Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Neokolonijalizam Zapada

Objavljeno prije

na

I evropske odnosno evroatlantske integracije Crne Gore

 

Kako se istovremeno može biti protiv neokolonijalizma Zapada, a za evropske i evroatlantske integracije uopšte, i Crne Gore posebno, što eksplicitno ističu već i naslov i podnaslov ove kolumne, to ograničeni um kulturnih rasista u Crnoj Gori i šire, kojima su usta evo svakoga dana puna „Zapada“ i „zapadnih vrednosti“, od kojih ne može više ni da se diše, jednostavno ne može da pojmi. Za to je neophodna dijalektika jedinstva i borbe suprotnosti velikih G. V. F. Hegela i Karla Marksa. I nauka o kompleksnim i dinamičkim sistemima i postnjutnovska fizika nobelovca Ilje Prigožina. Koje su ovima potpuno nepoznate.

Ali krenimo redom. Najpre, neokolonijalizam Zapada. Reč je o izrazito nazadnjačkom, retrotrendu poznog, ultramonopolističkog i sve više apokaliptičkog kapitalizma u poslednjih trideset godina. Čak i oni koji su zaboravili poslednjih pola milenijuma klasičnog kolonijalizma Zapada, u potonjih trideset godina mogli su da ožive utihla sećanja. U našoj maloj i jedinoj posebno. U kojoj su gabrijeleskobarovska „partnerstva“ u poslednjih tri godine haosa prevazišla sve do skoro viđeno. I u kojoj se, na žalost, na prstima jedne ruke mogu nabrojati oni koji su to uopšte primetil. Ili hteli da primete.

Ali kako onda evropske pa čak i evroatlantske integracije tog istog Zapada mogu biti pozitivne. Pa jednostavno tako što moramo imati na umu dijalektičku i kompleksnu prirodu samog Zapada. Koji je, kao i sam čovek kao takav, u svim svojim vremenima i prostorima, ne dakle samo na Zapadu, nego isto tako i na Istoku, i na Severu, i na Jugu, od kada je sveta i veka, dijalektičko jedinstvo vrhova svetlosti i ponora tame. Pa je i sam Zapad, kao i čovek i čovečanstvo uopšte, na mrak kolonijalizma, posebno u poslednjih sto godina, odgovarao svetlošću antikolonijalizma i slobodarstva. Deo ovog potonjeg su i reformisani, državni, takozvani njudil kapitalizam SAD, i ovome blizak, socijaldemokratski, liberalnodemokratski i evrointegracionistički kapitalizam EU u drugoj polovini dvadesetog veka, posle poslednjeg velikog, razornog i strašnog tridesetogodišnjeg rata 1914-1944.

Pa se dijalektika odnosno kompleksnost našeg problema ovime samo još više dijalektizuje odnosno kompleksifikuje i komplikuje. Jer se sama opisana svetlost reformisanog kapitalizma i evrointegracionizma iz druge polovine dvadesetog veka, u poslednjih trideset godina posthladnoratovskog vremena, od strane retro i neokolonijalizma Zapada, sve više dovodi u pitanje, napada i ugrožava. Zbog toga i prilikom ulaska naše male i jedine u evrointegracionizam ovo treba znati. I davati svoj sigurno neveliki i skromni ali za nas najveći mogući doprinos odbrani najboljeg od najgoreg dela samog Zapada. I čoveka i sveta.

U slučaju naše male i jedine, ovo danas, dvehiljadedvadesettreće, važi i za evroatlantske integracije i NATO. Iako je Crna Gora dvehiljadesedamnaeste postala članica NATO bez odgovarajućeg demokratskog referenduma, danas je naše članstvo u ovoj međunarodnoj vojnoj organizaciji, međunarodnopravna obaveza parekselans, koju, posebno u našim aktuelnim poluhaotičnim uslovima, uopšte nije dobro dovoditi u pitanje. Utoliko pre što bi ovo i ovakvo dovođenje u pitanje, u našim današnjim uslovima, jedva dočekala crnogorska mafiokratija, koja u našem produženom dvovlašću i dalje vreba. I u tom vrebanju NATO koristi odnosno zloupotrebljava kao svoju omiljenu masku i alat. Pa bi joj se, otvaranjem ovog pitanja u ovim uslovima, samo išlo na ruku i pomagalo.

A sve ovo gore, od svih ljudi iz postjugoslovenskog sveta, najpre i najbolje su uočila i izrazila dva vrhunska i alternativna slovenačka intelektualca, možda baš zbog toga što je njihova mala i jedina, od svih postjugoslovenskih zemalja, bila i ostala najbliža Zapadu. Prvi je Rastko Močnik, koji je to učinio na samom početku ovog vremena, danas već daleke hiljadudevetstodevedesetšeste, u jednom intervjuu, objavljenom u alternativnom zagrebačkom Arkzinu, pod naslovom koji sam dovoljno ako ne i sve govori: „Učimo od Afrike“.

Da je imalo kome. Ali, pošto nije, jedan drugi, isto tako vrhunski alternativni slovenački intelektualac, Slavoj Žižek, morao je to da ponovi, a jednu važnu stvar još i da doda, u tekstu „Zašto Zapad gubi u Africi“, kojeg su naše odnosno podgoričke Vijesti prevele i prenele sasvim nedavno odnosno četrnaestog septembra dvehiljadedvadesettreće.

Važan dodatak Slavoja Žižeka u ovom tekstu jeste onaj u kojem on izvanredno ažurira i zumira dijalektiku odnosno kompleksnost zapadnog neokolonijalizma i uspešne, ali i neuspešne antikolonijalne borbe u poslednjih sto godina. Tako što s pravom ističe, kako svaki antikolonijalizam, a možemo dodati i antikapitalizam, u potonjih sto godina, nije bio samo uspešan odnosno oslobodilački, nego je jedan deo ovih, bio i izrazito nazadan i autoritaran, baš kao i ono protiv čega je ustao. A ovo poslednje je upravo u postjugoslovenskom svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, toliko vidno, aktuelno i značajno.

Samo što to u našoj maloj i jedinoj malo ko uopšte vidi, odnosno želi da vidi. Čak i u nevladinom svetu, koji bi morao biti rasterećen od pogubne patologije vlastoljublja. Pa se zbog toga, malo je reći nedovoljno vidi, i glavni politički kompleks i metodološki model našeg vremena. A to je kompleks odnosno model negativne hemije i koprodukcije. U kojem nije najdublja odnosno dominantna ni zavera ni greška, mada i njih ima. Nego je to, ponovimo još jednom, negativna hemija i koprodukcija.

A dva aktuelna čak goruća primera i problema u svetu i u našoj maloj i jedinoj to najbolje pokazuju. Prvi je tridesetogodišnja negativna hemija i koprodukcija Putinove Rusije i NATO pakta, u njihovoj združenoj, ubilačkoj i zločinačkoj prizvodnji i eskalaciji rata u Ukrajini, Evropi i našoj maloj i jedinoj. Drugi je isto takva tridesetogodišnja negativna hemija i koprodukcija lokalnih ekstremnih nacionalizama, u našoj maloj i jedinoj, i u nama susednoj i najbližoj, koje kao politička braća blizanci, toliko dugo i, na žalost, uspešno, predvode i nose „njihov“ Aleksandar Vučić i „naš“ Milo Đukanović.

Kao u jednom starom dobrom vicu iz inkubirajućih hiljadudevetstoosamdesetih, mogli bi reći, da sve aktuelne probleme u našoj maloj i jedinoj, najbolje rezimiraju naši nagomilani problemi i zastoji u evropskim integracijama, a na nestrpljivo potpitanje, a koji su među njima najveći, odgovor bi mogao biti, da je među ovima najveći problem nedostatak same svesti o njihovom postojanju. Zbog toga je, ali potpuno izvan vica, u našoj najrealnijoj realnosti, naš najveći problem i potreba ovde i danas, makar početak razvijanje ove svesti. Što u uslovima našeg aktuelnog i vladajućeg Nesvetog trojstva, gabrijeleskobarovskog neokolonijalnog Zapada, našeg unutrašnjeg i beskonačnog vlastoljublja, i naše stare ali uvek mlade i besudne zemlje, nije ni malo lako.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Duboki kapital

Objavljeno prije

na

Objavio:

A ne duboka država. Najdublji izvor destruktivnih političkih revizija i polarizacija

 

Od početka drugog mandata Donalda Trampa, Crna Gora više nije nikakva ekskluzivna destinacija, ni kada je reč o velikim istorijskim revizijama i na njima zasnovanim destruktivnim političkim polarizacijama. Uz sva druga šokantna „otkrića“, ovaj bivši rijaliti mega-mag, sada u ulozi predsednika SAD, u samo nekoliko prvih meseci svog drugog mandata, zasuo je Ameriku i svet pravom bujicom neverovatnih istorijskih revizija. Ilustracije radi, ovde navodimo samo dve takve. Prvu, koja „otkriva“, kako su SAD, u poslednjih oko sto godina, dakle upravo u vremenu SAD hegemonije, u stvari, bile iskorišćavane i pljačkane, od strane ostalih. I drugu, koja „otkriva“, kako su pripadnici bele, a ne crne ili neke druge obojene rase, u Južnoj Africi, ali i šire, izloženi genocidu.

Zaista, šta je, u poređenju sa ove dve egzotične revizije Donalda Trampa, a ima ih još, ona naša stara, izanđala istorijska revizija, koja bi da zameni mesta partizana i četnika u vreme Drugog svetskog i Narodno-oslobodilačkog rata 1941-1945. Ali, šalu na stranu, ovo je ipak ozbiljna, čak najozbiljnija stvar. Ono što je i u SAD Donalda Trampa, i u našoj maloj i jedinoj, kada je o ovome reč, najvažnije, to su, pre svega, dve stvari. Prvo, da se bez prestanka ima na umu, razlika koja postoji između istorije kao nauke, unutar koje se revizije podrazumevaju, na jednoj, i upotrebe a posebno zloupotrebe ove nauke i revizije u političke svrhe, na drugoj strani.

Druga stvar tiče se upravo ovog potonjeg. To je potreba da se izgrade ozbiljni, objektivni i pouzdani standardi za sprečavanje rečene zloupotrebe. Koja je najgori oblik kompromitacije same nauke. O opštem dobru i politici da i ne govorimo. Ali ovo nije ni malo jednostavno. U naslovu i podnaslovu ove kolumne, najkraće sam rezimirao svoj stav o tome. U ovom rezimeu, duboka država je najkraći sažetak za danas najrašireniji, ultardesničarski, trampovski oblik ideologije zavere, a duboki kapital najkraća leva replika onog analitičkog i političkog kompleksa ekonomije, klasa i klasnih borbi, za koju se, kao anarho-socijalist, bez prestanka zalažem.

Da upravo izloženo ne bi ostalo loše apstraktno, u nastavku ove kolumne, izložiću još samo dve kratke ali verujem lekovite konkretizacije. Prva se odnosi na preventivno rasvetljavanje one zloupotrebe. Kada nema dovoljno ili čak ni malo ovog i ovakvog rasvetljavanja, a to je bio slučaj i u zapaljivim političkim polarizacijama povodom nedavnih pokušaja rehabilitacije četnika i Pavla Đurišića u našoj maloj i jedinoj, onda se neminovno pada u veliku, pa i dvostruku političku konfuziju. Tako što se, kao anti-fašisti, predstavljaju upravo oni četnici koji su bili otvoreni kolaboracionisti sa fašistima 1941-1945., ali i DPS, koji je bio jedna od glavnih snaga postjugoslovenskih ratova, pa i fašizma, pola veka kasnije, 1991-1999.

Druga konkretizacija je manje poznata, ali može biti još lekovitija. Reč je o, čak i u istoriji kao nauci, nedovoljno, ukoliko uopšte, istraženoj pojavi, najpre spontanog, a zatim sve više organizovanog, ali u oba slučaja, zajedničkog anti-fašističkog otpora, u kojem su, od aprila odnosno jula do novembra 1941., učestvovala oba, od novembra 1941., a evo i do današnjeg dana, na život i smrt suprotstavljena tabora, komunista i monarhista, partizana i četnika. Ovde je najznačajnije pitanje, šta je krajem 1941. dovelo do negativnog preokreta? Odgovor na ovo pitanje ne bi bio nikakva istorijska revizija, jer tog odgovora do danas nemamo, nego bi bilo popunjavanje jedne značajne praznine. A politički, posebno kada imamo na umu da se danas, 2025., nalazimo u jednako teškoj međunarodnoj i ukupnoj situaciji, kao što je bila ona 1941., odgovor na rečeno pitanje, bio bi, moguće, od presudnog značaja i koristi, i za nalaženje odgovora, koji bi bio bolji od onog bratoubilačkog iz 1941-1945. i sve do danas.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Neznanje koje košta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fašizam i mafiokratija kao političke psovke

 

 

Iako na prvi pogled izgleda sasvim banalno, politička psovka je mnogo, mnogo složeniji oblik ideološke i političke produkcije. Primera radi, kada DPS, partija koja je 1990-ih bila glavna snaga agresivnih postjugoslovenskih ratova a sa njima i fašizma, danas isto tako agresivno ali i ponosno sebe predstavlja kao snagu antifašizma. Primera ima još, ali je ovaj, ipak, najilustrativniji. Pri svemu tome, politička psovka funkcioniše kao začin. Onaj ljuti, najljući. Da se Vlasi ne dosete. Pakao, to su drugi. Fašisti, to su naši politički protivnici.

U novije vreme, a posebno u poslednjih nekoliko godina, od kada je, zahvaljujući onim Europolovim skaj aplikacijama, i naša mala i jedina, postala onako baš „nebeska“, u upravo opisanoj funkciji ideološke i političke produkcije, primat fašizma kao političke psovke, preuzela je mafija odnosno mafiokratija. Početkom oktobra 2024., i sam sam bio meta jedne ekstremno toksične kampanje DPS, samo zbog toga što sam javnost još jednom podsetio na najveće zasluge, koje upravo ova partija i njeni sateliti, imaju za rađanje i uspon mafiokratije.

U ovoj kampanji, moja kritika crnogorske mafiokratije, namerno ili nenamerno, ali svakako pogrešno, predstavljena je kao politička psovka, u smislu neke vrste sledbenice nekog Putinovog motoriste, koji, navodno, koristi pojam i termin mafiokratije. Kažem navodno, jer o rečenom motoristi i njegovom delu, zaista ne znam ništa. Ali, o svom korišćenju ovog kapitalnog pojma, naravno, znam sve što jedan čovek i korisnik mora znati, pa to evo iznosim i ovde. I to u obliku navođenja četiri, ne-, a dodao bih i anti-putinovska, anti-trampovska, i anti-đukanovićevska, glavna intelektualna i naučna izvora, iz kojih crpim svoj pojam mafiokratije.

Prvi takav izvor je naučni članak „Mafia States“ venecuelansko-američkog novinara, istraživača i naučnika Moizesa Naima (1952-), objavljen 2012., u majsko-junskom dvobroju američkog časopisa Foreign Affairs. Umesto prikaza, samo preporuka za čitanje. I jedan kuriozitet, koji, pored ostalog, svedoči i o tome, da autor ove kolumne, iako uvek levičar, anarho-socijalist i alternativac, nikada nije i levi ortodoks a posebno ne dogmatik. Rečeni časopis je jedan od najpoznatijih američkih i svetskih mejnstrimerskih časopisa za međunarodne odnose, a pomenuti članak jedan od najinovativnijih i najrevolucionarnijih tekstova koji su se na temu mafije pojavili u svetu u poslednjih evo već trinaest godina.

Drugi izvor spada već u klasiku, ali onu najveću i najbolju. Reč je o naučnom članku Čarlsa Tilija (Charles Tilly, 1929-2008) iz 1985. „War Making and State Making as Organized Crime“. I ovde, umesto prikaza, koji nije neophodan, jer sam naslov dovoljno govori, samo još dve kratke ali značajne napomena i dopune. Prva, da se ovaj rad o najdubljoj povezanosti između proizvodnje rata, države i organizovanog kriminala, odnosi na pola milenijuma Zapada, a ne samo na noviju istoriju Balkana, kako, na samom početku, većina, a tako je bilo i sa autorom ove kolumne, pogrešno pomisli. I druga, da je, zbog odgovarajućih zasluga, najviše čak upravo zahvaljujući ovom naučnom članku, Čarls Tili, još za života, promovisan i prihvaćen, kao začetnik jednog novog, hibridnog pravca u društvenoj nauci, nazvanog Istorijska sociologija.

Treći izvor ozbiljnog, naučnog, a ne putinovskog ili nekog sličnog, kriminalnog i psovačkog bavljenja mafijom, jeste strukturalna istoriografija ili istorija dugog trajanja francuskog istoričara Fernana Brodela (1902-1985). Koja nam, za razliku od vladajuće, takozvane događajne istorije, omogućava da, na dublji, metodološki način razumemo, prethodni, drugi, ali i naredni, četvrti izvor za ozbiljno razumevanje mafije i mafiokratije.

A četvrti izvor je Teorija svetskog sistema velikog američkog sociologa Imanuela Volerstina (1930-2019). A u ovoj teoriji, posebno, duga trajanja nastanka, razvitka i kraja savremenog svetskog kapitalističkog sistema kao istorijskog sistema, rođenog u takozvanom dugom XVI veku, razvijenog u proteklih pola milenijuma, a od 1914-2050. u svojoj potonjoj, strukturalnoj krizi. Ovaj poslednji period je za nas, ovde i danas najznačajniji, jer već ukazuje na moguće pozitivne, ali, na žalost, u našim 2020-im, mnogo više negativne oblike kraja ovog sistema.

Jedan od mlađih i inteligentnijih naučnika našeg vremena, Janis Varufakis, smatra da smo do ovog kraja već došli, pa naš današnji sistem definiše kao Tehnofeudalizam. Neki drugi autori slično. Ali, čak i ako mislimo da je proces kraja starog i početka novog istorijskog sistema sredinom XXI veka, još uvek u toku, i kao takav još uvek otvoren, kao što misli i autor ove kolumne, Teorija svetskog sistema Imanuela Volerstina je, u ovom traženju, bila i ostala, jedan od naših najvrednijih, ako ne i najvredniji zajednički kompas. Posebno za autora ove kolumne, koji je, od svojih prvih susreta sa Imanuelom Volerstinom, krajem 1980-ih u Parizu, pa početkom 1990-ih u Bingemtonu, na severu države Njujork, u SAD, i kasnije, bio i ostao njegov zahvalni učenik i sledbenik.

Gore su navedena samo četiri glavna izvora za razumevanje fašizma i mafiokratije, onako kako ih ja razumem i koristim. Kao dva glavna negativna oblika odumiranja države (da se ovde setim i Karla Marksa kao još jednog svog velikog učitelja). I kao delove jednog istorijskog procesa koji je krajnje kompleksan i neizvestan. Uz pomoć Imanuela Volerstina, ponoviću još jednom, reč je o procesu strukturalne krize i kraja kapitalizma kao svetskog i istorijskog sistema 1914-2050.

A naša mala i jedina? Pa naravno, i ona je deo ovog procesa. A naše sukobljene strane, razlike, strasti, znanja i neznanja? Iskreno, kada bih mogao da biram, više bih volio, da je ona moja polemička diskvalifikacija iz oktobra 2024., kao nekog navodnog Putinovog motoriste, bila pre izraz neznanja odnosno nedovoljnog znanja iz naslova ove kolumne, nego sveprisutnih političkih demona, zala i toksina. Neznanje, odnosno nedovoljno znanje, je normalna stvar. Samo Njegoševi nebesnici znaju sve: Blago tome ko pameti nema, njegovo je carstvo nebesko. Živele razlike, uostalom. Toksini su već teža, mnogo teža stvar.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Još jednom o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum ispod kojeg se ne smije. Pravda za Vrhovnika. Nada za Crnu Goru.

 

 

Dva čuda u jednom. Prvo, da u evo skoro pola decenije od prve mirne smene vlasti u celokupnoj istoriji Crne Gore, prema tridesetogodišnjem Vrhovniku crnogorske mafiokratije, nije napravljen ni jedan jedini pa ni prvi korak u krivičnopravnom procesuiranju njegovih brojnih, ratnih i mafiokratskih magnumkrimena. Od kojih za neke dokazi postoje i u obliku notornih činjenica. O sasvim skorašnjim Europolovim skaj aplikacijama da i ne govorimo. I drugo, da o ovoj sve nepodnošljivijoj lakoći nepostojanja odnosno nečinjenja, niko čak i ne govori. Prava zavera ćutanja.

Ali ne, čuda i zavere samo su loša zamena i izgovor za prave odgovore. A pravi odgovori u našem slučaju nisu čak ni previše komplikovani. Ne ulazeći u detalje, evo samo kratke, zapravo najkraće moguće anamneze naše društvene i političke bolesti. Najpre, takozvani unutrašnji faktori. Sve veća politička haotizacija. A, u ovoj, jedna vrsta produženog i opasnog dvovlašća. Nove tridesetoavgustvovske vlasti i stare mafiokratske moći. I, u svemu ovome, zarobljeno pravosuđe, čast izuzecima, posebno u specijalnom državnom tužilaštvu, ali ni ono ne može sve samo.

A onda, i takozvani spoljni ili vanjski faktori, posebno od početka drugog mandata Donalda Trampa. Još veća haotizacija i nasilje. Ukrajina, Gaza. Minerali, rivijere i vrednosti Zapada. Ultrakapitalizam i nova, oligarhijska tehno-desnica. I neki novi, transakcioni i kripto tipovi. Koji su se pojavili i kod nas. I lobisti. I sam Vrhovnik koji se u svemu ovome najbolje snalazi. Jer ima najviše iskustva. I jer je vrhunski sociopat. Ko je pomenuo aktuelne sumnje u njegove stare i nove emiratske vizije i pranje prljavog novca?

A sve ovo gore, posebno one naše unutrašnje faktore, pre nekoliko godina, u jednom privatnom i prijateljskom razgovoru, najbolje je rezimirao, jedan visoki evropski diplomata, uz to i naše odnosno slovenačke gore list. Mislim da Crna Gora nema kapaciteta da procesuira Mila Đukanovića. Tako je rekao. Ja sam i tada znao da rečeni diplomata ima brojne i ozbiljne argumente za svoj stav, ali sam mu se ipak suprotstavio. Sa nadom u suprotnom smeru. Danas, na žalost, vidim da je nepodnošljiva petogodišnja praznina, njegov stav, samo još dodatno potvrdila i osnažila.

Uprkos svemu, ja, kao ni drugi u našoj maloj i jedinoj, koji nismo postali ultra, kripto i transakcioni, nego smo ostali minimalno konsekventni, Vrhovnikovu nekažnjivost, ipak, ne prihvatamo. S druge strane, politička realnost i realizam, navode nas da se založimo za ono što je u ovoj stvari, u ovom momentu, realno i moguće. Pa makar bilo i minimalno. A to je lustracija. Lex Specialis koji će Vrhovniku poništiti ono počasni u onoj partiji nepomenici i istovremeno mu zabraniti bavljenje javnim funkcijama i poslovima do kraja života. A da li će, nakon toga, u nekom doglednom vremenu, oslobođeno pravosuđe, i cela Crna Gora, razviti one kapacitete, i za one krivičnopravne procese, to, naravno, ostaje da se vidi.

Kako god, rečena lustracija ostaje minimum ispod kojeg se ne sme. A šta ukoliko se i to, ispod rečenog minimuma, ipak, dogodi odnosno produži. I ovde treba biti konsekvencionist a ne transakcionist. U tom slučaju, to bi bila pobeda za najgoreg i najgore u našoj maloj i jedinoj. I poraz za sve druge. I za našu malu i jedinu.

I, na samom kraju, jedan mali i nepretenciozni post scripum. Ova kolumna inspirisana je brojnim nevladinim a posebno ekološkim protestima protiv problematičnih emiratskih vizija. Uz podsećanje da je i čovek deo ekologije. Čovek-masovna-žrtva i čovek-magnum-krimen.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo