MONITORING
Ni na nebu, ni na zemlji

Helikopter gazela SA341 Vojske Crne Gore srušio se 2. septembra na kamenoj morskoj obali u području Luštice, između Dobreča i uvale Žanjica. Poginuli su na licu mjesta članovi posade: potpukovnik Belhadin Šahbaz, pilot, pomoćnik komandanta helikopterske eskadrile; major Ivan Obradović, pilot, komandir 1. helikopterskog odjeljenja; stariji vodnik I klase Vidoje Tomić, tehničar, letač-strijelac. „U toku je postupak utvrđivanja okolnosti pod kojima je došlo do pada helikoptera. Molim da uvažite realnosti i da sačekate rezultate istrage, koju će sprovesti nadležni organi a o čemu će javnost biti informisana”, kazao je ministar odbrane Boro Vučinić obrativši se novinarima neposredno po nesreći. Do zaključenja ovoga teksta Ministarstvo odbrane nije izdalo saopštenje o uzroku nesreće.
Prema nezvaničnim informacijama, dva helikoptera su bila u formacijskom letu, tokom redovnog zadatka obuke. Manevrisali su u brišućem letu, nisko iznad mora i obale. Prvi helikopter u formaciji navodno je udario u jedan od stubova koji su korišćeni za pomorsku navigaciju a potom se survao niz liticu.
Ministarstvo odbrane (MO) ranije je objavilo podatak kako crnogorski piloti ostvaruju ,,približan NATO standard” od 150 sati godišnjeg naleta (vremena provedenog u vazduhu). U odnosu na stanje u nekadašnjoj jugoslovenskoj vojsci, kada je nalet bio najviše do 20 sati, piloti VCG imaju mogućnosti optimalnog treninga.
Tragično stradalu posadu helikoptera činjeli su iskusni vazduhoplovci: potpukovnik Šahbaz je imao ukupno 1.500 sati naleta; major Obradović 550 sati; vodnik I klase Tomić je u oružanim snagama od 1995. godine.
Helikopteri su sada glavna komponenta crnogorskog ratnog vazduhoplovstva. Crna Gora je aprila 2010. šest odličnih aviona super-galeb G-4 (resurs upotrebe najmanje pet godina) ustupila Srbiji, da bi zauzvrat dobila manje od četvrtine akcija Ministarstva odbrane Srbije u propaloj hercegnovskoj firmi Prvi prvoborac, zatim geodetske dokumente, polovni uređaj za noćno letjenje helikoptera i gomilu od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea”.
U ovom trenutku, crnogorsko ratno vazduhoplovstvo sa helikopterima gazela može, sa naoružanim verzijama gazela-gama, da vodi ograničenu protivoklopnu borbu; ali, težišni zadaci su treninzi za izvođenje zadataka korekture artiljerijske vatre, izviđanja, transporta , medicinske evakuacije i spašavanja. VCG sa dva aviona super-galeb G-4 (N-62) može da obavlja limitiranu zaštitu vazdušnog prostora do 6.000 metara nadmorske visine, dok sa protivavionskom artiljerijom samo na nekim rejonima kontroliše vazdušni prostor do 4.000 metara.
Iz MO su prošle godine, preko dokumenta Strategijski pregled odbrane, svojim NATO partnerima priznali da crnogorsko ratno vazduhoplovstvo ima „nedostataka po pitanju sposobnosti za ostvarenje svojih misija i zadataka, koji su prije svega prouzrokovani nedostatkom dijela odgovarajuće tehnike, stanjem postojeće tehnike i rezervnih dijelova i nedovoljnog broja kvalifikovanog kadra”. Najavljeno je da će se, uz postojeće lake gazele, nabaviti – nije objavljeno do kada – ukupno četiri srednja višenamjenska helikoptera.
Kvalitet i iskustvo pilota su u međunarodnim stručnim krugovima prepoznati kao najveća vrijednost crnogorskog ratnog vazduhoplovstva, proisteklog iz nekadašnje 172. lovačko-bombarderske avijacijske brigade jugoslovenske vojske.
Globalni časopis za pitanja ratne avijacije Er Forces Intelindžes objavio je prije par godina članak o crnogorskom ratnom vazduhoplovstvu pod naslovom Mladi, ali iskusni (u orig. Young But Experienced). Naglašeno je da su među pilotima VCG i oni koji su se aprila 1999, mimo odluke pretpostavljenih, na avionima galeb G-4 neopaženi privukli aerodromu Rinas kod Tirane i raketirali prizemljene američke vazduhoplove.
Nakon udesa na Luštici, crnogorska vojska sada ima ukupno osam operativnih gazela. Do 2009. remontovana su četiri helikoptera u firmi Ikar iz Banjaluke, što je koštalo oko 250.000 eura. Radni vijek letjelica je produžen. MO je objavilo da su u planu i remonti drugih helikoptera, uključujući i njihovo naoružanje i opremu.
No, glavne investicije u ovom vidu oružanih snaga bile su usmjerene na dogradnju Vazduhoplovne baze u Golubovcima, koja je uključila nabavku dijagnostičke i letačke opreme, alata za opravku helikoptera i provjerno-mjerne opreme, specijalnog vozila sa priključnom opremom za održavanje pista, zatim izvođenje infrastrukturnih radova na aerodromskom kompleksu, itd.
Tako je u saradnji sa NATO započeo relativno skupi projekat Regionalnog centra za obuku pilota helikoptera u Golubovcima. Od jeseni prošle godine na Golubovcima su na desetomjesečnoj specijalizaciji bila trojica pilota Armije Republike Makedonije. Vlastite treninge sa Golubovcima – u cilju uvježbavanja slijetanja na velikim nadmorskim visinama – izvodilo je jesenas i 20 njemačkih pilota, koje su opsluživali tehničari i ostali personal Bundesvera na njihovim helikopterima MBB Bo 105.
Projekat Regionalnog centra u Golubovcima neposredno je vodio pukovnik Vladislav Vlahović (koloritan lik: aforističar, džudista, takođe svojevremeno radio za 2. upravu beogradskog Generalštaba kao načelnik 123. obavještajnog centra u Podgorici, angažovan i kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica). Vlahović je do maja ove godine komandant Vazduhoplovne baze, imenovan za vojno-diplomatskog predstavnika u stalnoj misiji Crne Gore pri Štabu NATO u Briselu.
Tamo će mu šef, do daljnjeg, biti vazduhoplovni general-potpukovnik Ljubiša Jokić, šef crnogorske misije pri NATO, najstariji po činu vazduhoplovac u VCG. Vlahovića je naslijedio pukovnik Živko Pejović, pilot, nosilac Zlatnog letačkog znaka, koji je završio Komandno-štabnu školu i Školu nacionalne odbrane. U čin pukovnika unaprijeđen je 2009. za Dan državnosti.
Pejović se nalazio na čelu istražne komisije koja je septembra 2008. ispitivala uroke pada školskog klipnog aviona UTVA-75 kod sela Rudine, okolina Rijeke Crnojevića, kada su lakše povrijeđeni piloti Bojan Blagojević i poručnik Bojan Popadić. Tvrdilo se da je “avion prije polijetanja bio pregledan” i navodno ,,tehnički ispravan”. Interesantno, MO je potom saopštilo da su sva tri postojeća aviona tipa UTVA-75 „zastarjeli” i da se „više neće koristiti”.
Iako su iz MO tvrdili da su u Vazduhoplovnoj bazi Golubovci u stanju da održavaju vazduhoplove u I i II stepenu tehničke ispravnosti (povremeni pregledi, manje i veće opravke vazduhoplova), NATO partnerima su priznali da „za podizanje ove sposobnosti nedostaje radionica za održavanje vazduhoplova u III stepenu” (ekvivalent avio servisa); nedostaju i licence za izvođenje radova u III stepenu, zatim potreban alat i oprema za radionicu…
U ovom trenutku VCG nema osposobljen vazduhoplovni operativni centar. Modernizacija sa NAV-COM opremom (radio-navigaciona i komunikaciona oprema) je najavljena. No, praktično ne postoji razmjena informacija nadzora vazdušnog prostora (radarske slike) između radara i korisnika.
Postojeći crnogorski vojni radarski sistem S-600 nije u stanju potpune ispravnosti. Takođe, taj radarski sistem nije uvezan sa radarom Star 2000 Terminalne kontrole letjenja Podgorica i sa sistemom nadzora mora.
Ta činjenica možda će bitno otežati i utvrđivanje okolnosti udesa helikoptera na Luštici…
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti
Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.
STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Simbolima oboljelo društvo
Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.
PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine
I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.
GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija
Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.
MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija
Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje
Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.
Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.
Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.
Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.
,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.
Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.
Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…
,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.
Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.
,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.
Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.
,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.
Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.
Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…
Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.
Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…
Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.
Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.
A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…
Iskustvo Hrvatske
Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.
Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.
Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom