Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne možemo vječito čekati bolja vremena

Objavljeno prije

na

Do 29. septembra trebalo bi da se zna da li će radovi na prvoj dionici autoputa Bar-Boljari početi ove jeseni ili će se čekati proljeće. Trenutno se procjenjuje postoji li i koliki je rizik od početka pripremnih radova prije decembra kada Konstruktor treba da obezbijedi garancije za drugu polovinu vrijednosti dionice Smokovac – Mateševo. Garancije za prvih 400 miliona eura konzorcijum Konstruktor dostavio je Vladi 9. septembra, kako je i bilo predviđeno. „Procijenićemo da li je rizik od od ranog ulaska u radove, veći ili manji u odnosu na dobit od toga što bismo imali autoput šest do devet mjeseci ranije”, kaže u razgovoru za Monitor Andrija Lompar, ministar saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija. MONITOR: Koliko će koštati izgradnja prve dionice puta i u kom bi roku taj posao trebao biti završen? Koji su rokovi za izgradnju dijela do Mateševa i čitavog puta?
LOMPAR: Prva dionica je najteža i najskuplja, 50 odsto njene dužine čine mostovi i tuneli. Ona treba da se izgradi za tri i po godine. Čitav autoput treba da se napravi za sedam do devet godina, ali za svaku narednu dionicu je potrebno potpisivati poseban aneks ugovora. Partner je dužan da obezbijedi novac za svaku posebno i tek onda je moguće dati preciznije rokove. Izgradnju prve dionice Crna Gora će plaćati nakon što dionica bude puštena u saobraćaj i to prve godine sumu od 88 miliona eura, a posljednu, nakon 22 godine korištenja te dionice, u iznosu od 24 miliona eura. Sva ta plaćanja svedena na sadašnju vrijednost iznose 603 miliona eura. Od toga treba odbiti i dio koji ćemo prihodovati od putarine u procentu od 20, a zatim i 50 odsto u zavisnosti od ukupnog povraćaja sredstava, kao i prihode od koncesije na objekte u putnom pojasu koji će pripadaju Crnoj Gori.

MONITOR: Koji od pripremnih poslova su dosad završeni?
LOMPAR: Teško je i nabrojiti sve poslove koji su završeni u pripremi ovog projekta, počevši od donošenja Prostornog plana Crne Gore, što je bio uslov za početak aktivnosti. Prilagođen je pravni okvir, urađen detaljni prostorni plan autoputa, generalni i idejni projekat, feasibility studija, sproveden pretkvalifikacioni postupak, a onda i realizovan tender u kojem je bilo neophodno uraditi instrukcije ponuđačima i koncesioni ugovor. Urađeni su elaborati o eksproprijaciji i procjeni uticaja na životnu sredinu. Svaki od ovih poslova zahtijevao je vrijeme. Izrada idejnog projekta koji je, za prvu dionicu, uradio Građevinski fakultet, sa svim mostovima i tunelima, je svakako bio posebno zahtjevan posao bez kojeg ne bi bilo moguće doći u ovu fazu u kojoj smo sada.

MONITOR: Kako je tekla eksproprijacija?
LOMPAR: Za prvu dionicu puta od Rogama do Bioča tokom juna i jula prema elaboratu o eksproprijaciji koji je uradila Uprava za nekretnine vršena je eksproprijacija za koju je procijenjena suma od 2,89 miliona eura. Vlasnicima je isplaćeno 1,82 milona. Preostali dio čeka da se završi identifikacija vlasnika, odnosno postupci diobe nasljedstva. Cijena eksproprisanog zemljišta mogla se promijeniti samo u sudskom postupku. Mogućnost neposredne pogodbe bila je isključena. Do sada nijesmo imali ni jedan spor.

MONITOR: Dio javnosti, najčešće ljudi iz PZP-a, tvrde da je će za put biti potrošeno više novca nego što je realno, da Crna Gora ne može da izdrži taj posao, te da je bilo bolje postojeće puteve temeljno rekonstruisati i početak gradnje autoputa odložiti za 2015. godinu.
LOMPAR
: Nema ni jednog razvojnog projekta, ni u jednoj zemlji o kojem svi misle na isti način i sasvim je normalno da neko ima i drugačiju viziju. Ja sam uglavnom zadovoljan stepenom podrške koju ovaj projekat ima u javnosti. Pitanje da li će biti potrošeno više novca nego što je realno dovodi nas do pitanja – šta je to realno. Realno je za nas bilo to što se postigne na tenderu u konkurenciji ponuđača. Sve drugo su nečije procjene, manje ili više potkrijepljene podacima. Istina je da će autoput koštati Crnu Goru. Mi mislimo da će ona to moći da izdrži po modelu koji smo izabrali. Ni jedan drugi model nije bio realan. Kredit za izvođenje, zbog kamata koje bi platili, bio bi svakako veće opterećenje nego privatno javno partnerstvo. Crnu Goru će koštati autoput, ali Crnu Goru će koštati i ako autoputa nema. Ne može se vječito odlagati izgradnja za bolja vremena, jer u recesijama ne gradimo jer su recesije, u prosperitetu se ne razvijamo kako bismo željeli jer nemamo autoputa i tako u nedogled. Mi mislimo da je ovo pravi trenutak. Budućnost će donijeti i periode recesija i prosperiteta i Crnoj Gori će biti bolje sa sa autoputem nego bez njega. Ne mogu se dugoročne strateške odluke donositi na bazi kratkoročnog stanja.

MONITOR: Postojeći put ka sjeveru je mjesto gdje se najviše gine u Crnoj Gori – može li se on rekonstruisati?
LOMPAR
: Na pojedinim lokalitetima, uz dosta velike troškove, moguće je napraviti poboljšanja koja svakako smanjuju rizike od saobraćajnih nezgoda ali je put kroz Platije skoro nemoguće rekonstrukcijom dovesti na nivo brze ceste ili autoputa. U svakom slučaju, nastaviće se sa rješavanjem kritičnih tačaka, ali opsežnija rekonstrukcija koja bi zamijenila autoput, po postojećoj trasi, ekonomski je neopravdana. Osim toga, svaka veća rekonstrukcija zahtijevala bi i neprihvatljivo duže prekide saobraćaja, a i ovi kraći, koji se dešavaju kod izgradnje trećih traka i sanacija kosina ili saobraćajnih nesreća, izazivaju velike probleme u funkcionisanju Crne Gore. Izgradnja autoputa, posebno prve dionice od Podgorice do Mateševa, je preduslov ekonomskog razvoja Crne Gore u sljedećim dekadama.

MONITOR: U Srbiji su više puta mijenjali odluku o tome hoće li i kad graditi put ka Crnoj Gori.
LOMPAR: Srbija početak izgradnje dionice autoputa od Beograda do Kraljeva predviđa u martu 2010. godine i za to ima rezervisan novac. Za nastavak od Kraljeva prema granici sa Crnom Gorom pripremaju projektnu dokumentaciju i započeli su razgovore sa finansijskim institucijama oko modela kojim bi i tu dionicu finansirali. Ja sam siguran da će ekonomske potrebe natjerati ne samo Srbiju već sve zemlje Balkana da povežu u sljedećih 10 do 15 godine sve svoje veće gradove autoputevima. To će, jednostavno, biti ekonomska neminovnost, isto kao što je u prethodnom periodu to bila u zemljama Evropske unije. A put od Beograda do Bara je svakako jedan od onih koji će imati najveću ekonomsku valorizaciju.

MONITOR: Dokle se došlo sa poslovima oko rekonstrukcije željeznice. Za taj posao zainteresovane su Srbija i Italija, međutim u srpskoj javnosti nerijetko se govori o tome – zašto da oni učestvuju u tom poslu, ako Crna Gora poslije može, na primjer, ispostaviti previsoke cijene za korištenje luke Bar.
LOMPAR: U postupku je izrada feasibility studije i kada bude gotova znaćemo nešto izvjesnije i kakav će biti nastavak procesa. Do mene nijesu dolazila mišljenja koja vi spominjete oko dilema Srbije vezano za rizike od tog posla. Ako ih ima, one, po inerciji, proizilaze iz perioda kada su se i ekonomski interesi žrtvovali radi nekih kratkoročnih političkih inata. Luka Bar će imati tržišne cijene. Interes je Srbije svakako da koristi Luku Bar kao luku za svoju prekomorsku trgovinu, a i Crne Gore da Srbija izvozi i uvozi preko Luke Bar. Privreda će naći način da se ti interesi ostvare.

MONITOR: Kako će se privatizovati Luka Bar?
LOMPAR: U ovoj fazi privatizujemo neke privredne subjekte koji rade u luci. Luku ne privatizujemo niti ćemo je privatizovati. Dajemo na koncesiju na period od 30 godina neke dijelove luke i pravo da se obavlja lučka djelatnost. Nema mogućnosti da bilo koji dio luke pripadne bilo kome osim državi Crnoj Gori. Moguće je da javnost nije dovoljno obaviještena. Država ne prodaje Luku Bar i neće je prodati dok sam ja ministar, niti će prodati željezničku infrastrukturu. To mora biti državno. I Zakonom o lukama i Zakonom o željeznici propisano je da država Crna Gora to ne može da proda.

MONITOR: Frekvencije postoje, ljudi koji hoće da ih kupe takođe. Zašto je, po Vašem mišljenju, za državu Crnu Goru tako teško, gotovo nerješivo, da dodijeli frekvencije televiziji „Vijesti”?
LOMPAR
: Niti je teško, niti nerješivo. Došlo je do različitog tumačenja propisa između Vlade i jednog nezavisnog regulatornog tijela. Propisima će se izbjeći mogućnost različitog tumačenja – ili novim zakonom o medijima, ili amandmanom na Zakon o elektronskim komunikacijama. O amandmanu će vlada raspravljati 10. septembra. Od prvog trenutka, da sam ja mogao da odlučim, odlučio bih da Vijestima dam frekvenciju. Predložio sam Agenciji za telekomunikacije da im dodijeli frekvenciju za probni rad. Oni su to prihvatili, ali je u Agenciji za radiodifuziju, odnosno Radio difuznom centru takvo rješenje odbačeno uz obrazloženje da bi to bila zloupotreba. Nije prihvaćena ni preporuka, odnosno tumačenje Vlade da Agencija za radiodifuziju jeste regulator programskih sadržaja, te da može odlučiti o tome. Oglušujući se o o preporuku Vlade, dokazivali su svoju nezavisnost. Nijesam ja kriv što oni neće da prihvate preporuku Vlade, niti što je odloženo donošenje zakona o medijima. Oni su to radili prije, radiće nakon donošenja zakona o medijima, rade i sad. U dopisu koji je Agencija za radiodifuziju poslala Telekomu, koji ja imam, piše da su oni regulator i da im treba platiti naknadu za obavljanje regulatornog posla. Samo u slučaju televizije Vijesti nijesu regulator. Ne znam kako će to neko objasniti.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo