Povežite se sa nama

MONITORING

Đukanović najodgovorniji

Objavljeno prije

na

sito-rakocevic-fahrudin-rad

Neka buduća istorija valjda će utvrditi, kako je do svedočenja Momira Bulatovića, pred Višim sudom u Podgorici, 12. novembra 2010, uopšte došlo. Preciznije, kako se to dogodilo odnosno omaklo Milu Đukanoviću, najmoćnijem čoveku Crne Gore, onom istom koji je u poslednjih dvadeset godina, beskonačnim političkim manevrisanjem, uključiv i beskonačno manipulisanje unutrašnjim i međunarodnim imunitetom, uspeo da izbegne sve, pa i najozbiljnije, domaće i međunarodne sumnje i optužbe. Jedno je, međutim, sasvim izvesno, od svih inkriminacija, sumnji i optužbi, činjenica i dokaza do danas, ovo svedočenje, za nekrunisanog kralja crnogorskog podzemlja i nadzemlja, predstavlja najveće opterećenje. Najpre, zbog toga što je ovo svedočenje, do sudećeg suda, uopšte došlo (zarobljene institucije domaćeg pravosuđa do sada su to redovno onemogućavale). A zatim, još značajnije, i zbog izuzetnih krivično-pravnih kvaliteta ovog svedočenja. Treba li uopšte podsećati, u vreme izvršenja zločina deportacija 1992, Momir Bulatović je bio predsednik, Milo Đukanović premijer Crne Gore. U formalno-pravnom smislu, iskaz Momira Bulatovića pred Višim sudom u Podgorici, jeste bio svedočenje. U suštinskom smislu, ovaj iskaz bio je priznanje i samooptuženje. Na sopstvenu ali i na adresu Mila Đukanovića i celokupnog tadašnjeg vrha. Setite se, svi smo sve znali a Milo najviše, najkraći je rezime ovog iskaza.

Sve do ovog svedočenja, Mila Đukanovića su opterećivali samo brojni i ozbiljni posredni dokazi odnosno indicije. Svedočenje Momira Bulatovića je prvo koje predstavlja neposredan dokaz, jer je reč o iskazu ne samo neposrednog očevica, nego i neposrednog, i to najviše rangiranog saizvršioca. Ne, dakle, interpretacija iz druge ili treće, nego iz prve, zapravo nema kuda „prvije” ruke. I ne tamo nekog sporednog aktera sa terena, nego samog vrha. Rečju, radi se o dokazu najveće dokazne snage (od ovoga je veća samo dokazna snaga DNK ali u ovom konkretnom zločinu DNK nije toliko relevantna). Da u Crnoj Gori postoji makar V od vladavine prava, za najviše dvadesetčetiri sata od svedočenja Momira Bulatovića, Vrhovno državno tužilaštvo proširilo bi optužnicu na njega i na Mila Đukanovića, a sudeći sud nastavio da sudi po tako izmenjenoj i proširenoj optužnici. U besudnoj zemlji, kao što znamo, tužilaštvo je produžilo da ćuti, a sud doneo onu černobiljsku prvostepenu presudu.

A na černobiljsku presudu, nadovezale su se i one brojne i beskonačne sporednifikacije. Među njima, i ona zaista antologijska. Onog multimedijalnog a hiperaktivnog operativca režima, koji je, u jednoj skoroj polemici, neustrašivo ustvrdio (šta da se radi, neznanje je uvek neustrašivo, u tome je njegova jedina „prednost” u odnosu na znanje, koje je nekako uvek skeptično i suzdržano), kako Momir Bulatović, pred Višim sudom u Podgorici, u stvari, nije priznao zločin deportacija. Nije, kaže, Momir lud da prizna. A dokaz? Pa, Momir je rekao da to nije bio zločin nego tragična greška.

Super. Dakle, nije važno šta je Momir stvarno i konkretno posvedočio, šta je o svemu argumentovano i dokumentovano rekao, nego šta on o tome što je rekao misli. O, kako bi to dobro bilo. Kao u slučaj mladog Norvežanina, masovnog ubice, Andersa Brejvika. Već prema prvim policijskim izveštajima, ovaj je priznao da je ubio sedamdesetsedam ljudi, samo što ni on, kao ni Momir Bulatović, nije rekao da je to bio zločin, nego, kao, neka vrsta akcije spašavanja Zapada od pošasti muslimana, multikulturalista i marksista. Super. Samo što se u Norveškoj još niko nije javio da kao naš veselnik kaže kako Anders Brejvik nije priznao.

Neka buduća istorija, ali i pravosuđe (ratni zločin deportacija 1992. ne zastareva), valjda će nekada utvrditi, i eventualnu razliku u stepenu odgovornosti, dva u vreme zločina najviša funkcionera izvršne vlasti. Tim pitanjem ovde se nećemo baviti. Ono što ćemo u vezi sa tim još jedino primetiti, to je da je Momir Bulatović, deo svoje krivično-pravne odgovornosti, svedočenjem pred sudom 2010, kao krunski svedok-insajder odnosno svedok-saradnik, u izvesnoj meri, umanjio. A Milo Đukanović, upornim odbijanjem da svedoči pred sudom, plus produženim opstruiranjem, blokiranjem i zataškavanjem, svoju odgovornost, u međuvremenu, samo uvećao.

I na samom kraju, poenta. O Milu Državostvoritelju. Centralnom mitu naših bivših a sadašnjih dvorskih to jest Milovih indipendista. Mitu koji kao crvena nit drži i nosi, opravdava i produžava, prikriva i zataškava ovaj najveći zločin. Vidi se to i kod drugih tamnih mrlja iz ratnih 1990-ih ali najviše i najjasnije kod ratnog zločina deportacija.

Pogledajte samo poslednjih devet meseci, od svedočenja Momira Bulatovića. Ko se sve našao u krugu istaknutih saučesnika zataškavanja ovog zločina. Kompletan državni vrh. Od broja jedan, vrhovnog komandanta, koji je ostao šef vladajuće partije, preko vrhova pravosuđa, do vrhova i resornih vladinih zvaničnika. O bezbrojnim našim bivšim, vladinim nevladinim, hiperaktivnim i multimedijalnim, pa i mnogim međunarodnim, da i ne govorimo. Šta onda reći za ovu izuzetnu političku mega-organizaciju? Da je država? Ili ne-država, raz-država?

Ovo je teško i još uvek otvoreno pitanje. A ovo samo jedna fenomenološka analiza. Još dve stvari, ipak, mogu, pa i moraju, da se kažu. Prvo, čisto teorijski i istorijski, na delu je jedan crnogorski, ali i globalni mega-proces, koji u ovom momentu najpribližnije može da se označi kao krizni, kvazifeudalni, retro-trend. I drugo, i na našem primeru, jasno se vidi, kako stvari mogu biti krajnje kompleksne, kontradiktorne i dijalektične. Kako jedan te isti akter, u našem slučaju Milo Đukanović, istovremeno, to jest u samo dvadeset godina, može biti i Državostvoritelj i i Državorazoritelj.

Zar to nije bila i smrtonosna kontradikcija, putanja i tragedija, jednog ranijeg, doduše krunisanog, crnogorskog kralja, Nikole I Petrovića Njegoša, ali sa njime, i celokupne Crne Gore? Još važnije, zar se time ne bi ostvarila i ona najtragičnija istorijska ironija. Paralela koju je jedan neoprezni apologeta Mila Đukanovića nedavno povukao između ovoga i Svetog Petra Cetinjskog. Samo što bi u stvarnosti ta paralela bila obrnuta. Negativna. Jer bi se tada, do kraja jasno, bolno i nepovratno, videlo kako je Milo Đukanović uspeo, Crnu Goru da vrati, u stanje pre Svetog Petra Cetinjskog. U stanje bez prava i države.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo