Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne možemo vječito čekati bolja vremena

Objavljeno prije

na

Do 29. septembra trebalo bi da se zna da li će radovi na prvoj dionici autoputa Bar-Boljari početi ove jeseni ili će se čekati proljeće. Trenutno se procjenjuje postoji li i koliki je rizik od početka pripremnih radova prije decembra kada Konstruktor treba da obezbijedi garancije za drugu polovinu vrijednosti dionice Smokovac – Mateševo. Garancije za prvih 400 miliona eura konzorcijum Konstruktor dostavio je Vladi 9. septembra, kako je i bilo predviđeno. „Procijenićemo da li je rizik od od ranog ulaska u radove, veći ili manji u odnosu na dobit od toga što bismo imali autoput šest do devet mjeseci ranije”, kaže u razgovoru za Monitor Andrija Lompar, ministar saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija. MONITOR: Koliko će koštati izgradnja prve dionice puta i u kom bi roku taj posao trebao biti završen? Koji su rokovi za izgradnju dijela do Mateševa i čitavog puta?
LOMPAR: Prva dionica je najteža i najskuplja, 50 odsto njene dužine čine mostovi i tuneli. Ona treba da se izgradi za tri i po godine. Čitav autoput treba da se napravi za sedam do devet godina, ali za svaku narednu dionicu je potrebno potpisivati poseban aneks ugovora. Partner je dužan da obezbijedi novac za svaku posebno i tek onda je moguće dati preciznije rokove. Izgradnju prve dionice Crna Gora će plaćati nakon što dionica bude puštena u saobraćaj i to prve godine sumu od 88 miliona eura, a posljednu, nakon 22 godine korištenja te dionice, u iznosu od 24 miliona eura. Sva ta plaćanja svedena na sadašnju vrijednost iznose 603 miliona eura. Od toga treba odbiti i dio koji ćemo prihodovati od putarine u procentu od 20, a zatim i 50 odsto u zavisnosti od ukupnog povraćaja sredstava, kao i prihode od koncesije na objekte u putnom pojasu koji će pripadaju Crnoj Gori.

MONITOR: Koji od pripremnih poslova su dosad završeni?
LOMPAR: Teško je i nabrojiti sve poslove koji su završeni u pripremi ovog projekta, počevši od donošenja Prostornog plana Crne Gore, što je bio uslov za početak aktivnosti. Prilagođen je pravni okvir, urađen detaljni prostorni plan autoputa, generalni i idejni projekat, feasibility studija, sproveden pretkvalifikacioni postupak, a onda i realizovan tender u kojem je bilo neophodno uraditi instrukcije ponuđačima i koncesioni ugovor. Urađeni su elaborati o eksproprijaciji i procjeni uticaja na životnu sredinu. Svaki od ovih poslova zahtijevao je vrijeme. Izrada idejnog projekta koji je, za prvu dionicu, uradio Građevinski fakultet, sa svim mostovima i tunelima, je svakako bio posebno zahtjevan posao bez kojeg ne bi bilo moguće doći u ovu fazu u kojoj smo sada.

MONITOR: Kako je tekla eksproprijacija?
LOMPAR: Za prvu dionicu puta od Rogama do Bioča tokom juna i jula prema elaboratu o eksproprijaciji koji je uradila Uprava za nekretnine vršena je eksproprijacija za koju je procijenjena suma od 2,89 miliona eura. Vlasnicima je isplaćeno 1,82 milona. Preostali dio čeka da se završi identifikacija vlasnika, odnosno postupci diobe nasljedstva. Cijena eksproprisanog zemljišta mogla se promijeniti samo u sudskom postupku. Mogućnost neposredne pogodbe bila je isključena. Do sada nijesmo imali ni jedan spor.

MONITOR: Dio javnosti, najčešće ljudi iz PZP-a, tvrde da je će za put biti potrošeno više novca nego što je realno, da Crna Gora ne može da izdrži taj posao, te da je bilo bolje postojeće puteve temeljno rekonstruisati i početak gradnje autoputa odložiti za 2015. godinu.
LOMPAR
: Nema ni jednog razvojnog projekta, ni u jednoj zemlji o kojem svi misle na isti način i sasvim je normalno da neko ima i drugačiju viziju. Ja sam uglavnom zadovoljan stepenom podrške koju ovaj projekat ima u javnosti. Pitanje da li će biti potrošeno više novca nego što je realno dovodi nas do pitanja – šta je to realno. Realno je za nas bilo to što se postigne na tenderu u konkurenciji ponuđača. Sve drugo su nečije procjene, manje ili više potkrijepljene podacima. Istina je da će autoput koštati Crnu Goru. Mi mislimo da će ona to moći da izdrži po modelu koji smo izabrali. Ni jedan drugi model nije bio realan. Kredit za izvođenje, zbog kamata koje bi platili, bio bi svakako veće opterećenje nego privatno javno partnerstvo. Crnu Goru će koštati autoput, ali Crnu Goru će koštati i ako autoputa nema. Ne može se vječito odlagati izgradnja za bolja vremena, jer u recesijama ne gradimo jer su recesije, u prosperitetu se ne razvijamo kako bismo željeli jer nemamo autoputa i tako u nedogled. Mi mislimo da je ovo pravi trenutak. Budućnost će donijeti i periode recesija i prosperiteta i Crnoj Gori će biti bolje sa sa autoputem nego bez njega. Ne mogu se dugoročne strateške odluke donositi na bazi kratkoročnog stanja.

MONITOR: Postojeći put ka sjeveru je mjesto gdje se najviše gine u Crnoj Gori – može li se on rekonstruisati?
LOMPAR
: Na pojedinim lokalitetima, uz dosta velike troškove, moguće je napraviti poboljšanja koja svakako smanjuju rizike od saobraćajnih nezgoda ali je put kroz Platije skoro nemoguće rekonstrukcijom dovesti na nivo brze ceste ili autoputa. U svakom slučaju, nastaviće se sa rješavanjem kritičnih tačaka, ali opsežnija rekonstrukcija koja bi zamijenila autoput, po postojećoj trasi, ekonomski je neopravdana. Osim toga, svaka veća rekonstrukcija zahtijevala bi i neprihvatljivo duže prekide saobraćaja, a i ovi kraći, koji se dešavaju kod izgradnje trećih traka i sanacija kosina ili saobraćajnih nesreća, izazivaju velike probleme u funkcionisanju Crne Gore. Izgradnja autoputa, posebno prve dionice od Podgorice do Mateševa, je preduslov ekonomskog razvoja Crne Gore u sljedećim dekadama.

MONITOR: U Srbiji su više puta mijenjali odluku o tome hoće li i kad graditi put ka Crnoj Gori.
LOMPAR: Srbija početak izgradnje dionice autoputa od Beograda do Kraljeva predviđa u martu 2010. godine i za to ima rezervisan novac. Za nastavak od Kraljeva prema granici sa Crnom Gorom pripremaju projektnu dokumentaciju i započeli su razgovore sa finansijskim institucijama oko modela kojim bi i tu dionicu finansirali. Ja sam siguran da će ekonomske potrebe natjerati ne samo Srbiju već sve zemlje Balkana da povežu u sljedećih 10 do 15 godine sve svoje veće gradove autoputevima. To će, jednostavno, biti ekonomska neminovnost, isto kao što je u prethodnom periodu to bila u zemljama Evropske unije. A put od Beograda do Bara je svakako jedan od onih koji će imati najveću ekonomsku valorizaciju.

MONITOR: Dokle se došlo sa poslovima oko rekonstrukcije željeznice. Za taj posao zainteresovane su Srbija i Italija, međutim u srpskoj javnosti nerijetko se govori o tome – zašto da oni učestvuju u tom poslu, ako Crna Gora poslije može, na primjer, ispostaviti previsoke cijene za korištenje luke Bar.
LOMPAR: U postupku je izrada feasibility studije i kada bude gotova znaćemo nešto izvjesnije i kakav će biti nastavak procesa. Do mene nijesu dolazila mišljenja koja vi spominjete oko dilema Srbije vezano za rizike od tog posla. Ako ih ima, one, po inerciji, proizilaze iz perioda kada su se i ekonomski interesi žrtvovali radi nekih kratkoročnih političkih inata. Luka Bar će imati tržišne cijene. Interes je Srbije svakako da koristi Luku Bar kao luku za svoju prekomorsku trgovinu, a i Crne Gore da Srbija izvozi i uvozi preko Luke Bar. Privreda će naći način da se ti interesi ostvare.

MONITOR: Kako će se privatizovati Luka Bar?
LOMPAR: U ovoj fazi privatizujemo neke privredne subjekte koji rade u luci. Luku ne privatizujemo niti ćemo je privatizovati. Dajemo na koncesiju na period od 30 godina neke dijelove luke i pravo da se obavlja lučka djelatnost. Nema mogućnosti da bilo koji dio luke pripadne bilo kome osim državi Crnoj Gori. Moguće je da javnost nije dovoljno obaviještena. Država ne prodaje Luku Bar i neće je prodati dok sam ja ministar, niti će prodati željezničku infrastrukturu. To mora biti državno. I Zakonom o lukama i Zakonom o željeznici propisano je da država Crna Gora to ne može da proda.

MONITOR: Frekvencije postoje, ljudi koji hoće da ih kupe takođe. Zašto je, po Vašem mišljenju, za državu Crnu Goru tako teško, gotovo nerješivo, da dodijeli frekvencije televiziji „Vijesti”?
LOMPAR
: Niti je teško, niti nerješivo. Došlo je do različitog tumačenja propisa između Vlade i jednog nezavisnog regulatornog tijela. Propisima će se izbjeći mogućnost različitog tumačenja – ili novim zakonom o medijima, ili amandmanom na Zakon o elektronskim komunikacijama. O amandmanu će vlada raspravljati 10. septembra. Od prvog trenutka, da sam ja mogao da odlučim, odlučio bih da Vijestima dam frekvenciju. Predložio sam Agenciji za telekomunikacije da im dodijeli frekvenciju za probni rad. Oni su to prihvatili, ali je u Agenciji za radiodifuziju, odnosno Radio difuznom centru takvo rješenje odbačeno uz obrazloženje da bi to bila zloupotreba. Nije prihvaćena ni preporuka, odnosno tumačenje Vlade da Agencija za radiodifuziju jeste regulator programskih sadržaja, te da može odlučiti o tome. Oglušujući se o o preporuku Vlade, dokazivali su svoju nezavisnost. Nijesam ja kriv što oni neće da prihvate preporuku Vlade, niti što je odloženo donošenje zakona o medijima. Oni su to radili prije, radiće nakon donošenja zakona o medijima, rade i sad. U dopisu koji je Agencija za radiodifuziju poslala Telekomu, koji ja imam, piše da su oni regulator i da im treba platiti naknadu za obavljanje regulatornog posla. Samo u slučaju televizije Vijesti nijesu regulator. Ne znam kako će to neko objasniti.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo