Povežite se sa nama

SUSRETI

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, MEĐU SVOJIMA: Komad srca zauvijek ostao

Objavljeno prije

na

Na ovu zemlju svratio je tek da namigne malo… da za njim ostane nešto kao lepršav trag.” Mika Antić ove stihove i nije pisao svom sugrađaninu, ali Đoleta lako mozemo prepoznati u njima. Njega uz čije stihove smo stasavali, sazrijevali, saznavali „šta znači ubiti grad…”, ali i „onako ruski voljeti…”

 

„Ovo se ne zaboravlja”. Kao šapat molitve kružilo je među onima koji su u holandskom gradiću Tilu, tri i po sata uživali u koncertu Đorđa Balaševića one 2000-e. Hiljadu i po duša uglas je pjevalo sa panonskim mornarom. Smijali su se njegovim dosjetkama. Ni ovdje nije bio daleko od domovine. Svi ti koji su došli da ga slušaju i vide, i kad su napustili svoju zemlju, odbili su da zaborave Lepu protinu kći, Ringešpil i … I sa Đoletom zajedno, pjevali su i pjesme, sa tada posljednjeg albuma, Devedesete.

„…Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti. Da li će se radovati? Ili glavu okrenuti? Šta slagati, šta im kazti? Svet ne možeš pesmom spasti. Njine brige me i noćas brinu, dok se spremam na put kući, na put kući u tuđinu….

Pjesma je one, koje tamo azilantima zovu, na noge podigla. A Balašević im je sa bine govorio: „Sve te podele su za amatere. Ja znam – iako živimo u različitim zemljama, svi smo rođeni u istoj. Sutra, kad se oblaci raziđu nad Holandijom, vratiću se u onu zemlju gde će me sarionici dočekati sa osmehom. Ali, neće izostati pitanje: ‘Jesu li na koncertu bili naši ili njihovi? Reći ću im samo: Kod svojih smo bili“.

A, oni svoji, burnim aplauzom pozdravljali su njegove riječi, kao da ih ovjeravaju. Onda opet, zajedno sa njim, s grčom u duši, pjevali. Retko odlazim kući, a pišem sve ređe…

Djeca, mladi, i oni koji su sedamdesetih mladi bili…

Koncert u Tilu, tri i po sata. „Komad srca ostao je zauvek ovde”, poručio je na kraju. Burom oduševljenja prisutni su se složili sa njim.

Deset minuta za intervju odredili su organizatori koncerta. Važno je bilo vidjeti, osjetiti legendu… Potrajalo je malo duže.

Sjedjeli smo na stolu. Da, na stolu, ne na stolicama. Balašević, vidno umoran, ali, naravno, pristaje da razgovaramo.

„Kako je domovini”, pitam ga kao da mi je došao neko iz kuće u goste.

„Iza nas su godine tragične politike, krvavih ratova… Posle svega, kad sam video Miloševića, kad se pojavio sa nekom bednom izjavom, kada sam video poremećenog starca koji je prouzrokovao svo to zlo, nekako sam izgubio onu prirodnu želju da trijumfujem. Zar je zaista trebalo da nam se to desi? Ali evo, krenulo je. Ludi su i dalje u mraku, restrikcije su struje, ali kao da su zbacili teret sa sebe, počinju opet da liče na one ljude koje sam znao… Svi su osiromašeni, hodaju u istrošenim cipelama, vide se tragovi godina, recesije i embarga… Čeka nas dug put mentalnog čišćenja.”

Na trenutak zastaje, kao da predosjeća šta bi moglo biti novo pitanje. „Poslednjih godina mnogo sam putovao.Vidio sam uništene i izmrcvarene gradove po Bosni i Hrvatskoj. Mislim da ljudi ni ne znaju šta se dešavalo svih ovih godina. Tek će nastati pravi šokovi kad shvate učinke vladavine tokom proteklih trinaest godina.”

Koncerti po Srbiji su ponovo počeli. Đole je bojkotovao nastupe, sve dok, kako je govorio, „klince tuku”. Nastavljaju se i tradicionalni novogodišnji koncerti u Sava centru.

„Da, obećao sam da neću pevati dok Beograd ne bude slobodan” – pričao je Balašević. „Malo sam se ugrizao za jezik, mislio sam da će to duže da traje. Ali evo već 4. decembra u Beogradu, održaću svoj stoti koncert. Ovaj put u organizaciji Otpora, organizaciji koju su nazivali i terorističkom, a to su samo ljudi koji su se suprotstavili primitivizmu, nasilju i tiraniji. Oni su ti koji imaju pravo tamo da se pojave, da zajedno proslavimo. Onda ću pevati i u Narodnom pozorištu koje je godinama bilo baština nekih drugih priredbi. Naravno, na red će doći i koncerti u Sava centru. Kažu, moja najbolja publika je u Beogradu. Ali, šta reći za ovo večeras?”

Da li ga čudi što publika ovdje u dijaspori, zna i njegove najnovije pjesme? Osmjehuje se. „Srećom piratska služba funkcioniše.To, naravno, meni ukida svaku zaradu, ali moja jedina želja je da ono što radim stigne do ljudi. Kad ovako kao večeras vidim da ljudi znaju moje pesme, presrećan sam”.

Od Ranog mraza i onog vječnog Razdeljka, od singla Tri puta sam vidio Tita maršala snimljenog 1981. godine nizali su se, i danas, svima poznati, brojni hitovi,  Protina kći, Vasa Ladački, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja… Onda je 1986. stigao Bezdan. Tu godinu nazivaju najplodnijim periodom Balaševićevog stvaralaštva. Već sljedeće godine album U tvojim molitvama, zatim Panta rei. Godinu kasnije, album Tri ratna druga i, između ostalih, pjesme – Devojka sa čardaš nogama, Kad odem… Istovremeno, piše i roman pod tim imenom.

U saradnji sa Diskotonom 1991. godine snimio je Marim ja. Svaki stih odisao je tugom zbog stanja u kojem se nalazila naša zemlja. Vojne vlasti su htjele da ga pošalju na front. Odbio je i njegove pjesme su zabranjene na državnim medijima. A Đole je pjevao Samo da rata ne bude, ludila među ljudima… Povukao se sa scene i te 1992. tradicionalni koncert u Sava centru nije održan.

Balašević, ipak, nastavlja da stvara. Već ’93 je objavljen – Jedan od onih života. Tekstovi pjesama kritika su ratnog ludila, a koncerti podijum na kojima je Đole objavljivao svoje antiratne stavove. Tokom rata, odluka ministrstva kulture BiH da se na državnim Radiju i TV BiH, zabrani emitovanje izvođača iz Srbije nije važila za Đorđaa Balaševića.

Bio je ambasador dobre volje Visokog komesarijata UN za izbjeglice. „Ta uloga se u SRJ minorizuje. Radi se o pedesetak ljudi iz celog sveta, među kojima sam, eto, i ja, uz ponekog nobelovca i dosta poznatih javnih ličnosti, novinara, umetnika, sportista. Svi smo mi ambasadori jedne organizacije UN, tačnije UNHCR-a. Nekima je uloga bila da se šminkaju, poziraju i slikaju, a ja sam sedeo sa izbeglicama. Bilo je lepih razgovora, ali nemam iluzija da ću ovom ulogom promeniti svet.“

Album Na posletku i numere među kojima Uspavanka za dečaka, Sin jedinac, Regrutska… izaći će 1996. Četiri godine kasnije album Devedesete, rekvijem izgubljenim generacijama i godinama. Dnevnik starog momka, opet će predstaviti Đoleta kao šansonjera ljubavnih pjesama. Dvanaest snimljenih pjesama, dvanaest ženskih imena, čija početna slova u nižu ispisuju rečenicu – Olja je najbolja.

Rodio se, živio i umro u Novom Sadu. U svima znanoj Ulici Jovana Cvijića. Govorio je da je njegov život dobio suštinu i formu kada je upoznao Oliveru. Sa njom je živio, o njoj pjevao. U medijima se često se pisalo o njihovom navodnom razvodu, a on je na to šaljivo odgovarao: „Taj moj razvod traje duže od mnogih brakova”.

Pisali su i da je primio slovenačko državljanstvo. Te večeri u Holandiji reći će: „Bio sam u Sloveniji dva puta po tri meseca. Moja ćerka je imala udes i njene šanse da se oporavi bile su teoretske. Srećom, sve je izašlo nadobro. Valjda smo negde zaslužili. Tako, bio sam u Sloveniji u najtežim trenucima svog života, a primljeni smo prelepo. Ponekad me čak i vređa kad me pitaju kao ‘šta je, sad živiš u Sloveniji’. Istina je da smo dobili neke privremene papire za boravak i da smo u Sloveniji provodili onoliko vremena koliko smo morali zbog Jelene. Ona želi da živi u Sloveniji, moja druga devojčica vezana je za Novi Sad, a Olja i ja za njih. Živećemo verovatno negde između.”

Na ovu zemlju svratio je tek da namigne malo… da za njim ostane nešto kao lepršav trag. Mika Antić ove stihove nije pisao namjenski svom sugrađaninu, ali Đoleta lako možemo prepoznati u njima. Njega uz čije stihove smo stasavali, sazrijevali, saznavali „šta znači ubiti grad…”, ali i „onako ruski voleti…”

Puno je godina minulo od susreta te noći u holandskom gradiću. Oni koji su tada rođeni, stasali su djevojke i mladići. Kod nas, na sve strane, opet vri bijes i mržnja. Razgovor sa Đorđem Blaševićem može se čitati, s ove distance, i kao opomena, kako su varljivi bili zraci nade, u osvit novog milenijuma.

Februara 2021, sklopio je oči. Ne, nije otišao. Samo u tišini treba odslušati d-mol. Nije to obična tuga. I on će biti tu.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

Izdvojeno

MILOVAN SEKULIĆ, SEKRETAR ANTIFAŠISTIČKOG UDRUŽENJA UBNORA TIVAT: Građansko društvo i antifašizam nemaju alternativu

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Malo je u cijeloj Crnoj Gori živih učesnika NOB-a i moguće je da ćemo vremenom promijeniti ime, pa umjesto Udruženje boraca…, zvaćemo se Udruženje antifašista… Mi znamo da je fašizam pobijeđen, ali i da nije uništen. On se i danas javlja u raznim oblicima i kod nas“, tvrdi Sekulić

 

Udruženje boraca NOR-a i antifašista Opštine Tivat je dobrovoljna, patriotska, nestrananačka  organizacija, registrovano kao nevladina organizacija. Članstvo, odlučno u ubjeđenju  da neće zaboraviti, ali i  da zaboravljeni ne smiju biti: Onih, blizu milion i sedamsto hiljada jugoslovenskih žrtava palih od 1941. do 1945. godine. Ni slavne ofanzive, ali ni hrabre pojedince. Poput onih koji su 1943. godine Vrhovnom štabu i Titu javljali: ,,Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći…“. Čojstvo i junaštvo Milana Spasića  i Sergeja Mašere, jedine kraljevske oficire koje je ordenom narodnih heroja SFRJ, posthumno odlikovao Josip Broz Tito. Poručnike bojnog broda, koji su, žrtvujući živote, minirali i potopili razarač Zagreb i spriječili da dospije neprijatelju u ruke. Da neće zaboraviti ni onih 97 poginulih tivatskih partizana i 32 civilne žrtve fašističkog terora. Među njima i dvanaestogodišnju Savetu Jokić i njenog sedamnaestogodišnjeg brata Uroša, djecu poginulu od nagazne mine.

Na sve one brojne junake o kojima u ovoj organizaciji razmišljaju: ,,Nema ništa uzvišenije nego umirati za druge, a ništa tužnije nego kad drugi zaborave na one koji su umirali za njih, pozdravom koji se polako zaboravlja, smrt fašizmu, sloboda narodu” (Dragiša Ćosović, bivši predsjednik UBNORA Tivat.). Ali, i da obilježe značajne istorijske događaje Crne Gore: Trinaestojulski ustanak, Dan državnosti, ali i dan kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu stekla nezavisnost…

Udruženje boraca NOR-a i antifašista Opštine Tivat broji preko 200 članova, ali i ogranke u gotovo svim gradovima Crne Gore saznajemo u razgovoru za Monitor od  Milovana  Sekulića, sekretara UBNORA Tivat. U Kotoru, Budvi, Cetinju, Nikšiću, Beranama, Bijelom Polju, Danilovgradu, Podgorici. Svi zajedno dio su SUBNORA Crne Gore. Danas, najmlađi član UBNORA ima samo petnaest, a najstariji 92 godine. Ali, sa ponosom podsjeća Sekulić da je, godinu unazad preminuli, admiral Branko Mamula, nekad načelnik Generalštaba JNA, savezni sekretar za Narodnu odbranu i admiral flote, takođe bio član tivatskog UBNORA. Sve do svoje 101. godine.

„Malo je, u cijeloj Crnoj Gori živih učesnika NOB-a i moguće je da ćemo vremenom promijeniti ime, pa umjesto Udruženje boraca…, zvaćemo se Udruženje antifašista, ali o tome će odluku donijeti Opštinski odbor udruženja. Naravno,  i dalje ćemo  baštiniti tekovine i vrijednosti NOB-a i socijalističke revolucije. Mi znamo da je fašizam pobijeđen, ali i da nije uništen. On se i danas javlja u raznim oblicima i kod nas“, tvrdi Sekulić.

Uslov za prijem u UBNORA isključivo je antifašističko opredjeljenje. ,,Lijepo je prepoznati da su naši članovi iz partizanskih familija, i jesu većinom, ali to nije preduslov za članstvo”, kaže sekretar ovog udruženja i dodaje da je i njega preporučila partizanska prošlost njegovih roditelja. Otac je iz sarajevske kasarne, kao ratni vojni zarobljenik odveden u Gernsheim, ,,njemački logor smrti” i tamo ostao zatočen četiri godine. Ujak poginuo u partizanima u sedamnaestoj godini. A, na posleratnoj radnoj akciji, na pruzi između Podgorice i Nikšića, počelo je i poznanstvo njegovih roditelja.

Milovan Sekulić je tokom radnog vijeka obavljao i funciju predsjednika i sekretara Kluba Jugoslovena u Njemačkoj, bio je i jedan od urednika biltena Bratstvo jedinstvo koji se štampao na srpsko-hrvatskom jeziku. U vrijeme raspada Jugoslavije izabran je za predsjednika Saveza komunista – pokret za Jugoslaviju za Opštinu Tivat.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

SLAVKA ADŽOVIĆ, ŽENA, STOČARKA, ROMKINJA: Bitka s vukovima i ljudskim predrasudama i pakostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vukovi su joj klali ovce, ljudi ubili kravu i zapalili kuću u kojoj je živjela, tukli oca i gluvonijemog brata… Živi u strahu, ne krije to Slavka. U strahu da će je neko ubiti. „Ali, ćera me nešto da se borim i idem naprijed“

 

Dočekala nas je ćutnjom i ljutim pogledom. Ili je to bio strah u njenim očima. Slavka Adžović. Žena, stočarka, Romkinja. U javnosti dobro poznata po tome što godinama bije bitku sa predrasudama, ljudskim  pakostima, ali i sa prirodom. Vukovi su joj klali ovce, ljudi ubili kravu i zapalili kuću u kojoj je živjela, tukli oca i gluvonijemog brata… Tek kad smo se predstavili, poželjela nam je dobrodošlicu, požurila da pristavi kafu i sipa sok. Uz  komentar: „Morate se poslužiti“. Živi u strahu, ne krije to Slavka. U strahu da će je neko ubiti. „Ali, ćera me nešto da se borim i idem naprijed“.

Podno vjetrenjača na Krnovu, četrdesetak kilometara od Nikšića, Slavka Adžović izdiže svoju živinu od proljeća do prvih snjegova. Jedina je Romkinja u Crnoj Gori koja se bavi stočarstvom. Na državnoj zemlji je. Par štala nedovoljno je da u njih smjesti goveda, a objekat zidan betonskim blokovima, premali da sestra i ona prenoće. Šporet na drva, ćebad prebačena preko, na drvenim gredama improvizovanom krevetu, i par starih stolovača. Svuda posude i kanisteri napunjeni vodom.Više od tri kilometra daleko prvi je izvor vode. Brat joj, kaže, doveze vodu autom, kad je posjeti. Do prvih minusa Slavka živi ovdje  sa mlađom sestrom i bratom od ujaka. Mladićem sa posebnim potrebama. Sestra je, danas, u poljima sa ovcama, a Slavka će se pobrinuti da zgotovi nešto za jelo, uradi sve što treba u bašti u i oko kuće. Ispeče hljeb, krompir ili pitu. Ali i oplijevi i prekopa oko krompira, kupusa, luka…

Dani počinju u četiri ujutro. Sa 170 ovaca i 15 goveda, malo je vremena za odmor. A kad umor savlada, Slavka prenoći na zadnjem sjedištu automobila, kako bi bila bliže toru sa ovcama.

Godinama na ovom mjestu je bilo stočno pazarište, objašnjava nam. „Ljudi su ovdje doćerivali živo i ovdje ga preprodavali nakupcima“. Zidanu prostoriju koja je za potrebe te trgovine ovdje postojala i u kojoj se stoka vagala, uz pomoć oca, Slavka je stavila pod krov, napravila ulazna vrata. „Imla sam gdje u suvotu da se sklonim“. Da sakrije glavu od kiše i grmljavine, koje su ovdje gromoglasne. Imala je i štalu, dvadeset goveda je moglo da stane, a bilo je prostora i za telad i za junice. Početkom maja Slavkin ljetni dom je zapaljen. Nikad se nije saznalo ko je kriv. „Da oće krivca da nađu, pa prosto bilo. Da pravda izađe na viđelo“, ponavlja Slavka Adžović. Protestom su je ovdje na Krnovu i dočekali, priča. „Žižići, Lalatovići, Stanišići, Čanovići s Bršna… Iz godine u godinu oni meni štetu prave. I sve trpim. Najbolja krava mi je ubijena. Obdukcijom je nađena rupa na čelu. A, trebala je da se oteli. Grijeh. Policija mi je izlazila u susret, ali krivca opet nisu pronašli“.

Obraćala se i romskim organizacijama za pomoć. „I našim i vašim ljudima“, kako ih ona naziva. „Mnogo više su mi vaši pomogli, nego moji Romi“, priča ogorčeno. „Ne može Slavka sama. Što neko Slavki ne pomogne. „Teško mi je bilo što se niko od mojih Roma nije pitao kako sam i šta mi se dešava. Da me pitaju kako sam, pa ko da bi mi pomogli. A opet, ne mogu da idem po gradu ispružene ruke. Kad bi se samo desetak Roma skupilo, pa da kažu šta se ovo dešava sa ovom Romkinjom, čini mi se lakše mi bi bilo. Pa neka sam i grbava i kakva god, ali nikog ne diram. Da kažu – ‘ajde da se pobunimo za nju, sjutra će ona za nas’. Pomozi mi kad plačem, a kad se smijem mogu i sama“.

Zahvaljujući akciji novinarke Vijesti Svjetlane Mandić i Darka Saveljića, vlasnika farme magaraca, otvoren je žiro-račun i humani ljudi se se odazvali da novčanim prilozima pomognu Slavku. Tim novcem, uz kredit koji je dobila u banci, uspjela je da napravi štale u Nikšiču. Tu će smjestiti krave tokom zime, ali za ovce i dalje mjesta nema. Kao ni novca za 300 tovara sijena, koliko za zimske mjesece treba za stoku nabaviti. Boriće se i neće odustati, uporno ponavlja. Izboriće se i nekako snaći za novac. Uporna i snalažljiva kao uvijek. Molila je i Opštinu Nikšić za pomoć. Odbili su je.

„Kažu mi, žale se komšije na tebe. Navodno moja stoka gazi po njihovim njivama. Pa neka pogledaju, nijedan usjev nije izgažen. Pa, onda tvrde i da sam odbijala da mi uvedu vodu. Kako bih to odbila kad po vodu moram kilometrima da pješačim… I ovu struju koju koristim, a koju je moj otac proveo od dalekovoda, redovno im plaćam“.

U školu Slavka Adžović nije išla. „Neke jade znam da napišem ime i prezime“, kaže. „Za tim ću žaliti do kraja  života“. Život bi joj možda bio lakši da se školovala, ali još kao dijete voljela je da radi i da stiče. Da živi bolje nego što su joj roditelji živjeli“. Znala sam da mi samo rad može omogućiti bolji život“, kaže.

Otac je radio na Željezari, pravio kazane, a Slavka još kao trogodišnja djevojčica išla po selu sa majkom i prodavala. Pomagala je i u bašti. Ali, stoku je najviše voljela. Starija sestra vodila je pred Opštinu da dočekuju svatove i prikupljaju bačene novčiće. Sestra je ponavljala koliko je od kojeg svata dobila, a Slavka je samo saginjala glavu. „Nijesam željela da prosim, a boljelo me prozivanje. Sestra je znala da kaže ovaj mi je dao ovoliko novca, onaj drugi onoliko. Ja sam samo ćutala i stidila se“. Već tada je odlučila. Neće biti ni gladna ni bosa, ali neće živjeti ni kao većina sunarodnika. Da li je znala koju će cijenu morati da plati?

Kao dijete nije se igrala. Bilo je premalo vremena za to. Morala je s majkom po selima. A tamo, viđala je ljude koji su čuvali stoku. „Po cio dan sam željela da gledam u tu stoku“. Imala je sedam godina kada je zamolila roditelje da tri ovce koje su kupili s namjerom da ih zakolju, ostave njoj. Ojanjiće se, ubjeđivala je roditelje, a oni nju da su ovce jalove. Jednu su, ipak, zaklali, a dvije ostavili Slavki. Od jednog jagnjeta, koje se tada ojagnjilo, nastao je, kako ga ona zove ovaj „buljuk ovaca“. Potrajalo je 30 godina.

Tri decenije navikavala se Slavka, a i ljudi oko nje da je sa stokom vide. „Jer Romi u Crnoj Gori nikad stoku držali nisu“, kaže. Učila je vrijedno i mnogo. I kako se strižu ovce, i kako se jagnji i kako se čisti vime, kako se muze… Kupila je Slavka i elektične muzilice i organizovala prodaju mlijeka. Našla je i stalne kupce za jagnjad i telad, ali i dalje se „iskrpiti ne može“. „Iako ljudi misle Slavka se obogatila, ja se samo borim za svoju koru hljeba. Radim da preživim i ne budem gladna. Da sam se obogatila, imala bih i kuću i auto, a ne da ovako, kad moram do grada, pješačim i po 30 kilometara.“

Udavala se nije. Momci je nisu zanimali. „Nije bilo momka da mi se svidio, da poželim da mu se obratim ili da mi se udvara. Taj se rodio nije“. Njoj su se „obraćali“, ali nije „denjala“. Svjesna je, kaže, da su došla vremena kad bi je djeca mogla odmijeniti, pomoći, ali kasno je sada da o tome misli. „Voljela sam životinje više nego momke“, kaže sa osmijehom.

Ni na moru nikad nije bila. Kako bi stoku ostavila. Izabrala je put kojim se rjeđe ide. Put bez odmora, proslava, luksuza… „Život ide dalje, pa šta mi Bog da. Borim se ko ostali narod. Nikom nisam dužna, nikog ne diram, a Bog nek svima vrati po zasluzi“.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

MILETA BOŽOVIĆ, INŽENJER, PRVI MARATONAC U CRNOJ GORI: Mali napor za veliko srce

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sedamdesetih godina prošloga vijeka u Americi, Njemačkoj, Engleskoj govorili su o njemu kao najvećem trkaču svih vremena na 100 kilometara. Novinari su izračunali: „Mileta Božović je trčeći pet puta obišao svijet“

 

Malo je Nikšićana koji ne poznaju inžinjera Miletu Božovića. Legendu nikšićke i crnogorske atletike. Još manje je onih koji ga ne vole. Čovjeka koji je trčao putevima i bespućima i pomicao prag ljudske izdržljivosti. U majici i šorcu, po snjegu i na minusima ispod 30 celzijusa, borio se sa sobom i sebe pobjeđivao. Nije tražio ni hvale, ni priznanja. Ali, prijalo je kad ga masovno i oduševljeno dočekuju u finišima njegovih brojnih kilometarskih maratona.

Mileta je svaku svečanost i svaki jubilej obilježavao trkom.Trčao je i tako slavio velike datume crnogorske prošlosti. Neko je primijetio da, čak i da je imao sistematičnog biografa, ovaj ne bi uspio zabilježiti sve staze koje je Božović pretrčao. Sedamdesetih godina prošloga vijeka u Americi, Njemačkoj, Engleskoj govorili su o Mileti Božoviću kao najvećem trkaču svih vremena na 100 km. Novinari su izračunali: „Mileta je trčeći pet puta obišao svijet“.

Danas, u devetoj deceniji života, Miletin korak je usporeniji, a glas tiši. On, koji je bio omiljena tema novinara, danas više ne želi da govori za novine. Ne gleda ni brojne televizijske emisije snimljene o njemu. Pogleda fotografije, snimljene nekad davno, s prijateljima i kolegama. Pa mu izgleda, kaže, kao da razgovara sa njima.

Subotnje je jutro. I danas su na kafi Mileta i njegovi dugogodisnji prijatelji dr Radovan Raco Mijanović, sportski ljekar alpinista, i Maksim Vujačić, publicista.

Mijanović pamti Miletu kako trči Nikšićem, dok ga djeca pokušavaju pratiti. „Ja sam osvajao gorske vrhove, dokazujući nešto sebi. Upravo to sam prepoznao i u Mileti. Mi smo se dokazivali sami sebi, postavljajući i određujući ciljeve“.  Mijanović je shvatio da je u Mileti našao ono nešto, što mnogi nisu imali. Takmičio se sa samim sobom.

Zanimljiv doktorskoj znatiželji bio je i fenomen Miletinog srca od 1.850 kubnih centimetara. Dva i po puta veće od uobičajnog. „Količina krvi koju Miletino srce izbaci u jednoj cistoli, kontrakciji, impresivna je“ – objašnjava dr Mijanović. Neobično je bilo i da Mileta, sa 95 kilograma težine i stopalom broj 48, uspješno trči maraton. Maratonci većinom skoro isposnički izgledaju. „Miletin minimalni puls iznosio je 35 otkucaja u minuti, da bi se poslije pretrčanih 100 kilometara popeo na 80, što je uobičajno puls čovjeka pri nekom lakšem poslu“ – objašnjava nam doktor Mijanović.

Mijanović je pratio maratonca, kad je to od drugih obaveza stizao. Biciklom, automobilom. Pratio ga je i one davne 1974. povodom 150 godina Njegoševog rođendana i otkrivanja mauzoleja na Lovćenu. Božović je tada trčao od Nikšića, preko Njeguša, Ivanovih korita do Cetinja, stazu dugu 130 kilometara. Onu koju, zbog velikih visinskih razlika, kvalifikuju kao jednu od najzahtjevnijih u Evropi. Stazom koja počne na 640 metara nadmorske visine u Nikšiću, penje se 1.200 na Bijelim poljanama, opet spusti na Čevo na 600 m, a onda veliki uspon na Lovćen – 1.657 metara, da bi završila na Cetinju na 670 metara nadmorske visine.

Božović će pretrčati ovu stazu još desetak puta, u želji da trkom obuhvati Njegošev životni put. U pratnji je uz dr Mijanovića bio i sportski novinar i Miletin prijatelj Ljubo Tomić. Tog puta, na Čevu, pratnja je „prikunjala“ u autu. Mileta koji je protrčao pored njih, mislio je da ih je probudio kucanjem u prozor. Probudio ih je tek čovjek koji je viknuo: „Onaj vaš je već stigao na Cetinje.“  „Te mi tutanj za Miletom…“ sjeća se Mijanović, dok se Mileta smješka slušajući prijateljevu priču.

„Maraton je za moje, kao lonac veliko srce bio maleni napor. Zato sam i mogao da trčim supermaraton i staze od 100 do 200 kilometara“, kaže Mileta Božović.

Dr Mijanović je pratio Božovića i na trkama u inostranstvu. Ubijeđeni su i danas da je Miletino osmo mjesto u trci na 100 kilometara kod švajcarskog grada Bila, rezultat pogrešno okrenute stelice koja je pokazivala pravac. Tridesetak kilometara pred ciljem bio je drugi, ali je trčeći pogrešnom stazom, izgubio pet kilometara.Vratio se na stazu, prestigao mnoge, ali mu je pukao mišić na nozi. Trku je završio hramljući.

Stazu od Vidrovana do Virpazara, dužine 100 kilometara, pretrčao je za sedam sati i 29 minuta. Bilo je to drugo vrijeme u svijetu, četiri minuta slabije od svjetskog rekorda. „Ko zna koliko je Mileta rekorda postigao. Po bespućima kuda je trčao nije ga mogao pratiti ni helikopter, a ne sudija“ – primjećuje Vujačić, koji je kao sportski novinar pratio Miletu.

Prijatelji se sjećaju i kad je one 1969. po noći, bez pratnje i samo sa baterijskom lampom u rukama, Mileta krenuo da trči od Tjentišta prema Virpazaru, oko 200 kilometara. Desetak kilometara od starta sreo se oči u oči sa medvjedom. „Medvjed se propeo na zadnje šape“, priča Mileta, „spreman za skok“. Bio se, kaže, spremio da se „jaka“ sa životinjom. Da li to što je tapkao rukom o butinu, ili svjetlost baterijske lampe koju je okrenuo prema medvjedu, tek Mileta je uspio da se okrene i polako vrati na mjesto odakle je počeo trku. Sjutradan se vratio se na mjesto susreta sa medvjedom i nastavio da trči prema Virpazaru.

Mileta Božović počeo se baviti atletikom još kao petnaestogodišnjak, davne 1952. Prvo u AK Metalac u Kraljevu. Povratkom u Nikšić s grupom entuzijasta osnovao je Atletski klub Čelik i do kraja sportske karijere ostao njegov član. Prvi maraton istrčao je u Kumrovcu, a potom su se nizali brojni maratoni i super maratoni. Od kuće Save Kovačevića od Nuda, preko Grahova, Nikšića, Plužina, Mratinja, Vučeva, Dragoš sedla do Tjentišta. Ukupno 200 kilometara. U čast Dana ustanka, pretrčao je stazu Tjentište, Gacko, Nikšić, Pogorica, Virpazar, takođe dugu 200 kilomatara. Povodom otvaranja spomenika na Tjentištu, trčao je od Titove pećine na Žabljaku, preko Mratinja, Vučeva, Dragoš sedla… Opet, 200 kilometara.

Nekoliko puta trčao je maratone u inostranstvu. Pripremao se da trči od Beograda do Nikšića, ali nije našao sponzora za ovaj zahvat. Miletine trke nemoguće je sve pobrojati. Baš kao ni brojna priznanja, medalje i pehare kojima je nagrađivan. Srebrna plaketa Atletskog saveza Jugoslavije, Zlatna plaketa Atletskog saveza CG, Zlatna plaketa radničkog sportskog društva Čelik, tek su neke od njih. Za njegovog života ustanovljen je trofej Najizdržljiviji crnogorski atleta Božović. Mileta je i jedini sportista iz Crne Gore koji je nosio olimpijsku baklju, uoči Olimpijade u Sarajevu 1984.

Uspomena je mnogo. Snaga i izdržljivost koju je imao, ali i spremnost da pomogne kad god treba, predmet je brojnih anegdota koje se i danas prepričavaju. Iz Gorske službe spasavanja često su ga pozivali u pomoć, a on se rado odazivao. Nosio je radio stanicu tešku 40 kila na Šavnik po mećavi. Jednom je nosio babicu koja je u štiklama kroz snijeg krenula na Krnovo da pomogne pri porodu.

Miletin humanitarni rad prepoznat je i nagrađen Zlatnim znakom Crvenog krsta. Učešće na radnim akcijama, udarničkim značkama, a rad u nikšićkoj Željezari  Boris Kidrič, Ordenom rada sa zlatnim vijencem. I na radno mjesto upravnika konstrukcione radionice, mašinski inžinjer Mileta Božović je trčao. Od kuće u Miločanima do Željezare – tridesetak kilometara dnevno. Rad u Željezari i pored svih uspjeha u atletici, opisuje kao najvažniji dio u životu. „Tako sam vaspitan“, kaže. To vaspitanje bilo je i razlog da odbije ponude koje su mu stizale iz evropskih atletskih klubova. U familiji je bilo dosta samohranih i starih kojima je trebala njegova pomoć. A Mileta je nesebično pomagao.

Od trkačkih staza oprostio se kasnih sedamdesetih. Na nikšićki Mali stadion, gdje je tada dotrčao sa Brezne, 2.000 ljudi se okupilo da pozdrave legendu crnogorske atletike. Maratonca sa kojim će i početi ovaj sport u Crnoj Gori. Ostala su sjećanja, raspadnute patike tokom trke, i brojne anegdote.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo