Povežite se sa nama

INTERVJU

Ne možemo vječito čekati bolja vremena

Objavljeno prije

na

Do 29. septembra trebalo bi da se zna da li će radovi na prvoj dionici autoputa Bar-Boljari početi ove jeseni ili će se čekati proljeće. Trenutno se procjenjuje postoji li i koliki je rizik od početka pripremnih radova prije decembra kada Konstruktor treba da obezbijedi garancije za drugu polovinu vrijednosti dionice Smokovac – Mateševo. Garancije za prvih 400 miliona eura konzorcijum Konstruktor dostavio je Vladi 9. septembra, kako je i bilo predviđeno. „Procijenićemo da li je rizik od od ranog ulaska u radove, veći ili manji u odnosu na dobit od toga što bismo imali autoput šest do devet mjeseci ranije”, kaže u razgovoru za Monitor Andrija Lompar, ministar saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija. MONITOR: Koliko će koštati izgradnja prve dionice puta i u kom bi roku taj posao trebao biti završen? Koji su rokovi za izgradnju dijela do Mateševa i čitavog puta?
LOMPAR: Prva dionica je najteža i najskuplja, 50 odsto njene dužine čine mostovi i tuneli. Ona treba da se izgradi za tri i po godine. Čitav autoput treba da se napravi za sedam do devet godina, ali za svaku narednu dionicu je potrebno potpisivati poseban aneks ugovora. Partner je dužan da obezbijedi novac za svaku posebno i tek onda je moguće dati preciznije rokove. Izgradnju prve dionice Crna Gora će plaćati nakon što dionica bude puštena u saobraćaj i to prve godine sumu od 88 miliona eura, a posljednu, nakon 22 godine korištenja te dionice, u iznosu od 24 miliona eura. Sva ta plaćanja svedena na sadašnju vrijednost iznose 603 miliona eura. Od toga treba odbiti i dio koji ćemo prihodovati od putarine u procentu od 20, a zatim i 50 odsto u zavisnosti od ukupnog povraćaja sredstava, kao i prihode od koncesije na objekte u putnom pojasu koji će pripadaju Crnoj Gori.

MONITOR: Koji od pripremnih poslova su dosad završeni?
LOMPAR: Teško je i nabrojiti sve poslove koji su završeni u pripremi ovog projekta, počevši od donošenja Prostornog plana Crne Gore, što je bio uslov za početak aktivnosti. Prilagođen je pravni okvir, urađen detaljni prostorni plan autoputa, generalni i idejni projekat, feasibility studija, sproveden pretkvalifikacioni postupak, a onda i realizovan tender u kojem je bilo neophodno uraditi instrukcije ponuđačima i koncesioni ugovor. Urađeni su elaborati o eksproprijaciji i procjeni uticaja na životnu sredinu. Svaki od ovih poslova zahtijevao je vrijeme. Izrada idejnog projekta koji je, za prvu dionicu, uradio Građevinski fakultet, sa svim mostovima i tunelima, je svakako bio posebno zahtjevan posao bez kojeg ne bi bilo moguće doći u ovu fazu u kojoj smo sada.

MONITOR: Kako je tekla eksproprijacija?
LOMPAR: Za prvu dionicu puta od Rogama do Bioča tokom juna i jula prema elaboratu o eksproprijaciji koji je uradila Uprava za nekretnine vršena je eksproprijacija za koju je procijenjena suma od 2,89 miliona eura. Vlasnicima je isplaćeno 1,82 milona. Preostali dio čeka da se završi identifikacija vlasnika, odnosno postupci diobe nasljedstva. Cijena eksproprisanog zemljišta mogla se promijeniti samo u sudskom postupku. Mogućnost neposredne pogodbe bila je isključena. Do sada nijesmo imali ni jedan spor.

MONITOR: Dio javnosti, najčešće ljudi iz PZP-a, tvrde da je će za put biti potrošeno više novca nego što je realno, da Crna Gora ne može da izdrži taj posao, te da je bilo bolje postojeće puteve temeljno rekonstruisati i početak gradnje autoputa odložiti za 2015. godinu.
LOMPAR
: Nema ni jednog razvojnog projekta, ni u jednoj zemlji o kojem svi misle na isti način i sasvim je normalno da neko ima i drugačiju viziju. Ja sam uglavnom zadovoljan stepenom podrške koju ovaj projekat ima u javnosti. Pitanje da li će biti potrošeno više novca nego što je realno dovodi nas do pitanja – šta je to realno. Realno je za nas bilo to što se postigne na tenderu u konkurenciji ponuđača. Sve drugo su nečije procjene, manje ili više potkrijepljene podacima. Istina je da će autoput koštati Crnu Goru. Mi mislimo da će ona to moći da izdrži po modelu koji smo izabrali. Ni jedan drugi model nije bio realan. Kredit za izvođenje, zbog kamata koje bi platili, bio bi svakako veće opterećenje nego privatno javno partnerstvo. Crnu Goru će koštati autoput, ali Crnu Goru će koštati i ako autoputa nema. Ne može se vječito odlagati izgradnja za bolja vremena, jer u recesijama ne gradimo jer su recesije, u prosperitetu se ne razvijamo kako bismo željeli jer nemamo autoputa i tako u nedogled. Mi mislimo da je ovo pravi trenutak. Budućnost će donijeti i periode recesija i prosperiteta i Crnoj Gori će biti bolje sa sa autoputem nego bez njega. Ne mogu se dugoročne strateške odluke donositi na bazi kratkoročnog stanja.

MONITOR: Postojeći put ka sjeveru je mjesto gdje se najviše gine u Crnoj Gori – može li se on rekonstruisati?
LOMPAR
: Na pojedinim lokalitetima, uz dosta velike troškove, moguće je napraviti poboljšanja koja svakako smanjuju rizike od saobraćajnih nezgoda ali je put kroz Platije skoro nemoguće rekonstrukcijom dovesti na nivo brze ceste ili autoputa. U svakom slučaju, nastaviće se sa rješavanjem kritičnih tačaka, ali opsežnija rekonstrukcija koja bi zamijenila autoput, po postojećoj trasi, ekonomski je neopravdana. Osim toga, svaka veća rekonstrukcija zahtijevala bi i neprihvatljivo duže prekide saobraćaja, a i ovi kraći, koji se dešavaju kod izgradnje trećih traka i sanacija kosina ili saobraćajnih nesreća, izazivaju velike probleme u funkcionisanju Crne Gore. Izgradnja autoputa, posebno prve dionice od Podgorice do Mateševa, je preduslov ekonomskog razvoja Crne Gore u sljedećim dekadama.

MONITOR: U Srbiji su više puta mijenjali odluku o tome hoće li i kad graditi put ka Crnoj Gori.
LOMPAR: Srbija početak izgradnje dionice autoputa od Beograda do Kraljeva predviđa u martu 2010. godine i za to ima rezervisan novac. Za nastavak od Kraljeva prema granici sa Crnom Gorom pripremaju projektnu dokumentaciju i započeli su razgovore sa finansijskim institucijama oko modela kojim bi i tu dionicu finansirali. Ja sam siguran da će ekonomske potrebe natjerati ne samo Srbiju već sve zemlje Balkana da povežu u sljedećih 10 do 15 godine sve svoje veće gradove autoputevima. To će, jednostavno, biti ekonomska neminovnost, isto kao što je u prethodnom periodu to bila u zemljama Evropske unije. A put od Beograda do Bara je svakako jedan od onih koji će imati najveću ekonomsku valorizaciju.

MONITOR: Dokle se došlo sa poslovima oko rekonstrukcije željeznice. Za taj posao zainteresovane su Srbija i Italija, međutim u srpskoj javnosti nerijetko se govori o tome – zašto da oni učestvuju u tom poslu, ako Crna Gora poslije može, na primjer, ispostaviti previsoke cijene za korištenje luke Bar.
LOMPAR: U postupku je izrada feasibility studije i kada bude gotova znaćemo nešto izvjesnije i kakav će biti nastavak procesa. Do mene nijesu dolazila mišljenja koja vi spominjete oko dilema Srbije vezano za rizike od tog posla. Ako ih ima, one, po inerciji, proizilaze iz perioda kada su se i ekonomski interesi žrtvovali radi nekih kratkoročnih političkih inata. Luka Bar će imati tržišne cijene. Interes je Srbije svakako da koristi Luku Bar kao luku za svoju prekomorsku trgovinu, a i Crne Gore da Srbija izvozi i uvozi preko Luke Bar. Privreda će naći način da se ti interesi ostvare.

MONITOR: Kako će se privatizovati Luka Bar?
LOMPAR: U ovoj fazi privatizujemo neke privredne subjekte koji rade u luci. Luku ne privatizujemo niti ćemo je privatizovati. Dajemo na koncesiju na period od 30 godina neke dijelove luke i pravo da se obavlja lučka djelatnost. Nema mogućnosti da bilo koji dio luke pripadne bilo kome osim državi Crnoj Gori. Moguće je da javnost nije dovoljno obaviještena. Država ne prodaje Luku Bar i neće je prodati dok sam ja ministar, niti će prodati željezničku infrastrukturu. To mora biti državno. I Zakonom o lukama i Zakonom o željeznici propisano je da država Crna Gora to ne može da proda.

MONITOR: Frekvencije postoje, ljudi koji hoće da ih kupe takođe. Zašto je, po Vašem mišljenju, za državu Crnu Goru tako teško, gotovo nerješivo, da dodijeli frekvencije televiziji „Vijesti”?
LOMPAR
: Niti je teško, niti nerješivo. Došlo je do različitog tumačenja propisa između Vlade i jednog nezavisnog regulatornog tijela. Propisima će se izbjeći mogućnost različitog tumačenja – ili novim zakonom o medijima, ili amandmanom na Zakon o elektronskim komunikacijama. O amandmanu će vlada raspravljati 10. septembra. Od prvog trenutka, da sam ja mogao da odlučim, odlučio bih da Vijestima dam frekvenciju. Predložio sam Agenciji za telekomunikacije da im dodijeli frekvenciju za probni rad. Oni su to prihvatili, ali je u Agenciji za radiodifuziju, odnosno Radio difuznom centru takvo rješenje odbačeno uz obrazloženje da bi to bila zloupotreba. Nije prihvaćena ni preporuka, odnosno tumačenje Vlade da Agencija za radiodifuziju jeste regulator programskih sadržaja, te da može odlučiti o tome. Oglušujući se o o preporuku Vlade, dokazivali su svoju nezavisnost. Nijesam ja kriv što oni neće da prihvate preporuku Vlade, niti što je odloženo donošenje zakona o medijima. Oni su to radili prije, radiće nakon donošenja zakona o medijima, rade i sad. U dopisu koji je Agencija za radiodifuziju poslala Telekomu, koji ja imam, piše da su oni regulator i da im treba platiti naknadu za obavljanje regulatornog posla. Samo u slučaju televizije Vijesti nijesu regulator. Ne znam kako će to neko objasniti.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo