Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN HERCIGONJA, BEOGRADSKI CENTAR ZA BEZBEDNOSNU POLITIKU: Manevarski prostor Beograda sužen do minimuma

Objavljeno prije

na

Svaki političar ili partija koja podržava organizatore incidenta u Banjskoj i njene učesnike potencijalno postaje podržavalac terorizma, i gubi svaki legitimitet u očima međunarodne zajednice da bude iole konstruktivni sagovornik u okviru pregovora Beograda i Prištine

 

MONITOR: Milan Radoičić je, u pisanoj izjavi koju je predstavio njegov advokat, priznao da je organizator grupe Srba koji su se sukobili sa Policijom Kosova, kao i da država Srbija nema nikakve veze sa tim događajem. Šta to mijenja u Srbiji i na Kosovu u odnosu na događaj u selu Banjska, a šta u odnosu međunarodne zajednice u njenom zahtjevu za odgovornost?

HERCIGONJA: Priznanje Milana Radoičića za Kosovo ne znači ništa novo u odnosu na incident u Banjskoj, ali predstavlja jedan vid priznanja da su dokazi koje su prištinske institucije do ovog trenutka ponudile bili kredibilni i verodostojni. Za Kosovo, Radoičićevo priznanje takođe znači da se pritisak međunarodne zajednice u kontekstu pregovora Beograda i Prištine premešta sa Aljbina Kurtija na Aleksandra Vučića. Za Srbiju, priznanje Radojičića predstavlja pokušaj prebacivanja odgovornosti sa državnih institucija, pre svega bezbednosnog aparata zbog umešanosti u organizovanje ovog incidenta ili zbog velikih propusta da se ovaj incident spreči.

MONITOR: Advokat Radoičića, Goran Petronijević, rekao je posle priznanja a prije nego što je Milan Radoičić priveden pa pušten, da njegov klijent nema potrebe da daje izjavu jer tu, kako je rekao, „ nema nikakve odgovornosti“. Da li to predstavlja pokušaj da se Radoičić predstavi kao žrtva i predvodnik srpskog oslobodilačkog pokreta, u očekivanju jačih pritisaka spolja, u vezi sa sveobuhvatnom istragom koja se očekuje od Srbije?

HERCIGONJA: Advokat može da govori sve što smatra da je u interesu njegovog klijenta. Međutim, u ovom trenutku bitno je šta govore, šta rade i na koji način reaguju nadležne institucije, pre svega tužilaštvo. Da li će, i na koji način će nadležno tužilaštvo reagovati nije u nadležnosti advokata. Međutim, izjava advokata da njegov klijent nema potrebe da daje izjave pravosudnim organima se uklapa u narativ koji provladini mediji u Srbiji nameću, a  koji sve ljude koji su umešani u ovaj incident predstavlja kao heroje, i kao „žrtve Kurtijevog terora“.

MONITOR: Radoičić je dao izjavu u svojstvu građanina, a onda je uhapšen i ubrzo oslobođen.Vi ste izjavili, prije Radoičićevog priznanja, da on neće biti izručen Prištini. Kako sada ta stvar stoji?

HERCIGONJA: Ja i dalje mislim da ne postoji mogućnost da Radoičić bude izručen prištinskim vlastima u ovom trenutku. To mišljenje se ne bazira isključivo na pravu, već i na praksi koja do sada postoji po tom pitanju. Pitanje izručenja u Srbiji, državi koja ne može da se pohvali visokim nivoom vladavine prava, je više političko nego pravno pitanje. Bio bi potreban izuzetno veliki pritisak međunarodne zajednice, pa čak i pretnje ozbiljnim sankcijama Srbiji kako bi se Radoičić izručio. Ne vidim trenutno mogućnost da se on izruči, osim ako se nešto drastično ne promeni u odnosu između njega i vlasti u Beogradu.

MONITOR: Srpska lista je proglasila trodnevnu žalost zbog smrti trojice Srba iz Radoičićeve grupe, a događaj u Banjskoj je označila kao izraz krajnjeg otpora protiv „terora Aljbina Kurtija“. Takav stav – koji dijeli i zvanični Beograd –  zgodan je za domaću upotrebu, ali deluje i da Beograd pokušava da na tome gradi svoje odbacivanje neposredne odgovornosti pred svijetom?

HERCIGONJA: Ne radi se ovde samo o pokušaju Beograda da se odbaci neposredna odgovornost pre svetom za ovaj događaj, već i o tome da postoji velika mogućnost da Srbija bude, na neki način, proglašena sponzorom terorizma. Evropska unija, SAD i Velika Britanija incident u Banjskoj doživljavaju kao teroristički akt. Posledično, svako ko je njega organizovao, i u njemu uticao potencijalno može da bude odgovoran za terorizam. Svaki političar ili partija koja podržava organizatore incidenta u Banjskoj i njene učesnike potencijalno postaje podržavalac terorizma, i gubi svaki legitimitet u očima međunarodne zajednice da bude iole konstruktivni sagovornik u okviru pregovora Beograda i Prištine. Proglašavanje trodnevne žalosti na severu Kosova, kao i Dana žalosti u Srbiji nikako ne ide u prilog Beogradu da skine odgovornost sa sebe; štaviše, to je prst u oko onim akterima međunarodne zajednice koji u činu proglašenja žalosti vide eksplicitnu podršku organizatorima i učesnicima incidenta u Banjskoj.

MONITOR: Zemlje Kvinte tražile su i od Vučića temeljnu istragu, a SAD (i u telefonskom razgovoru državnog sekretara Entonija Blinkena sa Vučićem), da Srbija ne demonstrira vojnu silu uz granicu sa Kosovom.

 Da li je sukob u Banjskoj kraj svih oružanih sukoba na Kosovu?

HERCIGONJA: Sukob u Banjskoj, nažalost, najverovatnije nije kraj svim oružanim sukobima na Kosovu. Kao što je pokazao i ovaj incident, potencijal za sukobe niskog intenziteta i dalje postoji, i taj potencijal je veoma veliki. To se odnosi pre svega na izuzetno lošu bezbednosnu situaciju na severu Kosova, koja je posledica činjenice da niti Beograd niti Priština na tu oblast ne gledaju kao na skup opština u kojoj žive građani, već je posmatraju kao teritoriju i kao novac za potkusurivanje u pregovorima Srbije i Kosova. To svakako nije novina-tako je već duži niz godina, još od potpisivanja Briselskog sporazuma. Međutim, takav pristup je za posledicu ostavio veliko nepoverenje među građanima severa Kosova prema institucijama, kako u Prištini tako i u Beogradu. Ti građani nemaju percepciju da postoji kredibilan akter koji može da obezbedi njihovu bezbednost u ovom trenutku, i to je veoma plodno tle za zloupotrebu njihovog osećanja (ne)bezbednosni, kako u političke tako i u druge svrhe, što stvara veliki potencijal za nasilje. Čini mi se da je incidentom u Banjskoj pređena određena crvena linija, pre svega u kontekstu tolerantnosti za nasilno rešavanje sukoba, i biće veoma teško pregovore nastaviti sa one tačke na kojoj su trenutno obustavljeni.

MONITOR: I predsjednica Kosova, Vjosa Osmani, smatra da dijalog Kosova i Srbije posle događaja u Banjskoj u kojem je stradao pripadnik kosovske policije, ne može izgledati kao ranije. Koliko je Priština ovim događajem stekla diplomatsku prednost u odnosu na Beograd i kako bi je mogla iskoristiti?

HERCIGONJA: Priština jeste stekla diplomatsku prednost nakon događaja u Banjskoj, a to da li će je i kako iskoristiti zavisi i od toga kako će Beograd na pritiske međunarodne zajednice da odgovori. Mislim da Priština ne može da se oslobodi obaveze formiranja Zajednice srpskih opština, ali je moguće da će Priština imati više razumevanja za svoje prigovore u vezi sa njenim stvaranjem i funkcionisanjem.

Takođe je teško zamisliti neku vrstu revizije Ohridskog sporazuma, ali je sa druge strane veća mogućnost pritiska Zapada na Beograd da prekine diplomatske akcije  kojim se lobira i protivi učlanjenju Kosova u međunarodne organizacije. Najzad, moguće je da Brisel uvede neke vrste sankcija Beogradu, ali Kosovo od toga neće imati neke veće koristi. Ssigurno je da će Priština imati mnogo više razumevanja za svoje stavove nego ranije, dok je manevarski prostor Beograda sužen do minimuma.

MONITOR: Vučić raspisuje izbore za decembar, pravi se „parada“ podnošenjem ostavki gradonačelnika i predsjednika opština. Vuk Jeremić već poziva na predizborno jedinstvo i da glavna tema opozicije bude „očuvanje KiM“. Ko bi tu temu sada mogao da iskoristi bolje: opozicija ili vlast?

HERCIGONJA: Vlast u Beogradu i dalje bolje koristi situaciju na Kosovu pre svega zbog neartikulisane politike opozicije. Politika opozicije, nije samo neartikulisana, ona zapravo ne nudi nikakvu alternativu. Jedino izrazito nacionalističke i desno orjentisane partije u Srbiji mogu da dobiju više glasova na temu Kosova u ovom trenutku, dok one partije koje se smatraju „evropskim“ i „demokratskim“ teško mogu iskoristiti kosovsku temu bolje, iz prostog razloga jer ne nude nikakvu kredibilnu alternativu.

 

Izuzetno je teško razumjeti Vučićevu ulogu u sukobu u Banjskoj

MONITOR: Izrazili ste sumnju da bi bez pomoći Beograda i njegovih visokih bezbjednosnih struktura moglo da se nabavi toliko i takvo naoružanje koje je prikazano od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Kosova. Kako razumijete Vučićevu ulogu u sukobu u Banjskoj i može li se ona dokazati?

HERCIGONJA: Razumeti ulogu predsednika Srbije Vučića u svemu što je bilo pre i nakon incidenta u Banjskoj je izuzetno teško. Sa jedne strane, opšte je poznato da Srpska lista skoro ništa ne čini bez dozvole i konsultacija sa Beogradom; takođe, da vodeći njeni članovi, uključujući tu i doskorašnjeg potpredsednika Radoičića jesu u konsultacijama sa Beogradom oko svih bitnih pitanja na severu Kosova. Međutim, potpuno je jasno da je pregovaračka pozicija Beograda značajno otežana posle incidenta, i da Priština u ovom trenutku ima daleko više razumevanja za svoje zahteve nego što je to bilo pre incidenta, dok se pregovaračka pozicija Beograda značajno pogoršala. Zbog toga smatram da postoje dva potencijalna odgovora na ovo pitanje: ili je cela akcija izvršena uz znanje i odobrenje Beograda kako bi se, strateški gledano, ostvarili određeni ciljevi srpske strane (poput formiranja Zajednice srpskih opština i razmeštanja KFOR-a na sever Kosova koji bi zamenio delovanje kosovske policije), ili se radi o delovanju jednog dela bezbednosnih struktura u Srbiji (pre svega Bezbednosno informativne agencije) bez znanja i odobrenja vlasti. Ako je u pitanju drugi scenario, neko za takve akcije mora da odgovara u okviru bezbednosnog sistema Srbije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Postratovska patologija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost međunarodne zajednice

 

 

MONITOR: Dugogodišnji premijer i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbacio je optužbe predsjednika parlamenta Andrije Mandića  da su on i DPS imali direktnu političku i logističku ulogu u ratnim devedesetim. Negirao je da je Crna Gora slala gorivo Republici Srpskoj i time doprinijela produžetku rata u BiH. Kako komentarišete Đukanovićevu reakciju?

KOVAČEVIĆ: Da mi je neko rekao prije dvadeset godina da će ratne godine Mila Đukanovića još uvijek biti predmet moje dnevne opservacije  bila bi to uvreda mojoj viziji crnogorskog društva i inteligenciji. Danas vidim  da je on još uvijek nezaobilazan modus promijenjene vlasti.

Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Zadržava, još uvijek, moć političara koji  je aktuelan i zna da drži fokus na pitanje i važnost iz koje govori. Tako uspijeva da cinizam definiše dostojanstvom. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost  međunarodne zajednice. Tačno je da smo dobili (nije samo on zaslužan a misli da jeste)  međunarodno priznanje nezavisnosti, članstvo u NATO, pristup EU ali je  isto tako tačno da smo dobili (čemu je značajno doprinio sa svojom partijom) na unutrašnjem planu relativizaciju rata u Jugoslaviji, selektivnu pravdu, sabotiranje prava i zakona, razoreno društvo ophrvano postratovskom patologijom, kriminalnu tranziciju i ostalo.

BiH je neispričana priča, selektivno i formalno suočavanje sa prošlošću ga je aboliralo odgovornosti ali i odgovornost mnogih iz vlasti i opozicije. Zaustavljen je  proces lustracije  koji bi pripadnike  jedinstvenog DPS-a  uklonio sa političke scene na duže vrijeme. Nastavili su u različitim kolonama da projektuju zaborav ali saglasni u proganjanju pojedinaca i pokreta  kritičke misli sa građanskim i progresivnim idejama. O tome ni riječi u intervijuu. Kako su samo saglasno i  temeljno gušili Studentski pokret 2012. i pokret Odupri se 2019. obezbjeđujući  ambijent za  litije i za sve što nam se danas dešava. Dakle, intervju  je još jedno zamagljivanje odgovornosti Crne Gore i Mila Đukanovića u ratovima devedesetih i učešća u formiranju Republike Srpske i ovakve vlasti.

MONITOR: Đukanović kaže: „U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici“. Kako vidite taj Đukanovićev suženi fokus, koji Srebrenicu ne vidi kao posljedicu pogubne politike devedesetih?

KOVAČEVIĆ: Fokus je jasan, ukazuje na odgovornost velikosrpskog nacionalizma koji je  formirao kontekst  genocida u Srebrenici ali na perfidan način zamućuje svoju ulogu i značaj pozicije koju je zauzimao u ratu BiH  tvrdeći da nije bio „vinovnik“ iako je jasno da to nije tvrđeno, nego da je pomagao. Uprkos tome što ga mnoge žrtve ne smatraju odgovornim jer vjeruju  njegovom javnom izvinjenju i uvažavanju njihove patnje. U Crnoj Gori trebamo odgovore zašto nije rekao Ne ratu u BiH jer  znamo iz iskustva da kad hoće ima hrabrosti da kaže NE, kao što je rekao NE ratu na Kosovu. Ne daje odgovore ni zašto to nije uradio i u slučaju Hrvatske. Sjenka tih nepoznanica i negiranja  sa pozicije moći, ličnog autoriteta i dominacije otežava i danas   svaku  autonomiju i kreaciju ljudi u partiji koju je stvarao. Stavlja ih u odbranašku poziciju dok sadašnja vladajuća većina, koja je u kontinuitetu sljedbenik velikosrpskog nacionalizma, svoje nečinjenje i neuspjehe opravdava upoređivanjem sa  djelovanjem DPS-a i Đukanovića u prošlosti. Posljedice toga svi trpimo, zaglavljeni u njihovo prizemno nadgornjavanje.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić politički je opet preživio inicijativu za smjenu sa te funkcije, zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako komentarišete podršku koju je imao u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Parlament je jasna slika društvene regresije, gubitka civilizacijskih vrijednosti, političkog nemorala i odgovornosti. Razoreno je društvo postratovskom patologijom. Bolest je u terminalnoj fazi. Predsjednik parlamenta je prava slika te bolesti, imitator, lukavi ideolog, neiskreni vođa koji se u nedostatku vlastitog političkog integriteta služi vjerskim i nacionalnim autoritetom i vuče društvo i državu u potpunu dezintegraciju.

Oni koji su ga podržali nemaju sposobnosti ni znanja da vide širi kontekst  i kontinuitet zla. Porazno je što oni ne mogu da uvide koliko su lično poniženi i koliko su nedostojni pozicije koju zauzimaju.

MONITOR: Iz DPS su poručili Briselu da ako njima ne smeta da sarađuju sa negatorima genocida, DPS-u smeta. Da li je DPS sa Đukanovićem kao počasnim predsjednikom, bez kritičkog odnosa prema njegovoj ulozi u devedesetim, suštinska alternativa negatorima genocida”, odnosno nacionalističkim politikama?  

KOVAČEVIĆ: Sumnjam, najopasnije je ako njihova „alternativa” bude vođena nacionalizmom i lažnom ljubavi prema Crnoj Gori. Nisam sklona da  ponašanje sadašnjih članova DPSa u parlamentu opravdavam uticajem Mila Đukanovića, upkos idolopoklonstva kojeg prepoznajem kod mnogih od njih. Oni su odrasli ljudi odgovorni za svoja djela i ideje. Do sada su se baškarili u oportunizmu i konformizmu u sjenci percepcije vođinog uticaja. Reaktivni u djelovanju.

Ovo vrijeme traži organizaciju i energiju, prvenstveno viziju budućnosti Crne Gore. Do sada to nisu pokazali. Vidljivo je da  nekima postaje usko pod tim šinjelom. Jasno je i to  da se njihov počasni predsjednik ne oglašava bez razloga. Ako oni  još vjeruju da im on „čuva leđa” onda su/smo u problemu.

MONITOR: Šta sve to govori po političkoj klasi u Crnoj Gori?  

KOVAČEVIĆ: „Društvo koje nije u stanju da se suoči sa svojom prošlošću osuđeno je da je ponovi”, nije floskula,dodala bih – zato što izrodi političku klasu koja je nesposobna da izvede taj proce i napravi progres. U tome smo. U posljedicama rata svakodnevno. U ekonomiji, obrazovanju, socijali, zdravstvu, međuljudskim odnosima mnogo toga je opustošeno i obesmišljeno. Izabrali smo promjenu a dobili smo nezrele manipulante koji zamišljaju da vode politiku uz konstantnu dobro organizovanog uticaja srpskog nacionalizma i crkve što je u procesu tzv promjena ojačalo druge nacionalizme.

Društvo je izgubilo kompas ali vjerujem da može više i bolje od sadašnje političke klase. Obeshrabruje, ali i tješi, što u svijetu u tome nismo sami. Iz sveopšteg haosa mora se izroditi drugačija politika. Militarizacija je pogrešan put.

MONITOR: Nastavilo se sa veličanjem Ratka Mladića, od lidera DNP Milana Kneževića, do gradonačelnika Pljevalja Daria Vraneša. Kako to da je Mladić tri decenije kasnije i dalje „politički upotrebljiv”?

KOVAČEVIĆ: Postoji jedna izreka u narodu za takve ljude – ponašaju se kao da su boga za bradu uvatili.  Za njih ne postoje granice i ništa sveto, ophrvani vlastitim narcizmom i egzibicionizmom. Može im se, u službi vjere i nacije. Ratko Mladić im je nebitan, on im je samo prikladan alat da na porazu ljudskosti manipulišu traumama i uzbunjuju javnost. Vidljivo je na ulicama da im novac pristiže (Pljevlja)i da glancaju svoje parohije.

Najvažnije je pitanje kako u tom teroru žive njihovi sugrađani koji su drugih nacija i drugačije misle. Da li iko postavlja to pitanje u još uvijek jedinstvenoj državi?

MONITOR: Kako vidite reakcije institucija na veličanje ratnih zločinaca i širenje govora mržnje?

KOVAČEVIĆ: Institucije su rastočene. Uglavnom su obezličene i malo ih se što istinski tiče. Kao političke ispostave partijskih čelnika „dobro rade svoj posao” i sve „po zakonu”. Hvalospjevi vlastodršcima i zapošljavanje podobnih su njihovi primarni zadaci. Velika je društvena šteta što su takve institucije „pripitomile” civilno društvo i medije (suviše je malo izuzetaka). Skliznuli su u političku korektnost, magiju „ulaska u EU” i bave se senzacijama koje im se serviraju. Repetiraju iste teme i stalno promašuju suštinu. U takvoj situaciji izostaje mobilizacija građana i organizovani otpor nepravdi, laži i mržnji koje se serviraju. Usamljeni glasovi u ovoj situaciji antidržavne propagande i retrogradnih vrijednosti samo ukazuju na stanje nemoći da se ova lavina normalizovane neprofesionalnosti, straha i mržnje zaustavi.

MONITOR: Ovakvi, korak smo od Evrope. A gdje je Evropa?

KOVAČEVIĆ: Onemoćala Evropa još postoji. EU je u haosu svojih pogrešnih procjena i ideoloških zabluda. Nadam se da će i ona opstati i da će sadašnja procjena da im i ovakvi trebamo potrajati. Neka nas unesu kad nismo sposobni da hodamo. To je do njih. Do nas je da prohodamo i gradimo svoju nezavisnost ili da i dalje puzimo u ulozi robova i lopova čiju pozicijiu sadašnja vladajuća struktura učvršćuje na svim poljima. EU me sve više brine ali je „manje zlo”. Mada to ništa ne garantuje u sadašnjoj svjetskoj politici.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: „Bučna tišina” jedini odgovor na zaglušujuću kliku jednoumlja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljubo Čupić je univerzalna vrijednost. Takvog sam htio da ga predstavim svijetu. Da ga ne uprljam. Ali da ga očovječim i oprirodim. Da ljudi vide junaka (dramskog i ratnog) sa svim vrlinama i manama. Legendu svi znaju. Njegov život manje-više

 

 

MONITOR: Predstava „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, za koju potpisujete tekst i režiju, nedavno je premijerno izvedena na Barskom ljetopisu, pa na novoj sceni Gradskog pozorišta u Podgorici. Kakvi su utisci? 

NENEZIĆ: Nevjerovatna vrsta tereta i dalje bdije mojom svakodnevicom. Značaj Ljuba Čupića kao narodnog heroja, pa značenje pop-ikone, vjerujem da bi svakom normalnom čovjeku, a za sebe mislim da sam jedan od tih, bio i jeste teret koji ću nositi do kraja života. A traje još od djetinjstva kao naivna mašta, jer sam odrastao pored starog, pa poslije novog spomenika ispod Trebjese u Nikšiću, podignutog u čast Ljuba Čupića i saboraca. Poslije maštanja nastala je suluda ideja, pa ozbiljna incenacija. Bez obzira što sam dobio podršku od stručne i laičke publike, taj se teret ne smanjuje. Mislim da sam ozbiljno uradio predstavu sa saradnicima, a stotine gledalaca do sada to potvrđuju. Ne volim dosadno pozorište, pa ga i ne pravim. Ne volim pozorište koje me se ne tiče, pa ga i ne pravim. Nemam neke svoje utiske, već zbir utisaka gledalaca i mojih saradnika. Taj zbir mi daje za pravo da nastavim sa svojom poetikom i estetikom dalje.

MONITOR: Zašto ste izabrali da svoj tekst na sceni predstavite kroz formu muzičke drame? Da li je ta forma zahtjevnija u odnosu na klasičnu predstavu?

NENEZIĆ: Izabrao sam teži i zahtjevniji put. Neočekivan i začudan. Naravno – namjerno. Niko me nije tjerao na to. Ali to uvijek radim. To je suština bavljenja umjetnošću. Davno sam naučio da su najlokalniji motivi najuniverzalniji. Ljubo Čupić je univerzalna vrijednost. Takvog sam htio da ga predstavim svijetu. Da ga ne uprljam. Ali da ga očovječim i oprirodim. Da ljudi vide junaka (dramskog i ratnog) sa svim vrlinama i manama. Legendu svi znaju. Njegov život manje-više. A umjetničko djelo je simulacija a ne imitacija života. Potom sam htio da pobjegnem od nasljeđa partizanskog filma i socrealizma, i kad sam došao na tu ideju muzičke drame znao sam da ću riještiti sve te probleme koji su se gomilali pred temom i idejom. Onda dolazite u fazu koja je opet najteža – najlakša rješenja su najgora, a najbolja su najjednostavnija. I ta nevidljiva razlika je najudaljenija u čitavom stvaranju. I onda, napokon, dolazi opet najteža faza… i tako do premijere… i onda, opet, svako izvođenje novi teret… i novo pročišćenje.

MONITOR: Prije deceniju objavili ste istoimeni roman, kako je nakon toliko vremena svoj tekst režirati i gledati na pozornici? 

NENEZIĆ: Ideja za mjuzikl je nastala prije romana. Profesor muzike Božo Bakrač je došao iz Beograda i pitao me da li bi napisao za njega mjuzikl sa tematikom iz istorije. Poslije par dana sam ga zvao i rekao mu da bih radio mjuzikl inspirisan likom i djelom Ljuba Čupića, jer ne radim biografske priče i istorijske, već paraistorijske kako nas uče grčka antika i Aristotel. Bio je zapanjen, pa oduševljen. Kasnije sam napisao mjuzikl i on je do smrti obilazio institucije da radimo tu priču. Međutim, niko nije odgovarao, i onda sam se odlučio da napišem roman po istoimenom mjuziklu. Taj roman je i danas jedan od najprodavanijih romana domaćih autora. Onda, kako to biva, dobio sam ponudu od Barskog ljetopisa, a kasnije smo uključili i Gradsko pozorište, i napokon je Ljubo, ali drugačiji, zagazio na scenu, a mi se nadamo da smo legendu o osmijehu produžili još dalje, iako je nepregledna.

MONITOR: Period Drugog svjetskog rata, kao i ratova ’90-ih, sve je više predmet falsifikovanja, relativizacije zločinaca i heroja. Koliko umjetnost može pomoći, i da li to čini u dovoljnoj mjeri, da se osvijetle te tamne stranice istorije i biti protivteža političkim i drugim manipulacijama? 

NENEZIĆ: Ne postoje dva antifašizma, već jedan, pravi, čija je personifikacija Ljubo Čupić. Postoje stotine antifašista koji se bore u to ime. Poštujem njihov rad, ali on se na medijima i na društvenim mrežama zatrpa milionima manje važnih informacija. Ta borba se mora i može proširiti na drugačije oblike i forme. Umjetnost je samo jedna od njih. Čitanost mog romana i gledanost moje predstave daje mi pravo da ovako mislim. Ali mislim da umjetnost može puno više da uradi. Ljubov osmijeh je znak i simbol. Grafit posvećen stradanju palestinskog naroda u Gazi kod autobuske stanice u Podgorici je obišao svijet. Benksi grafitima uzdrma planetu… Ovdje ne pametujem, samo tražim način da skinemo taj tamni veo laži. I ne treba da su cilj ljudi koji su ogrezli u neistini, već buduće generacije. No, to nije samo naš problem. To je problem savremene Evrope, ali i civilizacijski problem.

MONITOR: Kako ocjenujete tretman i uticaj kulture i umjetnosti u Crnoj Gori u odnosu na zaglušujuću buku koju u javnosti prave velike političke, nacionalne i integracione teme? 

NENEZIĆ: Političari su u našoj vrsti – grabljivci. Tako je bilo i tako će ostati do kraja naše civilizacije. Jedino se sredstva mijenjaju. Danas koriste moć medija i društvenih mreža pa mentalno djeluju na nas obične smrtnike. Međutim, ranije nijesu bili toliko plemeniti. Bili su brutalni na svim krajevima svijeta, pa i kod nas. Ako treba da zbog toga budemo srećni što smo živi , a drugačije mislimo – ne treba. No, jedino se to može promijeniti revolucijom. A revolucije su rijetke. I nijesu ni one milostive. Kultura je širi pojam i ona vrlo rado ide ruku pod ruku sa politikom, a to najbolje vidimo po funkcijama koje se dijele po digitronima a ne po poetikama. I ne vidim kraja tome. Umjetnost je, ipak, žilavija. Ona se buni. Ne samo u bukvalnom smislu, već u estetskom i poetskom, tako da djelo samo sebi krči put prema konzumentu, pogotovo preko društvenih mreža, tako da su političari u ovom slučaju nemoćni. Ta „bučna tišina” za sada je jedini pravi odgovor na zaglušujuću kliku nekoliko vrsta jednoumlja.

MONITOR: Ovogodišnji ste dobitnik nagrade Risto Ratković za zbirku pjesama „Happy end… za tužni završetak“. Koliko vam ova nagrada znači? Može li čovjek pored toliko tuge očekivati srećni završetak?

NENEZIĆ: Nagrade kao „Risto Ratković”, na neki način, obavezuju. Formiraju mjeru u budućem radu. Kako je Sidran govorio – one više znače djelu nego autoru. Tako i ja mislim. Međutim, ova knjiga nije nastala slučajno. Kada sam poslije višegodišnjeg bavljenja kratkom poemom mislio da sam završio bavljenjem poezijom, rodio se koncept ove knjige. I u kratkim poemama sam oksimoron upotrebljavao u velikoj mjeri, ali se u ovoj iskristalizovao. Postao sam svjestan da mi se otvara čitav horizont kraćih formi, pa sam iskoristio tu šansu. Nijednu pjesmu koju sam napisao u posljednje nekolike godine nijesam odbacio. Sve su našle mjesto u knjizi „Happy end… za tužni završetak”. Vjerovatno je pravi prevod ove knjige ona naša poslovica – u dobru se ne ponesi, u zlu se ne podaj. Ovo je, dakle, drama o dvoje ljudi koji su ubačeni u rolerkoster današnjice. Dvoje antiheroja. Njih dvoje imaju više mana nego vrlina. A njihov život je sukob. Njihova ljubav je sukob. Na neki način oboje pripadaju selfi eri i egoizmu, koji gaze sve tradicionalno, a i urbani način života je odavno klasični način životarenja. U tom načinu života koji proglašavamo „happy end-om” nema pobjednika… samo ljudi ogrnuti „tužnim završetkom” prolaze pored nas, i mi pored njih… Nije to više otuđenost, to je samoljubivost i samodovoljnost, jer imamo mentalne proteze sa nama – pametne aparate i sve blagodeti koje dolaze sa njima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK: Cvijeće zla

Objavljeno prije

na

Objavio:

U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije i sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti

 

 

MONITOR: Pošto je najavila program Euro model, Vlada ćuti o njegovim posljedicama.

PEJOVIĆ: Već je iznijeto dosta rezervi o Euro modelu u domenu stručnih analiza. Jednako je interesantna i manifestacija čitave priče. Premijer  koji je sugestivno zagledan u objektiv kamere, sam, najavljuje kako ćemo kada se probudimo u novoj godini, u pogledu standarda živjeti negdje iza Alpa, umjesto na Balkanu. U solidnim državama premijer bi se pojavio sa ministrom finansija, moguće i sa ministrom ekonomije i najavio paket mjera. U Crnoj Gori se ministar finansija ne oglašava, pa su ulogu tumača konsekvenci ovog radikalnog ekonomskog programa preuzeli ljudi iz struke. Često na sopstvenu štetu, jer su ovdje znanje i integritet osobine koje Vam u javnom prostoru neće puno dobra donijeti.

MONITOR: Kakav je vaš stav o Euromodelu?

PEJOVIĆ: Ja sam već neka zapažanja i rezerve javno iskazao. U domenu ekonomske teorije zna se što se dešava kada minimalna zarada premaši ravnotežnu zaradu. Raste nezaposlenost, međutim empirijski pretpostaviti koliko će se nezaposlenost uvećati nije lako. Možda je nešto lakše sa deficitom budžeta, ali tu procjenu bi trebalo dati Ministarstvo finansija.

U prethodnom broju Monitora, novinar Zoran Radulović je prezentovao sadržajnu analizu problematike disbalansa  penzija u Crnoj Gori. Fond PIO je u protekloj deceniji 2010-2019 godine  generisao 1,2 milijarde eura deficita. U 2023. godini  ukupni doprinosi su bili niži za svega 14 miliona eura od isplaćenih penzija. Deficit je bio na rekordno niskom nivou. Umjesto da država pomogne Fondu PIO da ostvari suficit, kako bi mogao da formira finansijsku aktivu kroz ulaganje u hartije od vrijednosti, kao što to rade penzioni fondovi širom svijeta, desila se Evropa sad 2. Novi program najavljuje potpuno ukidanje penzionih doprinosa. Penzija će postati uranilovka, neka vrsta socijalne pomoći pod stare dane, a ne više ekonomska kategorija na bazi ulaganja u Fond PIO. Da imamo građanske svijesti pobunili bi se.

MONITOR: Profesorica Mirjana Kuljak vidi reformski potencijal programa. Kako vi gledate na tu tezu i njeno obrazloženje?

PEJOVIĆ: Davno sam bio u stručnoj posjeti Bundesbanci u Frankfurtu.  Ekspert koji je bio zadužen za uvođenje njemačke marke u Crnu Goru (1999. godine) mi je kazao da ne treba posezati za naglim mjerama u domenu finansijskih politika, već ih uvoditi postepeno. Ako nešto krene kako ne treba posljedice se lakše saniraju. Radikalnost Euro modela je neupitna.

Profesorica Kuljak rekao bih, ako ispravno tumačim njene stavove,  očekuje da će Euro model stvoriti srednju klasu, a onda će nezavisni pojedinci insistirati na ukidanju partitokratije, i jačanju institucija. Ja bih volio da je uvažena profesorica u pravu. Ali mislim da se administrativnim mjerama ne može stvoriti srednja klasa već osmišljenim politikama rasta i razvoja. Institut minimalne zarade ima potpuno drugu funkciju. Nažalost, vjerujem da naše društvo nema snage da pobijedi organizovani partijski kriminal, koji poput zmije na skulpturi Laokon i sinovi guši i obesmišljava institucije.

Nedavno je bio aktuelan projekat Velje brdo, pa kada se posumnjalo da će vodoizvorište Mareza biti ugroženo, projekat je barem privremeno stopiran do završetka istraživanja, ali sada počinju i pravosudne istrage. Nakon velike krize iz 2008. godine tužilaštvo Islanda je pokrenulo postupak protiv tadašnjeg premijera zbog neadekvatnog odgovora Vlade na krizu. Jedan od dokaza u postupku je bio nedovoljan broj održanih sjednica Vlade. Možda bi odgovorni u Vladi Crne Gore trebali razmišljati o načinu donošenja i konsekvencama Euro modela, koji vlasnicima biznisa donosi prilično glavobolje.

MONITOR: Nova parlamentarna kriza uslijedila je nakon što sjednica na kojoj je trebalo raspravljati o smjeni predsjednika Skupštine zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako to komentarišete?

PEJOVIĆ: Vidjeli smo da je vladajuća koalicija glasala protiv smjene Mandića koji je korotovao osuđenog ratnog zločinca, a nije se nikad pojavio na komemoraciji u Potočarima. Nisu PES i Demokrate dale podršku Mandiću zbog praktičnih razloga, stabilnosti parlamenta i slično. Već zato što dijele uvjerenja Mandića  da je Mladić ratni heroj a ne ratni zločinac. Parlamentarnu većinu u ime PES -a i Demokrata čine mlađi poslanici koji su u porodičnom domu odrasli ispod slike Slobodana Miloševića. Prema EU su orjentisani lukrativno, onoliko koliko im donosi političkog ćara i perspektive. Bez obzira na rezultat glasanja opozicija je trebala ući u odlučan bojkot parlamenta do ostavke ili smjene Mandića. Neka vlast stavi na vagu EU integracije i velikosrpstvo na drugi tas.  Ipak, rekao bih po slijedu događaja nakon glasanja da su principi zarad “pragmatizma” stavljeni u drugi plan.Ovaj „pragmatizam“,uz vjerovatni blagoslov EU, ohrabriće one snage koje pjevaju raznim đeneralima da pomisle da se ideologijom genocida može u Evropu.

Lideri bivšeg DF-a su majstori političke destrukcije. Kada predlažu rezolucije o Mauthauzenu i Jasenovcu 80 godina nakon drugog svjetskog rata i kada izjavljuju navedeno saučešće savršeno su svjesni konsekvenci, miniranja EU integracija. To im je i cilj, možda zadat. Mala je za njih Crna Gora, pa  neki aktivno podržavaju Vučića, jer Srbija po njima ne umije sama da izabere. Dok neki podlo pokušavaju da povežu studentsku listu sa Đukanovićem.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu političku situaciju?

PEJOVIĆ: Kampanja je već krenula, nisam siguran koliko je opozicije toga svjesna. DPS prati „prokletstvo građanske opozicije“. Bivše vođstvo DPS-a je u koordinisanoj akciji sa DF om uništilo građansku opoziciju još prije promjena iz 2020. godine. Vršili su surovi progon nad kritičarima, pa sada DPS nema s kim da se vrati na vlast. Nažalost, obrazovanim ljudima iz građanskog centra koji bi imali što da ponude Crnoj Gori politika nije privlačna. Postala je mjesto antiintelektualizma i niskih udaraca. U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije   i  sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PEJOVIĆ: U Crnoj Gori u proteklim decenijama ljudi žive na način što jedan šok, egzistencijalni, politički, ubrzo zamjenjuje drugi. To je život u stanju konstantnog posttraumatskog stresa, na čemu ukazuju indikatori mentalnog zdravlja.

Ni u obrazovnim programima, ni u institucijama nema spremnosti za suočavanje i preuzimanje odgovornosti za dešavanja od 1991. godine pa nadalje. Ovdje mislim na ukupne procese koji su uslijedili od raspada Jugoslavije, ratovi, šverc, kriminal, korupcija, nepravda, te razni progoni. Pravosuđe ima jedan kriterijum kad su u pitanju politički prvaci, a drugi kad su u pitanju podanici.

MONITOR: Hoće li nas ipak primiti u EU?

PEJOVIĆ: Hoće vjerovatno, samo je pitanje kako ćemo ući u Evropu i kada? Sa integritetom kao uspravna nacija, ili će nas unijeti u EU. Prije ovo drugo. Možda nakon regionalnih  ratova svijet i Evropa dožive neku obnovu liderstva, pa taj talas i nas zapljusne, da konačno polupismeni prepuste riječ onima koji imaju što da kažu i urade.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo