Povežite se sa nama

KULTURA

Nemam tu člansku kartu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Više od dvije decenije si na crnogorskoj sceni. Kako uspijevaš da opstaneš u uslovima u kojima funkcioniše domaća estrada?I kakvi su, uopšte, ti uslovi?
GULA: Generalno, crnogorski muzičari rade u nemogućim uslovima, počev od osnovnih stvari: nabavke instrumenata, mjesta za vježbanje, do nemogućnosti da prezentujemo ono što napravimo. Jedan, ako ne i jedini uslov da kao muzičar normalno funkcionišeš je da imaš člansku kartu DPS, jer kad imaš tu kartu – imaš i sponzore. Velika preduzeća su dio te priče, ona staju iza muzičara i sve je pokriveno. Apsolutno je nemoguće odraditi seriju koncerata ili izdati CD bez „jakih igrača” iza tebe. Pravi primjer je naša pjevačica koja je sada u trendu, a kojoj je jedan crnogorski ministar „nabavio” 150.000 eura da bi dovršila album. Sa mlađima DPS radi lako: pitaju ih treba li im što, daju im pare, a onda više nema nazad. Moraju da nastupaju kad i gdje oni traže, što je i logično ako su im već dali pare. I ja sam imao konkretnih ponuda iz vlasti: pitaju kako živim, zovu da se dogovorimo – ja ne dođem… Ali, mogu da opravdam kolege, naročito ove starije, koje su prihvatili njihovu ponudu – ja nisam oženjen, nemam ženu i djecu, a oni imaju, i rasturaju ih egzistencijalni problemi.

MONITOR:
Naši muzičari ukazuju na činjenicu da izdavačke kuće traže novac da bi im izdale album, umjesto da bude obrnuto?
GULA: Poremećen je sistem vrijednosti, piraterija je velika, a izdavačke kuće u regionu su na granici rentabilnosti. Istina je, CITY records i PGP uzimaju i do 100.000 eura, što je mnogo više od realnih troškova proizvodnje. Nema pjevača iz Crne Gore koji je u Srbiji izdao album, a da nije platio, bar na početku. I nastup na ljetnjim festivalima se plaća, mada ne tvrdim po svom primjeru, jer u vrijeme kad sam učestvovao, dolazio sam na preporuku kućnog prijatelja Dejana Perišića. Mlađi muzičari se žale da se to njima redovno dešava. Kad im kažem da prijave – neće. Plaše se.

MONITOR: Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja čiji muzičari preživljavaju na singlovima. Urade pjesmu, pa spot za nju – i stanu. Albumi se na prste mogu izbrojati?
GULA: Malo je albuma, jer nemamo para. Cijena tekstova i pjesme je, ako hoćeš da radiš sa malo priznatijim autorima iz Srbije, a što je sada moderno, od tri do pet hiljada eura. A ako ćeš da radiš sa „prvom ligom” – Kopcem, Konom, Brajovićem – i do 10.000 eura za pjesmu. Za pobjedu na nekom od festivala cijena je drastično veća. U Crnoj Gori su cijene niže, ali ne ispod 2000 po pjesmi.

MONITOR: Prije nekoliko godina, javno si optužio za neregularnost domaće festivale, konkretno tadašnju ,,Monteviziju”?
GULA: Prva Montevizija je bila klasična prevara. Jedna djevojka iz žirija ispričala je mom prijatelju da su dobili papir sa kojega će da pročitaju kome treba dati bodove i koliko. Zapamtio sam je, jer je jedina prekršila tu „naredbu”. Vremenom sam shvatio da to nije problem samo Montevizije ili Beovizije… Kompletan Eurosong je prevara, to je šou biznis, tačno se zna koliko novca i za šta ulazi.

MONITOR: Ti si prvi javno priznao da si, svojevremeno, učestvovao u namještenom glasanju „Jugovizije”?
GULA: Radi se o posljednjoj Jugoviziji svih SFRJ republika, kad sam bio „mlad i perspektivan”. Iz crnogorske televizije su mi rekli da moram dati maksimalnih sedam bodova Bebi Dol, pet sarajevskoj pjevačici Zerini Cokoji, a ostale poene mogu da odaberem sam. Tako sam i uradio. U žiriju su bili i Aco Đukanović i Rade Keković. Poslije je bilo izvinjavanja po novinama.

MONITOR: Zaštitni znak tvog rada je kompozicija „Crna Goro”. Njena (zlou)potreba bila je povod da prvi otpočneš sudsku borbu za naplatu autorskih prava.
GULA: Pjesmu sam napravio za Budvanski festival, čista srca, pun patriotizma u vrijeme kad je bilo normalno pjevati o Crnoj Gori, a da se taj patriotizam ne mora od nekoga naplatiti. Najveća tragedija te pjesme je njena upotreba u krive svrhe i na krivim mjestima. Razlog za pokretanje tužbi bila je činjenica da mi je dosadilo da je čujem dnevno po 30 puta – na sportskim priredbama, mitinzima, skupovima, a da od toga nemam ni jedan jedini tadašnji dinar. Da se razumijemo, nisam ja protiv izvođenja te pjesme na javnim mjestima, eto, dočekali su vaterpoliste pjevajući Crnu Goru, to mi je izuzetno imponovalo, to je bilo OK. Ali, ako neko na košarkaškoj utakmici između Budućnosti i beogradskog Partizana pusti tu pjesmu 30 puta, i neće da plati – to nije OK. Sudski ili vansudski, naplatio sam potraživanja skoro od svih. Preostao je još jedino KK Budućnost. Sa njima imam novo ročište 26. aprila na kome, vjerovali ili ne, poslije deset godina moram da dovedem svjedoke da bih dokazao da su čuli tu pjesmu. Ispunjava se ono što su mi rekli ljudi iz tog kluba: „Mi taj spor možemo da vodimo dva mjeseca, dvije godine ili 22 godine, pa ti vidi”. Ni meni se ne žuri.

MONITOR: U medijima često istupaš protiv prakse da se naši muzičari tretiraju drugorazrednim, i da dobijaju mnogo manje novaca za nastupe na otvorenom od „izvanjaca”?
GULA: Živimo u poremećenom sistemu vrijednosti, polupismeni ljudi drže poziciju i odlučuju o nečijoj sudbini, radeći poslove koji nisu njihovi. Gdje god je Katapult nastupao imao je izvanredan odziv publike, ali smo, što se tiče novca, bili uvijek maksimalno potcijenjeni, dovođeni u situaciju „uzmi ili ostavi”. Posljednji primjer je bio koncert za doček Nove 2009. godine. Tražile su se pregrupe za nastup Čolića. Prvo se postavilo pitanje da li ćemo uopšte da nastupamo, pa kad smo preko veza došli u situaciju da nastupamo, niko nas nije pitao za cijenu, nego su rekli – vaše je 1000 eura, uz obrazloženje da „nemaju više para”. „Nemaju para”, a daju 100.000 eura za Čolića! Ali, nije takav slučaj sa svim crnogorskim muzičarima – vraćam se na priču o onima sa članskom kartom DPS. Nekima je „odozgo” namještano da otpjevaju pet-šest pjesama i da uzmu 10.000 do 15.000 eura.

MONITOR: Nikada nisi krio svoju političku, ni nacionalnu pripadnost. Koliko je to što si bio na strani unitarističkih stranaka uticalo na tvoju karijeru?
GULA: Nema me 10 godina na festivalima, nema me isto toliko u novogodišnjem programu TVCG, nema nijednog sponzorstva za koncerte ili albume, nema „jakih” firmi, nema turističkih organizacija… Ja nikad nisam krio svoje opredjeljenje, ali ga nikad nisam ni ispoljavao. Moji koncerti u Baru su prepuni ljudi svih nacija i vjera, na Crnu Goru u publici dižu i dva „L” prsta i tri prsta, i da je drugačije, ne bih je ni pjevao. Nisam preletač, poput nekih što su bili u Belim orlovima, pa su kući ostavili barjak kad je izglasana nezavisnost, i pošli na Cetinje da vitlaju crvenim zastavama da bi ih vidjeli, a kad su se tamo napili, u povratku u kolima su ponovo pjevali srpske nacionalističke pjesme. Zanimljivo, svo ovo vrijeme nema ni SNP-a, iako su imali tri premijera u Vladi SCG i mogli da pomognu. Nikada nisam uspio ni na tu stranu da prođem, iako sam bio s njima 15 godina. Nije moja sramota što, kao jedan od najboljih kompozitora i tekstopisaca, živim na ivici egzistencije, već je to sramota države.

MONITOR: Uskoro izlazi i tvoj dupli „The Best of” – u ovo vrijeme veoma rizičan potez?
GULA: Sve je u rukama Goratona, ja čak ne znam ni koje su pjesme na albumu. Znam da vjerovatno neće biti Crne Gore, jer ne mogu da nađu master te numere. Izdavačka kuća će, koliko znam, plasirati to izdanje u sve zemlje bivše Jugoslavije, osim Slovenije. Cio moj posao je bio samo da donesem slike. Prvi put, poslije „zlatnih vremena” sa drugim albumom, dešava mi se da neko izdaje CD, a da ja sjedim kući, da ne zovem, da ne molim i slično. Za ove prilike, to je naučna fantastika.

Željko MILOVIĆ

Komentari

KULTURA

OTAC TVOJ MEDITERAN , BORIS JOVANOVIĆ KASTEL: Mediteran ide s njim

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu

 

 

„Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači svaka od njih ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija… Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga“. Ovo riječi su iz Mediteranskog Brevijara Predraga Matvejevića . Sličnim poetskim hukom, i crnogorski gospar, Boris Jovanović Kastel daruje nam mediteransko kulturološki kaleidoskop,  Otac tvoj Mediteran .

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu. Dok  su se nizale besjede: „Ples i pijanstvo smrti“, „Dvije minđuše iz muzeja u Palermu“,  „Mediteran Evropi“, „Epizoda sa Posejdonom“…  prostorom su kružile ptice i svojom pjesmom ušivale sumrak na rubovima neba.

U tim trenucima činilo se da prostor, u svom prirodnom okruženju, ne samo sluša, već i odgovara, u saglasju. Harmonija koja se te večeri stvorila nije bila unaprijed komponovana, niti dogovorena – bila je iskonska, kada su pjesnik i priroda govorili istim jezikom. U toj Kući pomorske memorije,  riječ postaje zvuk i slika, a ptice –  saputnice poezije. I vjerujem da je i to istinski Mediteran: mjesto gdje  stih diše uz poj ptice kao Kastelova „Beskrajna pjesma“ „ na kolutu papira nedovršena“.

Pjesma „Voda“ jedna je od onih  strukturalnih poveznica koje spajaju mediteransku simboliku , arhetipsku figuru majke (stvoriteljice, mučenice, svetice) i kolektivno iskustvo patnje i postojanosti. Kastelova „voda“ nije samo element prirode –  ona je životnica, zaštitnica, svjedokinja, stradalnica.  Govori da je njena briga nevidljiva, ali presudna. Ona oprašta, iako je ljudi izdaju, ona šuti – a čovjek glasnogovori;  voda trpi – čovjek razara. Ovdje se jasno upućuje i na ljudsku moralnu sljepoću:

Ćutala je voda, svetica

                                   Prekrivajući usta talasa dlanom

                                  Dok su oštrili bajonete,

                                  Psovali apostole

                                  I kitili se ukradenim lentama.“   

„Voda“ govori o kapacitetu Mediterana da voli, nosi i čuva čovjeka, ali i o: ljudskoj nezahvalnosti i zaboravu svetosti prirode. Kao posljednji moralni stub, ona štiti sve dok može, a kad više ne može, ostaju „uvele dojke“, simbol isušene i iscrpljene majke Zemlje. More Mediterana, pjesma o njemu i govor njemu, neodvojivi su.

„ More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme“, kaže  Matvejević .

Kastelova poezija plovi tim vodama. Mi smo joj okrenuti licem, na putu k njoj. Na njegovoj mapi puteva „ kad odem od sebe/ vratiću se sebi“ događa se  čin nošenja sebe kao vlastitog prtljaga, pokazujući da, gdje god da se zaputi, Mediteran ide s njim: u mirisu majčine dušice, vijavice, u sjenama slovenske mitologije, u feničanskoj krvi što još struji u bršljanu starog vijeka. Sve se to miješa s fjakom  i formira gustu mrežu identiteta koju ne možeš presjeći. Čovjek se može igrati bijega , može poželjeti novo rođenje, ali na kraju ga „tegovi sa kantara riblje pijace“  prizemljuju.

Ako je Gaston Bašlar s pravom pisao o pjesnicima vode, vazduha, vatre, gdje je  reduktivnim interpretativnim  metodama imenovao zlatnu rudu poetsko – značenjskog rasipništva,  o Borisu Jovanovaću Kastelu može se govoriti kao  pjesniku vode i Mediterana. Motiv putovanja vodenim prostorima pjesnik proživljava kao opsesivnu životnu i pjesničku temu. Tolika je snaga njenog prisustva i  mnogostrukost njenog upornog obnavljanja da se može reći: ona je njega izabrala.

U zbirci Otac tvoj Mediteran,  progovara glas strasnog prizivača transcendencije onog „ zaumnog svijeta“ iz davno prošlih vremena koji je, zahvaljujući Kastelovoj riječi, proslovio.

„Nazvao si poeziju vijaduktom

Između mita i istine

I otišao u zaborav, Oktavio.

Ako je istorija ispjevana prošlost

A istina suza

Na korici knjige u pustinji                      

Onda će more naježeno pred nama

Biti oratorijum iskupljenja“….

( Iz pjesme Oktavio)

 

I u ranijim pjesničkim iskazima Kastel  poziva na „putovanje“ geografskim daljinama i  umjetničko – filosofskim svjetovima, na put vodama Mediterana zadat

kao prava mjera egzistencijalnog, moralnog i duhovnog iskušenja – onako kako bi

poetski bio preveden Kantov  zahtjev: „Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama“.

Plovidba i „hod nevidovni“ nemaju kod Kastela karakter apstraktnog drumskog nepregleda, to je put pema unutra, upravo onakav kakvog ga vidi i Mak Dizdar ,/ „odakle smo tamo zaista odavno/ u sebe ovakvi došli, u sebe ovakve /kakvi se nismo/ni skrili/ ni snili/ na duboko oranje bez pluga/ i žitku sjetvu/tamo gdje je već uzorano/ono što nikad orano nije/gdje je već posijano/bez sijača tamo/ hajdemo/                      Mak Dizdar – pjesnička zbirka „Modra rijeka“.

Tek kada se shvati da i Kastelov pjesnički put vodi prema unutra –  prema svim bunarima,  rijekama i morima, svim vodama čovjekovovog bića –  može se njegovo putovanje onovremenskim i ovovremenskim prostorima Mediterana shvatiti kao njegova trajna pjesnička preokupacija pretočena u riječ  vremenu i vječnu.

Zorica JOKSIMOVIĆ

 

.

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Dodir sa samim sobom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stijepo Mijović KočanAntej pjeva na svojoj zemlji, HNV Crne Gore, Tivat, 2024.

 

 

Malo pjesnika danas piše na način Stijepe Mijovića Kočana. On govori o zemlji, zavičaju, domovini, oni govore o onome što se danas »nosi«. I izmišljaju razne teorije o svemu tome. On ne izmišlja ništa, on grabi stihove koji se nalaze tu oko njega.

Izbor pjesama u ovoj zbirci učinio je, te predgovor napisao, Miraš Martinović. Mogao je napraviti i drukčiji izbor, jer je Kočanovo djelo različitih tematika, ali je u pjesniku prepoznao borca za slobodu, kako onu duhovnu tako i onu tjelesnu. Jedino ako ga digneš s njegove zemlje, što se dogodilo Anteju, uspio si ga pobijediti. No, on se ne da, te poput Anteja u boljim danima pjeva na svojoj zemlji mirno ploveći prema kraju života. Ovdje treba još nešto primijetiti. Ana Vuksanović napravila je prijevod i prilagodbu na hrvatski predgovora Miraša Martinovića. Neki drugi to ne bi učinili. Rekli bi da se ionako razumijemo, pokazavši time da ne mare ni za što osim za neku svoju malu korist.

Što nam to pruža ovako koncipirana zbirka izabranih pjesama? Dodir sa samima sobom, ja bih odmah jasno rekao. Svi smo negdje ponikli, svi sa sobom nosimo tu prtljagu pa makar pošli na kraj svijeta. Kočan je ponikao u Konavlima, mjestašcu Đurinići. Ima i taj predjel prelijepe nam domovine, i tih nekoliko kućica svoju boju i svoj život. Prelijevaju se u donesenim pjesmama, takorekuć možemo opipati stvarni život u tim krajevima. On nije nikada bio jednostavan. Trebalo se mučiti i znojiti da bi opstao kao svoj na svome. Ponajbolje to svjedoči pjesma Pokojni djed kopa. Dok on to radi, turisti nahrupljuju prema Dubrovniku da bi se odmarali ili gubili vrijeme, kako god hoćemo. »ali on, ovdje, ukliješten u škripe/ kao da povija krhko stablo/ smokva između njegovih dlanova otvara se, raste/ dolci za njegovim stopama bude se i počinju hodati« Što bismo, unatoč muci, htjeli biti: djed ili dokoni turisti?

Na ovaj zadnji upit može nam odgovoriti pjesma Pohvala lovorikama uz rodni dom: »Farizeji i sibile te kojekakvi drugi književnici i proroci/ ovjenčavali su lovorom carske i pjesničke glave i svoje/ no naše lovorike nikad/ nisu iskusile takva poniženja/ blune i vjeroučitelji zaobilazili su ovaj zabačeni kraj« Dodajmo ovim stihovima i sljedeće: »Rastu na neobradivu kamenjaru/ ispod kojeg žilama odkrivaju zemljana prostranstva/ a granama i lišćem skupljaju vjetrove i bobice za kosove/ šumore još iz eolitika davno prije pračovjeka/ a dječaku su mirisale iz božićnog pečenja« Zbio je u ove stihove Kočan sve ono što misli o svijetu i o sebi. Trebamo biti izvorni, ako želimo uspjeti. A izvorište svih nas je ognjište. Ono je srce doma, na njemu se grijemo, oko njega se okupljamo. Nije važno kakav oblik ima u ovo suvremeno vrijeme, ono je tu da nas drži zajedno. Kočan je do srži njime napojen.

Nije stoga čudno da pjesnik dobro zna tko mu je i tko još uvijek nasrće na ovaj njegov svijet. Govori o tome na više mjesta, ali nekako nigdje snažnije kao u pjesmi Zidanje crkve. Osluhnimo sljedeće stihove: »I sve te razorene crkve/ bljeskom pri pogotku osvjetljuju u meni moju crkvu/ koju bijah zapustio i zanemario i bje se urušila/ te kako koji zvonik pada kako koje zvono mre/ tako je moja crkva u meni veća i uznositija/ tako od čvršće građe/ tako je svaki novi plotun/ utiskuje sve snažnije u moje biće u moje bilo/ u memoriju« Da, trebamo znati tko smo i što smo te to pamtiti. Tek kao takvi bit ćemo i sami upamćeni. Kaže nam to i dubrovačko pravo zbog kojega je Stjepin djed Kočanović morao ponijeti i prezime Mijović jer se priženio. Kada sve to znamo, onda se nećemo zaljubljivati u Avu Gardner začarani njezinom ljepotom, dok »i ne sluteći da je u tom trenutku slavna i sjajna ljepotica/ bila već sita svega/ pijana/ i nesretna« (Sreća)

Uživajući u iznesenom podneblju Kočanov djed je bio vrstan majstor u kamenu, a njegov otac u drvetu. On nije ni u jednom ni u drugom, nego je vrstan u oblikovanju opisa našeg bivstvovanja na ovoj zemlji, polazeći od pojedinačnoga prema općem. Oni su gradili zidove i stvari, on gradi kuću od riječi na dohvat svima nama.

Miljenko STOJIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Džemo Redžematović nam opet daruje Mahmuda Derviša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mahmud Derviš, Dnevnik uobičajene tuge, proza

                                                               

 

Dnevnik uobičajene tuge (Yawmiyyāt al-ḥuzn al-ʿādī) prvo je od tri ključna prozna ostvarenja Mahmuda Derviša, pjesnika čija je riječ obilježila palestinsko i arapsko iskustvo 20. i 21. stoljeća. Objavljeno sedamdesetih godina, kada je Derviš već bio globalno priznat kao “glas Palestine”, ovo djelo zauzima centralno mjesto u njegovom opusu. Riječ je o zbirci autobiografskih eseja u kojima se Dervišova poetika suočava sa krutom stvarnošću, a intimna sjećanja prepliću s kolektivnom traumom. Dnevnik uobičajene tuge razotkriva ne samo osobni pejzaž autorovih iskustava već i dublje strukture palestinskog identiteta, egzila i otpora.

Po svom izrazu Dervišev Dnevnik je hibridno djelo. Ono oscilira između lirskog zapisa, filozofske refleksije i dokumentarnog svjedočanstva, a upravo ta višeslojnost čini ga jedinstvenim mjestom susreta književnosti i historije. Autor govori o djetinjstvu u selu Birva, o izgnanstvu i povratku, o domovini kao stvarnom i mitskom prostoru, o gubitku i nadi. Njegove rečenice, premda oslobođene metričkog vezivanja, nose snažan pjesnički naboj: “Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma. A drveće nije samo drveće; to su rebra djetinjstva”. Upravo takva sinteza lirike i proze daje ovoj knjizi jedinstvenu snagu.

Dnevnik uobičajene tuge otvara prostor introspektivnog i kolektivnog: ona je svjedočanstvo o ličnoj boli, ali i o povijesnoj tragediji naroda. U arapskoj književnosti, ovo djelo se često posmatra u kontekstu “literature otpora” (adab al-muqāwama), jer ne pristaje na pasivno bilježenje stvarnosti, nego je aktivno preoblikuje u jezik otpora. Istovremeno, ono se može smjestiti i u širi tok autobiografske i memoarske proze arapske književnosti, gdje Derviš svojim stilom nudi most između individualnog i kolektivnog sjećanja.

U knjizi se pojavljuju tri dominantne tematske linije. Domovina je predstavljena kao egzistencijalna i metafizička kategorija. Naime, Derviš ne prihvata jednostavne definicije domovine. Ona je istovremeno mjesto rođenja, sjećanja, čežnje i borbe. Stoga on kaže: “Moja zemlja nije uvijek u pravu, ali ne mogu ostvariti istinsko pravo osim u svojoj domovini”. Takva izjava razotkriva paradoks ljubavi i kritičkog odnosa prema zemlji koja je i rana i izlaz. Na temu domovine „prirodno“ se nadovezuju  narativi o egzilu i povratku. Stoga je veliki dio Derviševih autobiografskih eseja posvećen iskustvu izbjeglištva, poniženju i životu na prijelomnoj liniji “prisutnosti“ i „odsutnosti”. Egzil se opisuje kroz prizore djetinjstva, ali i kroz filozofsku meditaciju o značenju pripadnosti. Derviš pokazuje da povratak u zemlju ne znači i povratak dostojanstvu, jer povratnici često ostaju lišeni prava. Kao treći tematski blok izdvajaju se pamćenje i historija. Derviš konstantno propituje službene narative: “Ne pitaj učitelja istorije. On zarađuje za život govoreći laži”. Dnevnik uobičajene tuge  uvjerljivo dekonstruira historiju kao ideološku konstrukciju te pledira za pamćenje kao autentično iskustvo naroda. U toj dijalektici, književnost postaje ključni instrument očuvanja identiteta.

Prijevod Džema Redžematovića predstavlja nastavak njegovog ogromnog poduhvata. Nakon što je u prethodnim godinama uspješno preveo Derviševu poeziju, objavljenu u četvorotomnom izdanju, sada je načinio korak dalje – prenio je na bosanski jezik prozno djelo u kojem je Derviš jednako pjesnik i esejist, i jednako zahtjevan. Zahtjevnost prijevoda ogleda se u nekoliko dimenzija. Prva se tiče ritmičke i metaforičke strukture Dnevnik uobičajene tuge. Derviševe rečenice, iako prozne, nose snažan poetski ritam, koji je prevodilac  morao  pažljivo prenijeti bez gubitka smisla. Nadalje, Derviševa djela u pravilu krasi bogata intertekstualnost. Djelo je ispunjeno aluzijama na biblijske, kur’anske i historijske motive. Svaka od tih referenci traži duboko razumijevanje i kulturološku osjetljivost. Konačno, ključna je bila i emotivna tenzija koja prožima Dnevnik. Prijenos Derviševe tuge i čežnje, a da se ne sklizne u patetiku, bio je i ostao jedan od najvećih izazova za svakog prevodioca.

Redžematović se trudio da što vjernije ili doslovnije prenese Derviševu poruku, zadržavajući autentičnost glasa. Stoga se iznova mora ukazati na Redžematovićev ogroman prevodilački napor, vrijedan poštovanja, jer je svako Derviševo djelo neprestani izazov i kušnja jezika, kako izvornika tako i onog koji udomljuje književnikov svijet.

Objavljivanje Dnevnika uobičajene tuge na bosanskom jeziku ima višestruku vrijednost. S jedne strane, ono doprinosi recepciji Mahmuda Derviša, autora koji u našem kulturnom prostoru već uživa status klasika svjetske književnosti. S druge strane, ovo izdanje uspostavlja dijalog između palestinskog i balkanskog iskustva, između trauma egzila i rata, između pitanja identiteta i opstanka. Nažalost ili na sreću, čitatelji u našem regionu prepoznat će vlastitu historiju u Derviševim tekstovima, potvrđujući univerzalnost autorovog glasa. Iako će krajnji sud uvijek pripasti čitateljima, već sada se može reći da je ovo izdanje istinski doprinos književnoj kulturi, i svojevrsni most između arapskog i bosanskog jezika, te između kovitlavih historija Bliskog istoka i Balkana. U skladu sa svim navedenim, s velikim zadovoljstvom predlažem izdavaču ovu knjigu za objavljivanje.

Neka mi ne bude zamjeren neuobičajen epilog ove recenzije kojeg nalaže neprevodivo i neizdrživo breme sadašnjeg trenutka. Kada je Mahmud Derviš pisao svoj Dnevnik uobičajene tuge, Palestinci su već decenijama nosili teret izgnanstva, zatvaranja, poniženja. Ta tuga je bila „uobičajena“ jer je postala ritam svakodnevnog života – kruh podijeljen na premale komade, povratak u selo koje više ne postoji, sjećanje na djetinjstvo koje se pretvara u ranjivu metaforu. Derviš je tugu učinio riječju, riječ pretvorio u tijelo, a tijelo u kolektivni zapis. Pisati je za njega značilo odoljeti brisanju, pronaći smisao tamo gdje ga stvarnost nije dopuštala.

Danas, međutim, pred našim očima odvija se dnevnik neuobičajene tuge. Gaza nije samo mjesto geografski zatvoreno, nego laboratorij smrti koja se emitira u realnom vremenu. Svijet je svjedok – ne posredno, ne iz arhiva, nego u prijenosu uživo. Slike mrtve djece, majki što nose tijela bez imena, bolnica u mraku – sve nam se utiskuje u oči, a opet, gotovo ništa ne mijenja. Ako je Derviš zapisivao sjećanja kao kamenčiće pronađene u srcu, danas se kamenčići sručuju u ruševinama zgrada koje nestaju pred kamerama.

“Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma”, zapisao je Derviš. Gaza je danas upravo to: stanje uma čovječanstva, ogledalo u kojem se prelama naša nemoć i ravnodušnost. Ona pokazuje do koje mjere se svijet naviknuo na smrt: toliko da se i najneobičnija, najstrašnija tuga pretvara u običnu vijest, u statistiku. U tom apsurdu susreću se dvije krajnosti: obična tuga o kojoj je Derviš pisao, i tugaljiva neobičnost današnjeg trenutka – u kojem je jezivo normalizirana. Još košmarnije zvuči činjenica da upravo takvu normalizaciju (al-taṭb ) Izrael promovira kao vrhunac demokratije i jedino civilizacijsko rješenje za Bliski istok, i sve uz blagoslov većine svijeta. Dalekim se čini obala suprotna od sadašnjeg normalnog i uobičajenog.

Mirza SARAJKIĆ
(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu,  odsjek za orijentalnu filologiju)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo