Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Novi mafijaški poredak

Objavljeno prije

na

,,Yokoso Japan”! (Dobrodošli u Japan!) Nije poznato da li je Rifat Hadžiahmetović, 42-godišnji Podgoričanin čuo milozvučni ženski glas na aerodromu Narita kod Tokija kada je u subotu poslije 14 časova po tokijskom vremenu okružen desetoricom detektiva izveden iz letilice koja ga je na letu sa pariske zračne luke Šarl de Gol dovezla u Japan.

Dok su dva helikoptera kružila na visini, pripadnici Metropolitenskog odjeljenja policije (MDP) su transportovali Hadžiahmetovića do policijske stanice u oklopnom vozilu. Jednom u policijskoj stanici Cukiđi, Hadžiahmetović je bio samo nekoliko blokova dalje od mjesta navodne pljačke, koju je sa drugim pripadnikom bande Pink pantera Radovanom Jelušićem (40), počinio 14. juna 2007, oko 17 časova poslije podne po lokalnom vremenu.

MDP je preuzela opsežne mjere bezbjednosti uzimajući u obzir mogućnost da će članovi bande Pink panteri, odgovorne za gotovo 200 pljački po juvelirnicama u raznim djelovima svjeta u posljednjih 11 godina, možda pokušati da oslobode Hadžiahmetovića. Pink panteri, iskusni kriminalci od kojih su neki očvrsli u oružanim formacijama tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im, su oslobađali članove bande iz zatvoru u pet navrata od 2004. do 2008. Jednom prilikom, u Francuskoj je istaknuti pripadnik grupe pobjegao pošto su ljudi za koje se vjeruje da pripadaju Pink panterima pucali iz mašinki na čuvare u stražarkama.

MDP je tragala za Hadžiahmetovićem zbog njegove navodne uloge prilikom drske pljačke u glavnoj radnji juvelirske kuće Ekselko Diamond u poznatom tokijskom trgovinskom kvartu Ginza.

Na snimku pljačke, koja je trajala 30-ak sekundi, vide se dva čovjeka, za koje japanska policija vjeruje da su Jelušić i Hadžiahmetović, kako ulaze u juvelirnicu pretvarajući se da su kupci i suzavcem onesposobljavaju tri prodavačice. Potom su pobjegli sa dijamantskom tijarom i ogrlicom vrijednom nešto manje od milion dolara.

Hadžiahmetović i Jelušić, došli su u Japan koristeći falsifikovane češke pasoše 12. aprila 2007. – oko dva mjeseca prije pljačke. Prema višem zvaničniku MDP, oni su se krili u tokijskim hotelima i stanu jedne žene iz Latinske Amerike u tokijskoj oblasti Minato.

Pošto su opljačkali juvelirnicu, Hadžiahmetović je navodno kontaktirao ženu iz jedne italijanske juvelirnice u Tokiju. Iz Japana je 24. juna sa tom ženom otišao istim letom sa Narite u Francusku. Jelušić je u Francusku odletio drugim letom. Obojica su ponovo koristila lažne pasoše Češke republike.

MDP je saopštilo kako je vjerovatno da su dijamanti dati juvelirnici i prodati u stranoj zemlji.

Dva Pantera su nedugo zatim došla u središte globalne operacije prikupljanja podataka i prismotre kojom je rukovodila tokijska policija. Ona je već bila postiđena krađom ogrlice Comtesse de Vendome vrijedne 21 milion eura iz radnje u Ginzi koju su Panteri počinili u martu 2004.

MDP je donijela nalog za hapšenje Hadžiahmetovića i Jelušića u februaru 2009, i stavila ga je na Interpolovu međunarodnu potjernicu. Hadžiahmetović je uhapšen već 14. marta na aerodromu u Larnaki na Kipru, pri pokušaju ulaska u tu istočnomediteransku ostrvsku zemlju sa lažnim pasošem Bugarske. Po drugoj verziji pokušao je da leti za Liban koristeći falsifikovani pasoš. Optužen je da je umiješan u pljačku na Tenerifima, jednom od Kanarskih ostrva koja pripadaju Španiji.

Krajem jula su se pojavile vijesti da španska policija nije bila u stanju da izgradi optužnicu protiv Hadžiahmetovića i da je pristala da ga preda Japanu. Međutim, Japan i Španija nemaju uzajamni sporazum o ekstradiciji, pa su vlasti u Tokiju putem diplomatskih kanala zatražile od svog evropskog partnera da im preda državljanina Crne Gore. Prema tokijskoj policiji, to je prvi put da je stranac koji ne živi u Japanu izručen poslije diplomatskih pregovora.

Tokijska policija je poslala itražitelje u Španiju. Osumnjičeni im je predat na aerodormu u Madridu, gdje je dovezen iz zatvora. Potom su u petak u policijskoj stanici na aerodromu uručili Hadžiahmetoviću nalog za hapšenje. I to je bilo neobično, pošto japanska policija normalno uručuje osumnjičenom držanom u inostranstvu nalog za hapšenje u avionu koji je ušao u međunarodni vazdušni prostor ili je sletio u Japan.

Prema policiji, Hadžiahmetović je rekao japanskim istražiteljima da ne želi da ide u Japan i da želi da se vrati u Crnu Goru. Navodno je rekao MDP da želi da se zaštiti koristeći pravo da ništa ne govori.

Japanska štampa piše kako je veoma rijetko da toj zemlji bude izručen osumnjičeni za kriminal iz zemlje sa kojom Tokio nije sklopio sporazum o ekstradiciji. Visoki zvaničnik MDP je izjavio da je predaja možda realizovana zbog rastućeg globalnog pokreta za rješavanje problema Pink Pantera, pa da su i zato pregovori između Tokija i Madrida prošli glatko.

Za to vrijeme Jelušić čeka svoju sudbinu u Italiji pošto je u maju uhapšen u jednom kafe baru u pomodnom kvartu Trastevere u Rimu. U Interpolovoj izjavi za medije navedeno je da je posjedovao falsifikovani hrvatski pasoš.

Neki viši detektivi u Evropi vjeruju da je Jelušić jedan od “mozgova” globalne kriminalne aktivnosti Pantera. Njegovo hapšenje se smatra važnim kako zbog lokacije hapšenja, Italija, navodno, nije u prošlosti bila mnogo zaiteresovana da se bavi Pink panterima, tako i zbog značaja krivičnih djela za koje će osumnjičeni vjerovatno biti optužen. Jelušić se nalazi na potjernicama zbog serije spektakularnih pljački ne samo u Japanu, već i na Kipru i u drugim državama.

Prema informaciji japanske novinske agencije Kjodo od 6. novembra 2009, Jelušić je u septembru te godine uhapšen u Crnoj Gori po optužbi za ometanje pravde. Crnogorske vlasti su odbile zahtjev Japana za ekstradiciju Jelušića kako bi mu se sudilo za pljačku juvelirnice u kvartu Ginza. Crnogorski izvori na koje se poziva ugledni njujorški nedjeljnik Njujorker su naveli da je Jelušić pušten iz pritvora i zamoljen da napusti državu.

Brzi, obučeni, solidarni

Japanska štampa piše da, mada dio aktivnosti Pink pantera ostaje nepoznat, vjeruje se kako kriminalna grupa trenutno ima oko 150 do 200 članova u Evropi, od kojih su mnogi bivši vojnici iz zemalja bivše Jugoslavije. Grupa njeguje solidarnost i čak je oslobodila nekoliko članova iz policijskih pritvora. Prema kontrolnom odjeljenju za organizovani kriminal MDP, Pink panteri su počeli pljačkanje juvelirnica širom svijeta otprilike 1999. Do sada, grupa je bila umiješana u preko 100 slučajeva pljački u 28 zemalja, uključujući Japan, Veliku Britaniju, Francusku i Ujedinjene Arapske Emirate, sa gubicima koji iznose ukupno 35 milijardi jena (oko 30 milijardi američkih dolara). Ukoliko bi bili dodati slučajevi za koje se sumnja da je taj pljačkaški krug bio umiješan, ukupna šteta se procjenjuje na preko 45 milijardi jena. Članovi Pink Panter grupe uglavnom posjećuju ugledne juvelirnice kao grupa mušterija i prijete prodavcima noževima i vatrenim oružjem. Oni generalno ne povrjeđuju prodavce niti uzimaju novac iz kasa. Obično Pink Panterima treba oko pet minuta da opljačkaju radnju, mada je ona u Ginzi 2007. izvedena za samo 32 sekunde. Oni očigledno podobno istraže ciljanu prodavnicu prije svakog napada i unaprijed planiraju koji predmet kradu zajedno sa načinom bjekstva, zaključuje se u materijalu MDP

Najspektakularnije pljačke

Pljačka 45 miliona eura vrijednog dragog kamenja u najreprezentativnijoj radnji juvelirske kuće Graf u Londonu 2003, i dalje je na vrhu spiska „trofeja” koji se pripisuju Pink Panterima. Do pljačke jedne druge juvelirnice Grafa u Londonu prošle godine, bila je to i najveća krađa te vrste u Velikoj Britaniji. Milan Jovetić je bio u grupi pljačkaša Grafove prodavnice u ekskluzivnom New Bond Street-u. Uhvaćen je nekoliko dana kasnije i Skotland jard je tada našao dijamantski prsten vrijedan milion dolara koji je trebalo da bude njegov plijen od pljačke. Prsten je bio sakriven u kremi za lice njegove djevojke, isto mjesto koje je izabrao lopov u čuvenom filmu Pink panter iz 1963, ostvarenju koje se predstavilo svijetu po trapavosti čuvenog inspektora Kluzoa, koga je igrao popularni Piter Selers. Jovetić je na sudu tvrdio da je on bio zadužen samo za logistiku. Osuđen je na pet i po godina zatvora i odležao je četiri. Reporter američke novinske agencije Asošiejted pres (AP) je ovog ljeta otkrio Jovetića u rodnom Nikšiću. Zgodni 30-ogodišnjak sa gelom u crnoj kosi gurao je kolica u kojima je bila njegova beba kćerčica. Po novinaru AP, Jovetić je svojevrsna slavna ličnost u Nikšiću. No, kada je upitan da li je on stvarno onaj Jovetić iz Pink pantera, odgovorio je: ,,Zar vam na to ličim?” Na dodatno pitanje o prstenu, kroz zube je procijedio: ,,Nemate novac za koji bih vam govorio” i otišao niz ulicu. AP ocjenjuje kako je u Nikšiću zaživjela svijest da su Pink panteri svojevrsni Robin Hudovi, koji kradu od bogatih da bi dali siromašnima. Ipak, sem nekoliko BMW i Mercedes-Bencova parkiranih ispred nekoliko kafića koje posjećuju pripadnici kriminalnog podzemlja, pokazatelja bogatstva po Nikšiću nema. Čovjek koji se predstavio samo kao Zoran dok je pio espreso u uličnom kafiću tražio je razumijevanje za Pink pantere: ,,Oni nisu nikoga ubili. Samo su željeli da napuste ovo ubogo mjesto.”

Široko poslovno polje

Prema internet stranici Interpola, ,,provjera otisaka prstiju pritvorenog ukazuju da je u pitanju Hadžiahmetović, koji se nalazi na međunarodnoj potjernici zbog sumnje da je umiješan u oružane pljačke i krađe vrijedne milione eura širom svijeta, uključujući Bahrein, Japan, Španiju i Ujedinjene Arapske Emirate (UAE)”. U Bahreinu ne znaju koja je banda odgovorna za pljačke, ali primjećuju da je tradicionalna manifestacija Juvelirska Arabija, mjesto gdje su se proteklih godina događale pljačke. Tako je u oktobru 2002, kako se navodi srpska banda, ukrala Kartijeovu ogrlicu vrijednu 567.000 lokalnih dinara (1,5 miliona dolara) koja je bila u Međunarodnom izložbenom centru Bahreina. Naredne godine je ukradena još jedna dijamantska ogrlica vrijedna 17.000 BD. Ogrlica vrijedna 300.000 dolara je ukradena 2007. iz prodavnice Dragulji iz snova njujorške firme Sol Rafael. Prošle godine je sa izložbe ukraden nakit vrijedan preko 100.000 BD.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo