Povežite se sa nama

OKO NAS

Novi ljudi za novo vrijeme

Objavljeno prije

na

Ubijeni brat od strica Nasera Keljmendija Redžep Keljmendi, zvani Džeko, prema Monitorovim dobro obaviještenim izvorima, bio je mozak i vođa klana Keljmendi, od kada se Naser našao u pritvoru. Ulogu vođe klana poslije Redžepovog ubistva odmah je preuzeo treći „igrač”, jedan od Naserovih najbližih saradnika, koji ne nosi njegovo prezime, tako da klan Keljmendi nije prestao da funkcioniše.

Redžep Džeko Keljmendi ubijen je krajem prošle sedmice u Peći. Na njega su dvojica napadača ispalila oko trideset metaka iz automatske puške M 70, poznatije pod nazivom kalašnjikov. Tom prilikom, otkriva naš izvor, stradao je i Kastriot Kukaj, Albanac porijeklom iz Crne Gore, koji nije bio u poslovnim odnosima s Keljmendijevima.

„Kastriot se samo našao u pogrešnom društvu, u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu”, kaže Monitorov izvor.

Po tom izvoru, napadači su nakon što su ubili Redžepa Keljmendija i njegovog prijatelja, zapalili njihov automobil ispred objekta u kojem su ostali leševi dvojice ubijenih.

„Ova likvidacija motivisana je najvjerovatnije uklanjanjem tragova i dokaza prije očekivanog suđenja Naseru Keljmendiju”, vjeruje ovaj policijski izvor, podsjećajući da je prije tri-četiri mjeseca ubijen još jedan bliski Naserov saradnik i rođak Šefket Keljmendi.

„Nije isključeno da će se likvidacije članova klana Keljmendi nastaviti”, kaže naš izvor. Ovaj dobro obaviješteni policijski službenik napominje međutim, da je klan Keljmendi tako dobro organizovan, da ni ubistva ne prekidaju poslove. Klan nastavlja da funkcioniše, samo se mijenjaju vođe na nekim kracima hobotnice.

„Umjesto Skendera Keljmendija, poslove preko okeana, u Sjedinjenim Američkim Državama, sada kontroliše druga osoba. Ni ta osoba nije prezimenjak Keljmendija, ali je mnogo jak. Prvi put klan Nasera Keljmendija i u Evropi i u Americi vode dvije osobe koje se ne prezivaju Keljmendi”, ukazuje naš izvor.

Ubijeni Redžep Keljmendi inače je živio je u Njemačkoj, odakle je i vodio kriminalne poslove ovog klana, ponajviše u vezi s trgovinom drogom. Posljednjih godina često je dolazio u Crnu Goru, gdje je boravio u Naserovom hotelu Kasa Grande u Ulcinju. Tu je, uostalom, sve do bjekstva, nesmetano dolazio i boravio i narkobaron Naser.

Policijski izvori govore da je Redžep posljednji put u Crnoj Gori bio prije mjesec, i da mu je tada otkazano gostoprimstvo. Iz Crne Gore je otišao na Kosovo, da bi tamo skončao u maniru mafijaških bosova. Nakon toga su se mogle čuti verzije da se radi o krvnoj osveti, ali Monitorov dobro obaviješteni izvor to negira.

Klan Keljmendi još u vrijeme dok je na njegovom čelu bio Naser, koga su mediji mnogo ranije označili kao vođu najjače albanske kriminalne porodice na Balkanu, u Crnoj Gori „poslovno” se najviše oslanjao na rožajski kriminalni klan.

„Njegovi najbliži saradnici u Crnoj Gori bili su Safet Kalić te Samir i Suad Musić. Prvi je sada u bjekstvu, druga dvojica u zatvoru u Srbiji. U zatvoru je i Safetov brat Mersudin. Ali, Safet je za sobom imao veliki broj ljudi. Članovi rožajskog klana i dalje rade za Nasera, odnosno za ljude od povjerenja koji su preuzeli poslove njegovog klana”, tvrdi policijski izvor.

Prema tom izvoru, Keljmendiju su na usluzi i barski i podgorički klanovi, koji su do sada ostali praktično neokrznuti u policijskim akcijama, osim što su pomenuti u dokumentu pod nazivom Procjena opasnosti od organizovanog kriminala, koji je sačinila Uprava policije Crne Gore.

„Njemu su oduvijek pokušavali da se zbog poslova i novca dodvore mnogi vrlo poznati kriminalci u Crnoj Gori, ali su za Keljmendija bili sitni igrači. Njegova mreža zaštitnika i saradnika, od kriminalaca preko biznismena do političara, vrlo je moćna i brojna u našoj državi”, kaže ovaj policijski službenik.

Keljmendijev klan prema ranijim policijskim procjenama do kojih je Monitor došao broji od pet do osam hiljada članova, a od preko pedeset njegovih najvažnijih saradnika i mnogi drugi su na različite načine direktno ili indirektno povezani sa Crnom Gorom.

„Malo je poznato da je Keljmendijeva glavna veza za Makedoniju, za drogu i oružje, Fljorim Maljoku zvani Fljoki, devedesetih godina bio glavna crnogorska veza za šverc cigareta iz Crne Gore na Kosovo i Makedoniju. Imao je i crnogorsko i hrvatsko državljanstvo. Imao je dva registrovana auta na podgoričke tablice. Na Kosovu je posjedovao firmu Salbatonik, koja mu je služila kao paravan za šverc duvana”, objašnjava naš policijski izvor.

Fljorim Maljoku je za vrijeme bivše Jugoslavije završio kontraobavještajnu akademiju u Pančevu, i sve do rata na Kosovu bio je pripadnik specijalnih jedinica MUP-a Srbije. U šverc cigareta iz Crne Gore bio je uključen u vrijeme kada je bio u aktivnoj policijskoj službi. „ On je trenutno u zatvoru u Skoplju, ali mu je odmah nađena zamjena, tako da sada u Makedoniji Keljmendijevi rade preko klana Sulja. Poenta je u tome da kada neko od Keljmendijevih ljudi padne, posao ne trpi” – ponavlja Monitorov izvor.

Kosovski Albanac Naser Sadrija, takođe Keljmendijev blizak čovjek za transport droge, svojevremeno je preko Crne Gore dovlačio prostitutke iz Ukrajine za rad u mnogobrojnim barovima na Kosovu, kao što je bio Edi bar u Vitomirici. U tom poslu mu je pomagao jedan pripadnik UNMIK policije.

„Vrlo je vjerovatno da je Sadrija svojevremeno imao i mrežu prostitutki u Crnoj Gori. Posjedovao je mercedes bijele boje s podgoričkim tablicama” – kaže policijski službenik.

I Valjdet Keljmendi je često boravio po sjeveru Crne Gore, gdje je imao, a vjeruje se da i dalje ima, mrežu saradnika za distribuciju droge u ovom dijelu naše države. Valjdet je ranjen u jednoj pucnjavi u Peći, u diskoteci Siti, na dočeku 2010. godine, mada se vjeruje da je na meti bio Devdžet Keljmendi. Takođe, postoje policijski podaci da je ovaj pokušaj atentata bio naručen iz Podgorice, kao i da je revolveraš, koji je uspio da umakne, bio porijeklom iz Crne Gore.

Vrlo jak i moćan klan preko kojeg Keljmendi drži poslove u zapadnoj Evropi svakako je klan braće Osmani, Burima, Baškima i Ćazima, poznatijeg pod nadimkom Feliks. I njihove veze sa Crnom Gorom dobro su poznate.

Vjeruje se da je Naser Keljmendi „težak” nekoliko milijardi eura, što u novcu, što u nekretninama. Milijardama se mjeri bogatstvo i njegovih bliskih saradnika. Ovi nezvanični policijski novčani parametri nijesu nerealni ako se zna da su svjetske agencije koje se bore protiv organizovanog kriminala i droge odavno označile Kosovo kao distributivni centar na takozvanoj „avganistanskoj transverzali”, a vrijednost heroina koji kroz Tursku, Makedoniju, Kosovo i Albaniju putuje na zapadnoevropsko tržište još prije deset godina procijenili na 400 milijardi američkih dolara godišnje. Taj posao se tako lako ne ispušta iz ruku. Crna Gora je nezaobilazna stanica. I perionica para.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo