Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC: Lutanja posrnulog društva

Objavljeno prije

na

Novi roman Nikole Nikolića Meandar, koji je objavljen u izdanju Nove knjige, nedavno je promovisan na ovogodišnjem Zimskom salonu knjige Booka 2014 u podgoričkoj Gradskoj knjižari. Nikola Nikolić je rođen u Podgorici 1989. godine, prvi put se domaćoj čitalačkoj publici predstavio prije tri godine romanom Čvor.

MONITOR: Tematski, roman Meandar je blizak aktuelnom društvenom trenutku. Kroz prizmu glavnog junaka, konduktera sa diplomom fakulteta, dat je prikaz sukoba načela i stvarnosti, kako na ličnom, tako i na širem planu. Kako i kad ste počeli da pišete knjigu i kako je tekao taj proces?
NIKOLIĆ: Kada je izlazio moj prvi roman, sredinom 2011. godine, došao sam do ideje za drugi, pa nije bilo razloga da još tada ne krenem s novim rukopisom. Meandar sam počeo pisati svega mjesec dana nakon objavljivanja Čvora. Proces njegovog stvaranja nosio je sa sobom sve svijetle i mračne momente s kojima se susreće svaki stvaralac. Pored golemog zadovoljstva, nezobilazne su bile i tmurne, sušne faze, usljed kojih duže pauze predstavljaju spas od neke vrste kreativne samodestruktivnosti. Uvijek govorim da iza dobrog književnog djela mora stajati naporan rad. Talenat i inspiracija su neophodna polazišta, ali bez kvalitetne nadgradnje nemaju svrhu, ostaju nešto kao – ajde da budem aktuelan – nevalorizovani resursi.

MONITOR: Na promociji knjige svi su bili saglasni – ,,Meandar” vas predstavlja kao zrelog i samosvjesnog pisca. Kako biste nam vi predstavili i približili roman?
NIKOLIĆ: Radnja se oslanja na teme kojima obiluju društva tromih tranzicija. Taj društveni kontekst značajno je pothranjen u romanu, a jednako važno mjesto zauzima i pozicija jedinke u svijetu punom letargije i površnosti, koje su u čvrstoj sprezi. U fokusu je čovjek rastrzan između nadmoćnih okolnosti i vlastitih, katkad komičnih krajnosti. Pored bezimenog glavnog junaka, koji ispovijeda svoj život i stoga je stalni akter, tu je još pregršt češće ili rjeđe prisutnih likova. Oni su sasvim raznoliki i zajedno s poznatim predjelima naše zemlje čine stranice živim, bliskim čitaocu. Dinamične i usporene slike smjenjuju se kao krivine meandrirajuće rijeke; kao čitalac volim ta poigravanja s ritmom fabule, pa sam se, eto, i kao autor prepustio nečem sličnom.

MONITOR: Naziv romana je Meandar. Kako tumačite ovaj pojam, njegovu simboliku?
NIKOLIĆ: Meandar je u svom značenju veoma slikovit termin. U pitanju je okuka koju stvara rijeka koja krivuda. Upravo nalik toj nemirnoj geografskoj cjelini, glavni junak (geograf po zvanju, pritom), nenaviknut na poraze, pokušava doskočiti svim poteškoćama tako što prvenstveno sluša svoj instinkt. On je neukrotiv, odvojen od razuma, pa u mnogim situacijama vodi ekstremnim, iznenađujućim razrješenjima. U simboličkom smislu spojen sa željezničkom trasom kojom se kreće junak, meandar je odraz psiholoških i, uopšte, svakovrsnih lutanja posrnulog društva.

MONITOR: Teme crpite iz naše sredine, kao i u prethodnom romanu. Koliko se ovim romanom bunite protiv besmisla koje nas je zadesilo tokom dvije decenije?
NIKOLIĆ: Crna Gora, kao zemlja ludih kontrasta, odličan je poligon za tematska i motivaciona kombinovanja. Pišem o našoj zemlji u današnjem vremenu, i ono što se našlo između korica mora biti u snažnoj vezi sa stvarnošću koja nas okružuje. Mora se njegovati istina, makar se radilo i o očitoj fikciji. Recimo, kada upućeni čitaoci ne bi prepoznavali epizode iz ovdašnje svakidašnjice, vjerovatno bih to doživio kao svojevrsnu optužbu da iskrivljujem stvarnost. Naravno, pisanje je za mene izvor neprolazne satisfakcije i u tome leži moj glavni stvaralački motiv, ali ne bježim od hvatanja u koštac sa scenama u kojima se očitava izvjesna doza angažovanosti. Biti ravnodušan u modernom vremenu isto je kao danonoćno biti pod sedativima. Smatraću naročitim uspjehom ukoliko Meandrom potaknem nekoga na razmišljanje.

MONITOR: Bloger ste na portalu „Vijesti”. Imate li određenu ciljnu grupu kojoj se obraćate ili je to svojevrsna potreba i obračun sa svakodnevicom?
NIKOLIĆ: Blog koji pišem već skoro dvije godine prilika je da ostanem u stvaralačkoj formi onda kada se ne bavim novim proznim tekstom. Njegov specifični karakter omogućava mi maksimalnu slobodu – nijesam obavezan da se pridržavam ometajućih pravila, ni u tematskom, ali ni u vremenskom pogledu. Ne pišem na silu, ne određujem sebi rokove koji bi, usljed ostalih obaveza, rezultirali manjkom kvaliteta. Teme su različite; uglavnom se tiču zanimljivih fenomena iz naše zemlje i svijeta, koje često povezujem u harmoničnu cjelinu. Držim se čisto kvalitativnog principa, izbjegavajući da, poput brojnih polupismenih, samozvanih analitičara, cijedim jedna te ista dnevnopolitička naglabanja. Kada mi se već pružila prilika, uređujem prostor u kojem se može pročitati nešto novo, pa i poučno. S vremena na vrijeme objavim i poneku svoju priču, kako ne bih zapostavio umjetničku stranu bloga. Baš zbog toga svaki novi tekst okončavam preporukom za čitanje. Kroz dosadašnjih tridesetak blogova čitaoci su mogli da se upoznaju sa svakojakim pričama iz našeg i minulog vremena, kao i da se podsjete poznatih, ali i otkriju nove, nepravedno zapostavljene knjige.

MONITOR: Šta je zadatak i odgovornost jednog pisca?
NIKOLIĆ: Smatram da je osnovni zadatak pisca da ono što piše predstavi na upečatljiv i vjerodostojan način, odnosno da pruži svoj kreativni maksimum. Književno djelo je njegov najbolji izraz, njegova originalna poruka javnosti. Kada knjiga izađe iz štampe, pisac više nema kontrolu nad njom. To je kao kada godinama vaspitavate dijete, pa onda dođe trenutak da ono započne samostalan život. U interakciji sa drugima, u slučaju knjige – čitaocima, definitivno ćete saznati koliki su istinski dometi vaših pređašnjih zalaganja. Ključ je u pažljivom spajanju svih onih raspršenih momenata stvaranja. Sljedstveno tome, odgovornost je u očuvanju umjetničkog koda, što god da želimo saopštiti spoljašnjem svijetu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo