Povežite se sa nama

OKO NAS

NOVINARE FRILENSERE U CRNOJ GORI NE PREPOZNAJE NIJEDAN MEDIJSKI ZAKON: Strani i nezaštićeni

Objavljeno prije

na

Frilenseri ne mogu  da se prijave kao zaposleni, pa nemaju ni zdravstveno ni radno osiguranje. Neki tako, uz brojne pritiske i druge neprijatnosti, žive godinama

 

O frilens novinarima, novinarima bez matične redakcije, u Crnoj Gori malo se zna i govori. Nijedna medijska zakonska regulativa ih ne prepoznaje. Ne mogu da se prijave kao zaposleni, pa nemaju ni zdravstveno ni radno osiguranje. Neki tako žive godinama. „Uz to, dešava se da budu izloženi raznim rizicima – pritiscima, neprijatnostima, napadima, prijetnjama, a nemaju redakciju koja bi stala iza njih. Zbog toga je važno da imaju zakon koji će to učiniti”, kaže za Monitor frilens novinarka Marija Pešić.

Ona oko tri godine, u kontinuitetu, sarađuje sa jednim medijem, portalom PCNEN. Pisala je i za mnoge druge – Dan, BIRN, Vijesti, Institut za medije, a u okviru projekata, i za nevladine organizacije koje se bave istraživačkim novinarstvom. „Sagovornici često znaju da me pitaju ‘A za koga ti je ovo?’, što može da utiče na njihove odgovore i iskrenost. Naučila sam da kažem da je ‘za mene’. Mnoge kolege i koleginice, koji takođe frilensuju, često imaju probleme pri pronalaženju sagovornika. Dešava se da ih zbog toga što nemaju matičnu redakciju ne uzimaju za ozbiljno”, ističe.

Prema njenim riječima, takav odnos prema frilens novinarima je upravo ono što ih čini dragocjenim. „Sloboda u izvještavanju, objektivnost, nepostojanje cenzure i nametnutog autoriteta – od toga sagovornici i naročito oni u istraživačkim pričama, strepe, jer znaju da nemaju preko koga da ‘zategnu konce’ ukoliko to bude bilo potrebno”.

Iz Sindikata medija Crne Gore (SMCG) za Monitor ističu da su frilenseri rastuća zajednica u medijskom sektoru i da zahtijevaju dodatnu pažnju strukovnih udruženja i nadležnih institucija. ,,Opšta pravna tekovina ih jedino pominje u Zakonu o podsticajnim mjerama za razvoj istraživanja i inovacija koji ih definiše kao ‘domaće ili strano fizičko lice koje ima boravište u Crnoj Gori i koje samostalno obavlja inovativne aktivnosti pružajući intelektualne usluge za potrebe domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica’. To im ne garantuje nikakva radna prava i socijalnu zaštitu, već samo nudi opciju registrovanja i oporezivanja, vezujući rad frilensera za istraživanja i inovativne aktivnosti. Rezultat takvog zakonodavstva je takav da frilenseri u Crnoj Gori rade bez ugovora o radu, bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja, bez ikakve sigurnosti”.

Bez ugovora o radu, frilens novinarima ne preostaje drugo sem da biraju da li da rade „na crno“,  ne plaćaju porez i „odreknu“ se radnog staža, ili da potpišu ugovor o djelu, pri čemu bi oko 40 odsto ugovorene zarade poslodavac uplatio u svrhe osiguranja i doprinosa.

Frilens novinarka Jovana Damjanović sarađuje i sa inostranim medijskim kućama poput Dojče Velea, gdje je radila na programu Balkan Booster za video sadržaje. Za Monitor kaže da joj radni dan zavisi od obaveza kojih se tog mjeseca prihvatila. „Dobra strana frilensinga je apsolutna sloboda izbora tema i vremena koje ću ostaviti da ih obradim. Međutim, kada pišete za različite medije, stil koji preferiraju varira, pa se i načini rada znatno razlikuju, što zna da bude mučno. Još je nešto problematična – kada pišete a nijedna redakcija ne stoji iza vas, ko vas onda štiti?”.

Crna Gora nema ni informaciju o broju frilensera uopšte, pa tako ni frilensera u medijskoj industriji. „Imajući u vidu značaj regulisanja njihovog položaja, posebno zbog tendencije da poslodavci u medijima sve češće angažuju frilensere, nedavno smo formirali mrežu frilensera koja će funkcionisati u okviru granskog sindikata. Glavni odbor je usvojio i plan daljeg djelovanja koji uključuje identifikovanje najvećih problema i zalaganje za njihovo rješavanje. Među njima, osim neprepoznavanja od strane medijskog i radnog zakonodavstva, identifikovan je izostanak podrške od strane redakcije, kao i nemogućnost pristupa državnim fondovima”, navode iz Sindikata medija.

Oni najavljuju i da će kroz zagovaračke aktivnosti insistirati da se status frilensera zakonski reguliše, da im se omogući isti obim prava kao i drugim medijskim radnicima, pri tom formirajući servise koji će im biti na usluzi u okviru sindikata.

Neke države u regionu, poput Hrvatske i Srbije, pitanje novinara frilensera su počele da rješavaju. U Srbiji su izbili i protesti, jer su zakoni frilensere obavezivali da plate porez retroaktivno. Među desetinama hiljada koliko ih ima u toj državi, mnogi su morali da u te svrhe izdvoje i desetostruko veću sumu od mjesečnih primanja. Nakon pregovora sa Vladom, novo zakonsko rješenje Zakona o porezu na dohodak građana, čije se usvajanje očekuje narednih mjeseci, uvešće frilensere u sistem naplate poreza.

U brojnim evropskim državama, a naročito u Mađarskoj, slobodno novinarstvo postalo je glavni oblik novinarskog rada. Frilenseri širom Evrope tretiraju se kao „preduzetnici“, kako bi poslodavci izbjegli troškove njihovog zapošljavanja. Pored toga, kolektivni ugovori koje zaključuju sindikati koji organizuju slobodne medijske radnike (posebno ugovori koji se tiču utvrđivanja cijena usluga), u većem dijelu država Evropske unije (EU) proglašeni su nezakonitim. Dobar primjer je Holandija koja je uvela zakonske mjere koje štite frilensere. U toj državi, ako poslodavac angažuje samozaposlenog novinara na istoj aktivnosti kao i zaposlenog, njihov status mora biti jednak.

Monitor je Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija pitao šta će preduzeti u vezi sa ovim pitanjem. Nijesu odgovorili. Iz tog ministarstva, izuzev povremenih diplomatskih saopštenja u kom osuđuju napade i pritiske na novinare i građanske aktiviste, duže od godinu ćute na sva važna pitanja.

Novinari frilenseri u Crnoj Gori su baš kao i termin koji ih opisuje. Strani. I nezaštićeni.

 

Frilensing cvjeta i u drugim profesijama

U frilensere, sem različitih tipova medijskih radnika, spadaju i programeri, jutjuberi, influenseri i mnogi drugi. Njih poreski sistem naše države, na konkretan način, ne prepoznaje.

,,Glavna prednost frilensinga u Crnoj Gori danas je nerazvijenost tržista za mnoge poslove koje frilenseri mogu da ponude, uključujući i video produkciju. Mana je slabo razvijena kolektivna svijest o informacionim tehnologijama (IT) generalno, njihovoj marketinškoj primjenjljivosti i efikasnosti, kao i potencijalnoj mogućnosti zarade“, kaže za Monitor frilens video producent Anton Luković.

Mnogi frilenseri zarađuju na internetu, i jedan od glavnih problema sa kojim se često suočavaju je nemogućnost primanja uplata iz inostranstva putem PayPal-a i sličnih posredničkih alatki, jer one nijesu aktivne u Crnoj Gori. „Kroz omogućavanje takvih servisa, frilensing iz Crne Gore bio bi dostupniji internacionalno“, zaključuje Luković.

Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

MJEŠTANI ZLATICE KOJI TRAŽE IZMJENU PROJEKTA BULEVARA VILIJA BRANTA POKRENULI PETICIJU I NAJAVILI PROTESTE: Zaglavljeni u saobraćaju i sistemu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je već pisao o nevoljama mještana Zlatice, koji, ni poslije par godina nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni problematični projekat Bulevara Vilija Branta. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije su nastavile da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima

 

Mještani Zlatice, ni poslije par godina od prvog obraćanja institucijama, nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni projekat Bulevara Vilija Branta, ujedno i priključka na petlju za auto-put na Smokovcu, jer nije urađen smisleno i kako treba. Zato su sada pokrenuli peticiju kojom traže hitno reagovanje države. Ako ni to ne pomogne, najavljuju i mirne proteste.

,,Država je prihvatila projekat nastavka Bulevara Vilija Branta koji je urađen na štetu ne samo mještana Zlatice, nego, zbog njegovog značaja, i ostalih građana Crne Gore. Rezultat je uska saobraćajnica bez zelenila, nesigurna za pješake i automobile, bez dobrih prilaza i priključaka na nju. Zbog svega toga, postojeći projekat izaziva ogromne gužve i zastoje u saobraćaju koji je već jako opterećen”, kaže za Monitor grupa mještana Zlatice. Trenutno, njihova peticija broji 304 potpisa, a kada skupe oko 500, pokušaće još jednom da se dogovore sa nadležnim institucijama oko novog predloga projekta i ispravljanja Detaljnih urbanističkih planova (DUP) Zlatica B – izmjene i dopune i Murtovina.

Tražiće i da dobiju kompletan uvid u aktuelni projekat bulevara. Do sada im to, ni pored brojnih pokušaja, nije omogućeno.

Monitor je već pisao o ovom slučaju. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije u koje se smjestila nova administracija nastavile su da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima.

,,Riječ je o mjestu najvećeg razvoja poslovnih aktivnosti u čitavoj državi, gdje se svakoga dana otvaraju nova radna mjesta. Posljednje dvije godine i pandemija virusa COVID-19 pokazali su da se razvoj poslovnih aktivnosti nije smanjio, već značajno uvećao. Na ovom potezu se nalaze brojni prostorni resursi za višestruko povećanje poslovnih aktivnosti. Uprkos tim činjenicama, sporni projekat predviđa ukidanje svih prilaza kućama, poslovnim objektima i drugim neizgrađenim parcelama na bulevaru. Potpuno je zanemarena veza sa teretnom željezničkom stanicom”, upozoravaju u peticiji.

Takav način rješavanja saobraćajnice, tvrde, već se pokazao kao pogrešan. ,,Primjeri su Bulevar Svetog Petra Cetinjskog koji nema silaske sa trotoara gdje su banke, i policija kao najvažnije institucije, Bulevar 21. maj kroz Donju Goricu koji, umjesto silazaka, ima sporednu ulicu za uključivanje i isključivanje, Bulevar Džordža Vašingtona koji nema ni jedno ni drugo, pa su ogromne gužve česta pojava na njemu. Slično je i sa Bulevarom Ivana Crnojevića, ili Pera Ćetkovića na Starom aerodromu”.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLAŠINCI GODINAMA ČEKAJU OBEĆANI DALJINSKI SISTEM GRIJANJA: Toplana prioritet samo u planskim dokumentima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oko tri miliona eura Kolašince dijeli od dugo čekane realizacije projekta daljinskog sistema grijanja. Iako je jasno da ni aktuelna vlast to obećanje ne može ispuniti, u Opštini kažu da od toplane nijesu odustali. Struka upozorava da treba dodatnim analizama utvrditi koliko je taj projekat isplativ

 

Zacrtani cilj iz dva prethodna četvorogodišnja Strateška plana razvoja opštine Kolašin – uvođenje daljinskog grijanja, ni nova, aktuelna gradska vlast nije uspjela da ostvari. Završetak toplane prvo je bio planiran do 2018. godine, a potom se rok pomjerio za naredne četiri godine.  Od toplane još ništa, a  vjerovatno će taj projekat biti sastavni dio i novog Strateškog plana razvoja opštine Kolašin, čija priprema je u toku.

Toplanu Kolašinci čekaju duže od osam godina. Prije nego što je  planskim dokumentima formalno stavljena na listu prioriteta, taj projekat obećavan je i u nekoliko predizbornih kampanja u tom gradu. Njegova relizacija, međutim, nikad nije izgledala nedostižnije nego sada.

I Prostorno urbanistički plan te opštine predviđa uvođenje daljinskog grijanja koje podrazumijeva izgradnju toplane i toplovodne mreže sa podstanicama. Time bi se, kako je obrazloženo,  iz upotrebe isključile nisko efikasne peći za grijanje i kotlovi na drva ili druga fosilna goriva. Zbog toga bi,  između ostalog,  bio i bolji kvalitet vazduha u Kolašinu. Takođe, planirano je da se kroz izgradnju sistema daljinskog grijanja, korisnicima  omogući i upotreba tople vode u cilju smanjenja potrošnje električne energije i fosilnih goriva za njeno zagrijavanje.

Za procjenu troškova realizacije uvođenja daljinskog grijanja i njegove odživosti u dugom roku, Investicioni okvir za zapadni Balkan (Western Balkans Investment Framework) je 2014. počeo sa izradom fizibiliti studije koju finansira Evropska unija. U međuvremenu, Opština je izdala urbanističko-tehničke uslove (UTU) za lokaciju, koja je u vlasništvu Opštine, za izgradnju toplane i toplovoda.

„Zbog nemogućnosti finansiranja izgradnje takvog sistema iz sredstava Opštine Kolašin i Vlade Crne Gore, u toku je traženje donatora i drugih izvora finansiranja koji bi omogućili realizaciju ovakvog projekta”,  često je ponavaljano tokom minulih osam godina.

Pomak je napravljen 2018. godine, kada je završena  studija izvodljivosti i počela izrada  idejnog projekta. Nagoviješten je i početak izrade glavnog projekta. Bivša kolašinska vlast računala je tada na finansijsku  podršku Njemačke razvojne banke (KfW).

„Ta banka je načelno saglasna sa rezultatima studije izvodljivosti. Sve su to važni koraci, pa, iako ne možemo precizno kazati kada će grad dobiti toplanu, jasno je da je do sada mnogo učinjeno” – tvrdio je prije  četiri godine tadašnji sekretar za finansije Goran Rakočević.

Kako je ranije objašnjeno iz Opštine, studija izvodljivosti dala je odgovore na pitanja koja se tiču opsega potrošača i izvora energije. Trebalo je  da se utvrdi  da li će  postrojenje proizvoditi, pored toplotne, i električnu energiju.

U zvaničnim opštinskim dokumentima postojeće stanje objekata u javnoj upotrebi, kada je u pitanju energetska efikasnost, okarakterisano je kao krajnje neodrživo. To se odnosi i na stambene zgrade u okviru užeg gradskog jezgra. Obezbjeđivanje daljinskog grijanja za njih, kako su ranije izračunali u Opštini, koštalo bi oko tri milona eura, dok bi cijena projektne dokumentacije bila oko 30.000 eura.

Projekat toplane u Kolašinu je afirmisan i  planskom dokumentacijiom, a taj objekat bi bio građen na  lokaciji koja je dominantno u opštinskom vlasništvu.

Kolašinska domaćinstva, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama u  najvećoj mjeri za grijanje koriste drvo. Grejna sezona u tom gradu traje od septembra do maja. Prema posljednjim podacima, tokom jedne godine na teritoriji opštine iz državnih i privatnih šuma posiječe se oko 35.500 m3 drveta za tu namjenu.  Za sezonu grijanja domaćinstva u prosjeku potroše 12,3 m3, za čiju nabavku u prosjeku izdvoje, prema sadašnjim cijenama,  oko 600 aura, uz transport i obradu.  U lokalnoj upravi tvrde da bi korišćenje toplane bilo znatno jeftinije. Navode i brojne druge razloge zbog kojih je neophodan sistem daljinskog grijanja.

„Domaćinstva u našoj opštini u prosjeku griju 4,8 prostorija, a prosječna površina tih prostorija je 60,5 m2. Ukupna površina svih prostorija koje griju iznosi 119.896 m2. Peći na drva su glavni razlog zagađenog vazduha, zbog većih emisija crnog ugljenika u zimskom periodu, odnosno periodu glavne turističke sezone. Zbog toga što te čestice imaju kratak vijek trajanja u atmosferi, emisije iz lokalnih izvora imaju negativni uticaj na smanjenje sniježnog pokrivača. One  čine bijele površine snijega i leda prljavim i sivim, što povećava apsorpciju sunčeve energije. Time se ubrzava topljenje snijega, a samim tim stvara i negativan uticaj na dužinu i kvalitet zimske turističke sezone”, objašnjavaju u lokalnom Sekretarijatu za zaštitu životne sredine.

U Planu  energetske efikasnosti je sugerisano i da je potrebno realizovati određene mjere u cilju obezbjeđivanja instalacija za modernu tehnologiju sagorijevanja drvne biomase u privatnim i javnim zgradama.

Autori Plana za Kolašin, kažu i da je relizacija projekta toplane, s obzirom na potrebni novac,  krajnje neizvjesna. Nude i alternativna rješenja.

„Ako se ne uspije u namjeri da se u dogledno vrijeme obezbijedi grant za taj projekat, valjalo bi razmisliti o davanju koncesije za sistem daljinskog grijanja, izgradnju sistema kroz neku formu privatno-javnog partnerstva ili kroz neki sličan aranžman. Svakako da od toplane ne treba imati neka nerealna očekivanja. S obzirom na njegovu prilično visoku cijenu, s jedne strane,  i ograničene finansijske mogućnosti lokalnog stanovništva, s druge, moglo bi se ispostaviti da se radi o pretjerano skupom projektu”, zaključak je iz najnovijeg Plana energetske efikasnosti.

Međutim, iz kolašinske opštine kažu da nijesu odustali od toplane, ali da je nedostatak novca osujetio planove. I dalje računaju na podršku iz kapitalnog državnog budžeta, ali i na donatore. U lokalnoj upravi sada nemaju precizne podatke koliko bi daljinsko grijanje mjesečno koštalo Kolašince.

Ekološki i energetski opravdana ideja korištenja drvnog otpada nije nova i u tom gradu  je između dva svjetska rata, kao i nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, uspješno funkcionisala. Otpad drveta sa tadašnjih mnogobrojnih pilana korišten je za snabdijevanje strujom mašina za rezanje građe, ali i privatnih kuća u gradu. Na taj način, varoš  je prvi put dobila struju 1927. godine. Električna centrala je tada sagrađena na mjestu u blizini sadašnjeg Hotela Bjanka. Podignuta je od sredstava ratne odštete dobijene nakon Prvog svjetskog rata.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Do profesora je, kako kažu, priča o Albini stigla preko njegove tetke Emre, koja je bila prijateljica sa askerovom unukom Lejlom.

„Alba i Alma, što bi u prevodu značilo bijelo i jabuka, imena su koja su Rizvan-begovoj ljubi pristajala, jer je po predanju, bila  u licu bijela kao snijeg, a  po obrazima rumena kao jabuka” – piše hroničar Pajković.

On je o zabranjenoj ljubavi lijepe muhamedanke i pravoslavca, posvetio priču – legendu, po kojoj se prvi njihov susret zbio na obali plahovitog Lima, odnosno na viru koji je nosio naziv Zelenika i  koji je postojao do prije par decenija.

„Dok se Prebil jednog vrelog dana hladio u vodi, čuo je vesele ženske glasove i ciku. Izašao je i obukao pantalone i onako ogroman, kao kakva statua starih vajara, stao i upiljio pogled u Albu i njenu vernu pratilju, mlađanu Đulicu” – piše Pajković.

I tako, dok je Rizvan-beg bio ko zna gdje na putu, kršni Prebil je izgubio pojam o vremenu, iako je i dalje bio vrijedan.

Svako veče mu je u san kao Venera dolazila Alba, dugih nogu, visoka, kose do ispod pojasa, sjajnih očiju iz kojih su varničile iskre na sve strane i koje su se gubile u nebu iznad doline, stapajući se sa zvijezdama.

Ali, i on je ušao u njene snove, pa je poslije nekog vremena Alba poslala vjernu Đulicu da presretne Prebila, u samu noć, kad je najsigurnije i kada je neopažen odlazio iz dvorišta.

„Poslala me je gospodarica da ti kažem da će te čekati sjutra, kad se potpuno smrači, kod Zelenike. Biće u vrbacima, na onom istom mjestu gdje si nas i vidio” – dobacila je Prebilu u mimohodu i brzo se uputila natrag prema kuli da je neko ne bi opazio.

U Pajkovićevoj priči o Albi i Prebilu ostalo je zapisano da su se oni, sakriveni u vrbacima od mjesečine, sreli pored Lima.

I sljedeće noći. I one iza nje. A onda su učestali sa susretima, sve dok jedne zadocnjele ure nije odjeknuo urlik evnuha Hamze.

On je lijepoj Albi prijetio da će platiti, dok ga je ona uplašeno gledala.

„Neka te je stid što si Rizvan-bega ovako iznevjerila, a i svoju vjeru izdala” – vikao je Hamza, podižući pušku na Prebila.

Prebil mu je pušku oteo i bacio u Lim, a potom se dao u bijeg, ne zaustavljajući se do Albanije. Prije toga, navodno je preko Đulice, poslao poruku Albi da se iskrade i da zajedno uteknu.

Rizvan-begov vjerni sluga Hamza je, međutim, zatočio lijepu Albu i stavio je pod ključ, u kuli.

Jednog dana, kaže priča, Alba je uspjela da ga izmoli da je povede u šetnju pored Lima.

Stigavši do rijeke, iznad vira Zelenika, podigla je ruke uvis i zakoračila prema ivici stijene. Hamza je kriknuo. Molio je, kumio, obećavao ćutanje. Nije vrijedilo. Nad Albom se brzo sklopila voda.

Postotji i druga verzija ove priče, po kojoj se Rizvan-beg, čim je do njega došla vijest o preljubi, vratio u Berane i pogubio vrtlara, dok se Alba iz revolta bacila u rijeku. Navodno je Rizvan-beg poslije toga otišao iz grada, i za njegovu dalju sudbinu se malo toga zna.

Tako je vir Zelenika dobio i drugi naziv, Albin vir. Staroberanci su ga tako zvali, i zovu i danas to mjesto, mada je ćudljiva planinska rijeka, mijenjajući tok, ispunila kamenjem taj skoro nepregledno duboki vir. To je ono mjesto neposredno pored današnjeg Hotela Berane.

Obližnja Rizvan-begova kula je odavno  u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekajući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu.

Ostaci kule odolijevaju nebrizi i vremenskim nepogodama, a mermerna spomen tabla osnivaču Berana Rizvan-begu, čami negdje i kupi prašinu u depoima muzeja. Niko se do sada nije sjetio kako bi bilo elementarno korektno i od istorijskog značaja da se uđe u trag katastarskih promjena vlasništva nad kulom.

Rekonstruisana i sačuvana, sa tablom na njoj, sigurno bi danas predstavljala blistavo kulturno nasljeđe, i sasvim sigurno turističku atrakciju. Ne samo u svjetlu priče o zatočenoj lijepoj Albi, već o njenom stvarnom vlasniku, prvom urbanisti Berana, Rizvan-begu.

                                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo