Povežite se sa nama

Izdvojeno

NENAD POPOVIĆ, RUKOVODILAC U ČUVENOM AMSTERDAMSKOM „COSTER DIAMANDSU”: Ono što nije neophodno mnogo košta i svi bi htjeli da imaju

Objavljeno prije

na

Na ulazu u prostorije Costera zamoliće vas da upišete podatke o sebi, zemlji i jeziku koji govorite. Dio poslovne politike je i praksa da se posjetiocu omogući pratilac na maternjem jeziku. Među zaposlenima su ljudi 40 različitih nacionalnosti, a klijente uslužuju na 90 različitih jezika. Dočekaće vas sa širokim osmijesima, otvoriti salone, počastiti kafom i uvesti u svijet glamura i sjaja

 

U dijelu Amsterdama, između dva velika holandska muzeja, Rijks i Van Gogh, smješten je Coster diamonds, vodeća kompanija dijamanata u Holandiji i jedna od najvećih u Evropi. Ovdje se obrađuju, bruse i poliraju dijamanti, prenosi tajna najfinije obrade. Osnovana je 1840. godine i pripadala je porodici Coster. U vrijeme prije zatvaranja granica i pandemije posjetili smo ih.

Na ulazu u prostorije Costera zamoliće vas da upišete podatke o sebi, zemlji i jeziku koji govorite. Dio poslovne politike je i praksa da se posjetiocu kompanije omogući pratilac na maternjem jeziku. Dočekaće vas sa širokim osmijesima, otvoriti salone, počastiti kafom, uvesti u svijet glamura i sjaja.

Holanđanka Paulina Vilijamson dugo godina brusi i polira. Uspjelo joj je da izbrusi najmanji dijamant na svijetu, 16 puta manji od zrcnceta šećera. Ovaj, okom nevidljivi dijamant upisan je u Ginisovu knjigu rekorda.

„Ako nisi u stanju da se koncentrišeš na ovako male stvarčice, da im daš svu svoju ljubav, onda nisi u stanju da radiš sa dijamantima. Moraš imati neku tajnu vezu sa tim kamenčićima. Meni su, poslije svih ovih godina, ostali misterija. Radi se osam sati dnevno uz stalnu misao da radiš sa nečim veoma vrijednim, a da jedan pogrešan potez može cio dijamant uprostiti”, kaže Paulina.

Među izloženim eksponatima centralno mjesto zauzima Luculan, zaštićen plastičnom kupolom. Najveća ikada iskopana stijena dijamanta.Težak je 181,15 karata, vrijedan milion i po dolara i u posjedu je ove kompanije. Izložena je i kopija britanske kraljevske krune, sa svjetski poznatim dijamantom Koh i Noor, brušenim u radionicama Costera.

Neobrađena stijena dijamanta najčešće ima oblik piramide, kaže Bagrat Edilian, porijeklom iz Jermenije. Objašnjava: „Čak 55 odsto dijamantske stijene izgubiće se brušenjem u dijamantskoj prašini“.

Tokom prezentacije soba je zaključana, video kamere uključene, obezbjeđenje prisutno. Oko zgrade je dosta policajaca i stvorili bi se tu za nekoliko minuta ukoliko bi neko pokušao provalu.

Na stolu, u jednoj od 20 prostorija za prezentaciju, na plavoj plišanoj površini, naš pratilac pincetom ređa blistave kamenčiće dijamanata. Prvo najmanji, sa ciljem da se posjetilac impresionira objašnjenjem, da svaki od njih ima 58 strana. U polukrugu Bagrat Edilian niže njih pet. Težina im je jedan karat, zajedno.

Najvredniji dijamanti su river, modrobijeli, a visoko cijenjeni su i weselton, čisto bijeli. U tipologiji postoje još i top cape i cape, dijamanti boje svijetlog bijelog vina, ali oni nemaju tako visoku vrijednost.

Vrijednost dijamanta određuje i čistoća kamena. Čist dijamant je onaj u kome stručnjak koji ga posmatra lupom koja uvećava deset puta, ne može da vidi ništa osim čistog kristala, bez primjese ugljena ili vazduha. Cijenu, naravno, određuje i odnos ponude i potražnje.

„Možemo da zadovoljimo sve potrebe kupca. Tu su primjerci za stotinak eura, oni vrijedni par hiljada, do dijamanata koji koštaju i stotine hiljada”, priča Edilian dok mi na dlan stavlja dijamant težak pet karata, izbrušen na 72 strane i prepoznatljiv kao princezin brus. On je jeftiniji od briljanta, jer se tokom obrade gubi samo 25 odsto stijene. Košta 352.000 eura.

Među zaposlenima su ljudi 40 različitih nacionalnosti, a klijente uslužuju na 90 jezika. Samo u sektoru za Istočnu i Centralnu Evropu deset zaposlenih pokriva 29 istočnoevropskih zemalja, uključujući zemlje bivšeg SSSR-a i komunicira na 20 jezika.

Rukovodilac ovog sektora je Beograđanin Nenad Popović. U Amsterdamu se, kaže, našao slučajno, u međuvremenu je dobio holandsko državljanstvo, ali se nije prestao osjećati Srbinom. Otišao je iz rodnog Beograda kao mlad pravnik svjestan, da iako, osim srpskog i slovenačkog, govori šest jezika – engleski, njemački, italijanski, francuski, švedski, španski – nema nikoga s kim može razgovarati i na jednom od njih. Sjeća se riječi kolege, koji mu je na početku karijere u Geneksu rekao, da će, kad nauči da trguje sa dva seljaka, moći da prodaje i dijamante u Amsterdamu. „Nekako je ovaj savjet dobio snagu predskazanja”, sjeća se Popović.

U međuvremenu, naučio je holandski, češki i ruski, ali i umijeće da prodaje dijamante koje opisuje kao „ono što nije neophodno, mnogo košta, a svi bi željeli da imaju”. U Costeru je počeo kao prodavac, a onda je pad Berlinskog zida povećao priliv posjeta iz Istočne Evrope u Amsterdam i otvorio nove mogućnosti  Nenadu Popoviću.

„Tadašnji menadžment je smatrao da nam ne trebaju klijenti sa Istoka jer će, mislili su, ući bez para i samo praviti gužvu. Ipak, prihvatili su moj predlog da probamo. Krenuli smo prvo sa turističkim grupama iz Češke i te godine, za tu zemlju i za te prilike, napravljen je nevjerovatan obrt – 40.000 eura.  Rukovodstvo kompanije promovisalo me u menadžera, počeo sam da vodim brigu o tom tržištu i danas je godišnji obrt čitavih 5 miliona eura”, kaže Popović. Potom precizira: „Kupci su prije svega Rusi, pa Poljaci, oni vole nakit i kupuju lijepe i elegantne stvari. Veliki posao napravili smo i sa baltičkim zemljama, posebno sa Litvanijom. Od marta do oktobra stigne i po 200 autobusa iz Litvanije, ali dolaze i Mađari kod kojih se austrougarska tradicija i danas osjeća. Od 1992. do 1995. Česi su stizali masovno. Sada je za njih Holandija postala manje interesantna jer se više ne osjećaju zatvoreni i nemaju osjećaj da trebaju da vide Evropu za 24 sata”.

A naše zemlje? „Najveći kupci su iz Slovenije, iako svi bivši Jugosloveni vole nakit. Slovenci dolaze oko 1. maja. To su dani praznika Oslobodilne fronte i Uskrsa. Najskuplji dijamant koji je jedna Slovenka kupila, koštao je oko 90.000 eura. Iz Hrvatske je više individulanih posjeta nego organizovanih turističkih grupa. To su ljudi koji lijepo pazare. Obično poslovan svijet. Sa prostora Srbije i Crne Gore nema turističkih grupa. Imali smo individualne prodaje. Ništa spektakularno. Dijamanti vrijedni par hiljada eura. Srećom, naši ljudi nisu poput Amerikanaca, za koje je jedini kriterijum kvaliteta, veličina kamena”, nastavlja Popović.

Muškarci su, u principu, jednostavniji i lakši kupci, tvrde prodavci u Costeru. Muškarac koji kupuje dijamant dami ima povjerenje u prodavca, žene su opreznije, duže zagledaju, a najčešće ne znaju šta zaista hoće. Na prodavcu je da osjeti ukus, procijeni koliko je novca dama spremna da potroši, i odabere dobru ponudu.

Generalno, objašnjava Popović, a na osnovu dugogodišnjeg iskustva, žene sa Balkana, Ruskinje, Poljakinje i Mađarice kupuju same, uz komentar koji je često čuo: „Sama sam zaradila, sama i kupujem”. Dankinje, Finkinje i Norvežanke rijetke su posjetiteljke. Baš kao i Holanđanke – sklonost ka skupocjenom dotjerivanju strana je tvrdom protestantskom vaspitanju.

Rijetki kupci su naši ljudi na privremenom radu u inostranstvu. Rijetko svaraćaju i Francuzi. Radije, po cijenama i 30 odsto višim nego u Amsterdamu, trguju u francuskim draguljarnicama. Turska i arapska žena uvijek bira, ali kupuje isključivo – on.

 

Zvučna imena

Trgovala su ovdje brojna zvučna imena, ali u Costeru nerado otkrivaju imena klijenata. Ipak, saznajemo, da je Lučano Pavaroti ovdje kupio lijepu i veliku narukvicu, da je trgovala Elizabet Tejlor, ali i da je u njihovim prostorijama promovisala svoj parfem white diamonds. Pazario je i Ivo Pogorelić, Đerđ Ligati mađarski kompozitor, dosta operskih diva koje u Amsterdamu gostuju…

Nijedan političar sa prostora bivše Jugoslavije nije upisan u kartoteku posjetilaca ili kupaca.

 

Kućna dostava

„Nazovu nas, kažu nam koji kamen i koje težine i kvaliteta žele i mi ga isporučimo na adresu”, objašnjava Nenad Popović.

Bude i posebnih zanimljivosti. „Bilo je slučajeva da muškarac dami kupi psten od dva karata, klekne i zaprosi je. Zamislite, jednom je ona odgovorila da će razmisliti. Ali, to je izuzetak. Nevjerovatne su reakcije žena kada tokom prezentacije na njen dlan stavimo dijamant vrijedan 250.000 eura. Mislimo da se tog momenta osjeća kao kraljica svijeta”.

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO

Komentari

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OZBILJNA DOJAVA DA JE KRIMINALNA GRUPA SPREMALA UBISTVO MILA ĐUKANOVIĆA: Šta je motiv?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitoru je iz dva zapadna diplomatska izvora potvrđeno da je  vijest o prijetnji istinita i potencijalno opasna. Jedan izvor, koji je htio ostati anoniman, je rekao da postoje indicije da se  navodno radi o ranijim neraščišćenim ilegalnim poslovima prethodne crnogorske vlasti sa ljudima iz bivšeg mafijaško-političkog establišmenta u Albaniji i na Kosovu. Za tu tvrdnju  nisu ponuđeni konkretni dokazi

 

 

Prošle subote je osvanula vijest da je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović obavijestio nadležne institucije da je u posjedu informacija koje je dobio “od određenih međunarodnih zvaničnika iz obavještajne zajednice” da se na njega sprema atentat. Vijesti su dobile potvrdu informacije iz ureda bivšeg predsjednika dok im je noć prije odgovorila Uprava policije (UP) da “ne raspolažu podacima koji bi ukazivali na planirane aktivnosti” koje bi ugrožavale sigurnost bivšeg šefa države. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) nije odgovorila na upite. Vijestima je izvor blizak Đukanoviću rekao je da ga je “visoki strani vojni zvaničnik sa Kosova obavijestio da organizovana kriminalna grupa iz jedne susjedne zemlje navodno planira da izvrši atentat, u sprezi sa bezbjednosnim službama jedne druge susjedne zemlje”.

Đukanoviću bliska Televizija je bila malo konkretnija. Ona je javila da je “američki vojni funkcioner koji radi na Kosovu, preko zapadnih obavještajnih kanala” alarmiran da je “jedna kriminalna grupa iz susjedstva, iz grada udaljenog stotinjak kilometara od Podgorice”, dobila ,,ugovor“ za likvidaciju. Za razliku od izvora Vijesti koji govori o sprezi sa bezbjedonosnim službama jedne druge susjedne zemlje, Televizija E je izvijestila o “moćnoj paradržavnoj ekipi iz zemlje sa kojom se Crna Gora graniči” kao naručiocu takvog “ugovora”. Taj zvaničnik je, preko posrednika sa Kosova, informacije navodno direktno saopštio Đukanoviću, a on onda državnim organima.

Đukanovićev ured je takođe medijima rekao da crnogorske sigurnosne službe nisu pozvale na razgovor ni Đukanovića, ni koordinatora njegovog obezbjeđenja, kako bi ukazali na potencijalnu opasnost. Štaviše, umjesto da mu obezbjeđenje kao štićenoj ličnosti bude pojačano, iz ureda je rečeno da je čak smanjeno tako “što je ukinuto obezbjedjenje na mjestu stanovanja bivšeg predsjednika u dnevnoj smjeni”. Na ove informacije su se opet nadovezali mediji bliski Đukanoviću da mu je i kod putovanja u inostranstvo pratnja svedena sa dva na jednog pripadnika obezbjeđenja koji uglavnom i nije u neposrednoj blizini osobe koju štiti.

U nedjelju 14. jula opet se oglasila Uprava policije saopštenjem u kojem stoji da je  “nakon medijske objave, u subotu 13. jula 2024. godine u popodnevnim časovima, UP  dobila odgovarajuću informaciju od strane Agencije”. U saopštenju se napominje  da se “vjerodostojnost informacije i dalje provjerava od strane ANB”. Policija je odmah, kako kaže “po prijemu informacije” pojačala obezbjeđenje Đukanoviću i obavijestila tužilaštvo koje je formiralo predmet.

Televizija E je objavila da je ANB, po njenim izvorima iz tajne službe, imala informaciju “još u srijedu popodne 10. jula, direktno iz kabineta bivšeg predsjednika Crne Gore, o alarmantnoj bezbjednosnoj prijetnji”.

Međutim, ANB 10.jula nije obavijestila ni  Upravu policije ni tužilaštvo.

Bivši gradonačelnik Podgorice i poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Ivan Vuković je prozvao ANB da mu je trebalo dva dana i tekst iz Vijesti da obavijesti policiju. ANB je zakonom zadužena da vrši procjenu sigurnosti štićenih osoba na osnovu koje se i članom 18 Zakona o predsjedniku pružaju sigurnosne usluge bivšem predsjedniku.

U početku je dio javnosti, sa skepsom primio pomenute informacije, pogotovo jer je dan ranije, tj. 12. jula donesena oslobađajuća prvostepena presuda za sve optužene u slučaju poznatom kao Državni udar. Zavjerenici su, navodno pod patronatom ruske obavještajne službe, trebali nasilno preuzeti vlast nakon završetka parlamentarnih izbora 2016.godine. tako što bi prije toga proglasili pobjedu ondašnje opozicije predvođene Demokratskim frontom (DF). Prema farsičnom scenariju optužnice koju je sastavio tadašnji Glavni specijalni tužilac (GST) Milivoje Katnić a javnim nastupima potvrđivao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, zavjerenici su takođe trebali ili uhapsiti ili ubiti Đukanovića koji je tada bio premijer. Sam Đukanović je na dan izbora 2016. godine rekao da je on za te planove saznao taj dan iz medija. I ostali državni funkcioneri su bili potpuno neznaveni mimo sveznajućeg i produhovljenog Katnića. Ni vojska ni policija nisu stavljeni u stanje visoke pripravnosti što bi bilo normalno da je takav scenario stvarno postojao.

Međutim, ovoga puta je, po izvještajima, stvar ozbiljna. Monitoru je iz dva zapadna diplomatska izvora potvrđeno da je prijetnja provjereno istinita i potencijalno opasna. Jedan izvor, koji je htio ostati anoniman, je rekao da postoje indicije da se navdno  radi o ranijim neraščišćenim ilegalnim poslovima prethodne crnogorske vlasti sa ljudima iz bivšeg mafijaško-političkog establišmenta u Albaniji i na Kosovu. Za sada nisu ponuđeni konkretni dokazi.

Mediji bliski Đukanoviću i njegovom bivšem režimu,  pokušali su prebaciti loptu na teren navodnih srpsko-ruskih zavjera protiv Đukanovića. ANB je navodno imala i operativne podatke o grupi iz Srbije, među kojima je bilo i bivših službenika Žandarmerije i policije, koji su planirali, sa plaćenim egzekutorima iz Albanije, likvidaciju Đukanovića. Kao podrška tom narativu oglasnuo se i bivši smijenjeni predsjednik Albanije i lider Partije Slobode Ilir Meta. On je na svom Facebook profilu objavio, a crnogorski mediji prenijeli, da “iza planova (atentata) stoje oni kojima je propao projekat državnog udara prije nekoliko godina…oni koji nastoje da potkopaju evroatlantsku budućnost Crne Gore i regiona.” Meta je poručio da “stoji” uz Mila Đukanovića, “njegovu porodicu i DPS” uz uvjerenje da će njegov kolega “i dalje nepokolebljivo davati doprinose ubrzanju integracionih i evropeizacijskih procesa Crne Gore, učvršćivanju mira, stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu”.

Meta je  inače akter velikog broja korupcionaških afera u Albaniji, bivši doušnik komunističke tajne službe Sigurimi i poznati “ugrađevinar” u raznim poslovima po Albaniji. Lokalna televizija Top Channel je početkom 2011. god. pustila snimak tajno napravljen u Ministarstvu ekonomije gdje Meta, tadašnji potpredsjednik Vlade, traži od ministra Dritana Priftija da interveniše u tenderu za koncesije za hidroelektranu i presudi u željenom pravcu za 700 hiljada eura i 7 odsto dionica kompanije. Nakon toga traži da se licitacija za prodaju mazuta dodijeli željenoj firmi a da će ministar ekonomije dobiti milion eura. Na videu se Meta hvali są odličnim odnosima koje ima sa šeficom pravosuđa Špresom Becaj čiju ćerku je zaposlio u diplomatiji i da može uticati na odluke sudova. To se ispostavilo tačnim jer ga je naredne godine albanski sud oslobodio optužbi za korupciju i pored snimka. Paralele sa stanjem u pravosuđu u  Crnoj Gori tokom Đukanovićeve vladavine su očigledne. Pitanje je da li je bivšem crnogorskom predsjedniku ovakva “podrška” uopšte trebala.

Pregledom Interneta izlazi još jedno albansko “prijateljstvo” Đukanovića iz novembra 2021.godine. Radi se o albanskom multimilioneru i naftnom tajkunu i nekadašnjem vlasniku italijanskog fudbalskog kluba Parma Rezartu Tačiju. Albansko specijalno tužilaštvo (SPAK) i sud u Palermu su otvorili istragu tada zbog pranja 18.4 miliona eura sa osobom povezanom sa italijanskom mafijom. Izvještaj o istražnim radnjama suda u Palermu sadrži transkript razgovora Rezarta Tačija i italijanskih državljana u kome Tači pominje predsjednika Đukanovića u kontekstu intervencije da se preko računa koji će otvoriti u Prvoj Banci iz Crne Gore obavi međunarodni transfer novca i za to plati provizija. Dvojica Tačijevih saradnika su u zatvoru dok je on u bjekstvu i trenutno mu se sudi u odsustvu. “To je  još jedna u kontinuitetu laži i obmana kojima se već decenijama uzaludno pokušava diskreditovati Đukanović”, objavio je tada kabinet predsjednika  Đukanovića. I Prva banka je negirala da ima ikakve veze sa tim krivičnim djelom.

Crna Gora i njeno prethodno rukovodstvo (zajedno sa rukovodstvom Srbije) se pominju u raznim obavještajnim izvještajima NATO-a i obavještajnih službi pojedinih zemalja članica stacioniranih na Kosovu u kojima su praćene ilegalne aktivnosti šefova nekadašnje gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). NATO obavještajci su konstantno ukazivali na neometan šverc drogę, goriva, cigareta i trafiking ljudi od strane OVK bosova zahvaljujući dobrim vezama koje oni imaju u Crnoj Gori i Srbiji.

Nepoznanica je u kojoj mjeri su informacije zapadnih službi o Đukanovićevoj ugroženosti  podijeljene  sa ANB-om i da li je to urađeno na vrijeme. Postoji i mogućnost da je možda kabinet ili drugi u blizini bivšeg predsjednika požurio sa javnim iznošenjem informacija.

Nesporno je da postoji opasnost po život bivšeg predsjednika. Dužnost je države da učini sve da on bude bezbjedan uz sva prava koje mu jamče zakoni i ustav Crne Gore.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZLOUPOTREBA SISTEMA JAVNIH NABAVKI U ZDRAVSTVU: Preko beba do ekstraprofita

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvoznici hranu za odojčad praktično poklanjaju porodilištima. Uz jasnu ekonomsku računicu. Onu hranu koju novoronđeče konzumira u porodilištu, mora koristiti do kraja perioda dohranjivanja. Zato  apotekama kutija „poklonjene“ hrane za bebe košta do 20 eura

 

 

Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki je u junu prošle godine odlučivala u sporu između tri firme koje se bave uvozom hrane za odojčad. Spor je nastao oko ponuđene cijene hiljadu kutija hrane za bebe – Farmegra je dala ponudu od 0,01 euro, Gruppp tessile cijena 0,00001 euro, a Glosarij cijenu po kutiji od 0.00.

Pomenute tri firme uvoze hranu za porodilišta u Crnoj Gori, a kako se tenderi za nabavku hiljadu ili 2.000 paketa hrane za odojčad kreću u rasponu od nula od 0,01 euro, tenderi se završavaju tako što se najbolji ponuđač određuje žrijebanjem.

U apotekama i prodavnicama cijena ove hrane: Humana, Hipp, Aptamil,  za jednu kutiju kreće se od 15 do preko 20 eura, u zavisnosti od gramaže i proizvođača.

,,Dobavljači se pozivaju na svoje proizvođače koji im dozvoljavaju da praktično doniraju tu hranu, ali nigdje ne kažu da ćete tu hranu kad počnete da je upotrebljavate stalno morati da koristitie. Vi sa 2.000 kutija možete da dovedete u zavistan položaj 4-5.000 beba, dosta je jedanput da se tom hranom nahrane. I onda roditelji dolaze u situaciju da to plaćaju 100 i 200 puta skuplje nego što je tobož država obezbijedila kroz tenderske procedure. Zato tvrdim da su i u ovom slučaju ti tenderi potpuno beskorisni i nemaju nikakve svrhe u javnom zdravstvu”, kaže za Monitor Goran Marinović, bivši direktor Montefarma.

Iz kompanije Farmerga objašnjavaju da se procijenjena vrijednost nabavke utvrđuje na osnovu metodologije koju propisuje Ministarstvo zdravlja, a da je naručilac Zdravstvena ustanova apoteke Montefarm tenderskom dokumentacijom utvrdio tehničku specifikaciju predmeta nabavke kojom je predvidio da procijenjena vrijednost nabavke za partiju  – dječija hrana i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci iznosi 0,01 eura.

,,Naša kompanija uz saglasnost proizvodjača u predmetnim postupcima javnih nabavki nudi dječiju hranu i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci po raspisanoj cijeni”, kazali su iz Farmerge.

I iz Kompanije Glosarij su kazali da ,,Imajući u vidu  da  procijenjena vrijednost nabavke, određena od strane naručioca na tenderima, iznosi  0,01 EUR po pakovanju hrane za bebe (ukoliko bi ponuđač dao veću cijenu, ponuda bi bila neispravna), Glosarij d.o.o. Podgorica, kao društveno odgovorna kompanija obezbijedila je saglasnost proizvođača da se proizvodi: dijetetska dječija hrana i hrana za bebe od 0 do 6 mjeseci u postupcima javne nabavke kod Montefarma ponude po zahtijevanoj  minimalnoj cijeni, sa ciljem da se obezbijede formule za bebe u porodilištima, čije majke iz određenih razloga ne mogu da doje”.  Iz kompanije Gruppp tessile, sa sjedištem u Tuzima, odgovore nijesmo dobili.

Ekonomista Mirza Krnić, iz Preokreta, za Monitor komentariše ovakve tendere: ,,Firme treba da učestvuju na tenderima radi ekonomske logike i ostvarivanja svoje osnovne funkcije, a ne radi iskazivanja društvene odgovornosti. U najmanju ruku je čudno da se prije svega raspiše ovakav tender, a onda da se uopšte neko javi na isti. Ukoliko postoji prethodni dogovor, tim gore jer se stvara sumnja da  postoji neki aranžman mimo ovog tendera. Čak i ako je najbolja namjera posrijedi, stvara se sumnja u validnost ovakvog tendera. Stoga za donacije treba osmisliti zakonsko rješenje koje ga omogućava, a da je pritom jasno da se radi o dobroj namjeri i filantropiji, a ne o korupciji”.

Krnić dodaje: ,,Ukoliko neka firma želi da donira hranu za bebe, zašto im se to ne omogući, pa i promoviše u javnosti to humano djelo? Umjesto toga, raspisuje se tender i firme se tjeraju da prolaze kroz komplikovan proces i troše svoje resurse. Što ako se pojavi više firmi koje će ispoštovati specifikaciju? Kako će se vrednovati ponude i koja firma će biti ocijenjena kao najbolja ako svaka omogući istu cijenu od npr. 0,01 euro i isti kvalitet?”

Iz Montefarma su nam kazali da se upravo to i dešava, te da rješenje nalaze u izboru najboljeg ponuđača putem žrijeba.

Iz Montefarma su nam kazali da je do prije 10 godina hrana za odojčad za KCCG i bolnice koje imaju porodilišta dobijana kao donacija. Da bi se izbjegle neregularnosti i mogućnost stvaranja monopola, već deceniju ona se nabavlja putem tendera. Monterfam je propisao da cijena ne smije da bude veća od 0,01 euro, pa u skladu sa tim i stižu ponude. Kako su ponude uglavnom iste, najbolji ponuđač se bira putem žrijebanja. Što se tiče Montefarma sva zakonske obaveze su ispunjene.

I dok se porodilištima ova hrana poklanja, kada bebe izađu roditelji nastavljaju da kupuju ovu nimalo jeftinu hranu čije se cijene kreću, u zavisnosti od gramaže od 15 do 24 eura.

Iz Farmerge su nam kazali da ,,što se tiče snabdijevanja apoteka i drugih prodajnih mjesta, naša kompanija prodaje proizvode po komercijalnim cijenama koje su u skladu sa tržišnim uslovima”. I u Glosariju isti odgovor: ,,Glosarij d.o.o. Podgorica snabdijeva apoteke hranom za bebe pod komercijalnim uslovima, gdje su cijene formula definisane od strane proizvođača”.

Marinović kaže da sve jeste legalno, ali ne i humano. Objašnjava da je u Pravilniku o metodologiju za procjenu vrijednosti predmeta javne nabavke iz 2020. godine, procijenjeno je da se procijenjena vrijednost javne nabavke zasniva na vrijednosti nabavke istovjetnog predmeta iz prethodnih godina.

,,Znači ako ste prethodnih godina dali nerealnu, odnosno cijenu koja uopšte ne odgovara tržišnim, a ne odgovara jer je obično cijena bila 1 cent ili 2 centa, a u maloprodaju ista ta kutija dječje hrane košta 10, 15, 20 eura, automatski se vidi problem i postavlja se pitanje humanog karaktera cijele ove priče. On se zasniva na sljedećem: Djeca, odnosno bebe, koje počnu u porodilištu da koriste jednu vrstu dječje hrane, vezane su za tu vrstu hrane dok ne prestanu da je koriste. Što će reći- dijete će tu hranu koristiti 6, 8 mjeseci ili godinu dana i neće ni jednu drugu ni moći  podnositi. Tako na neki način vi stvarate zavisnika od određenog proizvoda. Da li je taj humani karakter ispoljen na ovaj način, da li je na ovaj način pokazano da smo u službi zdravlja, u ovom slučaju najosjetljivije kategorije, a to su bebe? Država bi trebala da se prema tome odredi”, ističe Marinović.

On daje računicu koja govori da ako je tenderska cijena 1 cent, veleprodajna marža je šest odsto, a maloprodajna 18 odsto, to znači da ta kutija dječje hrane u maloprodaju, apoteci ne može da pređe preko jedan i po cent. Pita se kako je onda moguće da to isto košta i po dvadeset i više eura.

,,To govori o potpunoj besmislenosti vršenja javnih nabavki na ovakav način.  Ne možete tenderom da procijenite 1.000 kutija na 2 eura, a onda istih 1.000 kutija da prodajete 20.000 eura. Ne možete da dovodite u zavistan položaj ni jednu bebu u Crnoj Gori, a zavistan položaj je kad je navučete na određenu vrstu hrane”, zaključuje Marinović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo