Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne možemo vječito čekati bolja vremena

Objavljeno prije

na

naslompar

Do 29. septembra trebalo bi da se zna da li će radovi na prvoj dionici autoputa Bar-Boljari početi ove jeseni ili će se čekati proljeće. Trenutno se procjenjuje postoji li i koliki je rizik od početka pripremnih radova prije decembra kada Konstruktor treba da obezbijedi garancije za drugu polovinu vrijednosti dionice Smokovac – Mateševo. Garancije za prvih 400 miliona eura konzorcijum Konstruktor dostavio je Vladi 9. septembra, kako je i bilo predviđeno. „Procijenićemo da li je rizik od od ranog ulaska u radove, veći ili manji u odnosu na dobit od toga što bismo imali autoput šest do devet mjeseci ranije”, kaže u razgovoru za Monitor Andrija Lompar, ministar saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija. MONITOR: Koliko će koštati izgradnja prve dionice puta i u kom bi roku taj posao trebao biti završen? Koji su rokovi za izgradnju dijela do Mateševa i čitavog puta?
LOMPAR: Prva dionica je najteža i najskuplja, 50 odsto njene dužine čine mostovi i tuneli. Ona treba da se izgradi za tri i po godine. Čitav autoput treba da se napravi za sedam do devet godina, ali za svaku narednu dionicu je potrebno potpisivati poseban aneks ugovora. Partner je dužan da obezbijedi novac za svaku posebno i tek onda je moguće dati preciznije rokove. Izgradnju prve dionice Crna Gora će plaćati nakon što dionica bude puštena u saobraćaj i to prve godine sumu od 88 miliona eura, a posljednu, nakon 22 godine korištenja te dionice, u iznosu od 24 miliona eura. Sva ta plaćanja svedena na sadašnju vrijednost iznose 603 miliona eura. Od toga treba odbiti i dio koji ćemo prihodovati od putarine u procentu od 20, a zatim i 50 odsto u zavisnosti od ukupnog povraćaja sredstava, kao i prihode od koncesije na objekte u putnom pojasu koji će pripadaju Crnoj Gori.

MONITOR: Koji od pripremnih poslova su dosad završeni?
LOMPAR: Teško je i nabrojiti sve poslove koji su završeni u pripremi ovog projekta, počevši od donošenja Prostornog plana Crne Gore, što je bio uslov za početak aktivnosti. Prilagođen je pravni okvir, urađen detaljni prostorni plan autoputa, generalni i idejni projekat, feasibility studija, sproveden pretkvalifikacioni postupak, a onda i realizovan tender u kojem je bilo neophodno uraditi instrukcije ponuđačima i koncesioni ugovor. Urađeni su elaborati o eksproprijaciji i procjeni uticaja na životnu sredinu. Svaki od ovih poslova zahtijevao je vrijeme. Izrada idejnog projekta koji je, za prvu dionicu, uradio Građevinski fakultet, sa svim mostovima i tunelima, je svakako bio posebno zahtjevan posao bez kojeg ne bi bilo moguće doći u ovu fazu u kojoj smo sada.

MONITOR: Kako je tekla eksproprijacija?
LOMPAR: Za prvu dionicu puta od Rogama do Bioča tokom juna i jula prema elaboratu o eksproprijaciji koji je uradila Uprava za nekretnine vršena je eksproprijacija za koju je procijenjena suma od 2,89 miliona eura. Vlasnicima je isplaćeno 1,82 milona. Preostali dio čeka da se završi identifikacija vlasnika, odnosno postupci diobe nasljedstva. Cijena eksproprisanog zemljišta mogla se promijeniti samo u sudskom postupku. Mogućnost neposredne pogodbe bila je isključena. Do sada nijesmo imali ni jedan spor.

MONITOR: Dio javnosti, najčešće ljudi iz PZP-a, tvrde da je će za put biti potrošeno više novca nego što je realno, da Crna Gora ne može da izdrži taj posao, te da je bilo bolje postojeće puteve temeljno rekonstruisati i početak gradnje autoputa odložiti za 2015. godinu.
LOMPAR
: Nema ni jednog razvojnog projekta, ni u jednoj zemlji o kojem svi misle na isti način i sasvim je normalno da neko ima i drugačiju viziju. Ja sam uglavnom zadovoljan stepenom podrške koju ovaj projekat ima u javnosti. Pitanje da li će biti potrošeno više novca nego što je realno dovodi nas do pitanja – šta je to realno. Realno je za nas bilo to što se postigne na tenderu u konkurenciji ponuđača. Sve drugo su nečije procjene, manje ili više potkrijepljene podacima. Istina je da će autoput koštati Crnu Goru. Mi mislimo da će ona to moći da izdrži po modelu koji smo izabrali. Ni jedan drugi model nije bio realan. Kredit za izvođenje, zbog kamata koje bi platili, bio bi svakako veće opterećenje nego privatno javno partnerstvo. Crnu Goru će koštati autoput, ali Crnu Goru će koštati i ako autoputa nema. Ne može se vječito odlagati izgradnja za bolja vremena, jer u recesijama ne gradimo jer su recesije, u prosperitetu se ne razvijamo kako bismo željeli jer nemamo autoputa i tako u nedogled. Mi mislimo da je ovo pravi trenutak. Budućnost će donijeti i periode recesija i prosperiteta i Crnoj Gori će biti bolje sa sa autoputem nego bez njega. Ne mogu se dugoročne strateške odluke donositi na bazi kratkoročnog stanja.

MONITOR: Postojeći put ka sjeveru je mjesto gdje se najviše gine u Crnoj Gori – može li se on rekonstruisati?
LOMPAR
: Na pojedinim lokalitetima, uz dosta velike troškove, moguće je napraviti poboljšanja koja svakako smanjuju rizike od saobraćajnih nezgoda ali je put kroz Platije skoro nemoguće rekonstrukcijom dovesti na nivo brze ceste ili autoputa. U svakom slučaju, nastaviće se sa rješavanjem kritičnih tačaka, ali opsežnija rekonstrukcija koja bi zamijenila autoput, po postojećoj trasi, ekonomski je neopravdana. Osim toga, svaka veća rekonstrukcija zahtijevala bi i neprihvatljivo duže prekide saobraćaja, a i ovi kraći, koji se dešavaju kod izgradnje trećih traka i sanacija kosina ili saobraćajnih nesreća, izazivaju velike probleme u funkcionisanju Crne Gore. Izgradnja autoputa, posebno prve dionice od Podgorice do Mateševa, je preduslov ekonomskog razvoja Crne Gore u sljedećim dekadama.

MONITOR: U Srbiji su više puta mijenjali odluku o tome hoće li i kad graditi put ka Crnoj Gori.
LOMPAR: Srbija početak izgradnje dionice autoputa od Beograda do Kraljeva predviđa u martu 2010. godine i za to ima rezervisan novac. Za nastavak od Kraljeva prema granici sa Crnom Gorom pripremaju projektnu dokumentaciju i započeli su razgovore sa finansijskim institucijama oko modela kojim bi i tu dionicu finansirali. Ja sam siguran da će ekonomske potrebe natjerati ne samo Srbiju već sve zemlje Balkana da povežu u sljedećih 10 do 15 godine sve svoje veće gradove autoputevima. To će, jednostavno, biti ekonomska neminovnost, isto kao što je u prethodnom periodu to bila u zemljama Evropske unije. A put od Beograda do Bara je svakako jedan od onih koji će imati najveću ekonomsku valorizaciju.

MONITOR: Dokle se došlo sa poslovima oko rekonstrukcije željeznice. Za taj posao zainteresovane su Srbija i Italija, međutim u srpskoj javnosti nerijetko se govori o tome – zašto da oni učestvuju u tom poslu, ako Crna Gora poslije može, na primjer, ispostaviti previsoke cijene za korištenje luke Bar.
LOMPAR: U postupku je izrada feasibility studije i kada bude gotova znaćemo nešto izvjesnije i kakav će biti nastavak procesa. Do mene nijesu dolazila mišljenja koja vi spominjete oko dilema Srbije vezano za rizike od tog posla. Ako ih ima, one, po inerciji, proizilaze iz perioda kada su se i ekonomski interesi žrtvovali radi nekih kratkoročnih političkih inata. Luka Bar će imati tržišne cijene. Interes je Srbije svakako da koristi Luku Bar kao luku za svoju prekomorsku trgovinu, a i Crne Gore da Srbija izvozi i uvozi preko Luke Bar. Privreda će naći način da se ti interesi ostvare.

MONITOR: Kako će se privatizovati Luka Bar?
LOMPAR: U ovoj fazi privatizujemo neke privredne subjekte koji rade u luci. Luku ne privatizujemo niti ćemo je privatizovati. Dajemo na koncesiju na period od 30 godina neke dijelove luke i pravo da se obavlja lučka djelatnost. Nema mogućnosti da bilo koji dio luke pripadne bilo kome osim državi Crnoj Gori. Moguće je da javnost nije dovoljno obaviještena. Država ne prodaje Luku Bar i neće je prodati dok sam ja ministar, niti će prodati željezničku infrastrukturu. To mora biti državno. I Zakonom o lukama i Zakonom o željeznici propisano je da država Crna Gora to ne može da proda.

MONITOR: Frekvencije postoje, ljudi koji hoće da ih kupe takođe. Zašto je, po Vašem mišljenju, za državu Crnu Goru tako teško, gotovo nerješivo, da dodijeli frekvencije televiziji „Vijesti”?
LOMPAR
: Niti je teško, niti nerješivo. Došlo je do različitog tumačenja propisa između Vlade i jednog nezavisnog regulatornog tijela. Propisima će se izbjeći mogućnost različitog tumačenja – ili novim zakonom o medijima, ili amandmanom na Zakon o elektronskim komunikacijama. O amandmanu će vlada raspravljati 10. septembra. Od prvog trenutka, da sam ja mogao da odlučim, odlučio bih da Vijestima dam frekvenciju. Predložio sam Agenciji za telekomunikacije da im dodijeli frekvenciju za probni rad. Oni su to prihvatili, ali je u Agenciji za radiodifuziju, odnosno Radio difuznom centru takvo rješenje odbačeno uz obrazloženje da bi to bila zloupotreba. Nije prihvaćena ni preporuka, odnosno tumačenje Vlade da Agencija za radiodifuziju jeste regulator programskih sadržaja, te da može odlučiti o tome. Oglušujući se o o preporuku Vlade, dokazivali su svoju nezavisnost. Nijesam ja kriv što oni neće da prihvate preporuku Vlade, niti što je odloženo donošenje zakona o medijima. Oni su to radili prije, radiće nakon donošenja zakona o medijima, rade i sad. U dopisu koji je Agencija za radiodifuziju poslala Telekomu, koji ja imam, piše da su oni regulator i da im treba platiti naknadu za obavljanje regulatornog posla. Samo u slučaju televizije Vijesti nijesu regulator. Ne znam kako će to neko objasniti.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo