Povežite se sa nama

FOKUS

NAVIJAČI, VLAST, HULIGANI: Kako smo postali varvari

Objavljeno prije

na

crna-gora-rusija-2

Tako je malo trebalo, pa da situacija i dalje ostane pod kontrolom vlasti. Fudbalskih i svih drugih.

Da je organizator utakmice Crna Gora – Rusija valjano procijenio rizik i pripremio se, skupa sa policijom i službom obezbjeđenja. Da su kapiteni drugačije izabrali strane. Da se ta đavolja baklja dokotrljala bilo gdje drugo, nego baš pod noge snalažljivog, ali maleroznog Luke L. (mladić je druga generacija podgoričkih Varvara u familiji, ističu ovdašnji mediji naglašavajući kako je njegov otac, sredinom osamdesetih prošlog vijeka, bio među osnivačima te znamenite družine). Da je Luka zapaljenu baklju bacio samo malo slabije ili jače. Da se i Igor Akinfejev, prvi golman ruske reprezentacije, nije šetao po šesnaestercu…

Ili, nekih dva sata kasnije, sredinom drugog poluvremena:

Da se lopta, nakon što je Vukašin Poleksić odbranio onaj ničim izazvani kazneni udarac, otkotrljala pod istočnu tribinu, umjesto na zapad. Da taj, još neidentifikovani (!?), bacač novčića od dva eura nije imao sitno u džepu. Da mu je bilo žao da baci pare. Da je duvao vjetar ili padala kiša. Da je Šef bio tu da klimne, namigne, da neki znak nekome…

Moglo se dogoditi još najmanje million stvari pa da danas i Monitor napiše koju o ostavci/smjeni selektora Branka Brnovića, analizirajući (ne)učinjeno u njegovom mandatu, tugujući za uludo potrošenom zaostavštinom Brnovićevih prethodnika Zorana Filipovića i Zlatka Cica Kranjčara.

Moglo je sve to, ali nije. Crnogorska fudbalska priča otišla je u nekom sasvim drugom smjeru. Da li je to dobra ili loša vijest za naš sport?

Ako imalo istine ima u onom Marfijevom zakonu koji kaže kako stvari prepuštene same sebi obavezno idu na gore, onda je naš sport ne samo prepušten, nego opasno zapušten. Ne može sve ovo što nam se dešava biti tek nesrećni niz slučajnosti.

Nepunih nedjelju dana prije bacača plamena, upaljača i kovanica na podgoričkom Gradskom stadionu, naši su nas brukali i u Sportskom centru Morača. Duška Vujoševića, trenera košarkaša Partizana i prvog (i uspješnog) selektora muške košarkaške reprezentacije Crne Gore, neko je gađao bubrezima, aludirajući na njegove zdravstvene probleme. Iz iskustva znamo – taj će ostati NN zauvijek, uprkos sveprisutnim kamerama.

Sportski novinari su, opisujući tu bestijalnost, insistirali da je riječ o životinjskim bubrezima. Valjda iz potrebe da naglase kako je NN svoje rekvizite obezbijedio u mesari, a ne na nekom drugom mjestu.

Na istoj utakmici drugi je navijač vukao za kosu igrača Partizana, kada se ovaj sagnuo da dohvati loptu. Iz nekog razloga se vjeruje kako ni jedan od pomenute dvojice sa utakmice Budućnost – Partizan, nije onaj treći koji je početkom januara, dakle prije nepuna tri mjeseca, utrčao na teren u SC Morača kako bi, sa leđa, fizički napao košarkaša turskog Banvita, tokom utakmice Evrokupa. U istom takmičenju, samo sezonu ranije, Budućnost Voli kažnjena je sa 15.000 eura i tri meča u Podgorici bez publike, nakon što su Varvari, stvarni varvari, zapaljenim bakljama gađali igrače grčkog PAOK-a.

Skoro je sigurno, tvrde upućeni, da niko od pripadnika pomenute navijačke grupe iz Podgorice nije, sredinom februara ove godine, bio u Nikšiću, na utakmici Balkanske košarkaške lige između Sutjeske i Sigala iz Prištine. Nijesu nedostajali. Puna sala Sportskog centra zagrijavala se kličući ubij Šiptara da bi potom, tokom tajm-auta, na klupu gostiju pala eksplozivna naprava koja je povrijedila košarkaša Sigala.

,,Prvi put u sedmogodišnjoj istoriji ovog takmičenja jedan meč je prekinut zbog nasilnog ponašanja navijača”, razočarano je konstatovao sportski direktor Balkanske lige Šaj Stirks.

Niko od pomenutih – identifikovanih huligana i nasilnika nije kažnjen zabranom prisustva sportskim događajima, kao što to propisuje Zakon o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama u Crnoj Gori, usvojen prije osam godina.

Postoji nešto što nedavni košarkaški meč Budućnost – Partizan odvaja od ostalih u ovom sramotnom nizu nesportskih događaja na crnogorskim terenima.

Vjerovali ili ne, ta je utakmica, prema zvaničnom saopštenju uprave podgoričke ekipe, odigrana pred probranom publikom. ,,Naš klub je više puta do sada plaćao vrlo visoke kazne i bio vrlo ozbiljno sankcionisan zbog nesportskog ponašanja publike”, navodi se u saopštenju KK Budućnost, u kome se objašnjava da gostujućim navijačima neće biti dozvoljen organizovan dolazak na utakmicu igranu 22. marta. I dodaje: ,,Pored toga, imamo obavezu prema sponzorima i prijateljima kluba, tako da je na prvom mjestu njima omogućena kupovina karata. Interesovanje je prevazišlo naša očekivanja, tako da nije ostalo karata za slobodnu prodaju.”

Eto potvrde – crno na bijelo – da haos na utakmacima KK Budućnost prave sponzori i prijatelji tog kluba. Ne čudi onda nemoć uprave da nerede spriječe. Neko bi rekao da su, u tom slučaju, na potezu ili Košarkaški savez Crne Gore ili izvršna vlast. Treba li podsjećati da i jedne i druge, kao predsjednik, predvodi Milo Đukanović.

Grčka Vlada je nedavno suspendovala fudbalsko prvenstvo, dok njihov savez i klubovi ne krenu u borbu protiv huligana na stadionima. U Podgorici je druga priča. Đukanović se pravi kako ne primjećuje nered koji je stvorio. I u svom omiljenom sportu, i u državi. U strahu, ćute i oni oko njega.

Dok je potpisnik ovih redova prebirao po sjećanju i tuđim arhivama, prateći očigledno povezan niz nasilja na crnogorskim sportskim terenima, Udruženje navijača Crne Gore – Ultra Crna Gora obratilo se ovdašnjim medijima, ,,ogorčeni komentarima povodom nemilih događaja na meču Crna Gora – Rusija”. Tu se oni, ,,kao navijači koji svoje emocije, već skoro deceniju, ispoljavaju na sjevernoj tribini”, redom, pitaju: Kakve veze imaju Varvari sa ovim incidentom? Kakve veze bubrezi iz Sportskog imaju sa reprezentacijom? Potom podsjećaju ,,da je utakmica prekinuta zbog ljudi sa zapada (misle na tribinu), koji ruke pomjere samo kad treba sjemenke da dohvate, a ustanu samo kad treba otići sa stadiona…”. Da bi nam predočili zaključak: ,,Gospodo, tako to izgleda u životu – sve što smo skoro 10 godina gradili – sva gostovanja, sve pjesme, sve koreografije, sav znoj i trud, odricanje, padaju u vodu i budu zaboravljeni zbog jednog nesrećnog trenutka.”

Istine radi valja momke sa sjevera Gradskog stadiona u Podgorici podsjetiti da je tih nesrećnih trenutaka koje su proizveli oni i njihove kolege sa južne strane tribina bilo mnogo više od jednog.

Fudbalski savez Crne Gore platio je više od 120 hiljada eura kazni zbog ponašanja naših navijača na utakmicama za odlazak na EURO 2012. i Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Petarde, baklje, slomljene stolice, mobilni telefoni, metalne šipke, sitan novac padali su na teren (i po gostujućim igračima) Poljske, San Marina, Češke, Engleske (dva puta)… FSCG je, uz to, kažnjavan i zbog tuče domaćih navijača sa policijom (meč sa Poljskom) ali, uz nevjericu evropske fudbalske javnosti, i zbog međusobnih sukoba momaka u crvenim dresovima, u meču protiv reprezentacije Engleske.

,,Potrudićemo se da za narednu utakmicu suzbijemo unošenje pirotehničkih sredstava na tribine”, obećavao je generalni sekretar FSCG Momir Đurđevac prije dvije godine, vizionarski najavljujući kako “sve to povlači i mogućnost da neki od ključnih mečeva igramo bez publike”. Šteta što je sve ostalo samo mrtvo slovo. A sreća što do prošlonedjeljnog prekida utakmice u Podgorici nije došlo uz neko mnogo veće zlo od onoga koje se desilo prošlog petka.

Navijačkim amaterima – onima što kupe kartu, uzmu šal ili dres, i na stadionu pjevaju pjesme svog kluba (reprezentacije) ne stideći se da aplaudiraju dobrom potezu protivničkih igrača – ni danas nije jasno zašto bi se, na utakmici, tukli simpatizeri iste ekipe?

Možda je makar malo svijetla na tu pomračinu bacio Zoran Lemajić. Bivši član stručnog štaba reprezentacije i član Izvršnog odbora FSCG u polemici sa Đurđevcem progovara o nečemu o čemu se u sportskim kuloarima šaputalo. ,,Ne zaobilazim odgovornost svih članova IO i predsjednika”, (samo)kritičan je Lemajić, ” jer mi već godinama finansijski pomažemo, bolje reći kupujemo, grupice takozvanih navijača Crne Gore. To se radi da ne bi skandirali pogrdno, prozivali selektore, vrijeđali igrače, predsjednike, bili pristojni, a oni uporno rade po svome.”

Kupujemo navijače?

Čudo da o pomenutoj kupovini nijesu našli za shodno da progovore ni navijači ni zvaničnici Saveza. Ili i to ćutanje nešto znači? Može li biti da Fudbalski savez Dejana Savićevića funkcioniše po istim principima po kojima i Košarkaški savez Mila Đukanovića? Ili se ipak zna ko kupi kajmak, a kome je unaprijed dodijeljena uloga žrtve.

Nepuna dvadeset četiri sata prije nego što je njemački sudija Denis Ajtekin označio početak, kraj, novi početak pa konačan, iako prijevremeni, kraj utakmice u Podgorici, premijer Milo Đukanović se, u svojstvu predsjednika Počasnog odbora međunarodne konferencije Sportska dostignuća, pohvalio kako je ,,sport najprestižnija djelatnost u našoj državi, kojom se Crna Gora danas najubjedljivije predstavlja na međunarodnom tržištu”!

Potom je i rektorka Univerziteta Crne Gore Radmila Vojvodić pridodala kako je “sport značajan za vrijednosno ozdravljenje čitavog društva”. Baš. Potom smo imali priliku da se uvjerimo u to stanje zdravlja.

Nije zabilježeno da li su njihovi saučesnici iz Počasnog odbora DPS-ovih sportskih dostignuća imali šta da kažu, ili je njihovo prisustvo bilo dovoljno za spoznaju katraktera tog okupljanja. Uglavnom, društvo u kome su, uz Đukanovića i Vojvodićevu, i ministarka nauke Sanja Vlahović, ministar prosvjete i predsjednik Rukometnog saveza Predrag Bošković, gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović, predsjednica Vrhovnog suda i Skijaškog saveza Vesna Medenica, prvi čovjek EPCG i predsjednik Vaterpolo i plivačkog saveza Srđan Kovačević kvalifikovano je da se stavi na čelo huligana u navijačkim odorama. Ako ne drugim, onda makar brojem zataškanih afera.

Kako bi konfuzija bila potpuna, Đukanovićevu izjavi o sportu kao najprestižnijoj djelatnost u našoj državi, nakon prekida utakmice sa Rusijom, upotpunio je jedan od najprestižnijih provladinih novinara u Crnoj Gori, tvrdnjom da je ,,poslije napada na Dubrovnik, to bio najveći blam Crne Gore pred ostatkom svijeta”. Blam, a ne ratni zločin? Neredi na stadionu bili su huliganstvo. A sramota je bila i ostala: broj gladnih, siromašnih, nezapošljenih, ugašenih fabrika i(li) nerazriješenih ubistva.

Drugi spin majstor iste ekipe piše kako je ,,u petak veče zgažen lik sojske Crne Gore, onog dijela društva koji još vjeruje da je junaštvo braniti druge od sebe”. Kao da ,,sojska CG” nema veze sa Telekomom, KAP-om ili Elektroprivredom . A treći iz tog društva za istim stolom, doskorašnji savjetnik Ranka Krivokapića sada šuti, plašeći se da bi se neko mogao sjetiti kako je, ne dovoljno davno da bi svi zaboravili, veličao navijače-huligane: ,,Varvari su danas najzdravija snaga u crnogorskom društvu. Neintegrisani, beskompromisni i, napokon, divlji, oni u svom varvarstvu čuvaju sve ono što nam je neophodno: integritet, odlučnost, hrabrost i volju da se stane iza onoga u što se vjeruje”, piše u Artu Andrej Nikolaidis. ,,Da bi cilj bio ostvaren, ponekad su nužni neki od varvarskih metoda. Stoga pozdravite Varvare. Jer ono što su za komuniste bili Mirko i Slavko, za današnju Crnu Goru su Čaka i Darko.”

Čaku, jednog od predvodnika nekadašnjihVaravara, pamtimo po tome što je iz ručnog bacača tipa zolja gađao sjeverno krilo poslovne zgrade Roki Pistolato na Zabjelu. ,,Čaka je policiji rekao da je zolju kupio u Beogradu i da nije imao poseban motiv da puca u Roki Pistolato”, prenijele su novine.

Na posljetku, nemojmo se lagati. Znamo mi kako smo postali varvari.

Bolest se vraća

U isto vrijeme kada je Đukanović veličao ovdašnji sport pod komandom svoje partije i bliskih prijatelja iz politike i biznisa, u Beču je Mišel Platini, prvi čovjek evorpske fudbalske asocijacije (UEFA), upozorio kako će se ,,mračni dani huliganizma” vratiti ako evropske vlasti ne pomognu u njegovom obuzdavanju.

,,Nacionalizam i ekstremizam su u porastu u Evropi, što je nešto što odavno nismo vidjeli”, rekao je Platini na godišnjem kongresu UEFA u Beču naglašavajući da je “podmukao trend” koji se vidi na stadionima samo refleksija opšteg stanja u društvu.

,,Naš sport je, budući da je najpopularniji, pravi barometar bolesti koje su zahvatile naš kontinent. Posljednjih mjeseci su nas pogađale slike za koje sam mislio da su dio prošlosti. Neki od nas su to iskusili iz prve ruke. Niko ne želi da se tako nešto ponovi”, rekao je čovjek koji je, kao prvi igrač Juventusa, predvodio italijansku ekipu u finalu Kupa evropskih šampiona protiv Liverpula, u maju 1985. godine, na belgijskom stadionu Hejsel, kada je u neredima život izgubilo 39 osoba, uglavnom navijača kluba iz Torina.

 

Torcida, pa ostali

Teško je utvrditi, kažu sportski istoričari, kada su formirane prve navijačke grupe. Među prvima su bili navijači iz Brazila koji su, još 1939. godine, osnovali torcida grupu (portugalski torcer – navijati za). Inspirisani brazilskom torcidom, navijači Hajduka iz Splita su oformili grupu Torcida Split 1950. godine, i oni se smatraju za najstariju evropsku navijačku grupu.

Godinu dana kasnije, u Italiji se stvara navijačka grupa u Torinu. Potom je navijački fenomen počeo da se širi Evropom. Paralelno su se formirala dva modela navijanja. Italijanski, gdje je bilo važno da tribina stadiona lijepo izgleda – navijači su obraćali pažnju na koreografije, zastave i transparente, i engleski prema kome su na tribinama bitni samo ,,srce, grlo i dlanovi”.

 

Mala istorija navijačkog nasilja

Prvi veliki incident na nekadašnjem domaćem terenu (SFRJ) izazvali su navijači Partizana (Grobari) ranih osamdesetih, na željezničkoj stanici u Šidu, na proputovanju na utakmicu sa Sarajevom.

Na međunarodnu scenu SFRJ huligani izlaze 1978, tokom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Argentini. Slika na kojoj španski bek Huanito Gomez srednjim prstom pozdravlja publiku na beogradskoj Marakani, a potom pada pogođen staklenom flašom koka-kole (ima ih koji kažu da je u pitanju bila ambalaža tada popularnog vinjaka od pola litra) obišla je svijet.

Na zagrebačkom Maksimiru, 13. maja 1990. (nekadašnji Dan bezbjednosti, kada je osnovana OZNA) sukobili su se Bed blu bojsi i Delije, navijači Dinama i Zvezde. Taj je sukob, kažu, najavio raspad SFRJ. Tvrdi se da je makar jednu zaraćenu navijačku frakciju predvodio oficir Službe državne bezbjednosti – Željko Ražnatović Arkan.

Crnogorski sport je na velika vrata stadionskog nasilja ušao 1984. godine, kada je grupa do danas nepoznatih napadača u tunelu stadiona Budućnosti, na putu ka svlačionici, pretukla sudiju Dobrivoja Srećkovića, nezadovoljna njegovim suđenjem na utakmici Budućnost – Hajduk 2:3.

Iako su, još iste večeri, svi na podgoričkom korzou znali imena napadača, počinioci su zvanično ostali nepoznati ovih trideset godina. Sudski proces je pravosnažno okončan tek prošle godine, presudom kojom se FK Budućnost obavezuje da Srećkoviću, na ime izgubljene dobiti zbog prekinute sudijske karijere isplati 63 hiljade švajcarskih franaka.

Na početku sudskog procesa poznatog kao ,,podgorički tunel” Budućnost je zastupao advokat Filip Vujanović, kasniji predsjednik Crne Gore.

 

Profesija navijač

Pošto u Crnoj Gori svi bježe od razgovora na temu plaćenih navijača, bacimo pogled u tuđe dvorište. Na utakmicama Partizana centralno mjesto na tribinama zauzimaju navijači grupe Alkataraz. Novinari Insajdera TV B92 svojevremeno su se pozabavili njihovom saradnjom sa ,,voljenim” klubom. I tokovima novca.

,,Vjeruje se da su kriminal i droga pronašli svoje mesto na tribinama uz pomoć vođa grupe Alkatraz . Među njima se nalaze narko-dileri, koji stadion vide kao ogromno tržište, a mogu se naći i kriminalci koji se bave nelegalnim poslovima, zelenašenjem i reketiranjem”, otkrio je Insajeder.

– Na čelu ove navijačke grupe je neprikosnoveni vođa i alfa i omega cjelokupnog rada mimo zakona Nikola Dedović. Pored Dedovića na čelu Alkatraza su bili ili još uvek jesu i drugi likovi sumnjivih biografija. Vlada Maljković je svojevremeno za svadbu od Dušana Vujoševića i Vlada Divca na poklon dobio džip. Danas se u Kanadi krije od srpskih pravosudnih organa koji ga terete za učešće u ubistvu…

– Vladimir Stojković je bio golman u Crvenoj zvezdi da bi prešao da brani za crno-bele. Navijači sa južne krivine stadiona, popularno nazvane Kop ili Jug, gde ton trenutno određuje Alkatraz, zbog njegove prošlosti u dresu crveno-belih često su mu zviždali i upućivali uvrede. Kako bi ovo prestalo, Stojković je vođama Alkatraza dao ukupno 60.000 eura, posle čega su ga ,,navijači” ostavili na miru.

– Dedović i njegovi saučesnici od sportskih klubova Partizana osim besplatnih ulaznica za obične navijače, traže i novac kako bi organizovali navijanje. On je, na primer, od rukometnog kluba Partizan tražio 500 evra po utakmici da bi poslao Alkatrazovce da bodre igrače. Za samo jednu utakmicu hokejaškog tima Partizana, Dedović je tražio 5.000 evra kako bi navijačima popunio prazne tribine.

– Beogradski mediji su se bavili i grupom huligana koja je 2010. godine ,,s predumišljajem” izazvala prekid utakmice Italija – Srbija: ,,Krenuvši za olimpijskim zovom nije važno pobijediti, važno je učestvovati, navijači iz Srbije su 12. oktobra u Đenovi krali patike, napali novinarku, čistača ulice, van terena pokušali da linčuju golmana reprezentacije Vladimira Stojkovića, koga od tada u Srbiji čuvaju specijalci zaduženi za teroriste…”. Pred polazak iz Beograda, ,,za putne troškove” 60 huligana dobilo je više od 200.000 eura…

Možda riječi Zorana Lemajića sada malo drugačije zvuče?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo