Povežite se sa nama

FOKUS

NAVIJAČI, VLAST, HULIGANI: Kako smo postali varvari

Objavljeno prije

na

Tako je malo trebalo, pa da situacija i dalje ostane pod kontrolom vlasti. Fudbalskih i svih drugih.

Da je organizator utakmice Crna Gora – Rusija valjano procijenio rizik i pripremio se, skupa sa policijom i službom obezbjeđenja. Da su kapiteni drugačije izabrali strane. Da se ta đavolja baklja dokotrljala bilo gdje drugo, nego baš pod noge snalažljivog, ali maleroznog Luke L. (mladić je druga generacija podgoričkih Varvara u familiji, ističu ovdašnji mediji naglašavajući kako je njegov otac, sredinom osamdesetih prošlog vijeka, bio među osnivačima te znamenite družine). Da je Luka zapaljenu baklju bacio samo malo slabije ili jače. Da se i Igor Akinfejev, prvi golman ruske reprezentacije, nije šetao po šesnaestercu…

Ili, nekih dva sata kasnije, sredinom drugog poluvremena:

Da se lopta, nakon što je Vukašin Poleksić odbranio onaj ničim izazvani kazneni udarac, otkotrljala pod istočnu tribinu, umjesto na zapad. Da taj, još neidentifikovani (!?), bacač novčića od dva eura nije imao sitno u džepu. Da mu je bilo žao da baci pare. Da je duvao vjetar ili padala kiša. Da je Šef bio tu da klimne, namigne, da neki znak nekome…

Moglo se dogoditi još najmanje million stvari pa da danas i Monitor napiše koju o ostavci/smjeni selektora Branka Brnovića, analizirajući (ne)učinjeno u njegovom mandatu, tugujući za uludo potrošenom zaostavštinom Brnovićevih prethodnika Zorana Filipovića i Zlatka Cica Kranjčara.

Moglo je sve to, ali nije. Crnogorska fudbalska priča otišla je u nekom sasvim drugom smjeru. Da li je to dobra ili loša vijest za naš sport?

Ako imalo istine ima u onom Marfijevom zakonu koji kaže kako stvari prepuštene same sebi obavezno idu na gore, onda je naš sport ne samo prepušten, nego opasno zapušten. Ne može sve ovo što nam se dešava biti tek nesrećni niz slučajnosti.

Nepunih nedjelju dana prije bacača plamena, upaljača i kovanica na podgoričkom Gradskom stadionu, naši su nas brukali i u Sportskom centru Morača. Duška Vujoševića, trenera košarkaša Partizana i prvog (i uspješnog) selektora muške košarkaške reprezentacije Crne Gore, neko je gađao bubrezima, aludirajući na njegove zdravstvene probleme. Iz iskustva znamo – taj će ostati NN zauvijek, uprkos sveprisutnim kamerama.

Sportski novinari su, opisujući tu bestijalnost, insistirali da je riječ o životinjskim bubrezima. Valjda iz potrebe da naglase kako je NN svoje rekvizite obezbijedio u mesari, a ne na nekom drugom mjestu.

Na istoj utakmici drugi je navijač vukao za kosu igrača Partizana, kada se ovaj sagnuo da dohvati loptu. Iz nekog razloga se vjeruje kako ni jedan od pomenute dvojice sa utakmice Budućnost – Partizan, nije onaj treći koji je početkom januara, dakle prije nepuna tri mjeseca, utrčao na teren u SC Morača kako bi, sa leđa, fizički napao košarkaša turskog Banvita, tokom utakmice Evrokupa. U istom takmičenju, samo sezonu ranije, Budućnost Voli kažnjena je sa 15.000 eura i tri meča u Podgorici bez publike, nakon što su Varvari, stvarni varvari, zapaljenim bakljama gađali igrače grčkog PAOK-a.

Skoro je sigurno, tvrde upućeni, da niko od pripadnika pomenute navijačke grupe iz Podgorice nije, sredinom februara ove godine, bio u Nikšiću, na utakmici Balkanske košarkaške lige između Sutjeske i Sigala iz Prištine. Nijesu nedostajali. Puna sala Sportskog centra zagrijavala se kličući ubij Šiptara da bi potom, tokom tajm-auta, na klupu gostiju pala eksplozivna naprava koja je povrijedila košarkaša Sigala.

,,Prvi put u sedmogodišnjoj istoriji ovog takmičenja jedan meč je prekinut zbog nasilnog ponašanja navijača”, razočarano je konstatovao sportski direktor Balkanske lige Šaj Stirks.

Niko od pomenutih – identifikovanih huligana i nasilnika nije kažnjen zabranom prisustva sportskim događajima, kao što to propisuje Zakon o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama u Crnoj Gori, usvojen prije osam godina.

Postoji nešto što nedavni košarkaški meč Budućnost – Partizan odvaja od ostalih u ovom sramotnom nizu nesportskih događaja na crnogorskim terenima.

Vjerovali ili ne, ta je utakmica, prema zvaničnom saopštenju uprave podgoričke ekipe, odigrana pred probranom publikom. ,,Naš klub je više puta do sada plaćao vrlo visoke kazne i bio vrlo ozbiljno sankcionisan zbog nesportskog ponašanja publike”, navodi se u saopštenju KK Budućnost, u kome se objašnjava da gostujućim navijačima neće biti dozvoljen organizovan dolazak na utakmicu igranu 22. marta. I dodaje: ,,Pored toga, imamo obavezu prema sponzorima i prijateljima kluba, tako da je na prvom mjestu njima omogućena kupovina karata. Interesovanje je prevazišlo naša očekivanja, tako da nije ostalo karata za slobodnu prodaju.”

Eto potvrde – crno na bijelo – da haos na utakmacima KK Budućnost prave sponzori i prijatelji tog kluba. Ne čudi onda nemoć uprave da nerede spriječe. Neko bi rekao da su, u tom slučaju, na potezu ili Košarkaški savez Crne Gore ili izvršna vlast. Treba li podsjećati da i jedne i druge, kao predsjednik, predvodi Milo Đukanović.

Grčka Vlada je nedavno suspendovala fudbalsko prvenstvo, dok njihov savez i klubovi ne krenu u borbu protiv huligana na stadionima. U Podgorici je druga priča. Đukanović se pravi kako ne primjećuje nered koji je stvorio. I u svom omiljenom sportu, i u državi. U strahu, ćute i oni oko njega.

Dok je potpisnik ovih redova prebirao po sjećanju i tuđim arhivama, prateći očigledno povezan niz nasilja na crnogorskim sportskim terenima, Udruženje navijača Crne Gore – Ultra Crna Gora obratilo se ovdašnjim medijima, ,,ogorčeni komentarima povodom nemilih događaja na meču Crna Gora – Rusija”. Tu se oni, ,,kao navijači koji svoje emocije, već skoro deceniju, ispoljavaju na sjevernoj tribini”, redom, pitaju: Kakve veze imaju Varvari sa ovim incidentom? Kakve veze bubrezi iz Sportskog imaju sa reprezentacijom? Potom podsjećaju ,,da je utakmica prekinuta zbog ljudi sa zapada (misle na tribinu), koji ruke pomjere samo kad treba sjemenke da dohvate, a ustanu samo kad treba otići sa stadiona…”. Da bi nam predočili zaključak: ,,Gospodo, tako to izgleda u životu – sve što smo skoro 10 godina gradili – sva gostovanja, sve pjesme, sve koreografije, sav znoj i trud, odricanje, padaju u vodu i budu zaboravljeni zbog jednog nesrećnog trenutka.”

Istine radi valja momke sa sjevera Gradskog stadiona u Podgorici podsjetiti da je tih nesrećnih trenutaka koje su proizveli oni i njihove kolege sa južne strane tribina bilo mnogo više od jednog.

Fudbalski savez Crne Gore platio je više od 120 hiljada eura kazni zbog ponašanja naših navijača na utakmicama za odlazak na EURO 2012. i Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Petarde, baklje, slomljene stolice, mobilni telefoni, metalne šipke, sitan novac padali su na teren (i po gostujućim igračima) Poljske, San Marina, Češke, Engleske (dva puta)… FSCG je, uz to, kažnjavan i zbog tuče domaćih navijača sa policijom (meč sa Poljskom) ali, uz nevjericu evropske fudbalske javnosti, i zbog međusobnih sukoba momaka u crvenim dresovima, u meču protiv reprezentacije Engleske.

,,Potrudićemo se da za narednu utakmicu suzbijemo unošenje pirotehničkih sredstava na tribine”, obećavao je generalni sekretar FSCG Momir Đurđevac prije dvije godine, vizionarski najavljujući kako “sve to povlači i mogućnost da neki od ključnih mečeva igramo bez publike”. Šteta što je sve ostalo samo mrtvo slovo. A sreća što do prošlonedjeljnog prekida utakmice u Podgorici nije došlo uz neko mnogo veće zlo od onoga koje se desilo prošlog petka.

Navijačkim amaterima – onima što kupe kartu, uzmu šal ili dres, i na stadionu pjevaju pjesme svog kluba (reprezentacije) ne stideći se da aplaudiraju dobrom potezu protivničkih igrača – ni danas nije jasno zašto bi se, na utakmici, tukli simpatizeri iste ekipe?

Možda je makar malo svijetla na tu pomračinu bacio Zoran Lemajić. Bivši član stručnog štaba reprezentacije i član Izvršnog odbora FSCG u polemici sa Đurđevcem progovara o nečemu o čemu se u sportskim kuloarima šaputalo. ,,Ne zaobilazim odgovornost svih članova IO i predsjednika”, (samo)kritičan je Lemajić, ” jer mi već godinama finansijski pomažemo, bolje reći kupujemo, grupice takozvanih navijača Crne Gore. To se radi da ne bi skandirali pogrdno, prozivali selektore, vrijeđali igrače, predsjednike, bili pristojni, a oni uporno rade po svome.”

Kupujemo navijače?

Čudo da o pomenutoj kupovini nijesu našli za shodno da progovore ni navijači ni zvaničnici Saveza. Ili i to ćutanje nešto znači? Može li biti da Fudbalski savez Dejana Savićevića funkcioniše po istim principima po kojima i Košarkaški savez Mila Đukanovića? Ili se ipak zna ko kupi kajmak, a kome je unaprijed dodijeljena uloga žrtve.

Nepuna dvadeset četiri sata prije nego što je njemački sudija Denis Ajtekin označio početak, kraj, novi početak pa konačan, iako prijevremeni, kraj utakmice u Podgorici, premijer Milo Đukanović se, u svojstvu predsjednika Počasnog odbora međunarodne konferencije Sportska dostignuća, pohvalio kako je ,,sport najprestižnija djelatnost u našoj državi, kojom se Crna Gora danas najubjedljivije predstavlja na međunarodnom tržištu”!

Potom je i rektorka Univerziteta Crne Gore Radmila Vojvodić pridodala kako je “sport značajan za vrijednosno ozdravljenje čitavog društva”. Baš. Potom smo imali priliku da se uvjerimo u to stanje zdravlja.

Nije zabilježeno da li su njihovi saučesnici iz Počasnog odbora DPS-ovih sportskih dostignuća imali šta da kažu, ili je njihovo prisustvo bilo dovoljno za spoznaju katraktera tog okupljanja. Uglavnom, društvo u kome su, uz Đukanovića i Vojvodićevu, i ministarka nauke Sanja Vlahović, ministar prosvjete i predsjednik Rukometnog saveza Predrag Bošković, gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović, predsjednica Vrhovnog suda i Skijaškog saveza Vesna Medenica, prvi čovjek EPCG i predsjednik Vaterpolo i plivačkog saveza Srđan Kovačević kvalifikovano je da se stavi na čelo huligana u navijačkim odorama. Ako ne drugim, onda makar brojem zataškanih afera.

Kako bi konfuzija bila potpuna, Đukanovićevu izjavi o sportu kao najprestižnijoj djelatnost u našoj državi, nakon prekida utakmice sa Rusijom, upotpunio je jedan od najprestižnijih provladinih novinara u Crnoj Gori, tvrdnjom da je ,,poslije napada na Dubrovnik, to bio najveći blam Crne Gore pred ostatkom svijeta”. Blam, a ne ratni zločin? Neredi na stadionu bili su huliganstvo. A sramota je bila i ostala: broj gladnih, siromašnih, nezapošljenih, ugašenih fabrika i(li) nerazriješenih ubistva.

Drugi spin majstor iste ekipe piše kako je ,,u petak veče zgažen lik sojske Crne Gore, onog dijela društva koji još vjeruje da je junaštvo braniti druge od sebe”. Kao da ,,sojska CG” nema veze sa Telekomom, KAP-om ili Elektroprivredom . A treći iz tog društva za istim stolom, doskorašnji savjetnik Ranka Krivokapića sada šuti, plašeći se da bi se neko mogao sjetiti kako je, ne dovoljno davno da bi svi zaboravili, veličao navijače-huligane: ,,Varvari su danas najzdravija snaga u crnogorskom društvu. Neintegrisani, beskompromisni i, napokon, divlji, oni u svom varvarstvu čuvaju sve ono što nam je neophodno: integritet, odlučnost, hrabrost i volju da se stane iza onoga u što se vjeruje”, piše u Artu Andrej Nikolaidis. ,,Da bi cilj bio ostvaren, ponekad su nužni neki od varvarskih metoda. Stoga pozdravite Varvare. Jer ono što su za komuniste bili Mirko i Slavko, za današnju Crnu Goru su Čaka i Darko.”

Čaku, jednog od predvodnika nekadašnjihVaravara, pamtimo po tome što je iz ručnog bacača tipa zolja gađao sjeverno krilo poslovne zgrade Roki Pistolato na Zabjelu. ,,Čaka je policiji rekao da je zolju kupio u Beogradu i da nije imao poseban motiv da puca u Roki Pistolato”, prenijele su novine.

Na posljetku, nemojmo se lagati. Znamo mi kako smo postali varvari.

Bolest se vraća

U isto vrijeme kada je Đukanović veličao ovdašnji sport pod komandom svoje partije i bliskih prijatelja iz politike i biznisa, u Beču je Mišel Platini, prvi čovjek evorpske fudbalske asocijacije (UEFA), upozorio kako će se ,,mračni dani huliganizma” vratiti ako evropske vlasti ne pomognu u njegovom obuzdavanju.

,,Nacionalizam i ekstremizam su u porastu u Evropi, što je nešto što odavno nismo vidjeli”, rekao je Platini na godišnjem kongresu UEFA u Beču naglašavajući da je “podmukao trend” koji se vidi na stadionima samo refleksija opšteg stanja u društvu.

,,Naš sport je, budući da je najpopularniji, pravi barometar bolesti koje su zahvatile naš kontinent. Posljednjih mjeseci su nas pogađale slike za koje sam mislio da su dio prošlosti. Neki od nas su to iskusili iz prve ruke. Niko ne želi da se tako nešto ponovi”, rekao je čovjek koji je, kao prvi igrač Juventusa, predvodio italijansku ekipu u finalu Kupa evropskih šampiona protiv Liverpula, u maju 1985. godine, na belgijskom stadionu Hejsel, kada je u neredima život izgubilo 39 osoba, uglavnom navijača kluba iz Torina.

 

Torcida, pa ostali

Teško je utvrditi, kažu sportski istoričari, kada su formirane prve navijačke grupe. Među prvima su bili navijači iz Brazila koji su, još 1939. godine, osnovali torcida grupu (portugalski torcer – navijati za). Inspirisani brazilskom torcidom, navijači Hajduka iz Splita su oformili grupu Torcida Split 1950. godine, i oni se smatraju za najstariju evropsku navijačku grupu.

Godinu dana kasnije, u Italiji se stvara navijačka grupa u Torinu. Potom je navijački fenomen počeo da se širi Evropom. Paralelno su se formirala dva modela navijanja. Italijanski, gdje je bilo važno da tribina stadiona lijepo izgleda – navijači su obraćali pažnju na koreografije, zastave i transparente, i engleski prema kome su na tribinama bitni samo ,,srce, grlo i dlanovi”.

 

Mala istorija navijačkog nasilja

Prvi veliki incident na nekadašnjem domaćem terenu (SFRJ) izazvali su navijači Partizana (Grobari) ranih osamdesetih, na željezničkoj stanici u Šidu, na proputovanju na utakmicu sa Sarajevom.

Na međunarodnu scenu SFRJ huligani izlaze 1978, tokom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Argentini. Slika na kojoj španski bek Huanito Gomez srednjim prstom pozdravlja publiku na beogradskoj Marakani, a potom pada pogođen staklenom flašom koka-kole (ima ih koji kažu da je u pitanju bila ambalaža tada popularnog vinjaka od pola litra) obišla je svijet.

Na zagrebačkom Maksimiru, 13. maja 1990. (nekadašnji Dan bezbjednosti, kada je osnovana OZNA) sukobili su se Bed blu bojsi i Delije, navijači Dinama i Zvezde. Taj je sukob, kažu, najavio raspad SFRJ. Tvrdi se da je makar jednu zaraćenu navijačku frakciju predvodio oficir Službe državne bezbjednosti – Željko Ražnatović Arkan.

Crnogorski sport je na velika vrata stadionskog nasilja ušao 1984. godine, kada je grupa do danas nepoznatih napadača u tunelu stadiona Budućnosti, na putu ka svlačionici, pretukla sudiju Dobrivoja Srećkovića, nezadovoljna njegovim suđenjem na utakmici Budućnost – Hajduk 2:3.

Iako su, još iste večeri, svi na podgoričkom korzou znali imena napadača, počinioci su zvanično ostali nepoznati ovih trideset godina. Sudski proces je pravosnažno okončan tek prošle godine, presudom kojom se FK Budućnost obavezuje da Srećkoviću, na ime izgubljene dobiti zbog prekinute sudijske karijere isplati 63 hiljade švajcarskih franaka.

Na početku sudskog procesa poznatog kao ,,podgorički tunel” Budućnost je zastupao advokat Filip Vujanović, kasniji predsjednik Crne Gore.

 

Profesija navijač

Pošto u Crnoj Gori svi bježe od razgovora na temu plaćenih navijača, bacimo pogled u tuđe dvorište. Na utakmicama Partizana centralno mjesto na tribinama zauzimaju navijači grupe Alkataraz. Novinari Insajdera TV B92 svojevremeno su se pozabavili njihovom saradnjom sa ,,voljenim” klubom. I tokovima novca.

,,Vjeruje se da su kriminal i droga pronašli svoje mesto na tribinama uz pomoć vođa grupe Alkatraz . Među njima se nalaze narko-dileri, koji stadion vide kao ogromno tržište, a mogu se naći i kriminalci koji se bave nelegalnim poslovima, zelenašenjem i reketiranjem”, otkrio je Insajeder.

– Na čelu ove navijačke grupe je neprikosnoveni vođa i alfa i omega cjelokupnog rada mimo zakona Nikola Dedović. Pored Dedovića na čelu Alkatraza su bili ili još uvek jesu i drugi likovi sumnjivih biografija. Vlada Maljković je svojevremeno za svadbu od Dušana Vujoševića i Vlada Divca na poklon dobio džip. Danas se u Kanadi krije od srpskih pravosudnih organa koji ga terete za učešće u ubistvu…

– Vladimir Stojković je bio golman u Crvenoj zvezdi da bi prešao da brani za crno-bele. Navijači sa južne krivine stadiona, popularno nazvane Kop ili Jug, gde ton trenutno određuje Alkatraz, zbog njegove prošlosti u dresu crveno-belih često su mu zviždali i upućivali uvrede. Kako bi ovo prestalo, Stojković je vođama Alkatraza dao ukupno 60.000 eura, posle čega su ga ,,navijači” ostavili na miru.

– Dedović i njegovi saučesnici od sportskih klubova Partizana osim besplatnih ulaznica za obične navijače, traže i novac kako bi organizovali navijanje. On je, na primer, od rukometnog kluba Partizan tražio 500 evra po utakmici da bi poslao Alkatrazovce da bodre igrače. Za samo jednu utakmicu hokejaškog tima Partizana, Dedović je tražio 5.000 evra kako bi navijačima popunio prazne tribine.

– Beogradski mediji su se bavili i grupom huligana koja je 2010. godine ,,s predumišljajem” izazvala prekid utakmice Italija – Srbija: ,,Krenuvši za olimpijskim zovom nije važno pobijediti, važno je učestvovati, navijači iz Srbije su 12. oktobra u Đenovi krali patike, napali novinarku, čistača ulice, van terena pokušali da linčuju golmana reprezentacije Vladimira Stojkovića, koga od tada u Srbiji čuvaju specijalci zaduženi za teroriste…”. Pred polazak iz Beograda, ,,za putne troškove” 60 huligana dobilo je više od 200.000 eura…

Možda riječi Zorana Lemajića sada malo drugačije zvuče?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije'”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo