Povežite se sa nama

SUSRETI

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, MEĐU SVOJIMA: Komad srca zauvijek ostao

Objavljeno prije

na

Na ovu zemlju svratio je tek da namigne malo… da za njim ostane nešto kao lepršav trag.” Mika Antić ove stihove i nije pisao svom sugrađaninu, ali Đoleta lako mozemo prepoznati u njima. Njega uz čije stihove smo stasavali, sazrijevali, saznavali „šta znači ubiti grad…”, ali i „onako ruski voljeti…”

 

„Ovo se ne zaboravlja”. Kao šapat molitve kružilo je među onima koji su u holandskom gradiću Tilu, tri i po sata uživali u koncertu Đorđa Balaševića one 2000-e. Hiljadu i po duša uglas je pjevalo sa panonskim mornarom. Smijali su se njegovim dosjetkama. Ni ovdje nije bio daleko od domovine. Svi ti koji su došli da ga slušaju i vide, i kad su napustili svoju zemlju, odbili su da zaborave Lepu protinu kći, Ringešpil i … I sa Đoletom zajedno, pjevali su i pjesme, sa tada posljednjeg albuma, Devedesete.

„…Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti. Da li će se radovati? Ili glavu okrenuti? Šta slagati, šta im kazti? Svet ne možeš pesmom spasti. Njine brige me i noćas brinu, dok se spremam na put kući, na put kući u tuđinu….

Pjesma je one, koje tamo azilantima zovu, na noge podigla. A Balašević im je sa bine govorio: „Sve te podele su za amatere. Ja znam – iako živimo u različitim zemljama, svi smo rođeni u istoj. Sutra, kad se oblaci raziđu nad Holandijom, vratiću se u onu zemlju gde će me sarionici dočekati sa osmehom. Ali, neće izostati pitanje: ‘Jesu li na koncertu bili naši ili njihovi? Reći ću im samo: Kod svojih smo bili“.

A, oni svoji, burnim aplauzom pozdravljali su njegove riječi, kao da ih ovjeravaju. Onda opet, zajedno sa njim, s grčom u duši, pjevali. Retko odlazim kući, a pišem sve ređe…

Djeca, mladi, i oni koji su sedamdesetih mladi bili…

Koncert u Tilu, tri i po sata. „Komad srca ostao je zauvek ovde”, poručio je na kraju. Burom oduševljenja prisutni su se složili sa njim.

Deset minuta za intervju odredili su organizatori koncerta. Važno je bilo vidjeti, osjetiti legendu… Potrajalo je malo duže.

Sjedjeli smo na stolu. Da, na stolu, ne na stolicama. Balašević, vidno umoran, ali, naravno, pristaje da razgovaramo.

„Kako je domovini”, pitam ga kao da mi je došao neko iz kuće u goste.

„Iza nas su godine tragične politike, krvavih ratova… Posle svega, kad sam video Miloševića, kad se pojavio sa nekom bednom izjavom, kada sam video poremećenog starca koji je prouzrokovao svo to zlo, nekako sam izgubio onu prirodnu želju da trijumfujem. Zar je zaista trebalo da nam se to desi? Ali evo, krenulo je. Ludi su i dalje u mraku, restrikcije su struje, ali kao da su zbacili teret sa sebe, počinju opet da liče na one ljude koje sam znao… Svi su osiromašeni, hodaju u istrošenim cipelama, vide se tragovi godina, recesije i embarga… Čeka nas dug put mentalnog čišćenja.”

Na trenutak zastaje, kao da predosjeća šta bi moglo biti novo pitanje. „Poslednjih godina mnogo sam putovao.Vidio sam uništene i izmrcvarene gradove po Bosni i Hrvatskoj. Mislim da ljudi ni ne znaju šta se dešavalo svih ovih godina. Tek će nastati pravi šokovi kad shvate učinke vladavine tokom proteklih trinaest godina.”

Koncerti po Srbiji su ponovo počeli. Đole je bojkotovao nastupe, sve dok, kako je govorio, „klince tuku”. Nastavljaju se i tradicionalni novogodišnji koncerti u Sava centru.

„Da, obećao sam da neću pevati dok Beograd ne bude slobodan” – pričao je Balašević. „Malo sam se ugrizao za jezik, mislio sam da će to duže da traje. Ali evo već 4. decembra u Beogradu, održaću svoj stoti koncert. Ovaj put u organizaciji Otpora, organizaciji koju su nazivali i terorističkom, a to su samo ljudi koji su se suprotstavili primitivizmu, nasilju i tiraniji. Oni su ti koji imaju pravo tamo da se pojave, da zajedno proslavimo. Onda ću pevati i u Narodnom pozorištu koje je godinama bilo baština nekih drugih priredbi. Naravno, na red će doći i koncerti u Sava centru. Kažu, moja najbolja publika je u Beogradu. Ali, šta reći za ovo večeras?”

Da li ga čudi što publika ovdje u dijaspori, zna i njegove najnovije pjesme? Osmjehuje se. „Srećom piratska služba funkcioniše.To, naravno, meni ukida svaku zaradu, ali moja jedina želja je da ono što radim stigne do ljudi. Kad ovako kao večeras vidim da ljudi znaju moje pesme, presrećan sam”.

Od Ranog mraza i onog vječnog Razdeljka, od singla Tri puta sam vidio Tita maršala snimljenog 1981. godine nizali su se, i danas, svima poznati, brojni hitovi,  Protina kći, Vasa Ladački, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja… Onda je 1986. stigao Bezdan. Tu godinu nazivaju najplodnijim periodom Balaševićevog stvaralaštva. Već sljedeće godine album U tvojim molitvama, zatim Panta rei. Godinu kasnije, album Tri ratna druga i, između ostalih, pjesme – Devojka sa čardaš nogama, Kad odem… Istovremeno, piše i roman pod tim imenom.

U saradnji sa Diskotonom 1991. godine snimio je Marim ja. Svaki stih odisao je tugom zbog stanja u kojem se nalazila naša zemlja. Vojne vlasti su htjele da ga pošalju na front. Odbio je i njegove pjesme su zabranjene na državnim medijima. A Đole je pjevao Samo da rata ne bude, ludila među ljudima… Povukao se sa scene i te 1992. tradicionalni koncert u Sava centru nije održan.

Balašević, ipak, nastavlja da stvara. Već ’93 je objavljen – Jedan od onih života. Tekstovi pjesama kritika su ratnog ludila, a koncerti podijum na kojima je Đole objavljivao svoje antiratne stavove. Tokom rata, odluka ministrstva kulture BiH da se na državnim Radiju i TV BiH, zabrani emitovanje izvođača iz Srbije nije važila za Đorđaa Balaševića.

Bio je ambasador dobre volje Visokog komesarijata UN za izbjeglice. „Ta uloga se u SRJ minorizuje. Radi se o pedesetak ljudi iz celog sveta, među kojima sam, eto, i ja, uz ponekog nobelovca i dosta poznatih javnih ličnosti, novinara, umetnika, sportista. Svi smo mi ambasadori jedne organizacije UN, tačnije UNHCR-a. Nekima je uloga bila da se šminkaju, poziraju i slikaju, a ja sam sedeo sa izbeglicama. Bilo je lepih razgovora, ali nemam iluzija da ću ovom ulogom promeniti svet.“

Album Na posletku i numere među kojima Uspavanka za dečaka, Sin jedinac, Regrutska… izaći će 1996. Četiri godine kasnije album Devedesete, rekvijem izgubljenim generacijama i godinama. Dnevnik starog momka, opet će predstaviti Đoleta kao šansonjera ljubavnih pjesama. Dvanaest snimljenih pjesama, dvanaest ženskih imena, čija početna slova u nižu ispisuju rečenicu – Olja je najbolja.

Rodio se, živio i umro u Novom Sadu. U svima znanoj Ulici Jovana Cvijića. Govorio je da je njegov život dobio suštinu i formu kada je upoznao Oliveru. Sa njom je živio, o njoj pjevao. U medijima se često se pisalo o njihovom navodnom razvodu, a on je na to šaljivo odgovarao: „Taj moj razvod traje duže od mnogih brakova”.

Pisali su i da je primio slovenačko državljanstvo. Te večeri u Holandiji reći će: „Bio sam u Sloveniji dva puta po tri meseca. Moja ćerka je imala udes i njene šanse da se oporavi bile su teoretske. Srećom, sve je izašlo nadobro. Valjda smo negde zaslužili. Tako, bio sam u Sloveniji u najtežim trenucima svog života, a primljeni smo prelepo. Ponekad me čak i vređa kad me pitaju kao ‘šta je, sad živiš u Sloveniji’. Istina je da smo dobili neke privremene papire za boravak i da smo u Sloveniji provodili onoliko vremena koliko smo morali zbog Jelene. Ona želi da živi u Sloveniji, moja druga devojčica vezana je za Novi Sad, a Olja i ja za njih. Živećemo verovatno negde između.”

Na ovu zemlju svratio je tek da namigne malo… da za njim ostane nešto kao lepršav trag. Mika Antić ove stihove nije pisao namjenski svom sugrađaninu, ali Đoleta lako možemo prepoznati u njima. Njega uz čije stihove smo stasavali, sazrijevali, saznavali „šta znači ubiti grad…”, ali i „onako ruski voleti…”

Puno je godina minulo od susreta te noći u holandskom gradiću. Oni koji su tada rođeni, stasali su djevojke i mladići. Kod nas, na sve strane, opet vri bijes i mržnja. Razgovor sa Đorđem Blaševićem može se čitati, s ove distance, i kao opomena, kako su varljivi bili zraci nade, u osvit novog milenijuma.

Februara 2021, sklopio je oči. Ne, nije otišao. Samo u tišini treba odslušati d-mol. Nije to obična tuga. I on će biti tu.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

Izdvojeno

MAKSIM VUJAČIĆ, HRONIČAR NIKŠIĆKE SVAKODNEVICE I BIOGRAF VITA NIKOLIĆA: O ljudima koje će Nikšić pamtiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Maksim Vujačić se sjeća: „U kancelariji direktora Zahumlja pričao je Vito kao da se oprašta. Govorio je kako će stvarati o njemu lažni mit kao od komunističke  vlasti progonjenom pjesniku. Zloupotrijebiti detalje iz njegove biografije. Tražio je od nas da pamtimo ovo njegovo slovo, ali kao da se podrazumijeva, da se tome i odupremo…”

 

„Jesi li čuo da je bombardovan Dubrovnik’. ‘Ne, kažem’. On nije mogao da spava. Noću je slušao Radio Slobodna Evropa, pa je tako čuo. I daje mi u rukopisu pjesmu Noć sa Dubrovnikom. Evo ti, Bane, pa vidi hoće li ko da objavi. Pola  godine sam tu pjesmu nosio, nudio redakcijama, ali niko nije htio da je objavi. Tek u martu 1992. objavio je Monitor”.

Sjećanje je ovo Blagote Erakovića, u to vrijeme direktora Crnogorskog narodnog pozorišta, na Vita Nikolića. Zabilježeno je u knjizi U trag zaboravu autora Maksima Vujačića. Vujačić je zabilježio i riječi Rajka Cerovića: „Vito je ovom pjesmom dao veću distancu od tog ludila, nego mnogi koji su se na barikadama borili. Tu je Vito pjesnik iz legendi, čija misao nosi jasnu, plemenitu ljudsku poruku i osjećajnost”.

U deset knjiga, koliko je o Vitu napisao, Vujačić je sabrao sve njegove objavljene i neobjavljene pjesme, pjesnikova bolovanja, drugovanja, drumovanja i lumpovanja.

Maksim Vujačić je pjesnik, publicista, novinar, autor kratkih priča i drama, dva romana, ali i četiri i po decenije marljivi hroničar nikšićke zbilje.

„Nikšić možda nema značajne arhitektonske spomenike, ali ima ljude koji su mu dali nešto što ga izdvaja od svih drugih gradova. Ovo je grad pjesnika, slikara, profesora, naučnika” … – kaže Vujačić. Čovjek koji cio život piše o Nikšiću, bilježeći i ono vječno i sudbinsko preplitanje polisa i čovjeka, ostvareno u kreativnim individuama. Knjige ovog autora mnogi koriste kao stručnu pomoć pri izradi diplomskih, magistarskih i doktorskih radova.

Rođen u Pljevljima 1950. ali već od prve godine živi u Nikšiću. S ponosom ističe da su njegovi od 16. vijeka žitelji grada pod Trebjesom. Sebe naziva Brodelovim sljedbenikom jer poput ovog francuskog istoričara, zapisuje ljudsku svakodnevicu i svakodnevni život. Njegove knjige su istorija jednog grada, zabilješke o ljudima koji su ovdje živjeli, običajima i kafanama u koje su zalazili. Ratna ili politička istorija nije predmet njegovog interesa. Radni vijek proveo je kao novinar i urednik u Nikšićkim novinama, Radio Nikšiću i Televiziji Nikšić. Od 2016,  Vujačić je u penziji. Dobitnik je nagrade Oslobođenja Nikšića, Zaloga, nagrada Književne zajednice Vadimir Mijušković, ali i Društva crnogorskih novinara za poseban doprinos razvoju novinarstva. Samostalni je izdavač, osnivač biblioteke Arhiv uspomena pri kojoj je objavio 35 svojih i 15 knjiga drugih autora. Dvadeset pet godina uređuje program Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića. Ostvario se i kao producent dugometražnih i dokumentarnih filmova…

S Vujačićem razgovaramo u prostorijama nikšićkog Zahumlja, kultnog i kulturnog centra ovog grada gdje ga je, kaže, krajem 1991. godine upravo Vito odredio za svog biografa.

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RADMILA PEROVIĆ, DIREKTORICA NVO CRNOGORSKI MEĐUNARODNI INSTITUT ZA ŠTAMPU: Otkrivanje čarobne zemlje iza božjih leđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zahvaljujući izdavačkim pregnućima Instituta, sa djelima Holanđanina Den Dolarda o Crnoj Gori ponovo je upoznata naša javnost. Djela o našoj zemlji slavnog Norvežanina Henrika Angela, zahvaljujući prevodu u organizaciji Instituta, i na engleski jezik, postala su poznata u prestižnim evropskim prestonicama. „Svi koji su pročitali Angelove knjige poželji su da dođu u Crnu Goru”, kaže Radmila Perović

 

Da li je moguće, zapitaćete se, čitajući tekst knjige Zemlja iza božjih leđa Den Dolarda, da jedan stranac, rođen u polderima, močvarnim ravnicama sjevera Holandije, piše: „Postoji više Crnih Gora nego što svijet zna. Postoji raskošna morska obala, s plažama i stjenovitim rtovima, sa smokvama i kiparisima, šarolika kao turski pojas. Postoji divan plavi pehar, pjenušav zaliv Boke kotorske, sa svojim svečanim manastirima na ostrvima i kapetanskim kućama rasutim obalom, nalik na dvorce… Ali, postoji i skamenjeno more, zatalasano od Lovćena preko Cetinja, do granice sa Hercegovinom. Legendarna Crna Gora.

Ali, postoji i jedan drugi kraj, koji malo ko poznaje, postoji zemlja iza božjih leđa, kako je zovu sami Crnogorci, zapuštena, siromašna, zaboravljena… Prostrana visoravan pašnjaka prošarana velikim bijelim kamenjem. Snijeg, ako zakasni, padne u novembru i otopi se u aprilu ako proljeće porani. Pa opet nigdje ovce nemaju tako teška runa, nigdje vidici nisu tako uzbudljivo daleki i plavi, i nigdje brzaci nisu tako bogati pastrmkom kao na ovoj goloj visoravni, na sjeveru od Nikšića…”

I baš tu, na prisojnoj padini plitke doline, u selu Bijela, smjestio je Dolard priču svog romana. Priču o inženjeru Lazaru Jaukoviću i njegovom mostu na Đurđevića Tari, kojeg je gradio, rušio i pored kojeg je ubijen. Priču o narodu koji je strahovao „od smrti u postelji…”

Dolard je sebe nazivao lutalicom, a ne putnikom, jer „putnici su površni posmatrači koji nemaju osjećaj za kulturu naroda kojeg posjećuju”. Pedesetih godina prošlog vijeka Dolard će posjetiti Jugoslaviju, objaviti Turistički vodič kroz tu zemlju, ali će tek njegove reportaže i romani probuditi pažnju holandske javnosti za ovaj dio juga Evrope. A Dolarda učiniti jednim od najčitanijih pisaca holandske čitalačke publike.

Prvo izdanje Zemlje iza božjih leđa, na našem jeziku objavljeno još  1961. Godine, već odavno je rasprodato. Prošle godine u izdanju NVO Crnogorski međunarodni institut za štampu iz Nikšića, roman je  ponovo preveden na naš jezik. Raniji prevod bio je sa engleskog, a sada je Jelica Novaković Lopušina roman Zemlja iza božjih leđa, na crnogorski jezik prevala sa originalnog – holandskog.

Ovom knjigom nastavljena je dugogodišnja izdavačka djelatnost Radmile Perović i njenog Instituta. Posvećenost rukopisima kojima se predstavlja Crna Gora, njena herojska istorija, prirodne ljepote, ljudi, običaji… Sve viđeno očima stranaca.

Profesionalnu karijeru Radmila Perović je započela kao profesorica ruskog jezika u rodnim Banjanima. „Djed je bio učitelj, tetke i stričevi, svi su radili u prosveti. Iako sam govorila da neću nastaviti tu praksu, ipak moje prvo radno mjesto bilo je u divnoj, seoskoj školi u Crkvicama”, sjeća se Perović. Karijeru je nastavila u beogradskim medijima Politici i Nin-u. Prvo kao saradnik u marketingu, a onda i kao novinarka.

Na poziv norveškog Instituta za žurnalizam i istaživačko novinarstvo otputovaće u grad Bude 2001. Njen rad Položaj nezavisnih medija u godinama konflikta 1990–2000 biće nagrađen prvim mjestom. A nju će oduševiti fascinantna ljepota te zemlje, ali i rukopis Henrika Angela o Crnoj Gori. Uspjeće Radmila, iako je bilo – jedna prazna, a u drugoj ništa – da organizuje Jelenu Vičentić, da sa norveškog na crnogorski jezik prevede Herojski narod, priče o Crnoj Gori – Angelova predavanja i članci o Crnoj Gori, a potom Kroz Crnu Goru na skijama. Knjigu koja je, kada je objavljena 1895, u Norveškoj postala besteler. I Sinovi crnih planina, dugo omiljeno štivo norveške omladine. „Preko Angela, Crna Gora je postala zemlja koju je većina ljudi mogla da nađe na karti i nešto o njoj kaže. To je bio temelj bliskih spona koje su se kasnije razvile između Norveške i Crne Gore”, kaže Radmila Perović.

Nesebičnu pomoć imala je i od Crnograca u dijaspori, spremnih da njene projekte podrže i finansiraju. Među njima veliku zaslugu imao je Rade Marić, biznismen, porijeklom iz Crne Gore, a danas stanovnik Londona.

Radmila je čula za Henrika Angela od Norvežanina Aksela Bikseta, profesora sociologije, koji je za sebe govorio da je u prošlom životu bio Crnogorac. „Znala sam da je neki Norvežanin donio skije u Crnu Goru, ali tada još nisam bila ni pročitala njegovu knjigu, koja je, čini mi se, 60-ih prevedena kod nas. Od Bikseta sam saznala da je napisao tri knjige o Crnoj Gori i da je jako slavljen kod Sjevernjaka. I tako je počelo.”

Uspjela je i da obezbijedi prevod ovih knjiga na engleski jezik. Prevodilac tog izdanja, pri Crnogorskom međunarodnom institutu za štampu, bio je Jan Ivan Hugen. Krenuo je uspješan angažman upoznavanja svijeta sa knjigama Henrika Angela i Crnom Gorom.

Angelove knjige će biti predstavljene po prestižnim evropskim gradovima. „Nijesam srela, evo otkad se bavim promocijom van granica Crne Gore, nikog od intelektualaca, diplomata, istoričara, koji je u rukama imao Angelove knjige, a da nije pokazao želju da dođe u Crnu Goru”, tvrdi Perović.

Nezaboravna je promocija Sinova crnih planina na Univerzitetu Oksford. Studenti sa raznih krajeva svijeta pokazali su veliki interes za onu Crnu Goru u koju je Henrik Angel dolazio u doba kada je ona još bila knjaževina, pa potom kraljevina. Evropska država i pored svih pošasti koje su je okruživale. Zemlja koja je odolijevala i Osmanskoj imperiji i Austrougarskoj monarhiji, narod kome je pripadao trijumf junaštva i ljubavi prema otadžbini.

Radmilina misija nastavljena je. U organizaciji norveške ambasade,  2011. godine u čuvenom londonskom Vojnom pomorskom klubu o knjigama Henrika Angela govorila je tri puta. Tri predavanja održala je i u Parizu, potom u Norveško-švedskom kulturnom centru, pa u rezidenciji Norveške ambasade u Beču. Takođe, tri puta u poznatom Skijaškom muzeju u Oslu. Ovdje je prisutnima mogla i da pokaže prve skije sa kojima je Angel došao u Crnu Goru. O Crnoj Gori i piscu Henriku Angelu govorila je i u Hramu od knjige, gdje se okuplja intelektualna elita Osla. U rezidencijama Norveške ambasade u Beogradu… Prezentacije je uvijek pratio i dokumentarni film o Henriku Angelu, dijelom sniman i u Crnoj Gori.

O angažmanima Radmile Perović pisali su poznati norveški mediji. Ona je pisala o uspješnim ljudima u dijaspori, ali i o znamenitostima rodnih Banjana. Pisala je i o Angelu: „Ono što će ga kasnije načiniti crnogorskim herojem, sasvim slučajno ponio je sa sobom, svoje skije. Nije mogao pretpostaviti da će na dalekom jugu biti potrebne”, kaže za Monitor  Radmila Perović. „Put ga je vodio preko Beča i Trsta, a odatle parobrodom uz obalu Dalmacije do Bokokotorskog zaliva. Bila je to ljubav na prvi pogled.”

Skijama će se te davne 1983. sjuriti niz padine Lovćena prema Cetinju. Glas Crnogoraca tih dana piše: „Ima nekoliko dana da se bavi u našoj sredini gospodin Henrik Angel, vojnički kapetan iz Norveške. Došao je iz Kotora na ližama kojima se u Norveškoj ide ili bolje reći leti po snijegu. To su metar i po dugi drveni poplati kojima se može i po najvećem snijegu i uz brdo oditi.”

Angelovo skijaško umijeće impresioniralo je knjaza Nikolu, pa je motivisan time naručio nekoliko pari skija iz Beča za svoje oficire i naložio Norvežaninu da osnuje prvu skijašku školu. Zahvaljujući tome što je knjaz Nikola naručio skije, a njegova porodica i dvor bili prvi koji su ih oprobali, skije su ubrzo postale moda. Ostaće zabilježeno: 1893. osnovana je prva škola skijanja u Crnoj Gori, na Cetinju.

Tako, zahvaljujući neobičnom gostu, Crna Gora se može nazvati kolijevkom skijanja na Balkanu. Ali i svaki Crnogorac ponosno podići glavu čitajući žal Henrika Angela: „Ako bih mogao da poželim veliku nagradu, poželio bih da imam Bjornosov lijepi i zavodljivi jezik (znameniti sunarodnik pjesnik, nobelovac prim.op). Tada bih naučio svoje sunarodnike da otadžbina nije samo pojam koji nastaje rođenjem, sebičnošću. Ne. Opisao bih narod Crne Gore i njegove bitke, tako da u duši svakog Norvežanina razbukti vatra…”

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NENAD POPOVIĆ, RUKOVODILAC U ČUVENOM AMSTERDAMSKOM „COSTER DIAMANDSU”: Ono što nije neophodno mnogo košta i svi bi htjeli da imaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ulazu u prostorije Costera zamoliće vas da upišete podatke o sebi, zemlji i jeziku koji govorite. Dio poslovne politike je i praksa da se posjetiocu omogući pratilac na maternjem jeziku. Među zaposlenima su ljudi 40 različitih nacionalnosti, a klijente uslužuju na 90 različitih jezika. Dočekaće vas sa širokim osmijesima, otvoriti salone, počastiti kafom i uvesti u svijet glamura i sjaja

 

U dijelu Amsterdama, između dva velika holandska muzeja, Rijks i Van Gogh, smješten je Coster diamonds, vodeća kompanija dijamanata u Holandiji i jedna od najvećih u Evropi. Ovdje se obrađuju, bruse i poliraju dijamanti, prenosi tajna najfinije obrade. Osnovana je 1840. godine i pripadala je porodici Coster. U vrijeme prije zatvaranja granica i pandemije posjetili smo ih.

Na ulazu u prostorije Costera zamoliće vas da upišete podatke o sebi, zemlji i jeziku koji govorite. Dio poslovne politike je i praksa da se posjetiocu kompanije omogući pratilac na maternjem jeziku. Dočekaće vas sa širokim osmijesima, otvoriti salone, počastiti kafom, uvesti u svijet glamura i sjaja.

Holanđanka Paulina Vilijamson dugo godina brusi i polira. Uspjelo joj je da izbrusi najmanji dijamant na svijetu, 16 puta manji od zrcnceta šećera. Ovaj, okom nevidljivi dijamant upisan je u Ginisovu knjigu rekorda.

„Ako nisi u stanju da se koncentrišeš na ovako male stvarčice, da im daš svu svoju ljubav, onda nisi u stanju da radiš sa dijamantima. Moraš imati neku tajnu vezu sa tim kamenčićima. Meni su, poslije svih ovih godina, ostali misterija. Radi se osam sati dnevno uz stalnu misao da radiš sa nečim veoma vrijednim, a da jedan pogrešan potez može cio dijamant uprostiti”, kaže Paulina.

Među izloženim eksponatima centralno mjesto zauzima Luculan, zaštićen plastičnom kupolom. Najveća ikada iskopana stijena dijamanta.Težak je 181,15 karata, vrijedan milion i po dolara i u posjedu je ove kompanije. Izložena je i kopija britanske kraljevske krune, sa svjetski poznatim dijamantom Koh i Noor, brušenim u radionicama Costera.

Neobrađena stijena dijamanta najčešće ima oblik piramide, kaže Bagrat Edilian, porijeklom iz Jermenije. Objašnjava: „Čak 55 odsto dijamantske stijene izgubiće se brušenjem u dijamantskoj prašini“.

Tokom prezentacije soba je zaključana, video kamere uključene, obezbjeđenje prisutno. Oko zgrade je dosta policajaca i stvorili bi se tu za nekoliko minuta ukoliko bi neko pokušao provalu.

Na stolu, u jednoj od 20 prostorija za prezentaciju, na plavoj plišanoj površini, naš pratilac pincetom ređa blistave kamenčiće dijamanata. Prvo najmanji, sa ciljem da se posjetilac impresionira objašnjenjem, da svaki od njih ima 58 strana. U polukrugu Bagrat Edilian niže njih pet. Težina im je jedan karat, zajedno.

Najvredniji dijamanti su river, modrobijeli, a visoko cijenjeni su i weselton, čisto bijeli. U tipologiji postoje još i top cape i cape, dijamanti boje svijetlog bijelog vina, ali oni nemaju tako visoku vrijednost.

Vrijednost dijamanta određuje i čistoća kamena. Čist dijamant je onaj u kome stručnjak koji ga posmatra lupom koja uvećava deset puta, ne može da vidi ništa osim čistog kristala, bez primjese ugljena ili vazduha. Cijenu, naravno, određuje i odnos ponude i potražnje.

„Možemo da zadovoljimo sve potrebe kupca. Tu su primjerci za stotinak eura, oni vrijedni par hiljada, do dijamanata koji koštaju i stotine hiljada”, priča Edilian dok mi na dlan stavlja dijamant težak pet karata, izbrušen na 72 strane i prepoznatljiv kao princezin brus. On je jeftiniji od briljanta, jer se tokom obrade gubi samo 25 odsto stijene. Košta 352.000 eura.

Među zaposlenima su ljudi 40 različitih nacionalnosti, a klijente uslužuju na 90 jezika. Samo u sektoru za Istočnu i Centralnu Evropu deset zaposlenih pokriva 29 istočnoevropskih zemalja, uključujući zemlje bivšeg SSSR-a i komunicira na 20 jezika.

Rukovodilac ovog sektora je Beograđanin Nenad Popović. U Amsterdamu se, kaže, našao slučajno, u međuvremenu je dobio holandsko državljanstvo, ali se nije prestao osjećati Srbinom. Otišao je iz rodnog Beograda kao mlad pravnik svjestan, da iako, osim srpskog i slovenačkog, govori šest jezika – engleski, njemački, italijanski, francuski, švedski, španski – nema nikoga s kim može razgovarati i na jednom od njih. Sjeća se riječi kolege, koji mu je na početku karijere u Geneksu rekao, da će, kad nauči da trguje sa dva seljaka, moći da prodaje i dijamante u Amsterdamu. „Nekako je ovaj savjet dobio snagu predskazanja”, sjeća se Popović.

U međuvremenu, naučio je holandski, češki i ruski, ali i umijeće da prodaje dijamante koje opisuje kao „ono što nije neophodno, mnogo košta, a svi bi željeli da imaju”. U Costeru je počeo kao prodavac, a onda je pad Berlinskog zida povećao priliv posjeta iz Istočne Evrope u Amsterdam i otvorio nove mogućnosti  Nenadu Popoviću.

„Tadašnji menadžment je smatrao da nam ne trebaju klijenti sa Istoka jer će, mislili su, ući bez para i samo praviti gužvu. Ipak, prihvatili su moj predlog da probamo. Krenuli smo prvo sa turističkim grupama iz Češke i te godine, za tu zemlju i za te prilike, napravljen je nevjerovatan obrt – 40.000 eura.  Rukovodstvo kompanije promovisalo me u menadžera, počeo sam da vodim brigu o tom tržištu i danas je godišnji obrt čitavih 5 miliona eura”, kaže Popović. Potom precizira: „Kupci su prije svega Rusi, pa Poljaci, oni vole nakit i kupuju lijepe i elegantne stvari. Veliki posao napravili smo i sa baltičkim zemljama, posebno sa Litvanijom. Od marta do oktobra stigne i po 200 autobusa iz Litvanije, ali dolaze i Mađari kod kojih se austrougarska tradicija i danas osjeća. Od 1992. do 1995. Česi su stizali masovno. Sada je za njih Holandija postala manje interesantna jer se više ne osjećaju zatvoreni i nemaju osjećaj da trebaju da vide Evropu za 24 sata”.

A naše zemlje? „Najveći kupci su iz Slovenije, iako svi bivši Jugosloveni vole nakit. Slovenci dolaze oko 1. maja. To su dani praznika Oslobodilne fronte i Uskrsa. Najskuplji dijamant koji je jedna Slovenka kupila, koštao je oko 90.000 eura. Iz Hrvatske je više individulanih posjeta nego organizovanih turističkih grupa. To su ljudi koji lijepo pazare. Obično poslovan svijet. Sa prostora Srbije i Crne Gore nema turističkih grupa. Imali smo individualne prodaje. Ništa spektakularno. Dijamanti vrijedni par hiljada eura. Srećom, naši ljudi nisu poput Amerikanaca, za koje je jedini kriterijum kvaliteta, veličina kamena”, nastavlja Popović.

Muškarci su, u principu, jednostavniji i lakši kupci, tvrde prodavci u Costeru. Muškarac koji kupuje dijamant dami ima povjerenje u prodavca, žene su opreznije, duže zagledaju, a najčešće ne znaju šta zaista hoće. Na prodavcu je da osjeti ukus, procijeni koliko je novca dama spremna da potroši, i odabere dobru ponudu.

Generalno, objašnjava Popović, a na osnovu dugogodišnjeg iskustva, žene sa Balkana, Ruskinje, Poljakinje i Mađarice kupuju same, uz komentar koji je često čuo: „Sama sam zaradila, sama i kupujem”. Dankinje, Finkinje i Norvežanke rijetke su posjetiteljke. Baš kao i Holanđanke – sklonost ka skupocjenom dotjerivanju strana je tvrdom protestantskom vaspitanju.

Rijetki kupci su naši ljudi na privremenom radu u inostranstvu. Rijetko svaraćaju i Francuzi. Radije, po cijenama i 30 odsto višim nego u Amsterdamu, trguju u francuskim draguljarnicama. Turska i arapska žena uvijek bira, ali kupuje isključivo – on.

 

Zvučna imena

Trgovala su ovdje brojna zvučna imena, ali u Costeru nerado otkrivaju imena klijenata. Ipak, saznajemo, da je Lučano Pavaroti ovdje kupio lijepu i veliku narukvicu, da je trgovala Elizabet Tejlor, ali i da je u njihovim prostorijama promovisala svoj parfem white diamonds. Pazario je i Ivo Pogorelić, Đerđ Ligati mađarski kompozitor, dosta operskih diva koje u Amsterdamu gostuju…

Nijedan političar sa prostora bivše Jugoslavije nije upisan u kartoteku posjetilaca ili kupaca.

 

Kućna dostava

„Nazovu nas, kažu nam koji kamen i koje težine i kvaliteta žele i mi ga isporučimo na adresu”, objašnjava Nenad Popović.

Bude i posebnih zanimljivosti. „Bilo je slučajeva da muškarac dami kupi psten od dva karata, klekne i zaprosi je. Zamislite, jednom je ona odgovorila da će razmisliti. Ali, to je izuzetak. Nevjerovatne su reakcije žena kada tokom prezentacije na njen dlan stavimo dijamant vrijedan 250.000 eura. Mislimo da se tog momenta osjeća kao kraljica svijeta”.

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo