Povežite se sa nama

OKO NAS

Cirkusant na tragu Malom kolektivu

Objavljeno prije

na

vojin-lazarevic

Hoće li tajkun Vojin Lazarević, zajedno sa nsvojim nekadašnjim partnerom Vukom Hamovićem, biti među akterima slučaja Nacionalna štedionica (NŠ) u Srbiji?

Protiv Lazarevića i Hamovića već je podnijeta krivična prijava Ministarstva energetike da su, trgujuću električnom energijom, oštetili državu za milijardu dolara. Takođe, prema pisanju medija još krajem 2012. policija je počela da provjerava kako je Lazarević – sa još dva princa privatizacije u Srbiji Dankom Đunićem i Aleksandrom Vlahovićem – došao do zgrade i placa u centru Beograda na kojima bi mogao zaraditi do 100 miliona eura.

Lazarević i Hamović su pominjani kao glavni akteri afere Nacionalna štedionica u kojoj je država oštećena za desetine miliona eura, a zbog koje je prošle nedjelje lider stranke Ujedinjeni regioni Srbije (URS) i bivši ministar finansija Mlađan Dinkić saslušavan u Upravi kriminalističke policije u Beogradu. Policija je s Dinkićem obavila četvorosatni razgovor kao sa građaninom i svjedokom, ali i akterom procesa osnivanja NŠ, budući da je u to vrijeme, 2001. bio guverner Narodne banke SRJ.

Kako je beogradski tabloid Kurir saznao, Dinkić je u policiji isticao da je NŠ nešto najbolje što je urađeno za državu i da je ponosan na taj projekat. ,,To je bio državni posao s kojim su se složili svi koji su tada bili u vlasti,” objašnjavao je Dinkić.

NŠ je kao privatna banka napravljena uz veliku pomoć države. Dodijeljene su joj filijale tadašnje Službe platnog prometa (SDK), čije je radnike godinu dana plaćala država. Štedionica je dobila posao isplate stare devizne štednje – poslije gašenja četiri velike državne banke. Generalna ideja države bila je da bude osnovana nova banka koja će isplaćivati 4,2 milijarde eura stare štednje koja je konvertovana u obveznice.

Na početku je država bila većinski vlasnik sa više od 60 odsto akcija u NŠ, ali su privatni vlasnici u međuvremenu sproveli nekoliko dokapitalizacija. Tako je državni udio sveden na 37 odsto.

Većinski vlasnik NŠ je 2005. godine sa 62,3 odsto akcija postala EFG Evrobank grupa, kojoj su privatni vlasnici prodali svoje akcije. Među vlasnicima Štedionice koji su EFG grupi prodali svoj udio bila su i preduzeća Lazarevića i Hamovića, koja su bila najveći pojedinačni vlasnici akcija.

Država je tada odbila da proda svoje akcije, iako je bila ponuđena cijena čak pet puta veća od knjigovodstvene vrijednosti, a Dinkić, koji je u tom trenutku bio ministar finansija u vladi Vojislava Koštunice, je objasnio da državi nije neophodan taj novac, jer ima suficit u budžetu. Konačno su predstavnici vlade Srbije i Evrobanke EFG 2006. potpisali ugovor o kupoprodaji preostalih 37,7 odsto državnog paketa akcija u NŠ.

Ova privatizacija se našla na spisku od 24, čije razjašnjenje od vlade Srbije traži Evropska unija (EU). Savet za borbu protiv korupcije, s Vericom Barać na čelu, ukazivao je na mnoge sporne stvari u vezi s prodajom NŠ, što je i navedeno u izvještaju Vlade Srbije iz 2004. Savet je ukazao i da su četiri povezana lica na sumnjiv način došla do vlasništva. Naime, u maju 2002. povezane firme Skvadra dajners, Principal i Pima kupile su 80 odsto od druge emisije akcija. Kupovina je obavljena novcem iz Veksim banke, koja je kasnije promijenila ime u Evroaksis banka.

Evroaksis banka je u mješovitom srpsko-ruskom vlasništvu. Suvlasnik banke je, prema pisanju medija, Vojin Lazarević.

Krajem 2002. i početkom 2003. došlo je do sekundarne prodaje akcija NŠ.

Savet u Izveštaju navodi ,,u jednom danu četiri povezana preduzeća primila su od preduzeća Koprom iz Beča na devizni račun banke kod Evroaksis banke 1.200.000 dolara i 1.200.000 evra. Odmah su prodala ta sredstva NŠ, koja je dinarsku protivvrednost uplatila Atlas i Sosijete ženeral banci, koje su vratile isti iznos NŠ na ime dokapitalizacije u korist pomenutih preduzeća. NŠ je iznos preneo na svoj račun u Evroaksis banci. Ovom operacijom, u kojoj novac nije ni učestvovao, već samo papiri, povezana preduzeća stekla su 88,16 odsto druge emisije akcija i time došli do učešća od 37 odsto u kapitalu banke”.

Nalogodavac inicijalne uplate, preduzeće Koprom, ima devizni račun u Evroaksis banci, navodi se u Izvještaju, a sredstva su uplaćena kao avans za izvoz kukuruza, do čega nikad nije došlo.

Odluka o izdavanju treće emisije akcija NŠ od 300 miliona dinara je donijeta 27. februara 2003. Akcije su kupila dva preduzeća – Mali kolektiv iz Beograda i Elim iz Beča, koji je akcije platio, takođe, preko Evroaksis banke. Kupci akcija treće emisije postali su pojedinačno najveći akcionari banke sa 13,67 odsto vlasništva, a vlasnik Malog kolektiva je Hamović.

Kurir je zaključio kako su svoje udjele u NŠ Vojin Lazarević i Vuk Hamović kupili za oko sedam miliona eura, a kasnije ih prodali za 41 milion, odnosno na ovom poslu zaradili su 34 miliona eura!

Beogradski list Vesti je nedavno pisao kako je prodaja akcija išla preko brokerske kuće Sinerdži kapital, čiji je jedan od suvlasnika bio Nikola Živanović, Dinkićev specijalni savjetnik u vrijeme dok je bio guverner.

Prema pisanju Kurira, dokaz o povezanosti i malverzacijama državnog funkcionera, kasnije i ministra, i tajkuna Vuka Hamovića ima srpska Bezbednosno informativna agencija (BIA), koja je u toku 2002. snimila kako se pripremala dokapitalizacija NŠ. Dinkić je, to negirao gostujući kod Olje Bećković na TV B92.

Vesti su, takođe, navele da su mediji nedavno ,,pronašli” Mlađana Dinkića u razgovoru sa Hamovićem i Lazarevićem na jednoj jahti u Budvi.

Kada je proljetos protiv godinama nedodirljivih tajkuna Hamovića i Lazarević podnijeta krivična prijava zbog zloupotreba u energetskom sektoru koja bi mogla da ih dovede na optuženičku klupu, resorna ministarka Zorana Mihajlović je objasnila da su njihovi poslovi sa Elektroprivredom Srbije išli na štetu države. Prema krivičnoj prijavi, od 2001. do 2006. godine, čelnici EPS sklapali su sporne ugovore sa firmom EFT Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića, kojima je ta državna firma oštećena za 834,7 miliona dinara, a budžet za 143,5 miliona dinara.

Taj slučaj je, prema ministarki Mihajlović, godinama stajao u fioci, a dva policajca angažovana na njemu sklonjena su. Jedan je otišao u penziju, a drugi na niže radno mesto.

Strujnim kriminalom se još 2004. bavio Anketni odbor Skupštine Srbije za utvrđivanje činjenica u trgovini električnom energijom. Na čelu odbora je bio sadašnji prvi zamjenik premijera Aleksandar Vučić, koji je, prema anketama, najuticajniji političar u Srbiji danas.

Hamović je tada Vučića nazvao cirkusantom, na šta je ovaj uzvratio da je ,,cirkusant” pošten posao. Sve se završilo na tome da ovo tijelo nije usvojilo zajednički izvještaj u kojem bi osudilo pljačkaše Srbije, a kako je naveo Vučić, razlog takvog epiloga je bila kontrola ,,energetske mafije” nad dobrim dijelom srpskih političara.

Ostaje da se vidi šta se i koliko toga u međuvremenu promijenilo.

Kumovsko klupko

Lazarević se, osim biznisom, bavio i politikom, a od 1990. bio je član Narodne stranke i jedan od njenih najvažnijih donatora. Od 1992. do 1996. godine bio je poslanik u crnogorskom i saveznom parlamentu, dok je od 1998. do 2000. obavljao funkciju ministra bez portfelja u Vladi Crne Gore i savjetnika za ekonomske odnose tadašnjeg crnogorskog premijera Filipa Vujanovića. Bio je član Upravnog odbora Jugopetrola i Elektroprivrede CG. Poslije 2000. godine u Srbiji je značajno ojačao, a zahvaljujući i kumovskim vezama u dvije vlade. Jedan njegov kum Goran Novaković bio je ministar energetike u Vladi DOS, drugi kum Željko Popović bio je na čelu NIS-a, a treći – Aleksandar Nikitović, šef kabineta premijera Vojislava Koštunice. Lazarević je u beogradskim medijima pominjan kao jedan od glavnih finansijera Dinkićeve stranka G17 i Koštuničine DSS. Lazarević je to demantovao. Lazarević se, prema pisanju medija u Beogradu, poslije odlaska DSS-a sa vlasti približio Demokratskoj stranci i Socijalističkoj partiji Srbije (SPS).

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo