Povežite se sa nama

HORIZONTI

SDT PODIGLO OSAM OPTUŽNICA PROTIV DUŠKA KNEŽEVIĆA, JOŠ TRI ČEKAJU POTVRDU: Težak teret Atlas grupe

Objavljeno prije

na

Tužilaštvo je uradilo sve što je bilo do nas, kaže Milivoje Katnić.  Iz Pravnog tima Atlas grupe stižu drugačije interpretacije: ,,Optužnice ne samo da su neutemeljene i na labavim nogama, nego predstavljaju očigledan vid političkog progona Duška Kneževića”

 

Predsjednik Atlas grupe Duško Knežević preko nekoliko kriminalnih organizacija i više krivičnih djela oštetio je državni budžet za više stotina miliona eura, tvrdio je u februaru 2019. godine, glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Katnić je ubjeđivao javnost da će biti proglašeni krivim svi koji su učestvovali u izvršenju tih krivičnih djela i da će sav novac biti vraćen u  budžet.

Tri godine kasnije, suđenje ni po jednoj od ukupno osam optužnica koje je Specijalno tužilaštvo podnijelo protiv Kneževića i njegovih saradnika nije počelo, a tri još nijesu ni potvrđene. Istovremeno, Knežević je je iz  Londona pokrenuo međunarodnu arbitražu pred sudom u Hagu i traži 500 miliona eura odštete od Crne Gore. Plus 200 miliona od ovdašnjih sudova.

U međuvremenu, Katnić je iz mjeseca u mjesec na konferencijama za medije pokazivao razne šeme objašnjavajući kako je, navodno, Knežević oštetio državu, dok su  njegove banke – Atlas i Investbanka Montenegro (IBM) otišle u stečaj. I dalje su  blokirana 64 miliona eura iz slučaja poznatog kao  E-comerc kojima se još uvijek ne zna konačna sudbina.

U pravnom smislu najdalje se stiglo u slučaju poznatom kao afera Aerodrom. Suđenje je zvanično počelo, ali su pretresi do sada odlagani, iz kako nam je saopšteno, procesnih razloga. Sljedeći je zakazan za 21. februar 2022. godine.

U predmetu Aerodromi, SDT je podiglo optužnicu protiv Atlas banke, njenog vlasnika i rukovodilaca – Duška Kneževića, Marka Nikolića i Dijane Zečević. Oni se terete da su oštetili Aerodrome CG za tri miliona eura i u istom odnosu pribavili korist Atlas banci, jer nijesu vratili depozit od tri miliona eura, nakon što je istekao rok oročenja, a vlasnik zatražio povraćaj novca.

Knežević se tereti da je svoje službenike Nikolića i Zečević podstrekavao na zloupotrebu položaja u privrednom poslovanju, odnosno da prisvoje novčana sredstva JP Aerodromi.

Nikolić je, pisali su mediji, u tužilačkoj istazi pomenuo predsjednika parlamenta i lidera SD-a Ivana Brajovića. Kadrovi njegove stranke tada su upravljali Aerodromima, a Nikolić je ustvrdio da je nakon razgovora Brajovića i Kneževića na jednom prijemu,  na adresu Atlas banke stigao zahtjev za produženje oročenog depozita na period od godinu dana. Zečevićeva ga je parafirala i poslala nazad,  ali ga rukovodstvo Aerodroma nikada nije vratilo potpisanog.

Brajovića je po pitanju Aerodroma i spornih depozita javno prozivao i sam Knežević. ,,Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević.

Brajovića, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Dvije optužnice koje su takođe potvrđene odnose se na slučaj poznat kao Kaspija. Knežević je, tvrdi SDT, odbio da Atlas banci, u kojoj je bio većinski vlasnik, vrati ukupno 15, 2 miliona eura koliko je koštala garancija sa zateznom kamatom za njegove poslove sa kompanijom Kaspija properti. Vlasnici Kaspije, koja je registrovana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, isplatili su Kneževiću 12,5 miliona eura za kupovinu Hotela Princes. Kako je kupovina hotela propala, a Knežević nije vraćao novac koji su Azerbejdžanci tražili u nekoliko navrata, aktivirana je garancija Atlas banke.

Jedan od najbližih Kneževićevih saradnika, Đorđe Đurđić, bivši direktor Altas banke, priznao je da je  bio podstaknut od Kneževića da izda i odobri garanciju ,,s ciljem pribavljanja koristi drugoj osobi“, odnosno,  Kneževiću. Đurđić se nagodio sa tužilaštvom i pristao na kaznu od šest mjeseci kućnog zatvora i da plati Višem sudu 2.000 eura i 200 eura Kliničkom centru.

Potom je postao svjedok saradnik u predmetu poznatom kao Karbon. SDT tereti Kneževića da je bio na čelu kriminalne grupe koja je za 1,9 miliona eura oštetila firmu Global karbon čiji je osnivač IBM. Knežević je davanjem pozajmice od milion eura koja nikada nije vraćena i kolaterala na više od 900.000 eura za kredite povezanih kompanija, oštetio IBM banku.

Potvrđena je i optužnica koja se odnosi na pranje novca, poznata kao Koverta, u kojoj je Knežević optužen za stvaranje kriminalne organizacije. Afera Koverta odnosi se na tajni snimak koji je Knežević objavio 2019. Na njemu se  vidi Slavoljub Stijepović, generalni sekretar u Kabinetu predsjednika Crne Gore,  u trenutku primopredaje navodno oko 100.000 eura za finansiranje kampanje DPS-a, pred  izbore 2016. godine. Sud je u septembru konačno  potvrdio optužnicu i protiv Stijepovića.

Tri optužnice još uvijek nijesu potvrđene. U pitanju su slučajevi u javnosti poznati kao E-comerc, Vujošević (VDT) i Milošević (CBCG).

Katnić je prije tri mjeseca dostavio Višem sudu dopunjenu optužnicu protiv Kneževića, nekadašnjeg viceguvernera Centralne banke CG Velibora Miloševića i još 10 osoba kojima stavlja na teret stvaranje kriminalne organizacije, zloupotrebu službenog položaja u privrednom poslovanju, pranje novca i utaju poreza kojim je država oštećena za višemilionski iznos.

Milošević je, prema stavu tužilaštva, uzimao novac od Kneževića da bi podmitio kontrolore koji su provjeravali poslovanje Atlas i Invest banke Montenegro. Knežević je početkom januara 2019. godine objavio snimak razgovora na osnovu kojega tvrdi da je Veliboru Miloševiću dao 100 hiljada eura. I u ovom slučaju svjedok saradnik je Đurđić i bivši vozač Kneževića i jedna od njegovih najpovjerljivijih ljudi Vlatko Rašović.

U slučaju Vujošević javnost se danima zabavljala slušajući snimke razgovora Kneževića i sekretara Vrhovnog suda u kojima je Nenad Vujošević tvrdio da je navodno, u Kneževićevo ime, podmićivao vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića. Vujošević je na prvom saslušanju u Specijalnom tužilaštvu rekao da je uzeo novac od Kneževića samo za sebe, jer mu je trebao za liječenje. Ivica Stanković je odbacio svaku odgovornost u ovom slučaju. Katnić je svog tadašnjeg šefa ipak  saslušao kao svjedoka, iako je prvobitno tvrdio da nema ni ,,udaljenih sumnji“ u njegovu nevinost.

Slučaj iz, Kneževićevog paketa o kome Katnić najradije govori poznat je kao Ecomerc.  Ni u tom postupku optužnica još nije potvrđena.

Nakon što je SDT blokiralo 64 miliona eura klijentima e-comerc usluga, zbog sumnji da se radilo o utaji poreza, Atlas banka je otišla u stečaj. Centralna banka je tada izdala nalog da se ukupan iznos od 64 miliona eura koji se nalazio na računu e-commerce klijenata isključi iz obračuna likvidne aktive, zbog čega je koeficijent likvidnosti Atlas banke pao ispod zakonom propisanog minimuma, što je bio razlog za uvođenje privremene uprave CBCG i, kasnije, stečaja.

Dok je istraga u ovom slučaju bila u toku, nekadašnja Poreska uprava a zatim i Ministartsvo finansija donijeli su odluke da nije plaćen porez na dobit na transakcije u okviru servisa e-comerca. To je jačalo pozicije SDT-a u tom slučaju.

U međuvremenu je Upravni sud, početkom novembra, oborio pomenuta rješenja Ministarstva finansija i sadašnje Uprave prihoda i carina, po osnovu kojih je e-commerce klijentima Atlas banke obračunat porez na dobit.

Katniću su upravo ta rješenja bila argument da optužnica i blokada 64 miliona eura imaju zakonsko utemeljenje. Sa druge strane, iz  Atlas grupe su nekoliko puta saopštili da je e-comerc zakonita usluga kojom se bave godinama.

Glavni specijalni tužilac je na naše pitanje kako komentariše to što do sada nije održan nijedan glavni pretres ni u jednom slučaju protiv Kneževića, kazao da je tužilaštvo uradilo sve što je bilo do njih i da bi i on volio da konačno imamo suđenje i pravosnažnu presudu.

Iz Pravnog tima Atlas grupe  ocjenjuju da glavni pretres ni u jednom od ovih slučajeva nije počeo jer ,,optužnice ne samo da su neutemeljene i na labavim nogama, nego predstavljaju očigledan vid političkog progona Duška Kneževića”.

Oni, u pisanim odgovorima, insistiraju  kako je ,,to potvrdila i Komisija za žalbe Interpola, odbacujući sve tri potjernice koje su bile raspisane protiv Duška Kneževića cijenići da su politički motivisane”. Članovi pravnog tima Atlas grupe navode i da Kneževiću, prema ocjeni britanskih eksperata iz oblasti bezbijednosti, nije siguran boravak u Crnoj Gori.

Duško Knežević insistira da se povuče crnogorska nacionalna potjernica protiv njega, kao i da se potpiše sporazum sa britanskim nadležnim organima o fer suđenju i bezbjednosti, odnosno o slobodnom ulasku i izlasku iz Crne Gore. Pod tim uslovima on bi pred Višim sudom odgovarao na sva postavljena pitanja, navode iz njegovog pravnog tima.

No, sve i da mu ispune postavljene zahtjeve Knežević ne namjereva da dođe u Crnu Goru dok je Katnić na čelu SDT-a. Pa iz Londona vodi svoju bitku, pred Arbitražnim sudom u Hagu i ovdašnjim sudovima.

Kako stvari stoje, ne bi bilo iznenađenje da umjesto stotine miliona za koje u SDT-u vjeruju da će završiti u državnom budžetu, građani toliko, ili još više, isplate upravo Kneževiću. Na ime odštete.

 

Borba za nekretnine

Nedavno je Viši sud je prihvatio prijedlog Specijalnog tužilaštva i donio odluku da se blokira imovina biznismena Duška Kneževića i Atlas grupe u Crnoj Gori.

Odlukom tog suda privremeno je blokirana imovina kompanije Mogren hil Atlas hotels group, Atika lend, Ekspo Budva, Ekspoinvest Budva, Opšte bolnice ,Meljine i Montenegro ekspres grup.

Pravni tim Kneževića navodi da je zahtjev SDT-a „nezabilježeno nasilje nad pravom i zakonom“. Oni insistiraju da je to „odmazda,  nakon što je Knežević pokrenuo međunarodnu arbitražu protiv države Crne Gore…”.

Vesna RAJKOVIĆ NENADIĆ

Komentari

HORIZONTI

SRBIJA I RUSKO/BJELORUSKA OPOZICIJA: Kritičari Putina i Lukašenka nisu dobrodošli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija je postala selektivna u vezi gostoprimstva za Ruse i Bjeloruse, zavisno od toga  da li su kritičari Aleksandru Vučiću ideološki bliskih režima u Moskvi i Minsku. To izgleda nije znao  Andrej Gnjot kada je 30. oktobra 2023. godine sletio na beogradski aerodrom. Uhapšen je na osnovu potjernice koju je preko Interpola izdao režim Aleksandra Lukašenka. Potražuje se zbog navodne utaje poreza iako u zemlji nikada nije dobio poziv na saslušanje po tom osnovu

 

  Na nedavno održanim/namještenim predsjedničkim izborima u Rusiji, neosovjetski diktator Vladimir Putin je osigurao sebi peti šestogodišnji mandat sa navodno preko 87 odsto glasova. Kad dođe na dvije trećine mandata Putin će preteći po dužini vladanja Josifa Visarionoviča Staljina, komunističkog diktatora i zločinca, čija 29-godišnja vladavina je odnijela milione ljudskih života.

Međutim, glasanje ruske dijaspore je pokazalo obrnuto raspoloženje od onoga kakvim ga Kremlj prikazuje. Po izlaznim anketama u Beogradu (jedino biračko mjesto u Ruskoj školi) prema podacima asocijacije volontera Glasaj u inostranstvu, od oko 4.700 ruskih državljana koji su uspjeli glasati, Putinovo ime je zaokružilo svega tri odsto. Podatak je dobijen na osnovu postizborne ankete u kojoj je učestvovalo skoro 4.000 ljudi. U Beogradu je na spisku bilo oko šest hiljada glasača koji su se prijavili među 30 hiljada ruskih državljana koji imaju odobren boravak u Srbiji, na osnovu podataka Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Nezvanično, broj Rusa je gotovo petostruko veći. Međutim, zvanična Srbija je posljednjih  godinu dana postala selektivna u vezi gostoprimstva za Ruse i Bjeloruse, zavisno da li su kritičari totalitarnih i srpskom vladaru Aleksandru Vučiću ideološki bliskih režima u Moskvi i Minsku. To izgleda nije znao 42-godišnji Andrej Gnjot kada je 30. oktobra 2023. godine sletio na beogradski aerodrom. Uhapšen je na osnovu potjernice koju je preko Interpola izdao režim Aleksandra Lukašenka. Potražuje se zbog navodne utaje poreza od 300 hiljada eura iako u zemlji nikada nije dobio nijedan poziv na saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019. godine. Gnjot tvrdi da su optužbe i potjernica protiv njega “politički motivirane”.

Bjeloruske i ruske vlasti protiv svojih političkih protivnika kontinuirano stavljaju kriminalnu a ne političku osnovu za međunarodne potjernice kako bi lakše prošle odobrenja u Lionu. Ovom bjeloruskom reditelju, novinaru i političkom aktivisti u Srbiji je određen ekstradicioni pritvor i već se preko pet mjeseci nalazi u Centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu.

Od tada vodi pravnu bitku protiv izručenja. Lukašenkov režim se već ranije široko “proslavio” otmicom još jednog novinara i opozicionog aktiviste – Romana Protaševiča. Avion irskog Ryanair na letu 4978 je skrenut 23. maja 2021. godine na letu Atina – Viljnus gdje je Protaševič živio u egzilu. Pod izgovorom da je u avionu postavljena bomba i uz prisustvo lovca – presretača MIG-29 avion je prinudno sletio u Minsk i pored upozorenja pilotima od strane Protaševiča da se radi o pokušaju njegove otmice. Novinar i njegova ruska djevojka su uhapšeni i odvedeni a bomba nije nađena.

Gnjot je jedan od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) koje je osnovano nakon pokradenih predsjedničkih izbora 2020. godine. KGB (kako se u Bjelorusiji i dalje zove po zlu poznata državna bezbjednost iz doba Sovjetskog Saveza) je udruženje označio kao „ekstremističku organizaciju“. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet prestane finansirati bjeloruski Nacionalni olimpijski komitet, na čijem je čelu bio upravo predsjednik Aleksandar Lukašenko. „Uspjeli smo ono što ni političari nisu uspjeli – uzeli smo diktatoru jednu fotelju”, rekao je Gnjot. Kao rezultat, njihov advokat Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja.

Nakon što je u junu 2021. dobio signal da je KGB saznao za njegovo sudjelovanje u antirežimskim aktivnostima, napustio je Bjelorusiju.

Ne znajući da je za njim izdana međunarodna potjernica septembra 2023.godine,, Gnjot je u Srbiju stigao službeno iz Tajlanda gdje je tada živio. Beogradski Viši sud je odlučio 7. decembra 2023. da su ispunjene sve pretpostavke za njegovo izručenje. Ipak, nakon žalbe, Apelacioni sud je 8. marta poništio presudu Višeg suda, kojom se nalaže ekstradicija. Predmet je vraćen na ponovno suđenje ali je Gnjotu posebnim rješenjem produžen pritvor. Interesantno u Gnjotovom slučaju je to da beogradski Viši sud uopšte nije htio saslušati Gnjota tako da je njegova prva izjava u sudu data tek u žalbi pred Apelacionim sudom. „U bjeloruskim zatvorima nalazi se više od 1.600 političkih zatvorenika”. rekao je Gnjot. Spomenuo je i druge sportiste koji su uhapšeni zbog političkog neslaganja sa režimom i pročitao citate u kojima su oni detaljno opisivali torture u bjeloruskim zatvorima. Gnjot je siguran da i njega čeka ista sudbina kao i druge rekavši da ga “u Bjelorusiji čeka mučenička smrt” jer tamo “nema zakona, nema zaštite i nema nezavisnog sudstva”. Gnjot je rekao da je “diktatura u Bjelorusiji do lakata u krvi i moj život je u vašim rukama – Srbija ne treba imati krvave ruke zbog bjeloruskih vlasti”.

U međuvremenu, Srbija je pojačala aktivnosti protiv “antidržavnih elemenata”  i  iz Rusije. Ruskom državljaninu Jevgeniju Iržanskom je 28. avgusta 2023. ukinut privremeni boravak u Srbiji zbog “pretnje po nacionalnu bezbednost” Srbije. Iržanski je u Srbiju stigao sa suprugom u aprilu 2022., dva mjeseca nakon napada na Ukrajinu. U Beogradu je organizovao koncerte ruskih muzičara. “Stavovi o agresiji na Ukrajinu su vjerojatni razlog zašto vlasti u Srbiji nisu odobrile moj boravak”, rekao je Iržanski za Radio Slobodnoj Evropi (RSE). Većina ruskih muzičara čije nastupe je organizovao je na crnoj listi kremaljskog režima i većina ih živi izvan Rusije kako bi izbjegli zatvor, premlaćivanje ili “slučajne” padove sa moskovskih višespratnica. Prije ukidanja dozvole boravka u Srbiji, pozvan je u policiju gdje su ga ispitivali o njegovim stavovima prema ratu, Putinu, ruskom opozicionom političaru Alekseju Navaljnom, koji je tada još bio živ, ali i o vezama s Ruskim demokratskim društvom (RDD) i njegovim osnivačima u Srbiji. “Ispitivali su me tri sata o tome što radim ovdje, … jesam li protiv Putina, da li podržavam Navaljnog” na šta je on odgovorio da “podržava Navaljnog i da se ne slaže s politikom svoje zemlje”. Dodao je da je učestvovao  protestima protiv rata u Ukrajini, koje su u Beogradu organizovali antiratni aktivisti.

Osim Iržanskog, u dva zasebna slučaja, „pretnjom” po Srbiju su proglašeni Pjotr Nikitin i Vladimir Volokhonski iz RDD koje okuplja rusku dijasporu. Dok su Nikitin i Volokhonski osnivači organizacije, Iržanski je simpatizer. MUP i Bezbednosno-informativna agencija (BIA) do sada nisu javno obrazložili zašto antiratne Ruse smatraju „pretnjom”. Ovakvi slučajevi su smanjili broj Rusa koji traže utočište u Srbiji.

Donedavna premijerka Srbije i sada šefica Skupštine Ana Brnabić je optužila domaću opoziciju da “sprema haos” poslije izbora i “da će deo opozicije pokušati da ospori rezultate izbora i nasilnim putem preuzme vlast u Srbiji… (kroz) napad na Skupštinu grada Beograda“. Za ovakva saznanja “antidržavnog i antisrpskog delovanja” Brnabička se zahvalila ruskim službama bezbjednosti koje su ih “podelile sa srpskim kolegama“. Sada utamničeni ruski opozicionar Vladimir Kara-Murza iznio je ranije tvrdnje da je Aleksandar Vulin, tada Vučićev ministar policije, u maju 2021. godine na sastanku sa sekretarom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije Nikolajem Patruševom, predao podatke o susretima ruskih opozicionara koji su prethodno boravili u Beogradu. Kara-Murza je rekao da su ruski državljani u Beogradu bili praćeni i prisluškivani. Vulin je do nedavno bio šef BIA-e i akter je mnogih korupcionaških i kriminalnih afera u Srbiji. Američko ministarstvo finansija ga je stavilo na crnu listu i zbog trgovine narkoticima dok ga nezavisni mediji povezaju i sa Jovanjicom, najvećom farmom kanabisa u Evropi, na čije postojanje i rad je blagonaklono gledao državni vrh Srbije.

Da bi stvari mogle biti slične i u Crnoj Gori pokazuje ponašanje RTV Budva čiji osnivač je lokalna vlast pod kontrolom provučićevskih stranaka čiji glavni predstavnik je u istražnom zatvoru – takođe zbog optužbi za trgovinu narkoticima i mafijaško udruživanje. Naime, nakon ubistva ruskog opozicionog prvaka Alekseja Navaljnog polovinom februara ove godine u kažnjeničkoj koloniji na Arktiku, Rusi i Ukrajinci koji žive u Budvi su te noći organizovali masovni skup i paljenje svijeća za Navaljnog ispred starog grada. Događaj je ostao potpuno prećutan i od budvanskog portala i televizije kao i od svih provučićevskih medija u Crnoj Gori. Iste političke strukture, koje su odćutale ubistvo Navaljnog, su u vrijeme kad su bili opozicija se stalno žalile na istu vrstu progonstava od DPS režima čiji prijatelji su bili i Vučić i Putin. Očigledno je nastupila amnezija.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

VUČIĆEV PUT: Srbija ne sme da stane” – niz brdo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je predsjednik Vučić imenovao Miloša Vučevića, 10-godišnjeg gradonačelnika Novog Sada i ministra odbrane od kraja oktobra 2022. godine, za novog mandatara Vlade Srbije. Vučević je inače veliki “srpski patriota” i vidi Srbiju, Srpsku i CG  “u jednoj kući”.U prvim reakcijama nakon imenovanja opozicija je odgovorila da se radi o osobi koja je “šraf mafijaškog sistema”, “Vučićev sluga” i “batler porodice Vučić

 

 

Prije dva dana je iz Beograda stigla neobična najava predsjednika Privremenog organa Grada Beograda Aleksandra Šapića. Ovaj doskorašnji gradonačelnik i privremeni administrator je na svom Instagram profilu najavio da će “pokrenuti inicijativu da jednom za svagda završimo sa tom Kućom cveća, i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec”. Na tom “mestu će počivati najveći srpski velikani, da to bude muzej srpske istorije… ljudi koji su nas zaista branili, od Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Radomira Putnika i ostalih”. Šapić je dodao da je i ratni zločinac i saradnik fašista Dragoljub Draža Mihailović takođe “branio Srbiju… protiv nacista” dok je Broz i “dalje na najlepšem brdu u Beogradu” uprkos “svom zlu koje je naneo srpskom narodu… zatirući mu seme na svaki mogući način, nacionalno, politički, sociološki i kulturološki“.

Ova najava Šapića dolazi u trenutku kada Beograd očekuju ponovljeni izbori 2. juna. Formalni razlog je nemogućnost formiranje vlasti u gradskoj skupštini nakon neriješenog rezultata 17. decembra koji je iznio na vidjelo brutalni pokušaj izborne krađe dovođenjem desetina hiljada “birača” iz Republike Srpske koje je vladajuća Srpska napredna stranka (SNS) prijavila na fiktivnim adresama. Dovođenje Bosanaca za sendvič i 50 eura je pratila i masovna kupovina glasova uz pritiske i ucjene zaposlenih u državnoj upravi i javnim preduzećima. Ovakve nalaze su potvrdili mnogi posmatrači iz Evropske Unije (EU) i OSCE-a. Gospodar Srbije Aleksandar Vučić je na kritike odgovorio patriotizmom:  “Baš me briga šta kažu strani mediji i vlade… neki od njih imaju više problema nego mi”. Dodao je da se o vlasti u Srbiji, navodno “pitaju građani Srbije”. Tadašnja premijerka, (i sadašnja predsjednica Skupštine) Ana Brnabic je, nakon miga šefa, rekla da posmatrači EU “lažu” i da su “uzrok nestabilnosti u državi”. Opoziciju, prije svega Srbiju protiv nasilja, je preventivno optužila prije izbora da “sprema haos” i da je “upozoravala da će deo opozicije pokušati da ospori rezultate izbora i nasilnim putem preuzme vlast u Srbiji”. To je kulminiralo, kako je rekla u stilu bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića, “napadom na Skupštinu grada Beograda“ i zahvalila se ruskim službama bezbednosti koje su te informacije “podelile sa srpskim kolegama“.

Razloga za nezadovoljstvo gradskom i državnom upravom, ili kako vlast kaže “za antidržavno i antisrpsko delovanje”, ima na pretek. Beograd je zadnjih godina izložen brutalnoj “budvanizaciji” grada i procvatom privrednog kriminala i korupcije. Višemjesečno istaživanje Balkanske reporterske istraživačke mreže (BIRN) objavljeno prošle godine je identificiralo preko 300 divlje podignutih zgrada u širem centru grada zadnjih nekoliko godina sa gotovo pola miliona kvadrata koje su kasnije legalizirani bez jasnog zakonskog osnova. Zbirna vrijednost tih objekata prelazi milijardu eura. Osim zgrada koje u BIRN-ovoj bazi do početka januara 2023. godine (iz vremena kada su gradom upravljali nezasiti i kasnije visokoprofilni koruptivni ministri Siniša Mali Goran Vesić) pod upravom Šapića su nikli još mnogi novi objekti koji takože čekaju legalizaciju i bogaćenje investitora bliskih SNS-u. Interesantno je da i Mali i Šapić stanuju u objektima čiji djelovi su divlje podignuti a onda ozakonjeni mimo zakona – navodi BIRN. Asfaltiranje Trga Republike, sječa parkova i zelenih površina, da bi se napravio prostor za “investitore” je iritirao mnoge građane. Decenijska obećanja SNS-a o velikom pa onda malom metrou Siniše Malog i izgradnja “lepših i modernijih parkova” Vesića nikako da počnu. Uz to opozicija ih optužuje za vječne rekonstrukcije saobraćajnica čiji troškovi se multipliciraju da bi se što više SNS-ovih fukcionera ugradilo. Na razne prozivke za korupciju i kriminal (sada na državnoj razini kao ministrar u Vladi), Vesić se uglavnom branio srpskim patriotizmom. Mali je odćutao zadnje objave Pandora Papers koje su potvrdile da je vlasnik 24 neprijavljena stana na crnomorskom ljetovalistu u Bugarskoj. Ranije navode opozicione štampe o njegovim basnoslovnim nekretninama i firmama u inostranstvu Vučić je nazvao “lažima” sa ciljem da se naudi Srbiji.

Osim Malog (sada ministra finansija) i Vesića (ministra građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture) još jedan bivši gradski upravitelj se vinuo u visine politike i kriminala. Nedavno je predsjednik Vučić imenovao Miloša Vučevića, 10-godišnjeg gradonačelnika Novog Sada i ministra odbrane od kraja oktobra 2022. godine, za novog mandatara Vlade Srbije. Vučević je inače veliki “srpski patriota” i vidi Srbiju, Srpsku i CG  “u jednoj kući”

U prvim reakcijama nakon imenovanja opozicija je odgovorila da se radi o osobi koja je “šraf mafijaškog sistema”, “Vučićev sluga” i “batler porodice Vučić”. Predsjednik Stranke slobode i pravde Dragan Đilas je rekao da od Vučevića “boljeg kandidata, a da je još uvek na slobodi i da nije na poternicama Interpola, realno nisu mogli da nađu“. Vučević je zanat ispekao u Novom Sadu, kao osoba od povjerenja Andreja Vučića, svemoćnog Prvog brata Srbije. Kao i Beograd, Novi Sad je u doba Vučevića izložen surovoj “budvanizaciji” (čiji glavni arhitekta Svetozar Marović uživa zaštitu Srbije od odlaska u zatvor). Vučević nije štedio ni zakonom zaštićene spomenike kulture koji su morali biti srušeni radi “investitora”. Iza njih, po tvrdnjama opozicije, stoje Milorad Dodik, predsjednik ništa manje kriminalizovane i “patriotske” Republike Srpske, i Andrej Vučić.

Vučevićevom tadašnjem savjetniku Slobodanu Miliću Bocari se takođe posrećio biznis od ulaska u politiku. Prvo je od grada, kako se navodi u serijalu Junaci doba zlog, otkupljivao jeftine parcele koje bi, po budvanskom Marovićevom modelu, kasnije bile urbanizovane i onda bih ih grad kroz proces eksproprijacije, opet otkupljivao natrag po znatno većim cijenama. Bocara, po tvrdnjama zviždača i opozicije, stoji iza izgradnje luksuznih naselja vrijednih 40 miliona eura i vlasnik je preko 300 građevinskih parcela na teritoriji Novog Sada. U upravljanju gradom Vučević je imao izdašnu pomoć višestruko osuđivanih kriminalaca u službi SNS-a Marka Bosanca Bosketa i Slobodana Milutinovića Snajpera i njihovih grupa. Oni su često angažirani na nasilnom razbijanju opozicionih protesta betonizaciji i devastaciji grada, kao i na kupovini glasova za SNS. Za uzvrat, Bosketove 4 firme su samo od 2020 do 2022. dobile preko 50 ugovora vrijednih desetine miliona eura sa gradskim preduzećima i institucijama. Boske je čak bio i stipendista sina šefa novosadske policije Slobodana Malešića.

Borislav Novaković, poslanik Narodne stranke kaže da kriminalnom scenom Novog Sada od dolaska SNS-a upravlja Zvonko Veselinović i da mu je Boske desna ruka i ključan saradnik. Veselinović je porijeklom sa sjevera Kosova i označen je u procurjelom dokumentu srpske policije kao narko bos koji sarađuje sa albanskom mafijom u trgovini narkoticima. Uslikan je nekoliko puta u društvu Prvog brata Srbije. U Europolovim SKY transkriptima, koje su objavile Vijesti,  pominje se da su u martu 2021., Veselinović i Andrej Vučić proslavljali prvu zarađenu milijardu eura. Prvi brat je odgovorio tužbom za klevetu. Milan Radoičić, potpredsjednik Srpske liste i nedavni vođa upada terorističke grupe na sjever Kosova (koja je prije toga zadužila opremu i naoružanje od Vučevićevog ministarstva odbrane ) je blizak saradnik Veselinovića u i kriminalnim i legalnim poslovima. Njihove zajedničke firme su samo u 2022. godini zaradile preko 24,5 miliona eura (nakon oporezivanja) u Srbiji, prema finansijskim izvještajima koje je analizirao Radio slobodna Evropa. Dvojica imaju veliki broj sklopljenih ugovora sa državom, opštinama i različitim javnim preduzećima. Posao izgradnje mosta kod Kraljeva, vrijedan milion eura, dogovoren je sa njihovom firmom tri dana nakon oružanog upada na Kosovo. Borislav Novaković kaže da je Novi Sad velika praonica za Veselinovića i ljude oko njega. Za predsjednika Vučića su Veselinović i Radoičić “branioci srpskih ognjišta na Kosmetu” dok je premijer Kosova Albin Kurti, čija policija je na sjeveru provalila i zatvorila (sumnja se njihovih) 6 laboratorija za drogu i dvije laboratorije za kripto valute “teroristička ološ” koja “sprovodi teror nad Srbima”.

Srpski istraživački portal KRIK je nedavno objavio dokument u kome se spominje izdašna državna pomoć još jednom narko bosu – Darku Šariću. U dokumentu je srbijanska policija identificirala sada bivšeg ministra policije Nebojšu Stefanovića i načelnika državne bezbijednosti (BIA) Marka Parezanovića kao osobe koje su pomagale Šarićevom klanu. TUžilac za organizovani kriminal ih je zaobišao. Stefanović je, prema istrazi, Šariću dodijelio dvojicu svojih saradnika iz policije da pomažu klanu. U SKY transkriptima je detaljno opisan uticaj na sudije da se Darko Šarić pusti na slobodu i kako je sve to izdejstvovano preko moćnog državnog funkcionera Oskara koji odlučuje o svemu u državi i  utiče na sudije. To se na kraju i desilo. Vučić je u reakciji dan nakon objave KRIK-a rekao da srpske službe smatraju da on nije Oskar jer je kriminalac, koga nije imenovao, to negirao i prošao na poligrafu. Ana Brnabić je nakon toga izjavila da je KRIK “ispostava stranih službi” koje žele da Srbiju “bace na kolJena”. Tužilaštvo se nije oglašavalo. Vjerovatno će Oskar biti proglašen za mitsko biće – tj. ne postoji, isto kao ni Zagorka Dolovac – vrhovna tužiteljka.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ŽIVOT PRIČA: Ljubav u vrijeme genocida

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djela ljubavi i herojstva usred izraelskog pokolja u Gazi
Piše: Susan ABULHAVA

 

Na nedavnom putovanju na jug  Gaze, nedjeljama  sam sakupljala  priče o ženama po bolnicama, od kojih se svaka oporavljala  od onoga što se naziva “ratnim ranama”. Ali to nije rat jer samo jedna strana ima organizovanu vojsku.

Te žrtve bile su majke, žene i djeca, čija su slabašna tijela bila osakaćena, rastrgana, slomljena i spaljena. Njihove najdublje rane se  ne vide  dok ne otkriju kako su živjele posljednjih pet mjeseci. Na početku govore ono osnovno sto su preživjele: bomba je uništila kuću, izvučene su iz ruševina, zadobili su teške povrede, poginuli su članovi porodice i situacija je bila  užasna.

Ali ja tražim detalje. Što ste radili nekoliko minuta ranije? Što ste prvo vidjeli,  što ste prvo čuli? Kakav je bio miris? Je li vani bilo mračno ili svijetlo? Tjeram ih da zavire duboko u molekularnu strukturu svake činjenice – pijeska u ustima, prašine u plućima,… isčekivanje da budu spašeni i strah da niko neće stići, zvuk u ušima… isčekivanje smrti i nada da će biti brza, želja za životom.

U mjesecima i nedjeljama otkako je jedna od najmoćnijih svjetskih vojski gađala njihove živote, još se nisu suočile, a kamoli verbalizirale detalje ovog genocida. Čim se odvaže izaći izvan opštih crta sopstvenih priča, oči im se smrače, a ponekad počnu drhtati. Plaši ih i najmanji neočekivani zvuk.

Suze u očima i mogu poteći, ali samo poneka žena  dopusti sebi zaplakati…. Ne radi se o nekoj nadljudskoj snazi. Upravo suprotno. Pogubljene su na takav način da tek trebaju shvatiti golemost onoga što su doživjele i doživljavaju.

Jamila

Mlada majka, Jamila (nije pravo ime) prvi je put zaplakala kada je u mraku dodirnula beživotno tijelo svog šestogodišnjeg sina, a prsti su joj slučajno zarili u njegov mozak. Ona je jedna od rijetkih koja je zaplakala, skrhana sjećanjem.

Njihovu porodicu gađao je tenk, a ne projektil.  Jedan dron,  kako je rekla  je možda sa senzorima osjetljivim na temperaturu, lebdio je ispred njihove zgrade i bombardovanje ih je progonilo dok su trčali s jedne strane sopstvenog stana na drugu, bez mogućnosti da ga napuste.

Bila je sigurna da se neko iza monitora poigrava s njima prije nego što je zadao posljednji hitac koji je ustrijelio dijete i povrijedio  njegovog  oca. Zatim je nastala tišina. Tenkovska vatra je prestala. “Kao da je došla samo da ubije mog voljenog sina”, rekla je.

Tada nije plakala. Nije pustila niti glas. “Moj muž je bio zabrinut i rekao mi je da plačem, ali nisam mogla. Ne znam zašto”, rekla mi je.

Dvije nedjelje kasnije, nakon što je bježala  od mjesta do mjesta, izraelski vojnik je upucao njenu trogodišnju kćer Nour dok ju je držala, smrskavši joj obje noge, dok su se užasnuti skrivali u bolnici za koju su mislili da je sigurna.

Kad sam je upoznala, mala Nour je imala metalne šipke koje su joj virile iz mršavih bedara i dugačak ožiljak niz desni list  od noge, gdje je prošao metak. Ljekari su je otpustili nekoliko dana ranije, ali su njoj i njenoj  majci Jamili dopustili da ostanu još nekoliko dana dok nekako ne nađu negdje šator.

Jamilin suprug, koji je zbog ozljeda jedva hodao, živio je u šatoru s grupom muškaraca, najviše što može učiniti je svaki dan nabaviti malo hrane i vode. Jednom je došao u posjetu Jamili dok sam ja bila tamo nakon što je uspio uštedjeti 10 šekela (oko 3 dolara) za prevoz i poklončić za svoju kćer.

Manifestacija i najmanje fizičke bliskosti između dvoje ljudi koji se vole  privatna je stvar u Gazi, ali nema privatnosti u bolnici u kojoj 40 pacijenata i osobe koje ih njeguju dijele jednu sobu, sa krevetima  naguranim jedan uz drugi, a između kreveta ima prostora samo da može da se prodje.

Jamila je bila na sedmom nebu što je provela sat vremena sa svojim suprugom nakon što ga mjesec dana nije vidjela niti znala išta o njemu (telefon joj je uništen u bombardiranju). Ali kasnije mi je rekla da bi ga voljela zagrliti, možda čak i poljubiti u obraz. “On tako mnogo pati”, rekla  je, noseći vlastitu bol  i bol cijele nacije na svojim vitkim plećima.

Nina

Nina (nije joj pravo ime) ima razoružavajući osmijeh, otvorena je i dobre volje. Nestrpljiva je da mi ispriča  kako je spasila svog muža iz kandži izraelskih vojnika.
Bila je udata tek godinu kada je granatiranje u blizini njezine kuće postalo intenzivno. Snimke objavljene na internetu tih noći su nezamislive. Vojska čudovišta gazi i pali sve oko sebe, tresu   zgrade, razbija prozore, terorizira  mlade i stare; grmljavina i potresi, čudovišta koja napadaju sa svih strana.
Ninin suprug Hamad ( nije njegovo pravo ime) donio je odluku o odlasku zajedno sa nekoliko članova svoje porodice – roditeljima, stričevima, tetkama i njihovim rođacima i djecom – te nekim susjedima. Ukupno je bilo oko 75 ljudi, koji su išli od grada do grada, ne nalazeći sigurno mjesto za boravak duže od nekoliko dana.
Otprilike nedjelju dana nakon odlaska, Nina je saznala da je njen dom  bombardovan. U jednom trenutku, tipkom koju je pritisnuo dvadesetogodišnji Izraelac, ubijeno je 80 članova njene porodice – otac, braća, tetke, stričevi, rođaci, djedovi, bake, nećaci.
Najprije su joj rekli da joj je majka umrla, no srećom saznalo  se da je preživjela. Teško je ozlijeđena i smještena u bolnici, gdje  je Nina sada njeguje. Tako sam slučajno upoznala tu nevjerojatnu mladu ženu.
Nina, njezin suprug i ostali iz grupe na kraju su se privremeno zaustavili u gradu Gazi, od kojeg su se udaljili hodajuci uz zidove barijera kako bi došli do skloništa. Kretali su se jedan po jedan, kako bi izbjegli  da  ih Izraelci ubiju, da ne  bi  umrli svi u istom trenutku. Izgubiti jednu osobu   bolje je u svakom slucaju  nego 75 u jednom potezu.

Doista, jednu osobu je upucao snajper nakon što je gotovo polovina njih uspjela da se spasi, što je podijelilo grupu na neko vrijeme dok nisu skupili hrabrosti da pobjegnu trčeći, opet jedan po jedan. Roditelji su morali da podijele djecu na dvije grupe. Pola ubijene porodice bolje je nego cijela. To su bili izbori koje su morali donijeti, slično kao u knjizi  Sofijin izbor ( Roman  od Williama Styron, 1976.)
Ubrzo su njihovo sklonište opkolili tenkovi. Helikopter “kvadrirotor” – novi izraelski teroristički izum – uletio je u sobe, zasipajući zidove iznad njih mecima. Svi su vrištali i plakali, “čak i muškarci”, kaže Nina. “Slomilo mi se srce kad sam vidjela jake muškarce u našoj porodici kako se nemoćno tresu od straha.”
Napokon su ušli vojnici. “Najmanje 80”, rekla nam je Nina. Odvojili su muškarce od žena i djece, skinuvši prvima sve osim intimne odjece, u jeku zime.. Žene i djeca su bili nagurani u ormar, muškarci podijeljeni u dvije učionice. Tri noći i četiri dana slušale  su jauke svojih muževa, očeva i braće kako ih tuku i muče u drugim sobama, dok na kraju vojnici nisu naredili ženama, na  nepravilnom  arapskom, da uzmu svoju djecu i “odu na jug”.
Sve su žene poslušale, osim Nine. “Više me nije bilo briga. Bila sam spremna umrijeti, ali ne bih otišla bez muža.” Otrčala je u prostorije u kojima su držani muškarci, dozvavši supruga Hamada. Niko se nije usudio odgovoriti. Bio je mrak i vojnici su je odvlačili. Hrvala se s njima dok su se smijali, vjerojatno zabavljeni njenom  histerijom. Nazivali su je “ludom”.
Prepoznala je muževljev crveni veš u drugoj sobi i potrčala do njega, strgnula mu povez s očiju, poljubila ga, zagrlila, obećala mu da će umrijeti s njim ako to bude neophodno. Naizmjenično je psovala vojnike i molila ih da joj puste muža. Na kraju su mu prerezali plastični povez i pustili ga.
Ali nije bio kraj svemu. Kad je Hamad otišao, vratila se unutra da pokupi odjeću za njega i njegove ujake koji su sjedili goli na hladnoći. Nisu puštani nedjeljama. Neki od tih muškaraca bili bi ubijeni.
Nina  i Hamad su pobjegli zajedno. Kad su konačno stigli na sigurno mjesto, shvatili su da mu je noga slomljena, da su mu zglobovi bili prerezani plastičnim vezicama i da je na leđima imao utisnutu Davidovu zvijezdu.
Među kricima koje je Nina prethodnih dana slušala bili su i krici njenog supruga, dok mu je vojnik nožem  urezivao jevrejski  simbol na leđima.

Al Jazeera

 

***

Mediji nikada nisu smatrali ubistva Palestinaca dostojnima pažnje, osim ako nisu prikazani kao brojevi dok štampa detaljno prikazuju smrt Izraelaca. Ovo je trenutak koji se razlikuje od bilo kojeg drugog u povijesti čovječanstva. Dehumanizirajuće zlo je pred očima svih, kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti, i dovelo je do otkrivanja drugih užasa u svijesti javnosti, uključujući tragičnu situaciju zemalja  poput Konga, Sudana, Jemena, Iraka, među ostalima, gdje multinacionalne kompanije i zapadni vojni savezi izazivaju nasilje i razaranje kako bi opljačkali resurse drugih ljudi. Svi moraju zauzeti stav. Ne postoji sredina. Ko ćuti, saučesnik je u genocidu.

 

Djevojčica iz jerusalimskog sirotišta

Susan Abulhawa je palestinsko-američka spisateljica rođena u Kuvajtu od roditelja prognanih za vrijeme Šestodnevnog rata. Kao dijete živjela je u sirotištu u Jerusalimu prije nego što se preselila u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi.

Aktivistica za ljudska prava, esejistica, spisateljica, pjesnikinja i osnivačica nevladine organizacije Igrališta za Palestinu, koja gradi u izbjegličkim kampovima u Libanu. Takođe je uključena u kampanju bojkota, dezinvestiranja i sankcija (BDS) i predstavnica za Al Awdu, koaliciju za pravo na povratak.

Njen prvi roman, Svako jutro u Jeninu (Feltrinelli, 2006), preveden je na 32 jezika i prodao se u više od milion primjeraka, čime je Abulhawa postala najčitanija palestinska književnica svih vremena. Taj je roman uspio ispuniti prazninu, o kojoj je govorio  Edward Said, u književnosti koja bi mogla predstaviti – pogotovo zapadnoj publici – tragediju koju su pretrpjeli različite generacije Palestinaca od 1948.  godine  od osnivanja Izraela, do danas.

Od 7. oktobra 2024, do danas  ubijeno je preko  32 hiljade Palestinaca,  više od  60 hiljada je ranjeno, mnoštvo je nestalih pod ruševinama.

 

O knjizi Svitanja u Jeninu

Potresan roman objavljen 2006.  godine, osjećajno i smireno priča priču o četiri generacije Palestinaca koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu nakon nastanka države Izrael i iskusiti tužnu realnost “beskućništva”.

Kroz glas briljantne unuke  Amal, doživljavamo napuštanje doma njenih predaka  Ain Hod, 1948., u izbjeglički kamp Jenin. Svjedoci smo dramatičnih događaja njena dva brata, koji su bili prisiljeni postati neprijatelji: prvi je otet kao dijete i postao izraelski vojnik, a drugi je  posvetio svoje postojanje palestinskom otporu.

Paralelno se odvija Amalina priča: djetinjstvo, ljubav, žalost, brak, majčinstvo i na kraju njena potreba da tu priču podijeli sa svojom kćeri, kako bi sačuvala svoju najveću ljubav. Istorija Palestine, isprepletena događajima jedne porodice koja postaje simbol, odvija se kroz gotovo šezdeset godina, kroz epizode koje su obilježile formiranje jedne države i kraj druge. U prvom planu je tragedija progonstva, rat, gubitak zemlje i najmilijih, život u izbjegličkim logorima, osuđeni na preživljavanje čekajući promjene.

Autorka  ne traži krivce među Izraelcima, ona priča o brojnim žrtvama koje samo zahvaljujući ljubavi mogu ići naprijed.

Prevela  i pripremila:   Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo