 570 novih. Zasad. Pripadnici manjina – čista rijetkost, i to na nižim pozicijama.

V.d. direktori, direktori direktorata, sekretari, načelnici, pojavili su se iznebuha, uz puno ignorisanje zakonske procedure. Nema oglasa i konkursa za državne službenike i namještenike preko Uprave za kadrove od početka godine, nijesu gotovi akti o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, nema Kadrovskog plana, nema Zakona o budzetu.

Nema ni najavljene štednje. Za 12 mjesečnih plata smijenjenih kadrova bivše vlasti  iz budžetskih rezervi će otići preko milion eura. Moglo je to i drugačije. Sačekati da tim funkcionerima istekne mandat i ne predlagati im da žurno daju otkaze. Kalkulacija je bivšim kadrovima jača strana. Kako im je najčešće do kraja mandata ostajalo par mjeseci oni su, naravno, podnosili ostavke i tako sticali mogućnost da godinu primaju visoke plate sjedeći kući.

I novo rukovodstvo uredno koristi sve privilegije koje donosi vlast. Raspoređuju se u upravne odbore i razne komisije (za polaganje stručnog ispita, za održavanje obuka preko Uprave za kadrove i slično), prisvojili su službena vozila i obilaze Crnu Goru uzduž i poprijeko, za lične potrebe, koriste kartice za gorivo Eko pumpi i nekontrolisano toče. Besplatno koriste restoranske usluge, jedu i piju, preko agancije Globus.

Zapošljavanja po partijskoj knjižici i partijskim kvotama su smjenu vlasti nadživjela kao princip. Dodata je, kao važna preporuka, bliskost sa SPC. Četvorostruka ministrica Vesna Bratić prednjači po takvom kadru kojim se okružila.

Advokatica Milica Kadović, kadar Demokrata, koja je u januaru postavljena za ekspertkinju u njenom resoru, u februaru je imenovana za članicu Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore. Danas je ona već državna sekretarka u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova Vlade, kako joj piše u rješenju. Ali, saglasnost joj nije data na sjednici Vlade, kakva je procedura.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za predškolsko vaspitanje, osnovnu školu i inkluzivno obrazovanje određena je Slavica Ilinčić, kadar DF-a, profesorica istorije književnosti sa srpskim jezikom. Biće nadležna za oko 22.000 predškolaca i osnovaca. Njene stavove o rastjerivanju virusa duvanskim dimom, o paljenju NATO zastave, o tome da je Kosovo dio Srbije možemo čitati na njenom fb profilu.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za kapitalne investicije u kulturi i kreativne industrije određena je Ina Plamenac, diplomirana modna dizajnerka. Možda će se kreatorka snaći s kapitalnim investicijama u kulturi kad one jednom zažive. Za sada ih nema. Umrtvljene.

Za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za podsticanje i razvoj kulturno-umjetničkog stvaralaštva određen je pjesnik Andrija Radulović. On svoje pjesme naziva „ćiriličnim stihovima”.  Široj javnosti poznat je i po tome kako je u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića dočekao Nikolu Kavaju, u društvu sa budućim premijerom. A poznat je i po tome što se na samrtnom odru oprostio od mitropolita Amfilohija.

Uglavnom, politički stručnjaci i aktivisti nove vlasti predano šire mrežu, ali i za  preletače se nađe mjesta. Nina Blažić, supruga bivšeg državnog sekretara u minstarstvu kulture Drazena Blažića, skrasila se u novoj Vladi u Ministarstvu javne uprave. To što joj je suprug visoki funkcioner DPS-a nije smetnja. Zanimljivo, Đorđe Blažić, koji je u javnosti važio za opozcionara, je u bivšoj Vladi u resoru svog sina, spominjanog Dražena, bio angažovan kao konsultant na projektima. Dobro, veoma dobro, plaćen konsultant.

Dobrilu Vlahović, bivšu direktericu Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, ministrica Bratić je postavila za glavnu koordinatorku u Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta. Napredak, poslije smjene.

U Nacionalnom parku Lovćen imenovan je novi direktor Vladimir Martinović. Bivši direktor, SAJ-ovac Veselin Živanović je ostao tu, da mu se nađe.

I ono što je malo ko očekivao: Božidar Božović bivši direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara, poznati DPS vojnik, o kojem je Monitor često pisao, uspio je da preleti. Postao je pomoćnik direktora za UNESCO.

Na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara postavljena je Milena Martinović, magistrica umjetnosti, konzervatorka za papir. Ona je biblioteci Cetinjskog manastira i pokojnom mitropolitu Amfilohiju predala na dar legat porodičnu biblioteku i arhivu svojih predaka sveštenika, kao i svoje djelo Rukopisne knjige manastira Rođenje Presvetle Bogorodice na Cetinju. U njenom opsegu poslova biće, uz ostalo, i briga o sudbini zamišljene kapele na Lovćenu.

Među novim partijskim kadrovima na javnim funkcijama jedno se ime posebno ističe. Svestranošću. Dragan Bojović, poslanik DF-a, član Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, član Odbora za antikorupciju, član Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije, zamjenik člana Stalne delegacije pri Parlamentarnoj skupštini (OEBS). Njegova supruga je ministrica zdravlja Jelena Borovinić – Bojovic, brat Radovan Bojović, sekretar u Ministarstvu ekologije.

Tako. Sve dublje.

Stela O. KOVAČ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo