Bez trunke stida  čelnici izvršne i zakonodavne vlasti nakon „osvježenja“  javno šire notornu laž o „reformisanom“ tužilaštvu. Ipak, ni takvi kakvi su, bez skrupula, nosioci vlasti se ne usuđuju da bilo šta slično prozbore o unakaženom sudstvu

Sudstvo je epicentar pojave koja karakteriše cijelo pravosuđe Crne Gore,. Svojim presudnim značajem za ukupno pravosuđe zavrjeđuje maksimalnu pažnju poznavalaca stanja u tom segmentu i pravosuđu kao cjelini. Kao nekome ko je u višedecenijskoj praksi odavno spoznao porazno stanje u crnogorskom pravosuđu i odbija da se sa tim stanjem miri i o tom sunovratu ćuti, najteže padaju floskule sa adresa najpozvanijih za korjenite sistemske i kadrovske promjene u „trećoj grani vlasti“ kao dijelu pravosuđa unazađenog simulacijom demokratije od višedecinijskih partitokrata koji se smjenjuju na vlasti, uništavajući i obesmišljavajući ga.

Bez trunke stida  čelnici izvršne i zakonodavne vlasti nakon „osvježenja“ , računajući na naupućenost stanovništva,  javno šire notornu laž o „reformisanom“ tužilaštvu po kojoj izbor Glavnog specijalnog tužioca i Vrhovnog državnog tužioca predstavljaju reformu sa istim kadrovskim, tehničkim, prostornim kapacitetima i legislativom naslijeđenim od prethodnika koji su sistematski realizovali projekat trodecenijskih partitokrata – pravosuđe u interesu mafiokratije.

Budislav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

Crnogorska agrarna privreda i seoski turizam nalaze se na svojevrsnoj raskrsnici, bez jasnih  ciljeva i pretpostavki za njihovo rješavanje

„Crnoj Gori ne treba masovni turizam“ kaže Luiđi Kabrini, predsjednik UNWTO iz Njujorka. Uz prethodne riječi gospodina Kabrinija valja podsjetiti da su zapadni eksperti i političari preporučivali Crnoj Gori da pristupi reformisanju koncepta agrarne politike i privredne strukture na selu, te  da njen cilj ne treba da bude  masovna proizvodnje hrane, već ekskluzivitet i visoki kvalitet  proizvoda i usluga, što korespondira sa njenim, kako prirodnim bogatstvom i kulturnom nasljeđem, tako i sa savremenim tržišnim i ekonomskim zahtjevima  Evrope i svijeta.

Na drugoj strani, prof dr Isak Adižes, poznato svjetsko ime iz oblasti ekonomije i menadžmenta, za panel diskusiju koju je nedavno organizovao Ekonomski fakultet iz Podgorice povodom 64 rođendana fakulteta poručio je: „Crna Gora bi trebalo da zaustavi masovni – paradajz turizam i da razvija elitni, pri čemu je potrebno da sačuva ono što ima, a  to  je  priroda; neka bude najbolja i najčistija i to dobro naplati“. Profesor Adižes podsjeća: „Ekonomski pokazatelji u turizmu su vam odlični, hoteli su punu, ali sa druge strane što to vrijedi, kada omladina odlazi u druge države“.

Na trećoj strani, dekan fakulteta za turizam i biznis prof.dr. Rade Ratković ističe „turizam kod nas odumire“. Razlog za ovakvo stanje profesor Ratković vidi  u činjenici što se ova privredna grana u Crnoj Gori,  „već duže vrijeme razvija u pogrešnom pravcu, mimo strategije“. Argumenti profesora Ratkovića za ovakvu tvrdnju su brojni i uvjerljivi.

Neka bude dopušteno mojoj malenkosti, da uz prethodno ustvrdim da je proizvodna, tržišna i ekonomsko razvojna situacija u crnogorskoj poljoprivredi i ruralnoj privredi, mnogostruko teža u odnosu na turizam, ili, da je ova privredna grana blizu samrtničke postelje.

Mislim da valja razmisliti o potrebi, da se u cilju reformisanja tekućih i razvojnih problema u privrednim oblastima o kojima je riječ u Crnoj Gori  formira  Međunarodni centar  za razvoj ekologije, prehrambenog i turističkog proizvoda i zaštite od  klimatskih promjena, na koje su zelena privreda i turizam daleko najosjetljiviji u odnosu na ostale privredne grane.

Predloženi Centar bi predstavljao neku vrstu menadžment zajednice (naučno stručne  kooperative)  sa evropskim mediteranskim zemljama. Stara dama odavno vidi  bisernu ogrlicu na vratu crnogorske ljepotice, koju su opjevali Goldston, Tenison i Sartr i drugi velikani svjetske misli, međutim od hvalospjeva se ne živi, a Crna Gora kao da ne osjeća potrebu za reformisanjem vitalnih privrednih grana u skladu sa potražnjom sve izbirljivijih tržišta kako u oblasti proizvodnje hrane tako i u oblasti turističkih usluga.

Stoga, na privrednom raskršću na kojem se Crna Gora nalazi i pomanjkanju opredmećenih  znanja u ovoj oblasti, valja razmisliti o potrebi  formiranja Međunarodnog monitoring  centra  u Crnoj Gori koji bi pomogao izradu reformske Stategije u pomenutim privrednim oblastima, kako bi naša država ozbiljnije krenula prema održivoj i prepoznazljivoj ponudi na evropskom i svjetskom tržištu prehrambenih proizvoda i turističkih usluga.

Sledstveno istaknutom, ističem tri  oblasti (makro projekta) od kojih crnogorska ekonomija i razvoj decenijama boluju i  koji  danas pretstavljaju rak ranu privrednog razvoja Crne Gore:

(a) Nedostatak Strategije (operativnog programa) razvoja u oblastima ekologije,  proizvodnje hrane i turističkih usluga  na principima rijetkosti, ekskluziviteta i visokog kvaliteta  (treći nivo proizvodnje i usluga u CG ne bi postojao);

(b) Nedostatak operativnih projekata bržeg i uravnoteženijeg razvoja, na relaciji bogatiji jug – siromašni sjever Crne Gore, čija bi  okosnica takođe bila ekskluzivitet i visoki kvalitet svojih proizvoda i usluga i konačno,

(c) Koncept (projekat) zaštite od klimatskih-temperaturnih promjena i traganje za novim konceptom ishrane  ljudi naspram konvencionalnog načina života, pošto naučnici svjetskog renomea najavljuju da će  polovinom pedesetih godina ovog vijeka pola svjetske populacije biti na udaru nedostatka hrane i golog preživljavanja.

S obzirom da je Crna Gora predugo u poziciji  da uvozi skoro sve što je čovjeku potrebno za život, zašto ne bi „uvezli“ nedostajuću pamet i njenu snagu kao najvredniju „robu“, koja bi sa domaćim znanjima mogla usmjeriti naše razvojne  ciljeve na kraći i duži rok, kako bi što prije počeli izlaziti  iz stanja besperspektivnosti u kojem smo predugo  zarobljeni.

 Ovom prilikom želim podsjetiti na jedan inspirativan događaj koji je Crna Gora imala sedamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme  kada se rodila ideja da se u Ćemovskoj pustari kod Podgorice aktiviraju 4.000 hektara zemlje u proizvodne svrhe. Nosioci ideje tog projekta sukobili su se  sa krupnim otporom dijela kako intelektualne tako  i političke i laičke  javnosti u  Crnoj Gori. Spočitavali su im „kako tamo neki zanesenjaci hoće da satiru pare crnogorske sirotinje u nešto što su struka i nauka davno osudile da može biti samo ispasište za stoku“. Čak je protiv nosioca pomenute ideje bio  pokrenut krivični postupak. Zar ova priča ne podsjeća na sadašnje stanje svijesti u pogledu budućeg razvoja Crne Gore  na putu ka EU?

Međutim, zagovornici i kreatori pomente ideje, nijesu posustali pod pritiskom javnosti i  angažovali su  eksperte – tehničku pomoć (i sa njom značajan novac) iz međunarodnih organizacija  FAO Rim i  OECD iz Pariza, koji su  uz učešće domaćih eksperata, unijeli  novu – svježu  krv i pamet, koji su pomogli da se savladaju domaći  nevjerni Tome i trasiraju putevi i pretpostavke za ostvarivanje ciljeva budućeg mega projekta.

Uz višegodišnji  entuzijazam struke i nauke 1980. godine, nosioci projekta  darivali su  Crnoj  Gori  najveću i najljepšu zelenu oazu u krajolicima Evrope u jednom komadu, koja je godinama predstavljala ponos i  pronosila privrednu slavu Crne Gore po Evropi i svijetu. A danas, sve djeluje kao da je nedavnu prošlost odnijela mutna Marica!?

Ko su  danas nevjerne Tome u uslovima partitokratije i formalnog pozivanja na meriokratiju  koji predugo populišu  surogat  agrarnu politiku (koju su napredne zemlje Evrope davno napustile) i koji ne dozvoljavaju Crnoj Gori da koristi  prirodno bogatstvo i tržišne prednosti na način kako to savremena tržišta traže? Ovo pitanje i danas stoji kao  breša  pred odgovornim ljudima, kako u oblasti struke, nauke i politike, tako u oblasti osvješćenja koje bi Crnu Goru prestrojilo na put razvijene medteranske zemlje.

Nekako u  isto to vrijeme (sedamdesetih godina prošlog vijeka)  crnogorski rani proizvodi sa toplog Mediterana, nalazili su svoje mjesto na tržnicama: Milana, Beča, Minhena, Frankfurta, Praga i Varšave, a o tržištu nekada velike države da i ne govorimo. To vrijeme je po prvi put u crnogorskoj agrarnoj istoriji izvuklo iz siromaštva prirodno bogate Zetu i Malesiju i širi prostor, a nosiocu tog pregnuća i čovjeku entuzijasti, Radomiru Kukuličiću,  Zećani su podigli spomenik u centru Golubovaca. Danas je našim farmerima i njihovim proizvodima tijesno u sopstvenoj kući (tržištu), a o evropskom tržištu odavno nema ni govora.

U to isto vrijeme, zahvaljujući naučnim istragama, prvi put je Crna Gora došla do saznanja da posjeduje 11 potencijalnih proizvoda, iz čijeg sastava bi se mogli kandidovati  proizvodi  koji bi mogli nositi svjetsku marku ekskluziviteta. Istovremeno, istragama se došlo do saznanja da bi u kategoriju proizvoda visokog kvaliteta Crna Gora mogla kandidovati  18 proizvoda iz svog  agro ekološkog  areala. Crna Gora je tada počela izvoziti  znanje, doista u kooperaciji sa tada znamenitim stručnjacim i naučnim kadrom Agroekonomika  PKB –a.

Danas od ovog najkrupnijeg „izvoznog artikla“ nema ni institucije ni pomisli o  neophodnosti izvoza znanja,  kao vrhunskog dostignuča ljudskog uma. Akademik Radoje Pajović, rekao je ovim povodom  u  jednoj svojoj prigodnoj besjedi, da je to bilo: „Periklovo doba u razvoju crnogorske poljoprivrede“!

Čast malobrojnim izuzecima koji su i u aktuelnoj situaciji  uočili  prednosti o kojima je ovdje riječ i uspjeli da  valorizuju prirodne i tržišne prednosti crnogorskog areala (grožđe i vina, njeguška pršuta, pivo, sirevi i maslinovo ulje, turističke usluge na selu  dr.). Međutim, od ovakvih strateških ciljeva (projekata) u pogledu dugoročne strategije razvoja Crne Gore ima malo ili bolje rečeno, nema skoro ništa.

Decenijama naše vrijedne domaćice na tržnicama širom Crne Gore, nude visoko kvalitetne proizvode kao što su to radile njihove majke i bake: sireve u drvenim kacama i lavorima ili čuveni kajmak (skorup) u mješinama. Čast ovim vrijednim ženama i njihovoj kvalitetnoj ponudi. Međutim, zar ne bi bilo bolje da naši tehnolozi i tržišni stručnjaci, visoko kvalitetne proizvode  o kojima je riječ, savremeno tržišno oblikuju i ponude potrošačima? Ili, činjenica, da odavno niko  u Evropi ne nudi tržištu pasterizovano mlijeko u polietilenskim kesama izuzev mi, kao da je trajno pakovanje mlijeka u tetra paku neosvojiva tvrđava?

Možda još eklatantniji primjer naše nemarnosti  je kvalitet tržišne ponude, pri čemu  su domaći i inostrani eksperti iz oblasti laboratorijskih istraživanja i kontrole kvaliteta mlijeka nedavno ustanovili, da mjerna jedinica konzumnog kravljeg mlijeka kod nas posjeduje 635 do 650 hiljada bakterija tipa ešerihija i kompilobakter, dok je u Evropskoj uniji dozvoljena granica  ovih bakterija u mjernoj jedinici mlijeka najviše 100  hiljada bakterija.

Ništa nije bolja situacija ni u uvezenom mlijeku iz Srbije i BiH, koje sadrži pet puta veći procenat alfatoksina, u odnosu na propisane standarde u Evropskoj uniji.

Konačno, nova (reformska) filozofija razvoja Crne Gore u istaknutim oblastima (uz inostranu pamet i podršku), mogla bi se korisno odraziti i  na druge privredne grane kod nas, na jednoj strani, a na drugoj, kandidovali bi se održivi razvojni projekti, koji bi posjedovali  pečat  kvaliteta i održivosti, a time i veću prohodnost kod domaćih i inostranih  finansijskih tržišta.

Jedan veliki francuski umjetnik i  mislilac je rekao „da svaku krizu treba pretvoriti u šansu za novi napredak“. Pitanje je kako ovu misao kod nas pretvoriti u djelo? Za sada na ovo pitanje nema odgovora. Možda,   umjesto  jalove priče  i poltičkih naklapanja, struka i nauka uz svesrdnu međunarodnu participaciju našu sudbinu može preokrenuti u drugačijem (reformskom i evrpskom) pravcu!

Čedomir  MAROVIĆ

Zabrinjavajaća je sličnost onovremenih hvalospjeva “najefikasnijem sudstvu u regionu” sa ovovremenim “regionalnim predvodništvom” u evropskim integracijama

“Punoljetstvo” moje države unosi mi dodatni nemir. Građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava, na ovom nivou zaostalosti u svom razvoju,  ne može ostaviti mirnog ni jednog svog,  istinski posvećenog, građanina. Posebno ne onoga sa iskustvom višedecenijske borbe unutar struke protiv uneređivanja prvo bezbjednosnog sektora, a poslednjih više od četvrt vijeka i protiv devastacije pravosuđa i, posebno, “najefikasnijeg sudstva u regionu”. Suočen sa podacima dobijenim od međunarodnih partnera o dubini sunovrata ta dva sistema, zapažam zabrinjavajaću sličnost onovremenih hvalospjeva “najefikasnijem sudstvu u regionu” sa ovovremenim “regionalnim predvodništvom” u evropskim integracijama. Zabrinutost je utoliko veća što su floskule o “najefikasnijem sudstvu u regionu” plasirane u “ranom djetinjstvu”  države a “regionalno predvodništvo”, sa istim sudstvom kao (pre)krupnom preprekom na evropskom putu Crne Gore, plasira se u vrijeme njenog “punoljetstva”.

Sunovrat sudstva je neprekidan. Ne usuđujem se reći da je nekontrolisan. No, sigurno je da nakon ustavnih promjena iz 2013. godine, nije kontrolisan od zakonodavne vlasti u kontekstu proklamovane ravnoteže i međusobne kontrole tri grane vlasti.

Proces transformacije partitokratije u mafiokratiju, podrazumijevao je i transformaciju sudske grane vlasti u zatvoreni sistem, kontrolisan instaliranim rukovodećim kadrom iznutra. Mafiokrate su, osmišljenim kadriranjem njima odanih kadrova od samog vrha piramide sudske vlasti nadolje, sprovele koncept zatvorenog sudstva u “sigurnim rukama”.

Najefikasnije sudstvo u regionu je “principijelnost” i “etičnost” pokazalo u brojnim, javnosti poznatim, slučajevima nesankcionisane zastare krivičnih gonjenja i drugih manifestacija korupcije. Slučajevi su “rješavani” zahtjevima “zatečenih” sudija za dobrovoljni prestanak sudijske funkcije, redovno odobravanim uz pravo na isplatu zarade u narednih (najmanje) šest mjeseci. Bez procesuiranja – krivičnog, materijalnog i drugog …

Ilustrativan je slučaj  jednog suda sa crnogorskog primorja kojeg je, na taj način, u kratkom roku napuštilo bezmalo pola sudija. Jedino je predsjednik tog suda stameno izdržao na toj funkciji od 1989. do 2020. godine, gradeći “najefikasnije sudstvo u regionu”. Na taj način je izgrađen i održan postojeći “ugled” sudstva, a “dobrovoljcima” iz sudstva je ojačana crnogorska advokatura.

Ilustrativan primjer “kadriranja” je raspored u pravosuđu u jednom momentu jedne porodice: striko na čelu Ustavnog suda, sinovac – premijer, snaha – sutkinja  uz “projektovanu” predsjednicu Vrhovnog suda, brat – predsjednik Advokatske komore… Sinhronizacija u realizaciji koncepta samostalnog i nezavisnog sudstva podrazumijevala je i kumu predsjednice Vrhovnog suda za predsjednicu Konferencije sudija. To tijelo bira članove Sudskog savjeta iz reda sudija koji čine većinu… A Sudski savjet je služio kao navodni garant nezavisnosti sudstva kroz rad svojih komisija (za testiranje, za ocjenjivanje, za raspoređivanje, za napredovanje, za pritužbe…) i tijela (Disciplinsko vijeće, Vijeće za ocjenjivanje rada sudija…).

I na isteku četvrte godine od kada su mafiokrate izgubile zakonodavnu i izvršnu vlast, tako izgrađen sudski sistem opstaje uprkos godinama najnižem povjerenju javnosti u rad sudstva i uprkos optuženjima nosilaca najviših funkcija u crnogorskom sudstvu.

U samo nekolika dana ređaju se događaji. Građani protestuju protiv skandalozno neujednačene sudske prakse u vrlo osjetljivoj oblasti jačanja nasilja prema ženama. Suđenje bivšoj predsjednici Vrhovnog suda, njenom sinu i ostalim optuženima za organizovani kriminal odloženo je 16. put. Na Opštoj sjednici Vrhovnog suda propao 9. pokušaj za izbor predsjednika Vrhovnog suda…

Alarmi iz sudstva ostaju bez odjeka kod donosilaca odluka. Nove vlasti se ne pokazuju ni izbliza doraslim za izazove koji stoje pred Crnom Gorom za demontiranje struktura mafokratskog sistema.  Štaviše, zloupotrebljavaju globalna kretanja i pojačan interes zemalja EU za prijem Crne Gore u članstvo, prikazujući to svojim postignućem – bez bitnih kvalitativnih promjena u oblasti vladavine prava i reformi u pravosuđu kao preduslovu suštinskih promjena.

IBAR ne donosi rješenja.

Bez javnog suočavanja kandidata i nosilaca najviših sudijskih funkcija, uključujući novoizabrane, sa činjenicama i dokazima o svom dosadašnjem radu nema suštinskog napretka.

Budislav MINIĆ