Povežite se sa nama

DUHANKESA

Nobel postao Oskar

Objavljeno prije

na

Drag mi je Bob Dilan, ali istina mi je draža! – što bi rekao Aristotel.

Nobelova nagrada za književnost 2016. godine dodijeljena je Bobu Dilanu U zvaničnom obrazloženju svoje odluke, ističe se da je ključni argument u prilog izbora Boba Dilana činjenica da je poznati kantautor: ,,…stvorio nove poetske izraze unutar velike američke pjevačke tradicije.”

Budući da je ova formulacija ključna za centralnu ideju teksta, navodimo je i u originalu: ,,…for having created new poetic expressions within the great American song tradition.”

Ovaj ključni dio obrazloženja otkriva drastičnu pristrasnost i otvara nekoliko pitanja o pravim (tačnije – vanliterarnim!) motivima izbora Boba Dilana za 115. laureata najprestižnijeg svjetskog priznanja za literaturu. Pristrasnost je naglašena činjenicom da se doprinos jednoj eksplicitno nacionalnoj literaturi, bez ikakve zadrške smatra dovoljnim argumentom za dodjelu najveće svjetske nagrade za književnost: stiče se dojam da Odbor za dodjeljivanje Nobelove nagrade Dilanov doprinos književnosti jedne države – i to u njenom najmanje književnom fragmentu – smatra automatski najznačajnijim doprinosom svjetskoj književnosti u svim njenim žanrovima!?

Laksizam, da ne kažemo arogantnost, kojom je pridjev ,,američki” (,,American”), kolokvijalno i apsolutno neprihvatljivo upotrebljen kao sinonim za jednu konkretnu državu (SAD), iako se objektivno odnosi na sve države Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, koje su sa jednakim pravom ,,američke” kao i SAD, dodatno pojačava utisak neobjektivnosti i otvorene pristrasnosti. Ako je u svakodnevnom govoru ova nepravda prema svim ostalim državama sve tri Amerike postala uobičajena, tako da se i Honduras i Kanada; i Nikaragva i Meksiko; i Argentina i Brazil… bezbrižnom inercijom površnosti nazivaju svojim imenom, dok se zajednički imenitelj svih tih država pripisuje samo jednoj od njih – u zvaničnim dokumentima je to nedopustiv previd! Osim ako nije namjeran!

Kao da želi prikriti postojanje bilo kakve vanknjiževne namjere, stalna sekretarica Švedske Akademije Sara Danius, je odmah poslije saopštenja odluke o dodjeljivanju nagrade Bobu Dilanu, naglasila da ,,odluka nije bila ni malo teška” izrazivši nadu da zbog te odluke Akademija neće biti kritikovana.

Međutim, sigurno će biti kritikovana i treba biti kritikovana jer je je tokom poslednjih godina donijela nekoliko odluka koje su njenu objektivnost ozbiljno dovele u pitanje i čak je kompromitovale.

U odnosu na književnu vrijednost njegovog opusa, vjerovatno je da ni Bob Dilan ne gaji nikakve iluzije da mu je Nobelova nagrada dodijeljena bez bilo kakvih političkih motiva. Sam Bob Dilan je već decenijama institucija i sasvim je sigurno da njemu ova nagrada nije bila neophodna, niti može bitno doprinijeti njegovom rejtingu pjevača sa usnom hramonikom i piscu katkada osrednjih, katkada odličnih, povremeno pak i antologijskih tekstova. Ako Bob Dilan nema ništa sa ovom odlukom, a sigurno je da nema, ko onda ima!? Ako je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu bez bilo kakvog lobiranja sa svoje strane (što je isto tako više nego vjerovatno), ko je onda tako uspješno lobirao da je Bob Dilan i dobije!?

Za razumijevanje bilo kog neobičnog poteza, neophodno je ispitati motive onog ko je takav potez odigrao! Motivi se najbolje otkrivaju u analizi efekata koje će takav potez najvjerovatnije izazvati. Posebno u politici. Budući da je ova odluka očigledno politički motivirana, dovoljno je ispitati njene neposredne efekte. Snažna inekcija za promociju kulture SAD predstavlja onaj očekivani neposredni efekat, a Nobelova nagrada kao dodatna popularizacija takve megazvijezde kakva je Bob Dilan, za to je najsigurniji način! Promovisanje specifične vrste muzike, reprezentativne za onaj sloj društva SAD koji se sa ovakvom muzikom povezuje, epitomizirane u kultnom liku jednog isto tako specifično i striktno lokalnog muzičara SAD, kakav je Bob Dilan, promovisaće i populariziraće i taj sloj političkog establišmenta kom je uključivanje Boba Dilana u svoj krug daleko korisnije i potrebnije nego njemu.

Čak i ako bi se moglo naći argumenata da se ova nagradu opravda, teško je preći preko njenog otvoreno političkog obrazloženja koje kao poltronski čin blamira ovu instituciju. Svodeći najveću svjetsku nagradu za književnost na nivo državne nagrade SAD, komitet švedske akademije je ,,Nobela” pretvorio u ,,Oskara”.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zašto smo na zemlji?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali

 

Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje,  i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!

Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.

Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!

Samo je čovjek suvišan!

Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i  napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.

Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.

Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!

Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.

Ljubav i prijateljstvo, na primjer.

U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života.  Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja  svijetom/Prirodom!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Prvi maj, praznik međunarodne nepravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD istorije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okarakterisan je kao „beznačajan“

 

Za mnoge, pravda je spora, ali dostižna. Za radnike, pravda je spora ali nedostižna! Zakonodavna i izvršna vlast, dakle, sudstvo, vojska i policija, bili su oduvijek i ostali su do danas u rukama vladajuće klase, izvan domašaja radničke klase i njenih, samo formalno zastupljenih, predstavnika.

Ovih dana ponovo je veći dio svijeta proslavio Međunarodni praznk rada. Prvi maj. Oficijalno, 134. put. Od 1898. godine, kada je u Parizu osnovana Druga Internacionala sa zadatkom da se, između ostalog,  izbori za osmočasovni radni dan.  Prvi maj je prihvaćen na prijedlog USA Federacije radnika, da bi se obilježili događaji na Hejmarketu (Heymarrket) započeti Prvog maja 1886. godine koji su svoj tragični  rasplet dobili tri dana kasnije,  4 maja.  Tog dana skupila se ogromna masa radnika u znak podrške radnicima ubijenim od policije dan ranije na protestima u Čikagu. Demonstracije su počele mirno sve dok policija nije pokušala da ih rasturi silom, pucajući u demonstrante iz vatrenog oružja. Nepoznato lice, čiji identitet nikada nije utvrđen, bacilo je bombu na policajce. U eksploziji je poginulo sedam policajaca i četiri radnika, dok je više desetina radnika bilo ranjeno vatrom iz policijskih automata. Događaj, poznat kako Hejmarket masakr, završio je hapšenjem osam radnika. Na procesu vođenom pred međunarodnom javnošćum, svih osmorica bili su optuženi za organizovanje zavjere.

Utvrđeno je da je samo jedan od njih mogao napraviti bombu, ali nikakvi ključni dokazi nisu bili ponuđeni. U svakom slučaju, dokazano je da ni ovaj optuženik, kao ni otalih sedam radnika optuženih za organizoanje zavjere, čak ni teorijski nisu mogli baciti bombu jer u trenutku eksplozije nisu ni bili na Hejmarketu!

Ipak, sedmorica su osuđeni na smrt, a jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina. Guverner države Illinois Ričaard Dž. Oglsbi (Richard J. Oglesby) preinačio je dvije smrtne presude u doživotni zatvor, jedan osuđeni počinio je samoubistvo na dan egzekucije, četvorica su obješeni 17. novermbta 1887. godine. Sedam godina kasnije novoizabrani guverner Illinoisa Džon Peter Adelman, pomilovao je preostala tri zatvorenika, osuđena na doživotno zatvor, oštro kritikujući prethodni proces.

Sa ove vremenske distance, može se zaključiti da nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD historije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okaraketrisan je kao „beznačajan.“

Bilo je potrebno je punih 108 godina da se na mjestu masakra podigne jedna skromna skulptura – 2004. Uprkos činjenice da je potvrđena nevinost svih osuđenih radnika, nijedan od njih do danas nije rehabilitovan. U mogim državama svijeta, pod raznim izgovorima, poništen je zakon o osmočasovnoj radnoj nedelji, kad god vlada ocijeni da to zahtijevaju okolnosti.

Sretan vam Prvi maj, radnici, dan međunarodne nepravde.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudske duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog

 

Da vas podsjetim: „Nije mi važno ni ko je, ni šta je. Samo da je čovjek!“ Mnogo puta ste čuli ovu rečenicu, često ste je i sami izgovorili. Svaki put ste je slušali sa odobravanjem, izgovarali sa uvjerenjem. Na pitanje: „Šta znači da je neko ‘čovjek’?“ – slijedio je uvijek  isti odgovor:

„Da je dobar, da ima dušu“.

Ovo uvjerenje je postalo opšte mjesto, samorazumljiva notorna istina. Onaj ko je dobar, ima dušu; onaj ko ima dušu, jeste čovjek. I obrnuto: Onaj ko je zao, nema dušu; onaj ko nema dušu nije čovjek. On je nečovjek. One ne postupa ljudski nego neljudski, ili što je isto: bezdušno!

Lukavstvo uma, rekao bi Hegel. S jedne strane, samoobmana kojom u pripadnike ljudskog roda ubrajamo samo one čije osobine smatramo pozitivnim. Jer to su – ljudi. Onakvi kakvima mi vidimo sebe i kakvi jedino želimo da jesmo!

A često nismo!

S druge strane, sve one čije osobine smatramo negativnim, one kojih se  zbog toga gnušamo, isključujemo iz ljudskog roda. Jer to nisu ljudi. Oni su onakvi kakvi mi nismo i kakvi nikako ne želimo biti.

A često jesmo!

Suština ove veoma opasne samoobmane je u teorijskom, dakle striktno apstraktnom postupku radikalne redukcije osobina ljudske duše (ujedno: sopstvene duše, odnosno sebe samih), kojim smo iz nje, takođe samo apstraktno, odstranili sve negativne osobine i proglasili je za ekskluzivno područje vrlina u koje poroci nemaju pristupa.

Postupili smo kao djeca koja vjeruju da će se sigurno desiti ono što žele, samo zato što to žele! Pa smo i mi povjerovali: Čim je neko čovjek, mora da je dobar. A mora da je dobar, zato što ima dušu! Loš čovjek i nije čovjek nego je nečovjek, čudovište, zvijer. Loš čovjek nema dušu, zato je bezdušan! Potpuno smo smetnuli s uma banalno očiglednu činjenicu da je i najveći zločinac čovjek, dakle homo sapiens  sapiens. Najlakše je reći da veliki zločinci, masovne ubice, izdajnici i prevaranti koji su ojadili stotine hiljada ljudi, nisu ni bili ljudi. Ali, ne dajmo se zavarati. Svako od njih je bio čovjek i svi su imali dušu. U paraleli: Zao čovjek, zle duše!  Dobar čovjek, dobre duše! – varijable su ‘zlo’ i ‘dobro’, ali su ‘čovjek’ i ‘duša’ čvrsto fiksirane konstante istog značenja. Kada smo dušu proglasili za sinonim svih vrlina, a generički pojam ‘čovjek’ izjednačili sa ‘dobrim čovjekom’, potpuno smo zaboravili na dijalektiku ljudske duše.

Morali smo shvatiti da je dijalektika ljudske duše istovremeno dijalektika dobra i zla, vrline i poroka, vjernosti i izdaje, iskrenosti i podmuklosti, velikodušnosti i tvrdičluka, herojstva i kukavičluka, egzaltacije i beznađa, čednosti i besramnosti, bezuslovne ljubavi i bezrazložne mržnje.

Kada sljedeći put čujete da nekoga hvale da je „čovjek“, jer ima „dušu“, dobro naćuljite uši i otvorite četvere oči. Sjetite se da je to razlog za maksimalni oprez. Pomislite na to da ste i vi „čovjek“, da imate „dušu“, da ta duša koja vas čini čovjekom, u sebi sadrži sve krajnosti dobra i zla, vrline i poroka!  Sve su te krajnosti prisutne samo u ljudskoj duši i nigdje na drugom mjestu pod kapom nebeskom!  Tu su, u onome što svakog od nas čini „čovjekom“, u našoj duši, u svakom od nas. To istovremeno znači da se svakom od nas, konačno: svakom dobrom čovjeku! – može u svakom trenutku desiti nešto što će ga navesti da okrene list i za princip svog djelovanja, umjesto dobra i vrline, izabere zlo i porok. I što je najvažnije upamtiti: može se desiti samo čovjeku! Nijedno drugo živo biće osim čovjeka to ne može.

Pri tom, koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo