Povežite se sa nama

FOKUS

NAVIJAČI, VLAST, HULIGANI: Kako smo postali varvari

Objavljeno prije

na

Tako je malo trebalo, pa da situacija i dalje ostane pod kontrolom vlasti. Fudbalskih i svih drugih.

Da je organizator utakmice Crna Gora – Rusija valjano procijenio rizik i pripremio se, skupa sa policijom i službom obezbjeđenja. Da su kapiteni drugačije izabrali strane. Da se ta đavolja baklja dokotrljala bilo gdje drugo, nego baš pod noge snalažljivog, ali maleroznog Luke L. (mladić je druga generacija podgoričkih Varvara u familiji, ističu ovdašnji mediji naglašavajući kako je njegov otac, sredinom osamdesetih prošlog vijeka, bio među osnivačima te znamenite družine). Da je Luka zapaljenu baklju bacio samo malo slabije ili jače. Da se i Igor Akinfejev, prvi golman ruske reprezentacije, nije šetao po šesnaestercu…

Ili, nekih dva sata kasnije, sredinom drugog poluvremena:

Da se lopta, nakon što je Vukašin Poleksić odbranio onaj ničim izazvani kazneni udarac, otkotrljala pod istočnu tribinu, umjesto na zapad. Da taj, još neidentifikovani (!?), bacač novčića od dva eura nije imao sitno u džepu. Da mu je bilo žao da baci pare. Da je duvao vjetar ili padala kiša. Da je Šef bio tu da klimne, namigne, da neki znak nekome…

Moglo se dogoditi još najmanje million stvari pa da danas i Monitor napiše koju o ostavci/smjeni selektora Branka Brnovića, analizirajući (ne)učinjeno u njegovom mandatu, tugujući za uludo potrošenom zaostavštinom Brnovićevih prethodnika Zorana Filipovića i Zlatka Cica Kranjčara.

Moglo je sve to, ali nije. Crnogorska fudbalska priča otišla je u nekom sasvim drugom smjeru. Da li je to dobra ili loša vijest za naš sport?

Ako imalo istine ima u onom Marfijevom zakonu koji kaže kako stvari prepuštene same sebi obavezno idu na gore, onda je naš sport ne samo prepušten, nego opasno zapušten. Ne može sve ovo što nam se dešava biti tek nesrećni niz slučajnosti.

Nepunih nedjelju dana prije bacača plamena, upaljača i kovanica na podgoričkom Gradskom stadionu, naši su nas brukali i u Sportskom centru Morača. Duška Vujoševića, trenera košarkaša Partizana i prvog (i uspješnog) selektora muške košarkaške reprezentacije Crne Gore, neko je gađao bubrezima, aludirajući na njegove zdravstvene probleme. Iz iskustva znamo – taj će ostati NN zauvijek, uprkos sveprisutnim kamerama.

Sportski novinari su, opisujući tu bestijalnost, insistirali da je riječ o životinjskim bubrezima. Valjda iz potrebe da naglase kako je NN svoje rekvizite obezbijedio u mesari, a ne na nekom drugom mjestu.

Na istoj utakmici drugi je navijač vukao za kosu igrača Partizana, kada se ovaj sagnuo da dohvati loptu. Iz nekog razloga se vjeruje kako ni jedan od pomenute dvojice sa utakmice Budućnost – Partizan, nije onaj treći koji je početkom januara, dakle prije nepuna tri mjeseca, utrčao na teren u SC Morača kako bi, sa leđa, fizički napao košarkaša turskog Banvita, tokom utakmice Evrokupa. U istom takmičenju, samo sezonu ranije, Budućnost Voli kažnjena je sa 15.000 eura i tri meča u Podgorici bez publike, nakon što su Varvari, stvarni varvari, zapaljenim bakljama gađali igrače grčkog PAOK-a.

Skoro je sigurno, tvrde upućeni, da niko od pripadnika pomenute navijačke grupe iz Podgorice nije, sredinom februara ove godine, bio u Nikšiću, na utakmici Balkanske košarkaške lige između Sutjeske i Sigala iz Prištine. Nijesu nedostajali. Puna sala Sportskog centra zagrijavala se kličući ubij Šiptara da bi potom, tokom tajm-auta, na klupu gostiju pala eksplozivna naprava koja je povrijedila košarkaša Sigala.

,,Prvi put u sedmogodišnjoj istoriji ovog takmičenja jedan meč je prekinut zbog nasilnog ponašanja navijača”, razočarano je konstatovao sportski direktor Balkanske lige Šaj Stirks.

Niko od pomenutih – identifikovanih huligana i nasilnika nije kažnjen zabranom prisustva sportskim događajima, kao što to propisuje Zakon o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama u Crnoj Gori, usvojen prije osam godina.

Postoji nešto što nedavni košarkaški meč Budućnost – Partizan odvaja od ostalih u ovom sramotnom nizu nesportskih događaja na crnogorskim terenima.

Vjerovali ili ne, ta je utakmica, prema zvaničnom saopštenju uprave podgoričke ekipe, odigrana pred probranom publikom. ,,Naš klub je više puta do sada plaćao vrlo visoke kazne i bio vrlo ozbiljno sankcionisan zbog nesportskog ponašanja publike”, navodi se u saopštenju KK Budućnost, u kome se objašnjava da gostujućim navijačima neće biti dozvoljen organizovan dolazak na utakmicu igranu 22. marta. I dodaje: ,,Pored toga, imamo obavezu prema sponzorima i prijateljima kluba, tako da je na prvom mjestu njima omogućena kupovina karata. Interesovanje je prevazišlo naša očekivanja, tako da nije ostalo karata za slobodnu prodaju.”

Eto potvrde – crno na bijelo – da haos na utakmacima KK Budućnost prave sponzori i prijatelji tog kluba. Ne čudi onda nemoć uprave da nerede spriječe. Neko bi rekao da su, u tom slučaju, na potezu ili Košarkaški savez Crne Gore ili izvršna vlast. Treba li podsjećati da i jedne i druge, kao predsjednik, predvodi Milo Đukanović.

Grčka Vlada je nedavno suspendovala fudbalsko prvenstvo, dok njihov savez i klubovi ne krenu u borbu protiv huligana na stadionima. U Podgorici je druga priča. Đukanović se pravi kako ne primjećuje nered koji je stvorio. I u svom omiljenom sportu, i u državi. U strahu, ćute i oni oko njega.

Dok je potpisnik ovih redova prebirao po sjećanju i tuđim arhivama, prateći očigledno povezan niz nasilja na crnogorskim sportskim terenima, Udruženje navijača Crne Gore – Ultra Crna Gora obratilo se ovdašnjim medijima, ,,ogorčeni komentarima povodom nemilih događaja na meču Crna Gora – Rusija”. Tu se oni, ,,kao navijači koji svoje emocije, već skoro deceniju, ispoljavaju na sjevernoj tribini”, redom, pitaju: Kakve veze imaju Varvari sa ovim incidentom? Kakve veze bubrezi iz Sportskog imaju sa reprezentacijom? Potom podsjećaju ,,da je utakmica prekinuta zbog ljudi sa zapada (misle na tribinu), koji ruke pomjere samo kad treba sjemenke da dohvate, a ustanu samo kad treba otići sa stadiona…”. Da bi nam predočili zaključak: ,,Gospodo, tako to izgleda u životu – sve što smo skoro 10 godina gradili – sva gostovanja, sve pjesme, sve koreografije, sav znoj i trud, odricanje, padaju u vodu i budu zaboravljeni zbog jednog nesrećnog trenutka.”

Istine radi valja momke sa sjevera Gradskog stadiona u Podgorici podsjetiti da je tih nesrećnih trenutaka koje su proizveli oni i njihove kolege sa južne strane tribina bilo mnogo više od jednog.

Fudbalski savez Crne Gore platio je više od 120 hiljada eura kazni zbog ponašanja naših navijača na utakmicama za odlazak na EURO 2012. i Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Petarde, baklje, slomljene stolice, mobilni telefoni, metalne šipke, sitan novac padali su na teren (i po gostujućim igračima) Poljske, San Marina, Češke, Engleske (dva puta)… FSCG je, uz to, kažnjavan i zbog tuče domaćih navijača sa policijom (meč sa Poljskom) ali, uz nevjericu evropske fudbalske javnosti, i zbog međusobnih sukoba momaka u crvenim dresovima, u meču protiv reprezentacije Engleske.

,,Potrudićemo se da za narednu utakmicu suzbijemo unošenje pirotehničkih sredstava na tribine”, obećavao je generalni sekretar FSCG Momir Đurđevac prije dvije godine, vizionarski najavljujući kako “sve to povlači i mogućnost da neki od ključnih mečeva igramo bez publike”. Šteta što je sve ostalo samo mrtvo slovo. A sreća što do prošlonedjeljnog prekida utakmice u Podgorici nije došlo uz neko mnogo veće zlo od onoga koje se desilo prošlog petka.

Navijačkim amaterima – onima što kupe kartu, uzmu šal ili dres, i na stadionu pjevaju pjesme svog kluba (reprezentacije) ne stideći se da aplaudiraju dobrom potezu protivničkih igrača – ni danas nije jasno zašto bi se, na utakmici, tukli simpatizeri iste ekipe?

Možda je makar malo svijetla na tu pomračinu bacio Zoran Lemajić. Bivši član stručnog štaba reprezentacije i član Izvršnog odbora FSCG u polemici sa Đurđevcem progovara o nečemu o čemu se u sportskim kuloarima šaputalo. ,,Ne zaobilazim odgovornost svih članova IO i predsjednika”, (samo)kritičan je Lemajić, ” jer mi već godinama finansijski pomažemo, bolje reći kupujemo, grupice takozvanih navijača Crne Gore. To se radi da ne bi skandirali pogrdno, prozivali selektore, vrijeđali igrače, predsjednike, bili pristojni, a oni uporno rade po svome.”

Kupujemo navijače?

Čudo da o pomenutoj kupovini nijesu našli za shodno da progovore ni navijači ni zvaničnici Saveza. Ili i to ćutanje nešto znači? Može li biti da Fudbalski savez Dejana Savićevića funkcioniše po istim principima po kojima i Košarkaški savez Mila Đukanovića? Ili se ipak zna ko kupi kajmak, a kome je unaprijed dodijeljena uloga žrtve.

Nepuna dvadeset četiri sata prije nego što je njemački sudija Denis Ajtekin označio početak, kraj, novi početak pa konačan, iako prijevremeni, kraj utakmice u Podgorici, premijer Milo Đukanović se, u svojstvu predsjednika Počasnog odbora međunarodne konferencije Sportska dostignuća, pohvalio kako je ,,sport najprestižnija djelatnost u našoj državi, kojom se Crna Gora danas najubjedljivije predstavlja na međunarodnom tržištu”!

Potom je i rektorka Univerziteta Crne Gore Radmila Vojvodić pridodala kako je “sport značajan za vrijednosno ozdravljenje čitavog društva”. Baš. Potom smo imali priliku da se uvjerimo u to stanje zdravlja.

Nije zabilježeno da li su njihovi saučesnici iz Počasnog odbora DPS-ovih sportskih dostignuća imali šta da kažu, ili je njihovo prisustvo bilo dovoljno za spoznaju katraktera tog okupljanja. Uglavnom, društvo u kome su, uz Đukanovića i Vojvodićevu, i ministarka nauke Sanja Vlahović, ministar prosvjete i predsjednik Rukometnog saveza Predrag Bošković, gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović, predsjednica Vrhovnog suda i Skijaškog saveza Vesna Medenica, prvi čovjek EPCG i predsjednik Vaterpolo i plivačkog saveza Srđan Kovačević kvalifikovano je da se stavi na čelo huligana u navijačkim odorama. Ako ne drugim, onda makar brojem zataškanih afera.

Kako bi konfuzija bila potpuna, Đukanovićevu izjavi o sportu kao najprestižnijoj djelatnost u našoj državi, nakon prekida utakmice sa Rusijom, upotpunio je jedan od najprestižnijih provladinih novinara u Crnoj Gori, tvrdnjom da je ,,poslije napada na Dubrovnik, to bio najveći blam Crne Gore pred ostatkom svijeta”. Blam, a ne ratni zločin? Neredi na stadionu bili su huliganstvo. A sramota je bila i ostala: broj gladnih, siromašnih, nezapošljenih, ugašenih fabrika i(li) nerazriješenih ubistva.

Drugi spin majstor iste ekipe piše kako je ,,u petak veče zgažen lik sojske Crne Gore, onog dijela društva koji još vjeruje da je junaštvo braniti druge od sebe”. Kao da ,,sojska CG” nema veze sa Telekomom, KAP-om ili Elektroprivredom . A treći iz tog društva za istim stolom, doskorašnji savjetnik Ranka Krivokapića sada šuti, plašeći se da bi se neko mogao sjetiti kako je, ne dovoljno davno da bi svi zaboravili, veličao navijače-huligane: ,,Varvari su danas najzdravija snaga u crnogorskom društvu. Neintegrisani, beskompromisni i, napokon, divlji, oni u svom varvarstvu čuvaju sve ono što nam je neophodno: integritet, odlučnost, hrabrost i volju da se stane iza onoga u što se vjeruje”, piše u Artu Andrej Nikolaidis. ,,Da bi cilj bio ostvaren, ponekad su nužni neki od varvarskih metoda. Stoga pozdravite Varvare. Jer ono što su za komuniste bili Mirko i Slavko, za današnju Crnu Goru su Čaka i Darko.”

Čaku, jednog od predvodnika nekadašnjihVaravara, pamtimo po tome što je iz ručnog bacača tipa zolja gađao sjeverno krilo poslovne zgrade Roki Pistolato na Zabjelu. ,,Čaka je policiji rekao da je zolju kupio u Beogradu i da nije imao poseban motiv da puca u Roki Pistolato”, prenijele su novine.

Na posljetku, nemojmo se lagati. Znamo mi kako smo postali varvari.

Bolest se vraća

U isto vrijeme kada je Đukanović veličao ovdašnji sport pod komandom svoje partije i bliskih prijatelja iz politike i biznisa, u Beču je Mišel Platini, prvi čovjek evorpske fudbalske asocijacije (UEFA), upozorio kako će se ,,mračni dani huliganizma” vratiti ako evropske vlasti ne pomognu u njegovom obuzdavanju.

,,Nacionalizam i ekstremizam su u porastu u Evropi, što je nešto što odavno nismo vidjeli”, rekao je Platini na godišnjem kongresu UEFA u Beču naglašavajući da je “podmukao trend” koji se vidi na stadionima samo refleksija opšteg stanja u društvu.

,,Naš sport je, budući da je najpopularniji, pravi barometar bolesti koje su zahvatile naš kontinent. Posljednjih mjeseci su nas pogađale slike za koje sam mislio da su dio prošlosti. Neki od nas su to iskusili iz prve ruke. Niko ne želi da se tako nešto ponovi”, rekao je čovjek koji je, kao prvi igrač Juventusa, predvodio italijansku ekipu u finalu Kupa evropskih šampiona protiv Liverpula, u maju 1985. godine, na belgijskom stadionu Hejsel, kada je u neredima život izgubilo 39 osoba, uglavnom navijača kluba iz Torina.

 

Torcida, pa ostali

Teško je utvrditi, kažu sportski istoričari, kada su formirane prve navijačke grupe. Među prvima su bili navijači iz Brazila koji su, još 1939. godine, osnovali torcida grupu (portugalski torcer – navijati za). Inspirisani brazilskom torcidom, navijači Hajduka iz Splita su oformili grupu Torcida Split 1950. godine, i oni se smatraju za najstariju evropsku navijačku grupu.

Godinu dana kasnije, u Italiji se stvara navijačka grupa u Torinu. Potom je navijački fenomen počeo da se širi Evropom. Paralelno su se formirala dva modela navijanja. Italijanski, gdje je bilo važno da tribina stadiona lijepo izgleda – navijači su obraćali pažnju na koreografije, zastave i transparente, i engleski prema kome su na tribinama bitni samo ,,srce, grlo i dlanovi”.

 

Mala istorija navijačkog nasilja

Prvi veliki incident na nekadašnjem domaćem terenu (SFRJ) izazvali su navijači Partizana (Grobari) ranih osamdesetih, na željezničkoj stanici u Šidu, na proputovanju na utakmicu sa Sarajevom.

Na međunarodnu scenu SFRJ huligani izlaze 1978, tokom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Argentini. Slika na kojoj španski bek Huanito Gomez srednjim prstom pozdravlja publiku na beogradskoj Marakani, a potom pada pogođen staklenom flašom koka-kole (ima ih koji kažu da je u pitanju bila ambalaža tada popularnog vinjaka od pola litra) obišla je svijet.

Na zagrebačkom Maksimiru, 13. maja 1990. (nekadašnji Dan bezbjednosti, kada je osnovana OZNA) sukobili su se Bed blu bojsi i Delije, navijači Dinama i Zvezde. Taj je sukob, kažu, najavio raspad SFRJ. Tvrdi se da je makar jednu zaraćenu navijačku frakciju predvodio oficir Službe državne bezbjednosti – Željko Ražnatović Arkan.

Crnogorski sport je na velika vrata stadionskog nasilja ušao 1984. godine, kada je grupa do danas nepoznatih napadača u tunelu stadiona Budućnosti, na putu ka svlačionici, pretukla sudiju Dobrivoja Srećkovića, nezadovoljna njegovim suđenjem na utakmici Budućnost – Hajduk 2:3.

Iako su, još iste večeri, svi na podgoričkom korzou znali imena napadača, počinioci su zvanično ostali nepoznati ovih trideset godina. Sudski proces je pravosnažno okončan tek prošle godine, presudom kojom se FK Budućnost obavezuje da Srećkoviću, na ime izgubljene dobiti zbog prekinute sudijske karijere isplati 63 hiljade švajcarskih franaka.

Na početku sudskog procesa poznatog kao ,,podgorički tunel” Budućnost je zastupao advokat Filip Vujanović, kasniji predsjednik Crne Gore.

 

Profesija navijač

Pošto u Crnoj Gori svi bježe od razgovora na temu plaćenih navijača, bacimo pogled u tuđe dvorište. Na utakmicama Partizana centralno mjesto na tribinama zauzimaju navijači grupe Alkataraz. Novinari Insajdera TV B92 svojevremeno su se pozabavili njihovom saradnjom sa ,,voljenim” klubom. I tokovima novca.

,,Vjeruje se da su kriminal i droga pronašli svoje mesto na tribinama uz pomoć vođa grupe Alkatraz . Među njima se nalaze narko-dileri, koji stadion vide kao ogromno tržište, a mogu se naći i kriminalci koji se bave nelegalnim poslovima, zelenašenjem i reketiranjem”, otkrio je Insajeder.

– Na čelu ove navijačke grupe je neprikosnoveni vođa i alfa i omega cjelokupnog rada mimo zakona Nikola Dedović. Pored Dedovića na čelu Alkatraza su bili ili još uvek jesu i drugi likovi sumnjivih biografija. Vlada Maljković je svojevremeno za svadbu od Dušana Vujoševića i Vlada Divca na poklon dobio džip. Danas se u Kanadi krije od srpskih pravosudnih organa koji ga terete za učešće u ubistvu…

– Vladimir Stojković je bio golman u Crvenoj zvezdi da bi prešao da brani za crno-bele. Navijači sa južne krivine stadiona, popularno nazvane Kop ili Jug, gde ton trenutno određuje Alkatraz, zbog njegove prošlosti u dresu crveno-belih često su mu zviždali i upućivali uvrede. Kako bi ovo prestalo, Stojković je vođama Alkatraza dao ukupno 60.000 eura, posle čega su ga ,,navijači” ostavili na miru.

– Dedović i njegovi saučesnici od sportskih klubova Partizana osim besplatnih ulaznica za obične navijače, traže i novac kako bi organizovali navijanje. On je, na primer, od rukometnog kluba Partizan tražio 500 evra po utakmici da bi poslao Alkatrazovce da bodre igrače. Za samo jednu utakmicu hokejaškog tima Partizana, Dedović je tražio 5.000 evra kako bi navijačima popunio prazne tribine.

– Beogradski mediji su se bavili i grupom huligana koja je 2010. godine ,,s predumišljajem” izazvala prekid utakmice Italija – Srbija: ,,Krenuvši za olimpijskim zovom nije važno pobijediti, važno je učestvovati, navijači iz Srbije su 12. oktobra u Đenovi krali patike, napali novinarku, čistača ulice, van terena pokušali da linčuju golmana reprezentacije Vladimira Stojkovića, koga od tada u Srbiji čuvaju specijalci zaduženi za teroriste…”. Pred polazak iz Beograda, ,,za putne troškove” 60 huligana dobilo je više od 200.000 eura…

Možda riječi Zorana Lemajića sada malo drugačije zvuče?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića

 

Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.

Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo