Od Potočara do Brisela, region uporno dokazuje da mu je prošlost jedina stabilna institucija, a licemjerje jedina dosljedna politika – dok mrtvi još traže grobove, živi se nadmeću u lošim kompromisima

POTOČARI: U Potočarima se 11. jula ne obilježava samo još jedna godišnjica genocida, 31. po redu, nego i poraz onih koji su prije tri decenije gledali, a nisu spriječili. U Memorijalnom centru biće ukopani posmrtni ostaci još deset žrtava, identifikovanih iz djelimičnih skeletnih ostataka ekshumiranih između 1997. i 2022. godine, uz saglasnost porodica. Najmlađa je imala 20, najstarija 56 godina. Više od 8.000 ubijenih, više od 6.700 ukopanih, oko 900 i dalje nestalih — to nije statistika, nego optužnica protiv svijeta koji je dopustio da se genocid završi, a zatim godinama raspravlja o jeziku, umjesto o odgovornosti. Rezolucija UN-a je 11. juli pretvorila u Međunarodni dan sjećanja, ali je regionalna politika i dalje sklona da od sjećanja pravi dekor, a od žrtava pozadinu za vlastite sitne račune.

HIBRID: Britanski ministar za Evropu Stephen Doughty tokom posjete BiH poručio je ono što se u ovoj zemlji odavno zna: da će se o njenoj budućnosti opet odlučivati negdje drugdje, uz obavezne fraze o reformama, otpornosti i evropskom putu. London traži novog visokog predstavnika s punim, uključujući i bonskim ovlastima, i insistira da OHR ostane otvoren dok se ne ispune svi uvjeti iz programa „5+2”, a BiH je do sada ispunila samo jedan. Dok se Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) sprema za novo imenovanje, London, Pariz i Berlin koče italijanskog kandidata kojeg podržava Washington – pa još jednom gledamo istu predstavu: velike sile se prepiru oko upravitelja, a domaća politika glumi da je to sve prolazna tehnička stvar. U međuvremenu, upozorenja o ruskim hibridnim aktivnostima zvuče ozbiljno, ali i pomalo cinično u svijetu u kojem se sigurnost uvijek prvo mjeri tuđim interesima.

REZOLUCIJA: Evropski parlament je Srbiji saopštio ono što je mjesecima bilo očigledno: nema napretka tamo gdje nema političke volje da se prestane sjediti na više stolica odjednom. U rezoluciji se navodi stagnacija na putu ka EU zbog nazadovanja u vladavini prava, demokratiji i neusaglašenosti s vanjskom politikom Unije, uz ocjenu da je balansiranje postalo nespojivo sa statusom kandidata. Posebno su problematični nedostatak vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa i medijskih sloboda, gušenje protesta te neusklađenost sa spoljnom politikom EU prema Rusiji i Kosovu. Sve to se odvija na fonu rastućeg ruskog i kineskog uticaja u Srbiji – od ubrzanog naoružavanja i kineskih raketa do nadzorne tehnologije i uloge zemlje kao regionalne platforme za dezinformacije. Bruxelles je godinama znao da se ne može istovremeno tapšati po ramenu i hraniti iluzija o reformama, a sada se samo kasno sjetio da popustljivost nije politika nego odgađanje računa.

PERIŠIĆ: Momčilo Perišić je pušten na uvjetnu slobodu nakon što je odslužio gotovo tri godine od četverogodišnje kazne za špijunažu, jer je 2002. godine američkom diplomati predao strogo povjerljiv vojni dokument. U toj priči nema ničeg elegantnog: postoji samo još jedan podsjetnik da su državni vrhovi na ovim prostorima često spremni prodavati tajne, a zatim se naknadno predstavljati kao čuvari nacionalnog dostojanstva. Perišić je ranije u Haagu bio osuđen za ratne zločine na 27 godina, pa oslobođen, što njegov slučaj čini gotovo savršenim simbolom balkanske pravosudne dramaturgije – sve se desi, sve se preokrene, a politički moral ostane isti: nizak, prilagodljiv i uvijek spreman na amnestiju za „naše”.

ZAŠTITNIK: Na Kosovu je pokrenuta istraga zbog navoda o lošem postupanju policije prema osobama privedenim tokom obilježavanja Vidovdana na Gazimestanu. Privedeno je 37 osoba, većini su izrečene novčane kazne i trogodišnje protjerivanje, dok nevladine organizacije tvrde da je bilo fizičkog i psihičkog zlostavljanja, premlaćivanja i prisilnog skandiranja „Kosovo Republika”. U zemlji u kojoj se identitet i sigurnost neprestano koriste kao političko gorivo, svaka policijska akcija lako postaje test za institucije, a još lakše dokaz da institucije često više vole demonstrirati snagu nego zakonitost. Zato je važno da istraga utvrdi činjenice, ali je jednako važno da se konačno prestane pretvarati da su prava građana usputna šteta u velikim nacionalnim ceremonijama.

PARTNERI: Izrael je imenovao Ruth Cohen-Dar za prvu rezidentnu ambasadoricu u Sloveniji, čime se odnosi praktično resetiraju nakon dolaska Janeza Janše na vlast. To je samo još jedan primjer kako Balkan i njegovo šire susjedstvo brzo zaboravljaju jučerašnje „principijelne” stavove čim se na horizontu pojavi nova politička većina, novi interes i nova diplomatska matematika. Janšina vlada ukinula je embargo na uvoz izraelskog oružja, poništila zabranu uvoza robe sa Zapadne obale i uklonila palestinsku zastavu sa zgrade vlade, dok je Izrael proglašen strateškim i demokratskim partnerom. Sve to podsjeća da u politici nema vječnih uvjerenja, nego samo vječnih prilagodbi – a kad se to upakuje u riječ „partnerstvo”, onda i najgrublji zaokret može izgledati kao državnički čin.

Eldin HADŽOVIĆ

Kriza u OHR-u i Vučićeva nova demonstracija vojne sile nisu odvojeni događaji, nego simptomi ubrzanog slabljenja zapadnog uticaja na Zapadnom Balkanu i otvaranja prostora za novu sigurnosnu nestabilnost

SMJENA: Politička pat-pozicija unutar Vijeća za provedbu mira (PIC) u Bosni i Hercegovini kulminirala je zvaničnom smjenom na čelu OHR, odnosno Ureda visokog predstavnika. Nakon što je Upravni odbor PIC-a za vršioca dužnosti visokog predstavnika imenovao Louisa J. Crishocka, koji je dužnost preuzeo od Christiana Schmidta, nastavit će se rovovska borba između Amerikanaca i Evropljana oko toga ko će preuzeti čelnu poziciju u „Bijeloj kući“ na obali Miljacke. Crishock, koji je do sada bio Schmidtov zamjenik, i koji je prvi Amerikanac na toj poziciji, protokolarno se zahvalio na ukazanom povjerenju, poručivši da će mandat obavljati u skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir i ovlaštenjima visokog predstavnika. Budući da se do donošenja odluke o novom visokom predstavniku, Crishock pravno ne može koristiti Bonskim ovlaštenjima, OHR je privremeno institucionalno oslabljen. Rok za postizanje konsenzusa među zapadnim saveznicima postavljen je na 14. juli, kada će se konačno znati hoće li pobijediti evropski ili američki favorit. Ukoliko diplomatski pregovori ne donesu kompromis, produženi tehnički mandat Crishocka mogao bi uvesti OHR u fazu paralize, što će lokalni etnonacionalni lideri spremno iskoristiti za dodatno osporavanje legitimiteta međunarodne supervizije.

LIVADE: Posljednje dane juna predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rezervirao je za guranje prsta u oči susjedima, nakon što je prethodni dio mjeseca to radio uglavnom građanima Srbije. Na Pasuljanskim livadama, pred kamerama i vojskom, i probranim novinarskim ekipama, najavio je nabavku dodatnih kineskih supersoničnih balističkih raketa CM-400, nazvavši ih „strašna raketa“, i jasno stavio do znanja da će ih biti još. Ovo nije neka sitnica – Srbija je jedina zemlja u Evropi koja ih ima, dok je Kina zacementirala svoju ulogu dominantnog vojnog snabdjevača Beograda.

BALANSIRANJE: Radi se o klasičnoj Vučićevoj igri balansiranja na ivici noža, ili „sjedenja na dvije stolice“ – dok formalno i deklarativno Srbija ide ka EU, istovremeno kupuje oružje od Kine koje Zapad vidi kao direktnu geopolitičku provokaciju. Evropski parlament je preko AFET komiteta već oštro osudio nabavku, rekavši da to otvara „ozbiljna pitanja o geopolitičkoj orijentaciji Srbije“, a Amerikanci na svojim saslušanjima ponavljaju da Kina (zajedno sa Rusijom) doprinosi nestabilnosti Zapadnog Balkana. Vučićev odgovor je uvijek isti: „Niko neće da odlučuje šta mi smijemo da imamo“. Poruka je to usmjerena i domaćoj javnosti, koja steže kaiš dok se divi kineskim dronovima i robotima koji igraju „moravac“, ali i susjedima, odnosno specifično Hrvatskoj, Albaniji i Kosovu. Činjenica da se na Pasuljanskim livadama ukazao i bivši formalni a de facto i sadašnji šef Republike Srpske, skupa sa kompletnim rukovodstvom tog bosanskohercegovačkog entiteta, nedvosmislena je poruka i Bosni i Hercegovini.

STRAH: Kad je Plenković u martu reagirao, najavivši da će o agresivnim potezima Beograda obavijestiti NATO, Vučić je odmah odgovorio da se Srbija sprema da bude napadnuta od „saveza Priština-Tirana-Zagreb“. Analitičari kojima je jasna Vučićeva predstava za domaću i međunarodnu javnost, ipak, tvrde da je u suštini kinesko oružje jeftinije, a ujedno je i kompatibilno sa starijim sovjetskim sistemima koje je Srbija naslijedila, imajući na umu i činjenicu da Kina, za razliku od Zapada, ne postavlja Srbiji političke uslove. Amerikanci neće da daju ozbiljne sisteme nekome ko nije pouzdan NATO partner, a Kinezi tu dođu kao „pouzdana alternativa“, koja potiče Srbiju da se opet ubrzano naoružava, prijeteći svima u okruženju. Vučić ne prestaje ponavljati mantru o „čuvanju mira“, a ništa ne signalizira mir više od komšije naoružanog do zuba.

ALTERNATIVA: Vučiću u cijeloj ovoj priči, ipak, nedostaje jasna strategija. Nije samo problem u oružju, ni u tome što Srbija najviše na Balkanu troši na odbranu. Pitanja ko to tačno prijeti Srbiji, ili zašto ona uporno nabavlja ofanzivno oružje velikog dometa, tvrdeći pritom da se sprema za odbranu – ostaju neodgovorena. Zapad gunđa, ali ne radi ništa radikalno jer mu treba nekakva stabilnost na Balkanu. Kinezi dobijaju uporište u Evropi, Srbija dobija oružje i osjećaj suvereniteta. Region se naoružava i nervira. Pitanje je samo koliko dugo može da traje ova ekvilibristika. Ono što Vučić uvelike previđa je da vrlo brzo može doći trenutak u kojem će se „čelično prijateljstvo“ sa Kinom pretvoriti u olovni teret. I nije ovdje pitanje samo hoće li Kina jednog dana ostaviti Srbiju na cjedilu, nego šta će do tada značiti višegodišnje urušavanje sigurnosne arhitekture Balkana.

Eldin HADŽOVIĆ

Od institucionalnog tolerisanja nasilja i gušenja kritike, preko geopolitičkog cinizma i radne eksploatacije, do klijentelističkog rasprodavanja javnih dobara – regija tone u normalizaciju nepravde kao političkog standarda

LINČ: Vandaliziranje automobila sina novinara i profesora Dinka Gruhonjića u Novom Sadu opasan je i izravan nastavak višegodišnje, sistemski generisane kampanje zastrašivanja neistomišljenika u Srbiji. Ovaj incident se ne može posmatrati kao izolovani čin huliganizma; on je direktna posljedica zapaljive retorike, targetiranja i otrovnog političkog linča koji protiv Gruhonjića kontinuirano vode najviši državni zvaničnici i režimski mediji. Kada država svjesno normalizuje narativ u kojem se kritički nastrojeni novinari etiketiraju kao nacionalni neprijatelji i izdajnici, javni prostor postaje poligon za nasilje nad njihovim porodicama. Hronična šutnja Ministarstva unutrašnjih poslova i neefikasnost tužilaštva u lociranju i kažnjavanju autora prijetnji smrću stvaraju atmosferu institucionalnog saučesništva i apsolutne nekažnjivosti za napadače.

PORUKA: Jasna, autoritarna poruka cijeloj medijskoj zajednici glasi: U Srbiji ne postoji bazična pravna sigurnost za one koji profesionalno obavljaju svoj posao. Izostanak adekvatne reakcije i policijske zaštite za porodicu Gruhonjić potvrđuje da je bezbjednost novinara svjesno žrtvovana zarad očuvanja političkog monopola na istinu, dok institucije sopstvenom pasivnošću preuzimaju direktnu odgovornost za svaku potencijalnu eskalaciju nasilja.

EKSPLOATACIJA: Odluka američke carinske službe o blokadi uvoza bakra iz Ziđina i guma iz Linglonga zbog sumnji na prinudni rad locira Srbiju u samo središte brutalnog geopolitičkog i ekonomskog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Reakcija državnog vrha Srbije, predvođenog predsjednikom Vučićem, demonstrira opasan obrazac zamjene teza, gdje se ozbiljne optužbe za flagrantno kršenje ljudskih prava, oduzimanje dokumenata i eksploataciju radnika minimiziraju i podvode pod „geopolitički sukob” i „sramotan pritisak”. Fokusirajući se isključivo na zaštitu kineskog kapitala i očuvanje izvoznih bilansa ovih privrednih giganata, zvanični Beograd svjesno ignoriše sopstvene ustavne i međunarodne obaveze.

TIŠINA: Srbija je ratifikovala ključne konvencije Međunarodne organizacije rada i UN-ove protokole o borbi protiv trgovine ljudima, što je obavezuje na hitno pokretanje nezavisnih i transparentnih istraga unutar pomenutih fabrika. Umjesto toga, svjedočimo zlokobnoj tišini Ministarstva rada, nadležnih inspekcija i tužilaštava, što stvara opravdanu sumnju da su kineske investicije proglašene eksteritorijalnim zonama u kojima domaće zakonodavstvo ne važi. Pogibija radnika u Linglongu i prijave o statusu radnika iz Bangladeša dodatno ogoljavaju cijenu takozvanog „čeličnog prijateljstva”. Pokušaj države da kroz diplomatski dijalog sa Vašingtonom „spasi” kineske kompanije od sankcija, dok istovremeno ignoriše patnju zaposlenih, predstavlja svjesno urušavanje vladavine prava. Narativ o ugroženosti ekonomije ne može biti izgovor za institucionalno saučesništvo u modernom ropstvu, jer dugoročna šteta po međunarodni kredibilitet Srbije daleko nadilazi trenutne finansijske interese povlaštenih investitora.

KLIJENTELIZAM: Eskalacija građanskog bunta na plaži Kakome, simbolično nazvana „Flamingo revolucija”, ogolila je duboki jaz između agresivne turističke strategije vlade Edija Rame i elementarnih prava lokalnog stanovništva. Fizičko rušenje barijera i bodljikave žice koje su duže od dvije decenije uzurpirale javno priobalje, odgovor je na netransparentne procese privatizacije nacionalnih resursa u korist krupnog kapitala. Planirana izgradnja luksuznog kompleksa povezanog sa Džaredom Kušnerom i porodicom Tramp posmatra se kao paradigma klijentelizma, gdje se zaštićena prirodna područja i javna dobra žrtvuju radi geopolitičkog dodvoravanja i profita stranih investitora. Protesti na jugu Albanije nisu samo lokalni ekološki incident, već odraz šireg društvenog gnjeva prema ekonomskom modelu koji stvara autokratski savez države i oligarhije. Uzvikujući „Albanija nije na prodaju”, građani šalju jasnu poruku da turistički bum ne smije da se sprovodi kroz ekonomsku i prostornu ekskluziju domaćeg stanovništva, te da javni interes i očuvanje obale moraju imati prednost nad političkim dilovima.

NOSTALGIJA: Povratak slovenačkih poslodavaca modelu obezbjeđivanja službenih stanova, prepoznatljivom iz perioda socijalističke Jugoslavije, predstavlja pragmatičan, ali i alarmantan odgovor na duboke strukturne poremećaje na tržištu rada i nekretnina. Suočena sa hroničnim nedostatkom domaće radne snage i galopirajućim cijenama stambenog prostora koje mladima i radnicima u deficitarnim zanimanjima onemogućavaju osamostaljivanje, Slovenija je primorana da ekonomske migracije stimulira direktnim socijalnim benefitima. Činjenica da stranci danas čine čak 16 procenata radno aktivnog stanovništva svjedoči o potpunoj zavisnosti tamošnje privrede od spoljnog priliva ljudi. Međutim, uočljiva promjena demografske strukture – gdje radnike sa Balkana ubrzano mijenjaju radnici iz jugoistočne Azije – otvara ozbiljna pitanja o sistemskoj integraciji, jezičkim barijerama i potencijalnoj getoizaciji. Tako se jugoslavenska rješenja danas vraćaju kao farsa.

Eldin HADŽOVIĆ