Povežite se sa nama

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

3 godine

na

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Na Institutu su proveli pet mjeseci, gdje je dječak dobijao 16 sati tretmana nedjeljno. Napredak je, kaže, bio veliki. ,,Vratili smo se kući iz razloga što smo ovih pet mjeseci, kao porodica, bili razdvojeni. Ja i mlađi sin u Beogradu, suprug i stariji sin od devet godina u Podgorici. Veoma teško porodica funkcioniše kad je razdvojenost u pitanju. Suprug se trudi da održi posao, jer nam je to trenutno, jedini izvor prihoda. Stariji sin školarac, njegove obaveze i prohtjeve ne smijemo ni na sekund zanemariti, jer u tom slučaju možemo imati problem i sa njim”, kaže.

Ističe da su troškovi u Beogradu ogromni – od 800 do 1.200 eura mjesečno. Nabraja – stan, režije, ishrana bez glutena i kezeina, razni suplementi… Institut nudi svakodnevni rad sa logopedima, ali nema oligofrenologe, pa se sve to plaća privatno, tretman je oko 20 eura. Vrtić i predškolsko su sastavni dio terapije tih mališana, a cijena je oko 200 eura za četiri sata boravka.

,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece iz Crne Gore je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji. Veliki problem imamo i u ostvarivanju prava kod socijalnog. Od predavanja dokumentacije do ostvarivanja prava, nekad prođe i par godina. Često roditelji ne znaju sva prava svoje djece, a nema adekvatnog vida informisanja”, objašnjava Vukadinovićeva.

Monitor je već pisao da Centar za autizam od otvaranja ima brojne probleme. Najveći je nedostatak kadra – u Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektolog (oligofrenolog).

Vukadinovićeva kaže da je neophodno da Centar zaživi, da služi svojoj namjeni, da djeca mogu da dobiju adekvatnu pomoć u svojoj državi, da se porodice ne razdvajaju i ne  trpe ogromne troškove.

,,Porodica i zdrava sredina je osnov uspjeha naše djece. Centar nema adekvatan kadar, jer djece sa smetnjama u razvoju ima puno. Nema dovoljan broj terapeuta. Mišljenja sam da treba prvo napraviti registar djece sa smetnjama u razvoju, pa onda obezbijediti dovoljan broj terapeuta, jer ako znamo da u Centru postoji samo jedan oligofrenolog, a našoj djeci je vrlo potrebna ta pomoć defektologa-oligofrenologa, roditelji su primorani da plaćaju privatne tretmane”.

Registar djece sa smetnjama u razvoju, kojim bi bila obuhvaćena i djeca sa autizmom, najavljuje se duže od deceniju, ali ga još nema. U Centru za autizam imaju preko 5.000 kartona, sa upisanim između 5.000 i 6.000 djece sa smetanjama u razvoju ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore.

I pored obećanja da neće biti potrebe da se djeca šalju u inostranstvo ta praksa nije prestala otvaranjem Centra. Prema podacima Fond za zdravstveno osiguranje od 2018. godine kada je Centar otvoren, do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju plaćeno je preko 1,6 miliona eura! U tom periodu u Institut Đorđe Kostić upućeno je 705 osiguranika.

,,Roditelji djece sa smetnjama u razvoju apeluju na nadležne pojedince i institucije, da se nešto pod hitno mora preduzeti po pitanju osposobljavanja Centra. Naš problem nije samo naš, već problem cijele države na dugoročnom nivou. Naša djeca, uz adekvatne tretmane i podršku postaće funkcionalni ljudi, sposobni da rade i doprinose sebi i zajednici. Bez toga oni će biti na margini društva, osuđeni da o njima cijeli život brine država. A svakim danom, nažalost, te djece je sve više. A naša djeca su naša nada u bolje sjutra”, zaključuje Vukadinovićeva.

Do sada, ove apele nije imao ko da čuje.

 

Molba za pomoć

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći.

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča.

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz.

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

15 sati

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

15 sati

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Veljko Belivuk, Marko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko Belivuk, Marko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

15 sati

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo