Povežite se sa nama

FOKUS

NAVIJAČI, VLAST, HULIGANI: Kako smo postali varvari

Objavljeno prije

na

Tako je malo trebalo, pa da situacija i dalje ostane pod kontrolom vlasti. Fudbalskih i svih drugih.

Da je organizator utakmice Crna Gora – Rusija valjano procijenio rizik i pripremio se, skupa sa policijom i službom obezbjeđenja. Da su kapiteni drugačije izabrali strane. Da se ta đavolja baklja dokotrljala bilo gdje drugo, nego baš pod noge snalažljivog, ali maleroznog Luke L. (mladić je druga generacija podgoričkih Varvara u familiji, ističu ovdašnji mediji naglašavajući kako je njegov otac, sredinom osamdesetih prošlog vijeka, bio među osnivačima te znamenite družine). Da je Luka zapaljenu baklju bacio samo malo slabije ili jače. Da se i Igor Akinfejev, prvi golman ruske reprezentacije, nije šetao po šesnaestercu…

Ili, nekih dva sata kasnije, sredinom drugog poluvremena:

Da se lopta, nakon što je Vukašin Poleksić odbranio onaj ničim izazvani kazneni udarac, otkotrljala pod istočnu tribinu, umjesto na zapad. Da taj, još neidentifikovani (!?), bacač novčića od dva eura nije imao sitno u džepu. Da mu je bilo žao da baci pare. Da je duvao vjetar ili padala kiša. Da je Šef bio tu da klimne, namigne, da neki znak nekome…

Moglo se dogoditi još najmanje million stvari pa da danas i Monitor napiše koju o ostavci/smjeni selektora Branka Brnovića, analizirajući (ne)učinjeno u njegovom mandatu, tugujući za uludo potrošenom zaostavštinom Brnovićevih prethodnika Zorana Filipovića i Zlatka Cica Kranjčara.

Moglo je sve to, ali nije. Crnogorska fudbalska priča otišla je u nekom sasvim drugom smjeru. Da li je to dobra ili loša vijest za naš sport?

Ako imalo istine ima u onom Marfijevom zakonu koji kaže kako stvari prepuštene same sebi obavezno idu na gore, onda je naš sport ne samo prepušten, nego opasno zapušten. Ne može sve ovo što nam se dešava biti tek nesrećni niz slučajnosti.

Nepunih nedjelju dana prije bacača plamena, upaljača i kovanica na podgoričkom Gradskom stadionu, naši su nas brukali i u Sportskom centru Morača. Duška Vujoševića, trenera košarkaša Partizana i prvog (i uspješnog) selektora muške košarkaške reprezentacije Crne Gore, neko je gađao bubrezima, aludirajući na njegove zdravstvene probleme. Iz iskustva znamo – taj će ostati NN zauvijek, uprkos sveprisutnim kamerama.

Sportski novinari su, opisujući tu bestijalnost, insistirali da je riječ o životinjskim bubrezima. Valjda iz potrebe da naglase kako je NN svoje rekvizite obezbijedio u mesari, a ne na nekom drugom mjestu.

Na istoj utakmici drugi je navijač vukao za kosu igrača Partizana, kada se ovaj sagnuo da dohvati loptu. Iz nekog razloga se vjeruje kako ni jedan od pomenute dvojice sa utakmice Budućnost – Partizan, nije onaj treći koji je početkom januara, dakle prije nepuna tri mjeseca, utrčao na teren u SC Morača kako bi, sa leđa, fizički napao košarkaša turskog Banvita, tokom utakmice Evrokupa. U istom takmičenju, samo sezonu ranije, Budućnost Voli kažnjena je sa 15.000 eura i tri meča u Podgorici bez publike, nakon što su Varvari, stvarni varvari, zapaljenim bakljama gađali igrače grčkog PAOK-a.

Skoro je sigurno, tvrde upućeni, da niko od pripadnika pomenute navijačke grupe iz Podgorice nije, sredinom februara ove godine, bio u Nikšiću, na utakmici Balkanske košarkaške lige između Sutjeske i Sigala iz Prištine. Nijesu nedostajali. Puna sala Sportskog centra zagrijavala se kličući ubij Šiptara da bi potom, tokom tajm-auta, na klupu gostiju pala eksplozivna naprava koja je povrijedila košarkaša Sigala.

,,Prvi put u sedmogodišnjoj istoriji ovog takmičenja jedan meč je prekinut zbog nasilnog ponašanja navijača”, razočarano je konstatovao sportski direktor Balkanske lige Šaj Stirks.

Niko od pomenutih – identifikovanih huligana i nasilnika nije kažnjen zabranom prisustva sportskim događajima, kao što to propisuje Zakon o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama u Crnoj Gori, usvojen prije osam godina.

Postoji nešto što nedavni košarkaški meč Budućnost – Partizan odvaja od ostalih u ovom sramotnom nizu nesportskih događaja na crnogorskim terenima.

Vjerovali ili ne, ta je utakmica, prema zvaničnom saopštenju uprave podgoričke ekipe, odigrana pred probranom publikom. ,,Naš klub je više puta do sada plaćao vrlo visoke kazne i bio vrlo ozbiljno sankcionisan zbog nesportskog ponašanja publike”, navodi se u saopštenju KK Budućnost, u kome se objašnjava da gostujućim navijačima neće biti dozvoljen organizovan dolazak na utakmicu igranu 22. marta. I dodaje: ,,Pored toga, imamo obavezu prema sponzorima i prijateljima kluba, tako da je na prvom mjestu njima omogućena kupovina karata. Interesovanje je prevazišlo naša očekivanja, tako da nije ostalo karata za slobodnu prodaju.”

Eto potvrde – crno na bijelo – da haos na utakmacima KK Budućnost prave sponzori i prijatelji tog kluba. Ne čudi onda nemoć uprave da nerede spriječe. Neko bi rekao da su, u tom slučaju, na potezu ili Košarkaški savez Crne Gore ili izvršna vlast. Treba li podsjećati da i jedne i druge, kao predsjednik, predvodi Milo Đukanović.

Grčka Vlada je nedavno suspendovala fudbalsko prvenstvo, dok njihov savez i klubovi ne krenu u borbu protiv huligana na stadionima. U Podgorici je druga priča. Đukanović se pravi kako ne primjećuje nered koji je stvorio. I u svom omiljenom sportu, i u državi. U strahu, ćute i oni oko njega.

Dok je potpisnik ovih redova prebirao po sjećanju i tuđim arhivama, prateći očigledno povezan niz nasilja na crnogorskim sportskim terenima, Udruženje navijača Crne Gore – Ultra Crna Gora obratilo se ovdašnjim medijima, ,,ogorčeni komentarima povodom nemilih događaja na meču Crna Gora – Rusija”. Tu se oni, ,,kao navijači koji svoje emocije, već skoro deceniju, ispoljavaju na sjevernoj tribini”, redom, pitaju: Kakve veze imaju Varvari sa ovim incidentom? Kakve veze bubrezi iz Sportskog imaju sa reprezentacijom? Potom podsjećaju ,,da je utakmica prekinuta zbog ljudi sa zapada (misle na tribinu), koji ruke pomjere samo kad treba sjemenke da dohvate, a ustanu samo kad treba otići sa stadiona…”. Da bi nam predočili zaključak: ,,Gospodo, tako to izgleda u životu – sve što smo skoro 10 godina gradili – sva gostovanja, sve pjesme, sve koreografije, sav znoj i trud, odricanje, padaju u vodu i budu zaboravljeni zbog jednog nesrećnog trenutka.”

Istine radi valja momke sa sjevera Gradskog stadiona u Podgorici podsjetiti da je tih nesrećnih trenutaka koje su proizveli oni i njihove kolege sa južne strane tribina bilo mnogo više od jednog.

Fudbalski savez Crne Gore platio je više od 120 hiljada eura kazni zbog ponašanja naših navijača na utakmicama za odlazak na EURO 2012. i Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Petarde, baklje, slomljene stolice, mobilni telefoni, metalne šipke, sitan novac padali su na teren (i po gostujućim igračima) Poljske, San Marina, Češke, Engleske (dva puta)… FSCG je, uz to, kažnjavan i zbog tuče domaćih navijača sa policijom (meč sa Poljskom) ali, uz nevjericu evropske fudbalske javnosti, i zbog međusobnih sukoba momaka u crvenim dresovima, u meču protiv reprezentacije Engleske.

,,Potrudićemo se da za narednu utakmicu suzbijemo unošenje pirotehničkih sredstava na tribine”, obećavao je generalni sekretar FSCG Momir Đurđevac prije dvije godine, vizionarski najavljujući kako “sve to povlači i mogućnost da neki od ključnih mečeva igramo bez publike”. Šteta što je sve ostalo samo mrtvo slovo. A sreća što do prošlonedjeljnog prekida utakmice u Podgorici nije došlo uz neko mnogo veće zlo od onoga koje se desilo prošlog petka.

Navijačkim amaterima – onima što kupe kartu, uzmu šal ili dres, i na stadionu pjevaju pjesme svog kluba (reprezentacije) ne stideći se da aplaudiraju dobrom potezu protivničkih igrača – ni danas nije jasno zašto bi se, na utakmici, tukli simpatizeri iste ekipe?

Možda je makar malo svijetla na tu pomračinu bacio Zoran Lemajić. Bivši član stručnog štaba reprezentacije i član Izvršnog odbora FSCG u polemici sa Đurđevcem progovara o nečemu o čemu se u sportskim kuloarima šaputalo. ,,Ne zaobilazim odgovornost svih članova IO i predsjednika”, (samo)kritičan je Lemajić, ” jer mi već godinama finansijski pomažemo, bolje reći kupujemo, grupice takozvanih navijača Crne Gore. To se radi da ne bi skandirali pogrdno, prozivali selektore, vrijeđali igrače, predsjednike, bili pristojni, a oni uporno rade po svome.”

Kupujemo navijače?

Čudo da o pomenutoj kupovini nijesu našli za shodno da progovore ni navijači ni zvaničnici Saveza. Ili i to ćutanje nešto znači? Može li biti da Fudbalski savez Dejana Savićevića funkcioniše po istim principima po kojima i Košarkaški savez Mila Đukanovića? Ili se ipak zna ko kupi kajmak, a kome je unaprijed dodijeljena uloga žrtve.

Nepuna dvadeset četiri sata prije nego što je njemački sudija Denis Ajtekin označio početak, kraj, novi početak pa konačan, iako prijevremeni, kraj utakmice u Podgorici, premijer Milo Đukanović se, u svojstvu predsjednika Počasnog odbora međunarodne konferencije Sportska dostignuća, pohvalio kako je ,,sport najprestižnija djelatnost u našoj državi, kojom se Crna Gora danas najubjedljivije predstavlja na međunarodnom tržištu”!

Potom je i rektorka Univerziteta Crne Gore Radmila Vojvodić pridodala kako je “sport značajan za vrijednosno ozdravljenje čitavog društva”. Baš. Potom smo imali priliku da se uvjerimo u to stanje zdravlja.

Nije zabilježeno da li su njihovi saučesnici iz Počasnog odbora DPS-ovih sportskih dostignuća imali šta da kažu, ili je njihovo prisustvo bilo dovoljno za spoznaju katraktera tog okupljanja. Uglavnom, društvo u kome su, uz Đukanovića i Vojvodićevu, i ministarka nauke Sanja Vlahović, ministar prosvjete i predsjednik Rukometnog saveza Predrag Bošković, gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović, predsjednica Vrhovnog suda i Skijaškog saveza Vesna Medenica, prvi čovjek EPCG i predsjednik Vaterpolo i plivačkog saveza Srđan Kovačević kvalifikovano je da se stavi na čelo huligana u navijačkim odorama. Ako ne drugim, onda makar brojem zataškanih afera.

Kako bi konfuzija bila potpuna, Đukanovićevu izjavi o sportu kao najprestižnijoj djelatnost u našoj državi, nakon prekida utakmice sa Rusijom, upotpunio je jedan od najprestižnijih provladinih novinara u Crnoj Gori, tvrdnjom da je ,,poslije napada na Dubrovnik, to bio najveći blam Crne Gore pred ostatkom svijeta”. Blam, a ne ratni zločin? Neredi na stadionu bili su huliganstvo. A sramota je bila i ostala: broj gladnih, siromašnih, nezapošljenih, ugašenih fabrika i(li) nerazriješenih ubistva.

Drugi spin majstor iste ekipe piše kako je ,,u petak veče zgažen lik sojske Crne Gore, onog dijela društva koji još vjeruje da je junaštvo braniti druge od sebe”. Kao da ,,sojska CG” nema veze sa Telekomom, KAP-om ili Elektroprivredom . A treći iz tog društva za istim stolom, doskorašnji savjetnik Ranka Krivokapića sada šuti, plašeći se da bi se neko mogao sjetiti kako je, ne dovoljno davno da bi svi zaboravili, veličao navijače-huligane: ,,Varvari su danas najzdravija snaga u crnogorskom društvu. Neintegrisani, beskompromisni i, napokon, divlji, oni u svom varvarstvu čuvaju sve ono što nam je neophodno: integritet, odlučnost, hrabrost i volju da se stane iza onoga u što se vjeruje”, piše u Artu Andrej Nikolaidis. ,,Da bi cilj bio ostvaren, ponekad su nužni neki od varvarskih metoda. Stoga pozdravite Varvare. Jer ono što su za komuniste bili Mirko i Slavko, za današnju Crnu Goru su Čaka i Darko.”

Čaku, jednog od predvodnika nekadašnjihVaravara, pamtimo po tome što je iz ručnog bacača tipa zolja gađao sjeverno krilo poslovne zgrade Roki Pistolato na Zabjelu. ,,Čaka je policiji rekao da je zolju kupio u Beogradu i da nije imao poseban motiv da puca u Roki Pistolato”, prenijele su novine.

Na posljetku, nemojmo se lagati. Znamo mi kako smo postali varvari.

Bolest se vraća

U isto vrijeme kada je Đukanović veličao ovdašnji sport pod komandom svoje partije i bliskih prijatelja iz politike i biznisa, u Beču je Mišel Platini, prvi čovjek evorpske fudbalske asocijacije (UEFA), upozorio kako će se ,,mračni dani huliganizma” vratiti ako evropske vlasti ne pomognu u njegovom obuzdavanju.

,,Nacionalizam i ekstremizam su u porastu u Evropi, što je nešto što odavno nismo vidjeli”, rekao je Platini na godišnjem kongresu UEFA u Beču naglašavajući da je “podmukao trend” koji se vidi na stadionima samo refleksija opšteg stanja u društvu.

,,Naš sport je, budući da je najpopularniji, pravi barometar bolesti koje su zahvatile naš kontinent. Posljednjih mjeseci su nas pogađale slike za koje sam mislio da su dio prošlosti. Neki od nas su to iskusili iz prve ruke. Niko ne želi da se tako nešto ponovi”, rekao je čovjek koji je, kao prvi igrač Juventusa, predvodio italijansku ekipu u finalu Kupa evropskih šampiona protiv Liverpula, u maju 1985. godine, na belgijskom stadionu Hejsel, kada je u neredima život izgubilo 39 osoba, uglavnom navijača kluba iz Torina.

 

Torcida, pa ostali

Teško je utvrditi, kažu sportski istoričari, kada su formirane prve navijačke grupe. Među prvima su bili navijači iz Brazila koji su, još 1939. godine, osnovali torcida grupu (portugalski torcer – navijati za). Inspirisani brazilskom torcidom, navijači Hajduka iz Splita su oformili grupu Torcida Split 1950. godine, i oni se smatraju za najstariju evropsku navijačku grupu.

Godinu dana kasnije, u Italiji se stvara navijačka grupa u Torinu. Potom je navijački fenomen počeo da se širi Evropom. Paralelno su se formirala dva modela navijanja. Italijanski, gdje je bilo važno da tribina stadiona lijepo izgleda – navijači su obraćali pažnju na koreografije, zastave i transparente, i engleski prema kome su na tribinama bitni samo ,,srce, grlo i dlanovi”.

 

Mala istorija navijačkog nasilja

Prvi veliki incident na nekadašnjem domaćem terenu (SFRJ) izazvali su navijači Partizana (Grobari) ranih osamdesetih, na željezničkoj stanici u Šidu, na proputovanju na utakmicu sa Sarajevom.

Na međunarodnu scenu SFRJ huligani izlaze 1978, tokom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Argentini. Slika na kojoj španski bek Huanito Gomez srednjim prstom pozdravlja publiku na beogradskoj Marakani, a potom pada pogođen staklenom flašom koka-kole (ima ih koji kažu da je u pitanju bila ambalaža tada popularnog vinjaka od pola litra) obišla je svijet.

Na zagrebačkom Maksimiru, 13. maja 1990. (nekadašnji Dan bezbjednosti, kada je osnovana OZNA) sukobili su se Bed blu bojsi i Delije, navijači Dinama i Zvezde. Taj je sukob, kažu, najavio raspad SFRJ. Tvrdi se da je makar jednu zaraćenu navijačku frakciju predvodio oficir Službe državne bezbjednosti – Željko Ražnatović Arkan.

Crnogorski sport je na velika vrata stadionskog nasilja ušao 1984. godine, kada je grupa do danas nepoznatih napadača u tunelu stadiona Budućnosti, na putu ka svlačionici, pretukla sudiju Dobrivoja Srećkovića, nezadovoljna njegovim suđenjem na utakmici Budućnost – Hajduk 2:3.

Iako su, još iste večeri, svi na podgoričkom korzou znali imena napadača, počinioci su zvanično ostali nepoznati ovih trideset godina. Sudski proces je pravosnažno okončan tek prošle godine, presudom kojom se FK Budućnost obavezuje da Srećkoviću, na ime izgubljene dobiti zbog prekinute sudijske karijere isplati 63 hiljade švajcarskih franaka.

Na početku sudskog procesa poznatog kao ,,podgorički tunel” Budućnost je zastupao advokat Filip Vujanović, kasniji predsjednik Crne Gore.

 

Profesija navijač

Pošto u Crnoj Gori svi bježe od razgovora na temu plaćenih navijača, bacimo pogled u tuđe dvorište. Na utakmicama Partizana centralno mjesto na tribinama zauzimaju navijači grupe Alkataraz. Novinari Insajdera TV B92 svojevremeno su se pozabavili njihovom saradnjom sa ,,voljenim” klubom. I tokovima novca.

,,Vjeruje se da su kriminal i droga pronašli svoje mesto na tribinama uz pomoć vođa grupe Alkatraz . Među njima se nalaze narko-dileri, koji stadion vide kao ogromno tržište, a mogu se naći i kriminalci koji se bave nelegalnim poslovima, zelenašenjem i reketiranjem”, otkrio je Insajeder.

– Na čelu ove navijačke grupe je neprikosnoveni vođa i alfa i omega cjelokupnog rada mimo zakona Nikola Dedović. Pored Dedovića na čelu Alkatraza su bili ili još uvek jesu i drugi likovi sumnjivih biografija. Vlada Maljković je svojevremeno za svadbu od Dušana Vujoševića i Vlada Divca na poklon dobio džip. Danas se u Kanadi krije od srpskih pravosudnih organa koji ga terete za učešće u ubistvu…

– Vladimir Stojković je bio golman u Crvenoj zvezdi da bi prešao da brani za crno-bele. Navijači sa južne krivine stadiona, popularno nazvane Kop ili Jug, gde ton trenutno određuje Alkatraz, zbog njegove prošlosti u dresu crveno-belih često su mu zviždali i upućivali uvrede. Kako bi ovo prestalo, Stojković je vođama Alkatraza dao ukupno 60.000 eura, posle čega su ga ,,navijači” ostavili na miru.

– Dedović i njegovi saučesnici od sportskih klubova Partizana osim besplatnih ulaznica za obične navijače, traže i novac kako bi organizovali navijanje. On je, na primer, od rukometnog kluba Partizan tražio 500 evra po utakmici da bi poslao Alkatrazovce da bodre igrače. Za samo jednu utakmicu hokejaškog tima Partizana, Dedović je tražio 5.000 evra kako bi navijačima popunio prazne tribine.

– Beogradski mediji su se bavili i grupom huligana koja je 2010. godine ,,s predumišljajem” izazvala prekid utakmice Italija – Srbija: ,,Krenuvši za olimpijskim zovom nije važno pobijediti, važno je učestvovati, navijači iz Srbije su 12. oktobra u Đenovi krali patike, napali novinarku, čistača ulice, van terena pokušali da linčuju golmana reprezentacije Vladimira Stojkovića, koga od tada u Srbiji čuvaju specijalci zaduženi za teroriste…”. Pred polazak iz Beograda, ,,za putne troškove” 60 huligana dobilo je više od 200.000 eura…

Možda riječi Zorana Lemajića sada malo drugačije zvuče?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

,,Smjena vlasti u avgustu 2020. godine Crnu Goru je gurnula u političko i ekonomsko propadanje, kulturnu degradaciju, podrivanje državnog suvereniteta i međunarodnu kompromitaciju. Aktuelna vlast ostaće upamćena kao najgora koja je mogla zadesiti Crnu Goru”, cijene čelnici GI 21.maj Miodrag Živković, Ljubomir Filipović i Rade Bojović, sažimajući sve ono što opozicija ponavlja još od promjene vlasti.

URA je tada optužena za izdaju državnih i nacionalnih interesa i prevaru građanski i prozapadno orjentisanih birača. Optužbe, sada, dolaze sa druge strane. URA, kažu, želi da vrati DPS na vlast, zaustavi reforme i obračun sa kriminalom i korupcijom. Stvari nijesu tako jednostavne.

Počev od interpretacije da li je rezultat izbora 30. avgusta 2019. dominantno odredila borba za istorijsko pravo  SPC-a (o čemu bi se dalo diskutovati) ili želja da se DPS, konačno, svrgne sa vlasti. Uz, ponovo, dva modela – da se izvrši suštinska demontaža sistema koji je izgrađen za tri decenije vladavine Đukanovića, njegovih sljedbenika i, makar u jednoj fazi tog procesa, mentora. Ili da se stvari mijenjaju samo na parsonalnom i ideološkom novou, uz očuvanje matrice nacionalnih, vjerskih, regionalnih i ekonomskih podjela.

O izabranom modelu svjedoče optužbe unutar vladajuće koalicije o navodnim nasljednicima i nastavljačima švercerskih, urbanističkih, klijentelističkih biznisa. I odsustvo bilo kakve sankcije za prethodnike koji su se ogriješili o zakon. Uz uspostavljanje novih, vaninstitucionalnih, centara moći. Potvrda o ućešću na litijama izdata od mjesnog paroha zamijenila je ocjenu o lojalnosti izdatu u lokalnoj kancelariji DPS-a.

„Vlada je iznevjerila očekivanja mnogih građana, pogotovu onih koji su očekivali brzu demontažu prethodnog režima. Aktuelna većina je sastavljena od potpuno ideološko i vrijednosno različitih partija, čiji glasači su vidjeli pobjedu samo njihove ideološke matrice, tako da bi teško mogli biti svi zadovoljni i u slučaju da je ova Vlada bila perfektna, a nije, već naprotiv“, kaže za Monitor Džemal Perović. „Stvorila se i percepcija da je Crkva pobijedila režim, što je samo donekle tačno, jer je na litijama učestvovao i veliki broj nezadovoljnih građana koji su njih vidjeli kao još jedan vid otpora režimu. Sliku da je Crkva pobjednik izbora najviše su forsirali DF i DPS, svako iz svog političkog interesa. Prvi da bi profitirali na račun odbrane srpstva i Crkve, drugi na račun navodne odbrane  crnogorstva i države. Tako je teret peglanja pao je na leđa koalicije Crno na bijelo. To je razočaralo njihove glasače među kojima sam i ja“.

Vladajuće partije nijesu uspjele da naprave i održe elementarni konsenzus oko ključnih društvenih pitanja, cijeni i Daliborka Uljarević „Jedino gdje su, u nekoj mjeri, nalazili zajednički jezik je ono najpogrešnije – partijsko-nepotističko razaranje inače nejakih institucija“. Uz to, smatra naša sagovornica, Vlada nije pokazala potreban ekspertski i reformski kapacitet. „Ona se primarno legitimisala kao klerikalna i bliska onom svjetonazoru koji je karakterističan za neke od personifikacija nazadnih ideja u regionu i nedemokratskim praksama prethodnih vlasti“.

Uljarević napominje: „Nema razlike između onog što je Đukanović vidio kao parlamentarnu diktaturu kad je Skupština ojačala svoju nezavisnu zakonodavnu i kontrolnu ulogu i odbijanja Zdravka Krivokapića da prihvati interpelaciju tri ministra. Oba su tu pokazala da ne razumiju srž demokratije, odnosno da je po njima demokratija samo do one linije koju vide kao svoje interese. Tako da i takve primjere treba imati u vidu kada se govori o volji građana i građanki…“.

Izrečene kritike sublimira Blagoje Grahovac: ,,Ostali smo ukliješteni između DF-ovog klerofašizna i neofašizma DPS-a, jednog pod srpskom drugog pod crnogorskom zastavom, jednog primarno nacionalističkog drugog dominantno interesnog (kriminalnog). A oba radikalno desna”.

Dovoljno za odgovor na pitanje trebamo li žaliti za odlazećom Vladom. Sasvim druga priča je propuštena prilika. I tu nevinih nema. DF, tako, ruši ovu Vladu od njenog formiranja, a na bojkot parlamenta se odlučio nezadovoljan odlukom o smjeni ministra pravde i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici. Ipak ključni  događaj koji je odredio njenu sudbinu zbio se početkom septembra, na Cetinju i Podgorici. Tada je Vlada svoju pobjedu – Joanikije ustoličen, krvoproliće spriječeno – pretvorila u vlastiti poraz. Tražeći, po kriterijumu lične i (jedno)nacionalne lojalnosti, pučiste i izdajnike u vlastitim redovima.

Demokrate, DF i Krivokapić tada su pokušali da obezbijede podršku  poslanika manjinskih naroda, kako bi iz vlasti izbacili Abazovića i njegove poslanike. Nijesu tada pominjali ni izdaju ni prevaru.

Pred najavljeno glasanje u parlamentu, gotovo je izvjesno da će postojeća Vlada pasti. Neizvjesno je šta slijedi. Formira li se manjinska vlada po Dritanovom modelu – Crno na bijelo (4 poslanika), Bošnjačka stranka (3), albanske nacionalne partije (2) i SNP (5), dobićemo manjinsku vladu u bukvalnom značenju te riječi. Em će je stvarno podržavati svega 14 poslanika, em će jedva nešto preko polovine njih biti pripadnici ,,većinskih” naroda i konfesija koji se nalaze na prvoj liniji naših podjela.

Ako ne znate zašto bi to mogao biti problem – prošetajte društvenim mrežama. Ili se sjetite atmosfere u kojoj su pripadnici manjina živjeli u prvoj polovini posljednje decenije prošlog vijeka. Dakle, vrući krompir u ruke nejakih. Onako kako im je DF nudio nakon izbora 2016. Pa da ih profesionalni Srbi i Crnogorci „šamaraju“, zavisno od trenutnih političkih interesa, jedni, drugi ili svi skupa.

Sve da pomenutim članovima buduće vlade dodamo i SD i SDP (nerealno) to njihovu parlamentarnu snagu podiže tek na 19 mandata. Manje od četvrtine.

Taj blok, ni uz teško zamislivu podršku poslaničkih klubova DF-a i PzP-a, bez Demokrata, i Marka Milačića (nema klub) nema potreban 41 mandat. Na drugoj strani, DPS nosi 30 mandata pa je većina moguća. Čak i tropetinska (49 mandata) neophodna da se započne sa deblokadom pravosuđa.

Ali, tu je ono najbitnije: da li bi tada DPS diktirao uslove rada vlade. I ritam reformi.

Blagoje Grahovac podsjeća: „Kada sam, u septembru 2020, predlagao čelnicima URA-e da od DPS-a, koji je tada bio u političkom nokdaunu, zatraže podršku za formiranje manjinske vlade – ispostavljajući listu preciznih zahtjeva kojima bi ta saradnja bila uslovljena, do „crne liste“ onih koji ne mogu biti dio zakonodavne vlasti ili obavljati bilo koju drugu državnu funkciju, moje su riječi dočekane kao teški jeres. Sada idemo tim putem, ali su uslovi značajno drugačiji“.

Naš sagovornik precizira: „Umjesto da ih bacimo na koljena, ponovo smo u situaciji da ključnu ulogu u političkim procesima treba da zauzmu DPS i(li) DF. A moramo biti svjesni da će oni, pojedinačno ili skupa, iscrpljivati eventualnu manjinsku vladu pokušavajući da je spriječe ili uspore u sveme onome što bi trebalo da budu sistemske reforme. Normalnost obesmišljava njihovo postojanje u ovom obliku. Zato će šićarđije nastaviti da lešinare, trudeći se da obesmisle svaku alternativu sistemu koji su izgradili“.

Pozivajući se na istraživanja javnog mnjenja koja su radili, Daliborka Uljarević kaže da bi manjinska vlada mogla imati podršku javnosti.

„Memorandum o saradnji koji su potpisali URA, CIVIS i SNP, kao vladajuće partije, sa manjinskim partijama koje su sada opozicija je, po nalazima našeg CG pulsa, dobro primljen u javnosti. Na to se nadovezala i ideja o manjinskoj vladi, koja nosi određeni rizik, ali se sada čini kao najbolji most ka konačnom rješenju koje može doći samo nakon vanrednih izbora“, kaže ona.  ,,Ta vlada može imati smisla samo ako bude imala oročeno trajanje, inkluzivan karakter i realno postavljene ciljeve koje možemo mjeriti koliko do kraja godine”. Uljarević pojašnjava da su neki od tih ciljeva deblokada proavosuđa, rad na prevazilaženju podjela i toksične atmosfere, raskidu sa negativnim praksama bivših i aktuelnih vlasti… „Na taj način možemo početi izlazak iz kružnog toka u koji smo se zaglavili u hodu ka EU“.

Formiranje manjinske vlade očekuje i Džemal Perović. „Neće se ići na izbore. Manjinsku vladu će podržati oni kojima je rečeno – podržite je“. Od nje i onih koji je budu podržali Perović očekuje javan sporazum „sa rokom trajanja, trasom puta, ciljevima… kako bi mogli pratiti da li je na djelu vraćanje DPS-a ili preusmjeravanje državnog kursa prema vladavini prava i istinsko ispunjavanje uslova za članstvo u EU“.  Perović skore izbore ne vidi kao valjanu alternativu. „Kakvi izbori u nikad gorem ambijentu, bez potrebne infrastrukture, usvajanja adekvatnih zakona  i reforme izbornog zakonodavstva, sa institucijama u VD stanju?“, pita se naš sagovornik.

Zaista, obećanja su potrošena. Sad treba smanjiti očekivanja i od svih tražiti način da se pripreme fer izbori. Tako bi ostalo bar nešto od tekovina 30. avgusta. Sve ostalo smo čuli.

Rasplet u parlamentu kreće početkom februara. Prethodno će nas, prema nezvaničnim najavama, obići Gabrijel Eskobar. On će, u ime SAD-a, doći da pomogne. I podsjeti. Na preuzete obaveze i eventualne posljedice neposlušnosti koje je svojim sagovornicima predočio krajem prošle godine.

Dio aktera sa ovdašnje političke scene ne krije da je pod snažnim uticajem međunarodnih partnera sa zapada. Drugi o tome radije ne govore, ali i te kako drže do sugestija koje stižu iz  Brisela, Londona i Vašingtona. Tu su i oni koji vole da se predstavljaju kao ovdašnji eksponenti zvaničnih politika Beograda i Moskve. Uostalom, jedan od uzroka ekskalacije crnogorske političke krize jesu previranja u regionu (BiH) podstaknuta rastućim ambicijama promotera velikosrpskog projekta srpski svet. I njihovim prijetnjama.

Vidjećemo šta će kome donijeti uticajni gost iz Vašingtona. Crna Gora još luta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLAST ISTRGOVALA OKRNJENI BUDŽET: Evropo sad, sačekaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim. Monitora) to bude oko milion eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju. Rečeno učinjeno. I eto nama reforme. I Evrope

 

Vlada je, uz dosta muke, kroz parlament „progurala” Zakon o budžetu za 2022. Skupština, međutim, nije usvojila dio vladinih zakona koji su neophodni da bi se tokom naredne godine ostvarili planirani prihodi i rashodi iz državne kase. Ali je, trgujući s Vladom, u taj paket umetnula nekoliko zakona koji će značajno povećeti državne troškove. Bez ozbiljnije ideje kako bi se oni mogli nadomjestiti od prihoda. Osim novim kreditima. Povećanjem poreza. Ili prodajom preostale državne imovine.

Sve to, možda, neće biti toliko primjetno tokom naredne godine, pošto se usvojeni zakoni neće primjenjivati od januara (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, tzv. obeštećenje majkama, povećanje minimalne penzije). Ali će budžet za 2023. godinu, već je izvjesno, na strani troškova biti znatno veći od ovog koji je usvojen posljednjih dana 2021. Pod uslovom da većina onoga što je usvojeno u srijedu ostane na snazi do tada.

I, šta sad?

Vladin program Evropa sad dobio je neophodnu, formalnu, podršku parlamentarne većine, ali je njegova realizacija krajnje neizvjesna. Zapravo, neuspjeh programa veće plate svima izvjestan je ukoliko u najskorije vrijeme (već se pominje mart) ne dođe do rebalansa budžeta. Koja god da bude vlada koja će ga predložiti. I skupštinska većina koja će ga prihvatiti. Pošto je to, sada, jedini način da se uskladi evidentna nesrazmjera između državnih prihoda koji se moraju nabrati i rashoda koji su obećani građanima, da bi program Evropa sad donio najavljeno povećanje zarada. I trajao.

Oči većine uprte su u taj program, odnosno, najavaljeno povećanje neto zarada u procentu od 80 (za sve one koji primaju minimalnu zaradu) do 12 odsto (zaposleni sa sadašnjom neto platom većom od 1.500 eura). U zadnji čas, ispostavilo se da funkcioneri zakonodavne, izvršne i sudske vlasti neće dobiti povišicu u obećanom iznosu (oko 200 eura) već, otprilike, samo trećinu te sume. To će za koju stotinu ljudi povećati broj nezadovoljnih novom preraspodjelom u kojoj su znanje (stručna sprema) i radno iskustvo, uglavnom, poprilično potcijenjeni. Barem kada su u pitanju zaposleni koji platu primaju iz državnog i budžeta lokalnih samouprava.

Pod uslovom, naravno, da se u međuvremenu još nešto ne promijeni, pa da i državni funkcioneri dobiju povišicu srazmjernu onome čemu se nadaju ostali zaposleni. A izgleda da jeste, pošto su sva 74 poslanika koja su glasala za taj vladin prijedlog bila – uzdržana. Kako ono glasi vladina pitalica: da vidimo ko će glasati protiv povećanja (svoje) plate? Eto, neće niko.

Stidljivi glasovi nezadovoljstva počinju da dolaze s druge strane. Od onih koji uvećane zarade treba da isplate. Plaćajući, istovremeno, sve ono što država od njih  traži kako bi izmirila sopstvene obaveze.

Suprotno vladinim računicama da će njihov program olakšati poziciju privrednika iz legalne zone poslovanja i dovesti do novog zapošljavanja, osnivač kompanije Voli Dragan Bokan „otkriva” kako program Evropa sad „neće pasti lako velikom  broju privrednika”. I da ga je, zato, trebalo uvoditi postepeno.

Ovako, najavljuje Bokan, „do zatvaranje određenog broja privrednih subjekata doći će postepeno, a neki će izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”. Mogući su, dakle, i scenariji bitno drugačiji od onih koje je najavljivala Vlada.

U dvije prethodne godine porezi i doprinosi na zarade zaposlenih činili su 35–40 odsto ukupnih prihoda države. U 2022. godini taj udio će biti manji, ali danas niko sa sigurnošću ne može da kaže – za koliko.

Ostalo je previše nepoznanica vezanih za početna polazišta i provođenje programa Evropa sad da bi se mogle praviti precizne računice o njegovom uticaju na državu (i sa prihodne i sa rashodne strane), zapošljene, poslodavce. I armiju onih koje ovakva Evropa sad ne dotiče. Ogromnu većinu penzionera, nezaposlene, zaposlene u sivoj ekonomiji i neformalno zaposlene.

Premijer Zdravko Krivokapić, i pored toga, isijava optimizam. „Godinu završavamo trijumfalno”, kaže. Ne mareći za upozorenja koja stižu od strane onih koji, bez dileme, stvarno stanje crnogorske privrede poznaju bolje od njega. „Program Evropa sad je prava mjera između privrednika i radnika. Nema toga mikro, malog i srednjeg preduzeća koje taj najniži iznos od 450 eura ne može da isplati”, insistira premijer, „ovaj program je program za građanina i on će da uspije…”

Krivokapić se, na ovonedjeljnom sastanku u Privrednoj komori, osvrnuo i na najave da će oni poslodavci koji ne mogu ili neće da isplaćuju minimalne zarade uvećane sa 250 (do oktobra je bilo 225) na 450 eura, sa zaposlenima potpisati aneks ugovora kako bi ih prebacili na pola radnog vremena. Ukoliko to već nijesu uradili. A mnogi, može se čuti, jesu. I to ne samo na sjeveru države, već i u Podgorici.

Zvanično skraćenje radnog vremena sa osam na četiri sata dnevno usloviće i upola manju platu. I manje poreze i doprinose. Premijer za tako nešto neće ni da čuje. „Kakva je to praksa? Kakav je to način razmišljanja? Da li je to fer odnos? Da li je to odnos prema čovjeku koji vam doprinosi da i vaš profit bude veći. Nema prelaska sa osam na četiri sata“, poručio je.

Ali, šta ako do epidemije skraćenja radnog vremena, ipak, dođe? Nema naznaka da se Vlada predvođena resornim Ministarstvom finansija i socijalnog staranja, postarala da ojača nadležne institucije, prije svega inspekcijske službe, koje će se na terenu starati o adekvatnoj primjeni usvojenih mjera. Pa, recimo, u kontinuitetu kontrolisati koliko će vremena na radnom mjestu provesti radnici sa skraćenim radnim vremenom. Četiri, osam ili, kao do sada, još neki sat više?

I koliko je, uopšte, zapošljenih u ovoj zemlji.

Premijer, u ponedjeljak kaže da od 220.000 radnika  u Crnoj Gori, njih 20 odsto (gotovo 45.000) prima minimalnu zaradu. Prema Evropa sad računici, oni će od februara kući svakog mjeseca nositi devet miliona više. Njihova zbirna neto plata biće 20,25 umjesto sadašnjih 11,25 miliona.

Ali: u programu Evropa sad koji su jesenas predstavili Krivokapić i njegovi ministri finansija i ekonomskog razvoja Milojko Spajić i Jakov Milatović, piše da je u aprilu bilo 153.000 zaposlenih. I da je 23,6 odsto njih primalo minimalnu zaradu. Razlika je u 70.000 osoba. Ili skoro dva miliona eura mjesečno, potrebnih za isplatu minimalnih neto plata.

Kako će se ta razlika reflektovati na prihode i rashode budžeta, ne znamo. Kao što ne znamo kada su se čelni ljudi Vlade frljakali brojem zaposlenih, jesenas ili sad. Krivokapić kaže da njihov projekat nije nastao bez provjera i analiza. „Na projektu je radilo 7–15 ljudi. Držali smo to u tajnosti jer smo znali da će svi imati problem sa takvim projektom”.

Svi će imati problem!? Makar to bi se moglo pokazati kao potpuno tačno.

Poslanici nijesu prihvatili izmjene Zakona o akcizama kojima je Vlada, povećavajući postojeće i uvodeći nove akcize, naumila uvećati prihode budžeta za 22,5 miliona. Neusvajanjem predloženih izmjena Zakona o PDV-u država je uskraćena za još 10 miliona planiranih prihoda. Prethodno je iz procedure povučen prijedlog Zakona o podizanju gotovine za pravna lica i preduzetnike, koji je, prema vladinim projekcijama, u budžet trebalo da donese pet miliona. Ima toga još. Na strani troškova, uvećanje u odnosu na inicijalni prijedlog teško je i izračunati. Makar dok Zakon o budžetu za 2022. ne bude objavljen u Službenom listu. Riječ je, orijentaciono, o nekih 200 miliona dodatnih rashoda u ovoj godini.

Krajem prošle nedjelje, vladajući zastupnici su riješili da Vladi uskrate mogućnost novih zaduženja (500 + 900 miliona). Ministar Spajić je odgovorio najavom da će Vlada, zbog toga, odbiti sve ponuđene amandmane. Do ponedjeljka, stvari su se još jednom preokrenule naglavačke. Vlada, ova ili neka druga, moći će da se zaduži – malo. A poslanici vladajuće većine dobili su pravo da delegiraju amandmane, približno, do iznosa jedan milion po poslaniku. Pa su tako i uradili.

Ministar Spajić je javno potvrdio taj aranžman. Koji mnogo liči na ono što je ista ta većina, prije 15-20 dana, nazivala pokušajem političke korupcije i trgovinom poslanicima. „Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim.autora) to bude oko million eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju.

Dogovoreno je, potom, potvrđeno u praksi.

Poslanik Marko Milačić je, primjera radi, svoju kvotu potrošio na amandman kojim se obezbjeđuju sredstva za isplatu zarada asistentima u nastavi za vrijeme ljetnjeg raspusta (država im je do sada „krala” plate za jul i avgust). Pola miliona. Još pola miliona namijenio je finansiranju izgradnje zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita Amfilohija u manastiru Stanjevići. Izgleda da SPC nema para koliko se to nama čini. Ili imaju drugačije prioritete.

Potom su iz PzP-a saopštili da pet miliona eura kojima, u amandmanima, raspolaže njihov poslanički klub (pet poslanika) preusmjeravaju za zdravstvo ili povećanje penzija. Đuture. Amandmani su, tako, postali ozbiljna valuta u crnogorskom parlamentu. Nešto kao domaći bitkoini.

Ministar Spajić je, zamislite, sve to prihvatio. I planirani budžetski deficit povećao za trećinu. A budžet je dobio podršku 42 poslanika. Jedan gratis.

Onda je aktuelna većina (41) odlučila da se država, ipak, može zadužiti tokom naredne godine za nekih 70-ak miliona. Da pokrije troškove usvojenih amandmana. A nešto će preteći i za opštine, čiji su budžeti poharani projektom Evropa sad.

Vidjećemo ko je u toj trgovini bolje prošao. Ko će platiti eventualni (blago rečeno) neuspjeh – znamo. Imajte to na umu dok nazdravljate Novoj godini i novim, većim, platama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo