Povežite se sa nama

SUSRETI

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, MEĐU SVOJIMA: Komad srca zauvijek ostao

Objavljeno prije

na

Na ovu zemlju svratio je tek da namigne malo… da za njim ostane nešto kao lepršav trag.” Mika Antić ove stihove i nije pisao svom sugrađaninu, ali Đoleta lako mozemo prepoznati u njima. Njega uz čije stihove smo stasavali, sazrijevali, saznavali „šta znači ubiti grad…”, ali i „onako ruski voljeti…”

 

„Ovo se ne zaboravlja”. Kao šapat molitve kružilo je među onima koji su u holandskom gradiću Tilu, tri i po sata uživali u koncertu Đorđa Balaševića one 2000-e. Hiljadu i po duša uglas je pjevalo sa panonskim mornarom. Smijali su se njegovim dosjetkama. Ni ovdje nije bio daleko od domovine. Svi ti koji su došli da ga slušaju i vide, i kad su napustili svoju zemlju, odbili su da zaborave Lepu protinu kći, Ringešpil i … I sa Đoletom zajedno, pjevali su i pjesme, sa tada posljednjeg albuma, Devedesete.

„…Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti. Da li će se radovati? Ili glavu okrenuti? Šta slagati, šta im kazti? Svet ne možeš pesmom spasti. Njine brige me i noćas brinu, dok se spremam na put kući, na put kući u tuđinu….

Pjesma je one, koje tamo azilantima zovu, na noge podigla. A Balašević im je sa bine govorio: „Sve te podele su za amatere. Ja znam – iako živimo u različitim zemljama, svi smo rođeni u istoj. Sutra, kad se oblaci raziđu nad Holandijom, vratiću se u onu zemlju gde će me sarionici dočekati sa osmehom. Ali, neće izostati pitanje: ‘Jesu li na koncertu bili naši ili njihovi? Reći ću im samo: Kod svojih smo bili“.

A, oni svoji, burnim aplauzom pozdravljali su njegove riječi, kao da ih ovjeravaju. Onda opet, zajedno sa njim, s grčom u duši, pjevali. Retko odlazim kući, a pišem sve ređe…

Djeca, mladi, i oni koji su sedamdesetih mladi bili…

Koncert u Tilu, tri i po sata. „Komad srca ostao je zauvek ovde”, poručio je na kraju. Burom oduševljenja prisutni su se složili sa njim.

Deset minuta za intervju odredili su organizatori koncerta. Važno je bilo vidjeti, osjetiti legendu… Potrajalo je malo duže.

Sjedjeli smo na stolu. Da, na stolu, ne na stolicama. Balašević, vidno umoran, ali, naravno, pristaje da razgovaramo.

„Kako je domovini”, pitam ga kao da mi je došao neko iz kuće u goste.

„Iza nas su godine tragične politike, krvavih ratova… Posle svega, kad sam video Miloševića, kad se pojavio sa nekom bednom izjavom, kada sam video poremećenog starca koji je prouzrokovao svo to zlo, nekako sam izgubio onu prirodnu želju da trijumfujem. Zar je zaista trebalo da nam se to desi? Ali evo, krenulo je. Ludi su i dalje u mraku, restrikcije su struje, ali kao da su zbacili teret sa sebe, počinju opet da liče na one ljude koje sam znao… Svi su osiromašeni, hodaju u istrošenim cipelama, vide se tragovi godina, recesije i embarga… Čeka nas dug put mentalnog čišćenja.”

Na trenutak zastaje, kao da predosjeća šta bi moglo biti novo pitanje. „Poslednjih godina mnogo sam putovao.Vidio sam uništene i izmrcvarene gradove po Bosni i Hrvatskoj. Mislim da ljudi ni ne znaju šta se dešavalo svih ovih godina. Tek će nastati pravi šokovi kad shvate učinke vladavine tokom proteklih trinaest godina.”

Koncerti po Srbiji su ponovo počeli. Đole je bojkotovao nastupe, sve dok, kako je govorio, „klince tuku”. Nastavljaju se i tradicionalni novogodišnji koncerti u Sava centru.

„Da, obećao sam da neću pevati dok Beograd ne bude slobodan” – pričao je Balašević. „Malo sam se ugrizao za jezik, mislio sam da će to duže da traje. Ali evo već 4. decembra u Beogradu, održaću svoj stoti koncert. Ovaj put u organizaciji Otpora, organizaciji koju su nazivali i terorističkom, a to su samo ljudi koji su se suprotstavili primitivizmu, nasilju i tiraniji. Oni su ti koji imaju pravo tamo da se pojave, da zajedno proslavimo. Onda ću pevati i u Narodnom pozorištu koje je godinama bilo baština nekih drugih priredbi. Naravno, na red će doći i koncerti u Sava centru. Kažu, moja najbolja publika je u Beogradu. Ali, šta reći za ovo večeras?”

Da li ga čudi što publika ovdje u dijaspori, zna i njegove najnovije pjesme? Osmjehuje se. „Srećom piratska služba funkcioniše.To, naravno, meni ukida svaku zaradu, ali moja jedina želja je da ono što radim stigne do ljudi. Kad ovako kao večeras vidim da ljudi znaju moje pesme, presrećan sam”.

Od Ranog mraza i onog vječnog Razdeljka, od singla Tri puta sam vidio Tita maršala snimljenog 1981. godine nizali su se, i danas, svima poznati, brojni hitovi,  Protina kći, Vasa Ladački, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja… Onda je 1986. stigao Bezdan. Tu godinu nazivaju najplodnijim periodom Balaševićevog stvaralaštva. Već sljedeće godine album U tvojim molitvama, zatim Panta rei. Godinu kasnije, album Tri ratna druga i, između ostalih, pjesme – Devojka sa čardaš nogama, Kad odem… Istovremeno, piše i roman pod tim imenom.

U saradnji sa Diskotonom 1991. godine snimio je Marim ja. Svaki stih odisao je tugom zbog stanja u kojem se nalazila naša zemlja. Vojne vlasti su htjele da ga pošalju na front. Odbio je i njegove pjesme su zabranjene na državnim medijima. A Đole je pjevao Samo da rata ne bude, ludila među ljudima… Povukao se sa scene i te 1992. tradicionalni koncert u Sava centru nije održan.

Balašević, ipak, nastavlja da stvara. Već ’93 je objavljen – Jedan od onih života. Tekstovi pjesama kritika su ratnog ludila, a koncerti podijum na kojima je Đole objavljivao svoje antiratne stavove. Tokom rata, odluka ministrstva kulture BiH da se na državnim Radiju i TV BiH, zabrani emitovanje izvođača iz Srbije nije važila za Đorđaa Balaševića.

Bio je ambasador dobre volje Visokog komesarijata UN za izbjeglice. „Ta uloga se u SRJ minorizuje. Radi se o pedesetak ljudi iz celog sveta, među kojima sam, eto, i ja, uz ponekog nobelovca i dosta poznatih javnih ličnosti, novinara, umetnika, sportista. Svi smo mi ambasadori jedne organizacije UN, tačnije UNHCR-a. Nekima je uloga bila da se šminkaju, poziraju i slikaju, a ja sam sedeo sa izbeglicama. Bilo je lepih razgovora, ali nemam iluzija da ću ovom ulogom promeniti svet.“

Album Na posletku i numere među kojima Uspavanka za dečaka, Sin jedinac, Regrutska… izaći će 1996. Četiri godine kasnije album Devedesete, rekvijem izgubljenim generacijama i godinama. Dnevnik starog momka, opet će predstaviti Đoleta kao šansonjera ljubavnih pjesama. Dvanaest snimljenih pjesama, dvanaest ženskih imena, čija početna slova u nižu ispisuju rečenicu – Olja je najbolja.

Rodio se, živio i umro u Novom Sadu. U svima znanoj Ulici Jovana Cvijića. Govorio je da je njegov život dobio suštinu i formu kada je upoznao Oliveru. Sa njom je živio, o njoj pjevao. U medijima se često se pisalo o njihovom navodnom razvodu, a on je na to šaljivo odgovarao: „Taj moj razvod traje duže od mnogih brakova”.

Pisali su i da je primio slovenačko državljanstvo. Te večeri u Holandiji reći će: „Bio sam u Sloveniji dva puta po tri meseca. Moja ćerka je imala udes i njene šanse da se oporavi bile su teoretske. Srećom, sve je izašlo nadobro. Valjda smo negde zaslužili. Tako, bio sam u Sloveniji u najtežim trenucima svog života, a primljeni smo prelepo. Ponekad me čak i vređa kad me pitaju kao ‘šta je, sad živiš u Sloveniji’. Istina je da smo dobili neke privremene papire za boravak i da smo u Sloveniji provodili onoliko vremena koliko smo morali zbog Jelene. Ona želi da živi u Sloveniji, moja druga devojčica vezana je za Novi Sad, a Olja i ja za njih. Živećemo verovatno negde između.”

Na ovu zemlju svratio je tek da namigne malo… da za njim ostane nešto kao lepršav trag. Mika Antić ove stihove nije pisao namjenski svom sugrađaninu, ali Đoleta lako možemo prepoznati u njima. Njega uz čije stihove smo stasavali, sazrijevali, saznavali „šta znači ubiti grad…”, ali i „onako ruski voleti…”

Puno je godina minulo od susreta te noći u holandskom gradiću. Oni koji su tada rođeni, stasali su djevojke i mladići. Kod nas, na sve strane, opet vri bijes i mržnja. Razgovor sa Đorđem Blaševićem može se čitati, s ove distance, i kao opomena, kako su varljivi bili zraci nade, u osvit novog milenijuma.

Februara 2021, sklopio je oči. Ne, nije otišao. Samo u tišini treba odslušati d-mol. Nije to obična tuga. I on će biti tu.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

Izdvojeno

BRANKO ĐURIĆ ĐURO, MUZIČAR, GLUMAC, REDITELJ, SCENARISTA, PISAC…: Od nadrealnog do realnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom‘ Top lista nadrealista, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno. Na nadrealističan način upozoravali smo šta bi se moglo desiti…”, sjeća se Djuro. Nažalost, nadrealna predvidjanja  Nadrealista, postala su stvarnost…

 

 

Naš susret dogovorio je njegov menadžer. Iza kulisa Ljetne pozornice u Kotoru, sa Brankom Djurićem Djurom smo .Komunikacija teče lako, onom spontanošću koju imaju  Sarajlije. Vrijeme za intervju od 10 minuta, koliko je odobreno, produžilo se. Sve do početka predstave kojom je on te noći kotorskoj publici  predstavio   stand up šou Djurologija. Sedamsto dvadeset treći put, nakon brojnih pozornica širom svijeta, večeras je u Starom gradu.

Oboje smo rasli u Sarajevu. Živjeli tamo do rata. ’’  Malo si izgubila  akcenat”, primjećuje. “ On i dalje ima, onaj,  za Sarajlije tako tipičan način govora.Onaj, kojim je ulogama ili vokalnim interpretacijama, nasmijavao i zabavljao,  cio prostor, zajedničke države. Djuro živi u Sloveniji,  ali ponavlja: ‘’ Sarajlija sam i Bosanac. I kad bih htio, ne mogu to promijeniti.A, i neću.Iako, živim u Sloveniji i imam slovenaćki pasoš. Kad jednom odeš iz svog grada, onda ti je svejedno gde si. Nosiš to nešto i kao što  Andrić piše,  prostireš taj neki bosanski ćilim pred sobom, kao vjernik molitveni tepih”.

Te 1962. rodio se, kao dijete oca Srbina i majke Muslimanke, ali, ističe, sa svih strana ima neke miješane gene, pa  se najbolje osjeća u nacionalno miješanim sredinama. Počeo je javne nastupe  sa rok grupom  Bombaj štampa. I danas se , prije svega, osjeća  kao muzičar. Pisanje je njegova druga ljubav. Ostvario se kao scenarista i pisac, ali jugoslovenski region pamti ga prije svega kao glumca. O ratu i prvoj ratnoj godini koju je proveo u Sarajevu, nerado govori.” Svi koji su preživjeli i bili duže od mene tamo znaju kako je izgledalo.Bolno i strašno, bombe padaju, ljudi ginu, neko preživi, neko pogine, neko ostane invalid…”

U Sloveniji, gdje je izbjegao,  počeo je kao režiser .Šali i humoru nije bilo mjesta. ” Nekako sam dosadan bio  i sam sebi kad se pogledam u ogledalo. Mislio sam, kako bih tek bio dosadan drugima…”, priča Djuro.Na  televiziji Slovenije osam godina radio je spotove, organizovao koncerte, režirao serije, šou programe…” Sve osim fudbalskih utakmica”, kaže..

Glumi se vratio ulogom u filmu  Ničija zemlja, Danisa Tanovića. Na nagovor prijatelja i režisera Ademira Kenovića pročitao je scenario. Oduševio se. Film je nagradjen Oskarom u konkurenciji stranih filmova, Djuro je dobio agenta i uloge u brojnim, posebno italijanskim filmovima, a mladi novinar slovenačkog dnevnog lista  Delo  zabilježio je :” Slovenski režiser  Branko Djurić Djuro odlučio je da se čak oproba kao glumac…”

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom ” Top lista nadrealista”, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno.Na jedan nadrealističan način upozoravali smo šta bi se mogo desiti…”, sjeća se Djuro.Nažalost, nadrealna predvidjanja ” Nadrealista”, postala su balkanska stvarnost…

Prisjećamo se zajedno tih godina.” Gdje je boga ti Vuk”, pita Djuro, misleći na Vuka Janjića, režisera. Da, zna da je u Amsterdamu, ali nije ga vidio 30 godina. To je čovjek koji mu je pomogao da, nakon tri pokušaja, položi prijemni na odsjeku glume Akademije za scenske umjetnosti u Sarajevu. Te školske 1984/ 85, . kandidati su za prijemni ispit za Akademiju spremali lik Hasan age. Djuru je, a po preporuci Ademira Kenovića, Vuk Janić pripremao za prijemni. ” Sta se ono u gori bijeli…”, recitovao je Djuro monolog iz  Hasanaginice i zaneseno gledao u daljinu. ” Čekaj, šta ti to radiš?  Pa kome govoriš? ” pitao ga je Vuk i objasnio mu  da mora biti ubjedjiv, gledati u oči onoga kome govori… ” Ti si to do sada uvijek ovako radio ?” čudio se  Vuk. I zaključio:  ” Pa ti si budala”.

” Probaj ovako, rekao mi je, i ja sam u pet minuta shvatio šta je to gluma”. Te godine Djuro je primljen  na Akademiju.Već na prvoj godini igrao je glavnu ulogu u Kenovićevom filmu ‘Ovo malo duše,  po scenariju Abdulaha Sidrana.  Djuro tvrdi da je Kenović bio jako hrabar kad mu je povjerio glavnu ulogu.” Igrao sam oca, izmedju ostalih i  glumcu Davoru Janjiću, koji je bio mladji od mene sedam godina”. Film je nagradjivan, baš kao i naredni koji Djuro snima sa Kusturicom  Dom za vješanje ,  Veliki uspjeh bio je Kenovićev  film  Kuduz koji snima sledeće godine i u kojem opet ima jednu od glavnih uloga. Glumi i u  filmu  Kako je propao rokenrol,  snimljenom 1989. za koji su muziku pisali Vladimir Divljan iz grupe Idoli , Srdjan GojkovićElektrični orgazam i Dušan Kojić  Disciplina kičme.

Filmom  Kajmak i marmelada Djuro se, vrlo uspješno  ostvario kao režiser, scenarist i glavni glumac. U  Sloveniji, ovaj film  je gledalo 125.000 ljudi.Bio je to, do 2007 godine, rekord gledanosti u ovoj zemlki, a i dalje je van granica, ovo najgledaniji slovenački film. Priču o Slovenki Špeli i njenom suprugu Boži, Bosancu koji je došao da živi u Sloveniju, publika je prepoznala. ” Mi i Slovenci imamo isti smisao za humor .Bosanci vole da se šale na svoj račun, a i Slovenci vole isto tako da se šale na naš račun”, šaljivo primjećuje  Djuro.

Veliki uspjeh imala je  tv serija  Naša mala klinika, snimana na slovenačkom, hrvatskom i srpskom jeziku. Branko Djurić Djuro, jedan je od scenarista, producent i režiser.

Djuro je otac troje djece i suprug slovenačke glumice Tanje Ribič. Mladja ćerka ide u medjunarodnu školu u Beogradu, ima dečka Beogradjanina i priča ekavski.Starija ćerka je u Zagrebu, glumica.Ona govori hrvatski. Sin, koji još živi sa roditeljima, govori ili slovenački ili engleski.” Ja sam svoj bosanski jezik pokvario, a slovenački nisam popravio”, šarmantno dodaje.

Sve što u ovom kratkom razgovoru nije rekao, ali sve ono i što ranije u intervjuima nije ispričao, napisao je u knjizi  Djuro, mojih pedeset. Na stranicama ove knjige podijelio je sa čitaocima svoj privatni život, dane bolesti, priče o bliskim prijateljima i druženja sa slavnim ličnostima, o žurkama osamdesetih u Sarajevu…” Knjiga će vam pomoći da ga upoznate onakvog kakav zaista jeste, trodimenzionalna, kompleksna, otkačena, ponekad čudna, uvijek simpatična, kreativna, duhovita i generalno zabavna osoba”, navodi dr Noa Černi u uvodu za ovu knjigu.

Čak i ovaj kratki susret sa njim ne ostavlja sumnju.Djuro je upravo takav kako ga je Černi opisao.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NJEMAČKA UMJETNICA U POSJETI KOTORU: Umjetnici ne poznaju granice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice  bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo  odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina,  da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. –  priča Gabriele Schaffartzik.

Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti  Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u  Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”

Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina  kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.

Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele,  ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje,  da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.

U  Jugoslaviju je prvi put došla 1988.  Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”

Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i  u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’

‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije  ni malo lak.  Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.

U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina,  sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije  KulturRad, koja godišnje organizuje  Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi  vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo