Povežite se sa nama

PROFIL

Njena ekselencija

Objavljeno prije

na

Nijesu Rusi uzalud cijelih šest godina renovirali Boljšoj teatar i u taj posao uložili sedamsto milona dolara. Otvoren je nedavno. Zamislite kad u hram opere i baleta kroči i sjaj upotpuni njena ekselencija ambasadorka Crne Gore Vesna Medenica. Da su druga vremena, to bi inspirisalo bi bar osamnaest ruskih pjesnika… Vijesti pišu da je Medenica, predsjednica Vrhovnog suda, ,,najozbiljniji kandidat” za ambasadorku Crne Gore u Rusiji. Možda je upravo o tome sanjala mlada Vesna, one noći kad je silazeći sa kolašinske željezničke stanice napadače rastjerala koristeći nož poznat pod imenom skakavac. Priču o svojoj hrabrosti podijelila je prije nekoliko godina sa gledaocima javnog servisa otkrivajući nam manje poznate djelove svoje bogate ličnosti. Nošenje te vrste noževa vazda je bilo zabranjeno, ali to su sitnice.

Veliki pravnički duh ponikao je u malenom Kolašinu. Za vrhovnu državnu tužiteljicu imenovana je u junu 2003. Na toj funkciji ostala je sve do izbora za predsjednicu Vrhovnog suda u decembru 2007. Zavidljivci su govorili da je taj premještaj malo problematičan jer se može desiti da vrhovna sutkinja utiče na suđenja u kojima je prethodno tužila. Bila su to, naravno, nezasnovana strahovanja.

,,Rezultati sudstva neće biti prepreka da Crna Gora dobije datum pregovora o pridruživanju Evropskoj uniji”, ocijenila je Medenica ljetos.

Svako zna za probleme crnogorskog pravosuđa sa nezavisnošću, ali je samo Medenica jasno detektovala problem. ,,Mi imamo atak i pritisak na pravosuđe iz parlamenta, sa ulice, sa raznih pres konferencija”, otkrila je tokom rasprave u Skupštini o Izvještaju o radu sudova. Rekla je da su sudovi postigli revolucionarne rezultate. ,,Crnogorski sudovi su potpuno ažurni, jer su završili više predmeta nego što su dobili, čak za 1,7 odsto. Sudska vlast je sa potpunom efikasnošću ostvarila misiju vladavine prava, pritom sačuvala potpunu samostalnost i nezavisnost kao osnovne preduslove za njihovo funkcionisanje.”

Crna Gora je, sigurno slučajno, prva zemlja koja će pregovore početi poglavljima 23. i 24. – u kojima je riječ o pravosuđu, osnovnim pravima i borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Ako ima nešto da Medenici ide na živce, onda je to komentarisanje nepravosnažnih presuda. Kad su je zamolili da prokomentariše oslobađajuću presudu za deportacije stoti put je ponovila da se nepravosnažna sudska odluka ne može komentarisati. ,,Dozvolite da sud kaže svoje i nakon toga i nakon pravosnažnosti, svako ima pravo da da svoj komentar.” Šta stvarno komentatore košta da sačekaju – sedam, osam, deset godina – da se proces završi, pa onda neka komentarišu šta im je volja.

Protiv komentarisanja Medenica se izjasnila i oko presude

optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića kad je sud zaboravio kvalifikacije krivičnog djela koje se optuženima stavljaju na teret i još ponešto. U nekom drugom slučaju zaboravili su da napišu način izvršenja krivičnog djela.

Njenoj ekselenciji posebno od ruke ide – preusmjeravanje. Državna revizorska institucija utvrdila je da su u sudstvu tokom 2010. preusmjeravali novac sredstva sa jedne stavke na drugu kako zatreba.

Revizori su ustanovili i štedljivost Vrhovne državne tužiteljice. Auto od

26.500 eura kupila je po sistemu staro za novo i tako uštedjela osam hiljada. Tričavih 18.450 eura za auto potrošeno je od novca koji je Vlada Kraljevine Norveške donirala u okviru projekta Regionalna saradnja u okviru podrške nezavisnom i efikasnom pravosuđu u Crnoj Gori.

Vladavina prava očita je i u načinu na koji se u sudovima dežura. ,,Zakonom o radu je propisano ograničeno radno vrijeme – 40 časovna radna nedjelja, prekovremeni rad je ograničen na 10 časova sedmično, a Zakon propisuje i odmore i odsustva u toku rada, sve u cilju zaštite zaposlenih, tako da određivanje dežurstava u trajanju od 30 dana nije u skladu sa Zakonom o radu”. Dežurstva od 30 dana revizori su, kažu, pronašli metodom slučajnog uzorka.

Predanost poslu spašava Medenicu od raznih nevolja. Nedavno je bivši zatvorenik u logoru Morinj Metodije Prkačin izjavio da je na ratištu čuo kako se tu nalazi Medenica. Ona je kazala da su to gluposti i objasnila kako je u cijelom tom periodu radila kao tužilac i zastupala optužnice pred kolašinskim sudom. Svaki dan je bila na poslu. Nema zaista dokaza da je Vesna Mednica bila na dubrovačko ratištu.

Odmah iza pravde, reklo bi se na srcu joj je moda. Ne propušta ni jedan fashion week i fashion connection. Takvom jednom prilikom izjavila je: ,,Ovo je prvenstveno jedna lijepa relaksacija, drugo, vrati nas u mladost u vrijeme kada nismo imali prilike da ovo pratimo, ali u svakom slučaju jedan užitak koji niko ne treba da propusti, samo ako ima tu priliku. Svaka od kreacija je nosiva, lijepe su, a krzno je uvijek neprevaziđeno, ono ističe ženstvenost, daje lijepu, toplu poruku, ali krzno treba znati nositi”.

Kakve je tople poruke Medenica htjela da pošalje zatvorenicima Spuža ne zna se, ali je zabilježeno kako je znala nositi krzno tokom posjeta zatvoru u Spužu.

Kao predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica nas je zvanično koštala oko dvije i po hiljade eura mjesečno. Kao ambasadorka, ukoliko bi joj prihodi bili isti kao njenom prethodniku, imala bi platu od 4.712 eura. Dvije hiljade i nešto eura pridati pa da Vesnu Medenicu pošaljemo u svijet, reklo bi se – dobra investicija. Sreća, pa ima i svjetsku garderobu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POEZIJA U RATNIM VREMENIMA – IJA KIVA, UKRAJINSKA PJESNIKINJA: Otpor umjetnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se sa Ijom  Kiva pjesnikinjom britkog izraza i jezika.. Njene  pjesme  otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima

 

Nedavno je u Italiji objavljena obimna antologija savremene  ukrajinske pozije   Poeti d’ Ucraina”-edicija Mondadori. Već je sam taj gest dovoljan  podsticaj da se  posvetite knjizi od velike važnosti i značaja. To je prlika da steknete uvid kako je poezija obilježila decenije života  u Ukrajini a posebno kako je slikala i govorila  o ratu u Ukrajni, i kako  poete doživljavaju i pišu o agresiji Rusije, koja nemilosrdno uništava i bombarduje gradove, protjeruje i ubija ljude.

Brojna imena mladjih pjesnika i pjesnikinja  uznemiruju radoznalost čitaoca u zemlji u kojoj se dovoljno ne poznaje  literatura Ukrajine. Pogadjaju ih slike i riječi stihova. Prevedeni  su djelimično sa engleskog, dijelom sa ukrajinskog jezika.

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se i sa Ijom Kive,  pjesnikinjom preciznog i britkog izraza i jezika.  Ideju za susret dala  je književnica i  prevoditeljica Pina Pikolo. Pikolo je pokrenula  brojne uredničke i kulturne inicijative transnacionalne prirode. Trenutno vodi digitalni časopis The Dreaming Machine.

Sala je  prepuna radoznalih lica,  muk i nelagodnost u zraku zbog rata.  Ukrajinski jezik narušava tišinu zvonkim i nama prilično znanim  slovenskim nijansama i konsonantima u  kulturnom podneblju gdje dominiraju muzikalnost i vokali. Slike se vraćaju u fragmentima na uvijek prisutne  devedesete  kada su naši pjesnici i intelektualci govorili o ratu i čitali stihove sa  ove strane Jadrana. Izdvajam Izeta Sarajlića, Predraga Matvejevića, Dubravku Ugresić…   

Poezija Ukrajine, zahvaljujući između ostalih i  Iji Kive,  dobija lice, linfu, konkretnost.

… a kad je došao red na mene da me ubiju

svi su počeli govoriti litvanski jezik

svi su me počeli zvati Yanuk

pozivajući me ovamo u svoju zemlju rodjenja

Bože, rekao sam da nisam Litvanac

moj Bože, rekao sam mu govoreći to na jidišu

moj Bože rekao sam mu govoreći to na ruskom

moj bože rekao sam mu na ukrajinskom

 tamo gdje se Kalmius uliva u Neman

 jedno dijete plače u crkvi

 

Ija Kiva je nagrađivana pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka. Rođena u Donjetsku 1984, bila je prisiljena napustiti rodni grad i preseliti se u Kijev 2014. zbog  rata u Donbasu. Trenutno živi u Lavovu gdje nastavlja pisati i raditi  kao aktivistkinja  u humanitarnim projektima i u  otporu ruskoj agresiji. Autorka je dvije zbirke poezije, Dalje od raja   (Podal'she ot raya, 2018) i Prva stranica zime  (Persha storinka zimy, 2019). Obje knjige je Pen Centar proglasio vrhunskim stvaralaštvom. Isto vrijedi i za proznu produkciju, uključujući   Mi prokinemo sʹ drugim (We Will Wake Up to Others, 2021)

Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima, pisala je  na ruskom i na ukrajinskom, prevodila  s ruskog, poljskog i bjeloruskog. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima.

Tokom proteklih godina, Ija  Kiva je bila jedna od najmladjih pjesnikinja i pjesnika  u  Ukrajini koji su opisivali očaj i gubitak nade u zemlji koja se našla u vihoru rata. Poezija, kako na ruskom tako i na ukrajinskom, postala je sredstvo davanja smisla prošlosti i sadašnjosti.

“Promjene su brze i neminovne u ratu”, navodi Kiva. “ Književnost nam daje mogućnost da zaustavimo vrijeme kako bismo najbolje iskoristili neke trenutke”

Ovdje je zemlja. Podsjeca na  Černobil, Holodomor,

Babyn Yar, disidenti, crvena zvijezda obasjana,

Sjekira koja se ponosno nadvija nad modrim vratovima

I jako dugačak red ispred trajno zatvorenog kioska.

(Pjesma je nastala u avgustu 2014, dan tragicne bitke  u Ilovajsku. Tokom  bombardovanja   ubijeno je 366 ukrajinskih vojnika.)

Njene tekstove  karakteriše «hrabra analiza najbolnijih aspekata  realnosti i posljedica rata na pojedinca i zajednicu».  Obimna antologija Pjesnici Ukrajine (priredili Alesandro Achilli i Yaryna Grusha Possamai)  nudi «široki pjesnički opus, od šezdesetih godina  do  2022. i omogućava nam uvid u «duboko ljudsku, konkretnu, krvavu stranu poetskog pisanja» .

“Teško je  govoriti o književnosti jer, kao što vidimo, rat  je superiorniji u umijeću uvjeravanja. Rat zna uvjeravati i bez riječi, gdje riječi tek treba tražiti, a otvoreno je pitanje hoće li se ikada pronaći “, kaže Ija  Kiva.  “ Prvih mjeseci nakon  ruske okupacije, činilo mi se da je pisanje, kao mogućnost komunikacije sa svijetom, za mene okončano. Riječi su se činile kao još jedan  nepotreban dodatak stvarnosti kojeg je trebalo odbaciti. Ali nedugo nakon toga, kada sam, kao i mnogi Ukrajinci, počela imati problema s koncentracijom, pamćenjem i sposobnošću  razmišljanja, shvatila sam da je vrijeme poeziju doživljavati kao način fiksiranja ne samo stvarnosti, već i sebe u toj stvarnost.”

Potom objašnjava. “ Kao i prije  ruske invazije, ne pišem puno. Riječi za mene moraju imati težinu: pogotovo kad im se, zbog rata, značenja prorijede, izmiču iz ruku, kao morski kamenčići. Stoga ta sporost  i traganje za jezikom odgovara novom iskustvu rata ili bolje rečeno  različitim iskustvima preživljavanja.  A,  to je težak zadatak. Od 2014. godine riječ rat  za nas se više ne koristi u prenosnom značenju. Sa druge strane, čak i ono bojim se koje se danas izgovara u Harkivu, Mariupolju, Kijevu ili Lavovu svaki put prezentira drugaciji strah.”

Razliku između tih strahova nije tako lako shvatiti i artikulisati.  “U stvarnosti, pojednostavljivanje riječi,  kompleksnosti njihovih značenja ono je o čemu sada razmišljamo kada je riječ  o sposobnosti ili nesposobnosti  pisanja.”

Poezija  Iye Kive  dotiče se teme unutrašnjeg izbjeglištva. Prisilni egzil uvijek uključuje trenutak priznanja vlastite nemoći pred okolnostima, pred istorijom, pred  odlukama i postupcima. “Ja umjesto toga krećem od zapažanja da je pisanje jedina mogućnost  tamo gdje se ništa drugo ne može učiniti. Ako se zbog vojne agresije mora napustiti domovina, mnogo je teže  natjerati čovjeka na šutnju. Riječi se mogu oduzeti samo zajedno sa životom.”

Sve do 2022. rat je imao lokalni karakter ističe Kiva: mnogi ljudi to nisu vidjeli, nije im prodiralo u glavu, ni na Zapadu ni u Ukrajini. “Namjeravala sam reći sebi i mnogim drugim ukrajinskim  izbjeglicama: Gledajte, dogodila nam se tragedija, više nikada nećemo moći živjeti kao prije, nikada više nećemo imati osjećaj doma. Zar ne vidite?”

Pisala  je  o bolnom iskustvu prisilnog preseljenja iz Donjecka u Kijev 2014. godine.   “ Tu je bolna spoznaja da je na vašem rodnom tlu rat, a da se on uopšte nije  osjećao u Kijevu. Tada su mi se često događali napadi panike zbog dezorijentiranosti u prostoru, nemogućnosti razumijevanja ne samo gdje se nalazite, već i zašto i što se sve  uopste događa. Raste panika s pojačanim osjećajem otuđenosti. Stoga je predratna karta Kijeva koja se pojavljuje u antologiji pomalo nerealna. Budući da se karta Kijeva nakon 2014. formalno nije mijenjala, promijenila se karta Ukrajine: na njoj su se pojavili aneksirani Krim i privremeno okupirani teritoriji Donjecka i Luganske oblasti; moj rodni grad se promijenio, razoren okupacijom i ratom. Predratna tema je, dakle, ona o jednom drugom Kijevu, koji sam poznavala kao turista,  a u ovom sam morala započeti život ispočetka u dobi od trideset godina, bez  prijatelja, bez poznanika.  “Unutarnja” karta predratnog Kijeva, odjednom je 2014. godine  postala stara i neupotrebljiva.

Nakon 24. februara  ne piše na ruskom jeziku. “ Moje vlastite misli ne mogu slobodno djelovati na ruskom jeziku, shvaćenom kao jeziku poezije. Sveobuhvatna ruska vojna invazija u meni je iskorijenila sposobnost razmišljanja i pisanja na ruskom – mom maternjem jeziku i jeziku većeg dijela mog života. Možda se čini paradoksalno, ali 24. februara Rusi su ubili moj ruski jezik. Moje spisateljstvo na dva jezika objasnila sam kroz metaforu rada s dvije ruke. Ja pišem i lijevom i desnom. Taj prelaz iz jedne ruke u drugu za mene je sasvim prirodan, kao i dvojezičnost.  Nakon 2014. ruski jezik postao je interni problem, ipak ga se nisam mogla odreći, jer bi to značilo amputaciju  ruke. No 24. februara 2022. ta je ruka amputirana projektilima – više ne pišem na ruskom.”

Zapaža: “ Rat čini dijapazon stvarnosti mnogo većim nego što smo zamišljali. Dakle, ratni novinari rade prvenstveno kao sakupljači dokaza i arhivari vremena. Poezija pokušava uhvatiti trenutak u njegovoj emotivnoj punoći, znajući da se sjutra može dogoditi ponovo, još jedan genocid koji može oduzeti i samu sposobnost govora.”

Dok ruske trupe napreduju prema Kijevu, ruski mediji invaziju prikazuju kao pokušaj da se Ukrajina oslobodi  prijetnji sopstvenog nacizma. Cinizam sile.

“Ponekad ljudi kažu da je poezija terapeutska, ali ja se  ne slažem. Naprotiv, to je kao da imate mnogo ožiljaka na tijelu koji se iznova otvaraju svaki put kad ih pogledate” kaže pjesnikinja koja ne odustaje.

Vesna  ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MAJA JOVANOVIĆ, NOVA VD VDT: Reforme nema bez Katnićeve smjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Očekuje se da već naredne sedmice Maja Jovanović pred Tužilački savjet iznese informaciju o uslovima za penzionisanje glavnog specijalnog tužioca i njegov odlazak sa te funkcije

 

Prošlo je skoro godinu i po otkad je konstituisana nova vladajuća većina. Novi Tužilački savjet (TS) je tek prethodne sedmice napravio prvi korak ka mogućoj reformi državnog tužilaštva. Stiče se utisak da je taj organ tek počeo da radi, iako zakonodavnoj vlasti, koja je formirala novi savjet, prijeti osnivanje neke nove većine.

Nakon što je istekao mandat Draženu Buriću, Tužilački savjet nije mu dao povjerenje da još šest mjeseci vrši dužnost vrhovnog državnog tužioca i predsjedava tim tijelom. Za njega su glasali predstavnici tužilačke organizacije u Savjetu, ali to nije bilo dovoljno. Na predlog advokata Siniše Gazivode, člana TS iz reda uglednih pravnika, gotovo jednoglasno izglasana je viša tužiteljka Maja Jovanović za vršiteljku dužnosti Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT). Što se tiče Dražena Burića, ostaje da se Skupština odredi o njegovoj kandidaturi za VDT, koja se nalazi u proceduri.

Gazivoda tvrdi da je tužiteljku Jovanović izabrao sa spiska od 54 tužioca, koje im je Sekretarijat TS-a dostavio na uvid, a koji su imali zakonske uslove da obavljaju tu funkciju. Preporučile su je, kako kaže, njene profesionalne, ljudske i etičke reference. „Koliko je meni poznato tužiteljka Jovanović se u sudnici uvijek držala slova zakona i etičkih principa i to me je opredijelilo da je predložim“, pojasnio je Gazivoda.

Maja Jovanović je od 2005. do 2013. godine radila u podgoričkom Osnovnom državnom tužilaštvu, nakon čega je unaprijeđena u tužiteljku Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Tamo je radila na predmetima mafijaških ubistava, razbojništava, šverca droge…

Kao osnovni tužilac, vodila je  predmet u kome su 2009. godine osuđeni službenici Vrhovnog suda Dijana Vulović, Saša Vujošević i Žarko Ostojić zbog pronevjere više od 200.000 eura iz sredstava te institucije. Prošle godine, učestvovala je u procesu u okviru koga je sedam osoba obuhvaćeno naredbom o sprovođenju istrage zbog razbojništva u Nikšiću u kom je stradao Ljubiša Mrdak.

U septembru prošle godine bila u fokusu javnosti kada je saslušala bivšeg direktora Uprave policije i aktuelnog savjetnika za bezbjednost predsjednika Crne Gore Veselina Veljovića. Slučaj je preuzela od Osnovnog državnog tužilaštva, koje nije bilo sigurno u svoju nadležnost. Veljović je saslušan u vezi sa sumnjom da je počinio krivično djelo kada je u autorskom tekstu pozvao građane da se masovno okupe, a policajce da odbiju pojedina naređenja prilikom ustoličenja Joanikija za mitropolita crnogorsko-primorskog. Ona ga je tada ispitala po hitnom postupku.

Vodila je i istražne postupke u vezi sa pucnjavom na Cetinju kada je 2019. godine ubijen Bogdan Milić, a ranjeno više osoba, Takođe, i za ubistvo Aleksandra Brajovića u Podgorici, za napad na šefa sprovodničke službe UIKS-a Miloja Pekovića, ali i za ubistvo Mitra Pejovića 2019. godine u Podogorici. Maja Jovanović je vodila i slučaj u vezi vođe „Škaljarskog klana“ Jovana Vukotića, koji se u februaru 2020. godine našao u pritvoru zbog sumnje da je učestvovao u pokušaju ubistva sugrađana Vojina Stupara i Miloša Radonjića.

Maja Jovanović nije odgovorila na pitanja Monitora o svojim prvim potezima na čelu VDT-a. Ranije je kazala da je kao karijerni tužilac uvjerena da će opravdati očekivanja. „Ovim izborom ukazana mi je velika čast i to je sve što u ovom trenutku mogu da kažem“, istakla je Jovanović.

Očekivanja od nje su velika. Kako od političara koji su izglasali novi Tužilački savjet, tako i od strane građana. Najveće očekivanje je da rad tužilaštva iznjedri kvalitetnog kandidata za vrhovnog državnog tužioca koji bi mogao dobiti potrebnu većinu u Skupštini.

Prema nezvaničnim informacijama iz tužilačke organizacije, očekuje se da se pred Tužilačkim savjetom već sljedeće sedmice nađe predlog za penzionisanje Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i njegova smjena po tom osnovu. Osim Katnića, članovi Savjeta treba da dobiju i spisak sa imenima još nekoliko tužilaca, koji imaju uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i odlazak sa funkcije. Katnić je prošle godine više puta ponovio da nema uslove za odlazak u starosnu penziju, već da može da radi dok ne napuni 66 godina.

„Korjenite promjene“ u tužilačkoj organizaciji najavio je i potpredsjednik tehničke Vlade Dritan Abazović. Ističe da nova VD VDT poseban naglasak treba da stavi na snažnu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Sekretar u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava Andrej Milović, koji je sa te pozicije imenovan u Tužilački savjet, od Jovanovićeve očekuje da pristupa u skladu sa Ustavom i zakonima, i da kroz saradnju sa novoizabranim Tužilačkim savjetom donosi najbolje odluke u javnom interesu. Tvrdi da je i ranije čuo za državnu tužiteljku, ali je lično nije poznavao. Njena biografija je, kaže, bila presudna da joj da glas za izbor na tu funkciju.

„Legalista sam i vjerujem da samo depolitizovane institucije mogu dati puni doprinos vladavini prava i evropskom putu Crne Gore. Oohrabruje me činjenica da je na čelu VDT-a izabrana osoba iz reda državnih tužilaca, na čiju dosadašnju karijeru nije bilo primjedbi. Ovim izborom joj je pružena prilika da sa više instance takav kredibilitet i potvrdi“, kazao je Milović za Monitor.

Već sljedeće sedmice mogli bismo vidjeti da li je izbor Maje Jovanović prvi korak ka reformi tužilaštva. Ili – kako smo to gledali u novoj vladajućoj većini – promjena kadrova, ali ne i sistema.

 

HRA: Jovanović da postavi disciplinske tužioce

Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc-Prelević kazala je Vijestima da Maja Jovanović „ima obavezu da u skladu sa članom 105 Zakona o državnom tužilaštvu, obavijesti TS o svim tužiocima i tužiteljkama, koji ispunjavaju uslove za prestanak tužilačke funkcije”.

„Ona treba da pokrene postupak formiranja komisija, čiji je zadatak utvrđivanje disciplinske i etičke odgovornosti tužilaca. Prvo treba da sazove Konferenciju državnih tužilaca na kojoj će biti izabran predsjednik Komisije za praćenje primjene Etičkog kodeksa iz reda članova TS-a, koji nijesu državni tužioci, da bi mogle da se razmatraju pritužbe. Trebalo bi da predloži Tužilačkom savjetu kandidate za članove Disciplinskog vijeća”, navela je Gorjanc-Prelević.

Ona je naglasila da je obaveza TS-a da u narednih 15 dana izabere disciplinskog tužioca i njegovog zamjenika i to na osnovu dva podnijeta predloga – sa sjednice Vrhovnog državnog tužilaštva i ministra pravde, odnosno, trenutnog koordinatora tog Ministarstva.

 

Katnić advokatima povrijedio ljudska prava

Osnovni sud u Podgorici, po njihovoj tužbi donio je pravosnažnu presudu da je Specijalno državno tužilaštvo povrijedilo osnovna ljudska prava advokatima Goranu Rodiću, Siniši Gazivodi (članu TS) i Mariji Radulović, navodi se u njihovom zajedničkom saopštenju. Navode da su mediji detaljno izvještavali o saopštenju i pratećem dokumentu pod nazivom „Specijalno državno tužilaštvo predstavlja oblike specijalnog rata”, kojim je Katnić povrijedio njihova prava.

Specijalno tužilaštvo je tada u javnost izašlo sa ocjenom da se protiv njega i Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića vodi „specijalni rat”, kako bi se tužilaštvo „spriječilo da kroz istražni postupak pribavi dovoljno kredibilne dokaze“. Na osnovu komunikacije Rodića, skinute sa njegovog zaplijenjenog telefona, tužilaštvo je izvuklo zaključak da su advokati u međusobnoj, kao i u koordinaciji sa dijelom medija, uložili napore da diskredituju ključnu ličnost u procesu za državni udar, svjedoka saradnika Sašu Sinđelića, ali i lik i djelo tužioca Katnića.

„U sudskom postupku pravosnažno je utvrđeno da je SDT takvim nezakonitim postupanjem advokatima Goranu Rodiću, Siniši Gazivodi i Mariji Radulović povrijedilo osnovna ljudska prava i to: pravo na psihički (duševni) integritet, pravo na čast, pravo na ugled, pravo na zaštitu privatnog života, pravo na dostojanstvo i pravo na prepisku i lične zapise, kao prava ličnosti. Znači, pravosnažno je utvrđeno da su nam povrijeđena osnovna ljudska prava zaštićena Ustavom, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i zakonom“, navodi se u saopštenju advokata.

Katnić je reagovao na presudu i izrazio sumnju zašto se objavljuje u ovom trenutku. Tvrdi da je zbog nezapamćene medijske i svake druge satanizacije Specijalnog državnog tužilaštva, u skladu sa zakonom javnost obaviještena o činjenicama.

„Međutim, u ovom trenutku ističe se odluka u građanskom, odnosno parničnom postupku, kojom je sud našao da je na taj način došlo do povrede ljudskih prava ovih lica i ja ovom prilikom pitam sud, ova lica i javnost da li su meni prekršena i povrijeđena ljudska prava kada protiv istine, etike, morala i svih ostalih civilizacijskih tekovina predstavnik jednog moćnog preduzeća i pomenuta advokatska kancelarija me prikazuju kao korumpiranu osobu“, pitao je glavni specijalni tužilac.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PROFIL

DRAGINJA VUKSANOVIĆ STANKOVIĆ, NOVA LIDERKA  SDP-a: Ko je gazda u kući

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Zar neko može pomisliti da se mogu na bilo koji način miješati u posao supruga i obrnuto…“, insistira nova predsjednica SDP.   Problem je ipak kompleksniji

 

„Ja odgovaram građanima, a ne suprugu“. Kada je početkom aprila poslanica Socijaldemokratske partije  Draginja Vuksanović Stanković stavila potpis na Sporazum za budućnost, koji su tokom građanskog protesta “Odupri se – 97.000” potpisali poslanici opozicije i predstavnici pokreta “Odupri se”, tu njenu izjavu citirali su brojni mediji u regionu kao, u najmanju ruku,  neobičnu vijest. Razlog: Sporazumom se tražila i ostavka njenog supruga vrhovnog državnog tužioca  Ivice Stankovića.

Vuksanović Stanković taj potez objasnila je kao  rezultat političke principijelnosti: „Mene su na izborima birali građani, a ne vrhovni državni tužilac… Nadam se da sam ovim potpisom doprinijela rađanju nove političke svijesti u Crnoj Gori, jer samo na krilima takve Crne Gore možemo donijeti promjene neophodne za bolji život i budućnost naših građana i naše djece”.

Potpisnici Sporazuma tražili su ostavke, pored ostalih, Milu Đukanoviću i Dušku Markoviću.Sporazum je ostao mrtvo slovo na papiru, protesti su utihnuli, a od prozvanih niko nije podnio ostavku. Njen suprug  Ivica Stanković i dalje je jedan od nosećih stubova Đukanovićevog režima.

Po drugi put, Draginja Vuksanović Stanković skrenula je pažnju na sebe nedavno,  kada je izabrana za predsjednicu Socijaldemokratske partije. Pored ostalog i zbog logičnog pitanja kako će se nositi s teretom   izbora  između ličnog, porodičnog i javnog  interesa.  Ustvari, kako će kao supruga vrhovnog državnog tužioca moći da realizuje ambiciozni program koji je najavila i kao kandidat za predsjednicu SDP-a i nakon izbora za predsjednicu te  stranke. Partija koja loše prolazi na izborima, tek treba da vrati opozicioni krediblitet. To ne može ako ne uđe u permanentan i radikalan sukob sa režimskim institucijama kakvo je tužilaštvo njenog supruga.  I ako se ne bude mijenjala iznutra.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 5. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo