Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

MONITOR: Da li je moguće zamisliti obnavljanje  tijesne saradnje UK i SAD-a na „slučaju BiH“, kakva je bila u vrijeme Tonija Blera, kada se radilo o odnosu prema Slobodanu Miloševiću i bombardovanju SRJ?

PULJIĆ: Mislim da je lakše ostvariti suradnju na potezu Washington – London, nego Washington – Brisel. U pitanju je jedino politička volja, odnosno koliko su Britanci spremni da se suprostave Rusiji, jer za Sjedinjene Države je primarna zadaća zaustaviti širenje ruskog utjecaja na Balkanu. Britanski Parlament je mnogo spremniji za angažman nego kabinet Borisa Johnsona, barem do sada.

MONITOR: Nemački mediji posebno naglašavaju opasnost od izbijanja sukoba u BiH i regionu zbog odluka koje se donose u Republici Srpskoj, a nova ministarka spoljnih poslova u vladi Olafa Šolca iz Zelenih, Analena Berbok, traži nemačke i EU sankcije protiv Dodika.  No  EU ne preduzima odlučnije mjere ni prema Dodiku, ai ni prema drugim balkanskim liderima involviranim u „bosansku aferu“- Čoviću, Milanoviću, Vučiću?

PULJIĆ:  Njemačka ima najviše energije da se bavi Balkanom. Uostalom, njihov je čovjek na čelu Ureda viskog predstavnika u Bosni i Hercegovini, ali treba sačekati i vidjeti kako će izgledati njemački pristup nakon odlaska Angele Merkel. Treba vidjeti što će biti između Rusije i Njemačke oko famoznog plinovoda Sjeverni tok 2, zbog kojeg su pomalo poremećeni odnosi Berlina i Washingtona. Sve veće cijene energije imat će velikog utjecaja na političke odluke.

Europska unija je, s druge strane, sterilna organizacija, neodlučna i nejedinstvena. I nisu samo u pitanju Čović, Milanović ili Vučić, nego i mnogi „manji“ igrači koji vuku opasne poteze na Balkanu. Ponavljam, najviše će zavisiti od politike balkanaca prema Rusiji i sada sve više, prema Kini.

MONITOR: Da li su sankcije koje je Bajdenova administracija uvela protiv više srpskih biznismena bliskih beogradskom režimu i strah od novih poteza Vašingtona prema Beogradu, važan razlog sa stišavanje podrške Dodiku i neodlazak Vučića na paradu u Banja Luci?

PULJIĆ:  Upravo je vaše pitanje dokaz o efikasnosti američkih sankcija. Da nije njih došao bi Vučić rado u Banju Luku, ali ovako je bilo pametnije ostati u Beogradu, a poslati Dačića, Vulina i Brnabićku, uz par generala i pokojeg ratnog zločinca da „uveličaju“ nezakoniti praznik. To je tipično za Vučića. Čim dođe do granice izdržljivosti i strpljenja Sjedinjenih Država, on se umiri, kažu koju dobrosusjedsku riječ i eto oprosta. Ne smijemo zaboraviti da je njemu Kosovo prioritet, a ne Republika Srpska gdje podgrijava atmosferu, ali pazi da ne oprži prste.

MONITOR: Stalno  je prisustvo  inicijative Republike Hrvatske o neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i stvaranju trećeg entiteta. Ta politika je u sukobu i sa američkom politikom u vezi sa promjenama Ustava BiH i izbornog zakona, ali i sa presudama Suda u Strazburu. Malo ima reakcija Zapada na hrvatsko miješanje?

PULJIĆ: Mislim da je ponašanje Republike Hrvatske dvostruko. Prvo imate ratobornog i često huškačkog  predsjednika Zorana Milanovića, koji daje potporu Dodiku samo zato što on praktično zastupa interese Dragana Čovića. Premijer Plenković je mirniji, umjereniji, pametniji, ali i njegov cilj je zaštita, kako kažu, hrvatskog naroda u BiH. Ne vidim da Zagreb zagovara treći entitet. Ne kažem da to nije želja, ali nikada nitko u Zagrebu nije o tome govorio, osim nekoliko nevažnih desničara, koji nemaju nikakvu vlast.

Mislim da će se i Dragan Čović početi odmicati od Milorada Dodika, sporim koracima doduše, ali morat će, jer je jedan od glavnih kandidata za američke sankcije. Ovdje Bakir Izetbegović ne bi trebao likovati, jer njegova SDA je simbol za korupciju.

MONITOR: Kriza oko Ukrajine u odnosima SAD – Rusija, pored razgovora Bajdena i Putina pred Novu godinu, proizvela je niz sastanaka koji se odvijaju ovih dana, u različitim formatima, u Ženevi, Briselu i Beču. Koliko su ovi sastanci važni za stišavanje „novog Hladnog rata“, a koliko bi mogli uticati i na odnose Rusije i SAD-a na Zapadnom Balkanu?

PULJIĆ: Zapadni Balkan bi ovdje mogao biti kolateralna šteta. Dakle, ne tvrdim da će biti, ali – mogao bi biti. Vladimir Putin očigledno stvara novo rusko carstvo ili neku vrstu Sovjetskog Saveza … uzima komad po komad, Krim, pa prije toga Gruzija, Moldavija, sada Kazahstan.

Za njega važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija, naravno. Drugo stopalo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu Republika Srpska. Crna Gora mu  treba radi luka koje imaju dubok gaz za ruske ratne brodove, ali problem je to što je Crna Gora u NATO savezu. Zato bi rado poklopio Republiku Srpsku koja ga čeka raširenih ruku. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas.

MONITOR: Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a, rekao je, povodom ruskih prijedloga, da nema govora o uslovljavanju proširenja NATO-a od strane Rusije. Riječ je, o mogućnosti da Ukrajina i Gruzija postanu NATO članice – što je ideja od 2008. Posle Trampove „igre“ sa NATO-om, koliko je Bajden povratio moć i uticaj ovog saveza koji dominira i regionom Balkana?

PULJIĆ: Nema sumnje da je Biden uspio povratiti američki utjecaj u savezu, a isto tako nema sumnji da li će Amerikanci ili NATO dopustiti da im Rusija određuje tko će, a tko ne. No, postoji prešutni dogovor da Ukrajina ostane izvan NATO-a, što jako ljuti lidere u toj državi, a da Putin ne izvrši invaziju. Sada Rusi žele imati sve to na papiru, što neće dobiti, barem dok je Biden u Bijeloj kući.

Putin očigledno ucjenjuje zato što zna da Sjedinjene Države i EU teško mogu u potpunosti biti usaglašene. Njemačka je dobila novu vladu, Francusku čekaju izbori … mnogo prostora za rusko ometanje političke svakodnevice. Osim toga, i Amerika i Europa se nalaze na raskrižju uz pitanje hoće li nastaviti s demokracijom ili će se okrenuti autokraciji, upravo Putinovog tipa. Biden želi demokraciju, ali ako izgubi izbore 2024. godine u Bijelu kuću opet može ući čovjek koji želi vladati kao Putin, kao autokrata, a ime mu je Donald Trump. Ako se to dogodi neka nam je svima dragi Bog na pomoći.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo